Od Latinske ćuprije do Ćumurije prostirao se Latinluk. Kazuje se da je još prije nastanka Sarajeva i dolaska Osmanlija postojala ovdje kolonija dubrovačkih trgovaca. Sakupljali su olovo i srebro, vosak i med, i vunu i još kojekakvu robu, vezali su je u karavane i slali u Dubrovnik. Nastaviše tako i naredna dva vijeka, a onda načiniše prestup kakav im njihovi preci nikada ne bi oprostili. Kazuje se da nisu pobjegli kada je kršćanska vojska spalila grad, već dočekaše princa od Savoje uzdajući se u njegovu katoličku vjeru. On im na kraju nemade šta ponuditi do da pođu s njim u kaurske zemlje. Njima, prepadnutim da bi ostale Sarajlije bijes svoj mogle iskaliti na njihovim glavama, ništa drugo i ne preostade, a možda su i oni učestvovali u pljačkanju grada, vjerujući da će Savojski ostati ovdje zauvijek i da se „turski zeman“ nikada više vratiti neće.

U narednih stotinu godina, zagnjureno u sebe, ližući rane i popravljajući kuće i dućane, cijeli grad, Sarajevo nije ni primjećivalo da je Latinluku sasvim okrenulo leđa i da njihov šeher kao u inat ne želi da zalazi tamo, pa se tu malo šta gradilo. Među rajom kazivalo se da će nagraisati svako ko se usudi kročiti ondje gdje živješe oni koji odoše za palikućama i ta se priča tako rasplamsa da je dovodila ljude dotle da su se bojali i proći onim krajem. Sve do fra Grge Martića, koji dohođaše iz Kreševskog samostana da po privatnim kućama drži vjerske obrede među ono malo katolika što ih ostade u gradu, pa kupi zemlju ovdje i podignu katoličku crkvu, na Latinluku bijaše tek jedna kuća, četvrtasta i mala, pa i ona dugo stajaše samotna i napuštena sasvim. Toj kući kroz naredna desetljeća ime će dati jedna Despa.

DESPINI SINOVI

Među Sarajlijama se zakoti nekoliko verzija pripovijesti o Despićima i njihovoj kući koja nas danas, kao nacionalni spomenik, pominje na način života bogataških porodica i na zametak sarajevske pozorišne scene. Ma koliko sve te verzije bile različite i ostrašćene u nakani da ukinu ostale i ostanu same kao jedina i prava istina, ni jedna ne odstupi od Despe i njene sudbine. Bijaše ona kći nekog handžije s Nahoreva, a služiše na Nadkovačima, dok neki pričaoci taj han, Nahodov, stavljahu tu, povrh Baščaršije. Oni kazivaše da je Despa na svojim plećima držala cijelo svratište, vodila je sve poslove, a bijaše vješta s ljudima pa ih je samo s nekoliko riječi znala primiriti i Nahodov han proču se po tome da u njemu nije zametnuta kavga otkako Despa stasa u djevojku.

U tu otresitu curu zagleda se, još dok je bio ćurčijski kalfa, neki Risto Slijepčević. Njega, vele, dovedoše odnekud od Gatačkog polja, a neki i preciziraju: iz hercegovačkog sela Samobora. Bilo kako mu drago, kada izuči zanat, Risto zaprosi Despu. Njena odrešitost sad dođe do punog izražaja i uskoro priča o njoj proširi se po cijelom gradu. Kazivalo se da je Despa uputila svoga muža u poslove i da ona od njega načini vještog trgovca krznom. Uskoro Despin nauk štednje i dobrog usmjeravanja zarađenog novca pribavi im vlasništvo nad dućanom u Velikom Ćurčiluku. Ne prođe ni puna godina a Despa ga zamijeni za najveći dućan u oba Ćurčiluka. Uskoro zagospodariše oni s dvije magaze u Tašlihanu i sagradiše kuću u Latinluku, a odmah do nje i drugu u franačkom stilu. Zbog te Despine snalažljivosti, čaršija njene sinove prestade zvati po ocu – Ristići, i prozva ih po njoj – Despići.

S drugog kraja pričalo se da je Despa živjela u Nahorevu, gdje njen otac držaše han. Otud je svakodnevno dolazila na Nadkovače i tu služila nekog bogatog Sarajliju koji ostade udovac. Taj neimenovani aga zavede mladu Despu i načini joj dva sina. Ona ih podizaše u Nahorevu i nastavi dolaziti da posprema kod starog bogataša. Sve ono što se prešaptavalo čaršijom o ljubavi između starca i djevojke pokaza se sasvim tačnim one godine kada kadija pozva Despu i pred svjedocima pročita testament i da joj starac ostavlja kuću na Latinluku. Natruhe iz kojih izraste ovo predanje nalazimo i u Bašeskijinom „Ljetopisu“. Ondje, na spisku pomrlih u godini 1195. (28. XII 1780. – 16. XII 1781) nalazimo jednog starca, tabaka, kojem Bašeskija ne navodi ime, ali piše o njemu ovako: „Svakom koga bi susreo nazivao je selam i pozdravljao ga, a obavljao je molitvu sjedeći jer je bio slab na nogama. Uzeo je jednu mladu djevojku da ga poslužuje po joj je poklonio kuću, a ona ga je posluživala tako svesrdno da joj na svijetu nije bilo primjera. Lomila se da bi ga lijepo poslužila.“

Despine sinove, pričahu pobornici ove verzije, čaršija je zvala po majci naprosto zbog toga što ne imadohu oca, a Risto Slijepčević ulazi u njihov život kada već bijahu dječaci. Nije Risto, kazuje ova verzija, bio ugledni ćurčija, već pusti siromah od Gatačkog polja. Taj je s proljeća dolazio u Sarajevo i popravljao puške i kubure i mlinove za kahvu. Njega čaršijske provodadžije spojiše s Despom i ona ga prihvati kao muža i dade mu dom, a ćurčijski zanat završi Nikola, Despin sin. On, Nikola – a to, kažu hroničari, stoji i u dokumentima – završi zanat godine 1780. Tad, od nasljedstva koje mu ostavi pravi otac, kupi Nikola kuću u Latinluku, odmah uz kuću njegove majke. Kasnije Nikola kupi i magazu i dućan u Tašlihanu i proširi poslove. Kad uzmognu, on spoji dvije kuće, majčinu i svoju, a njegov sin Jovo podiže sprat. Gore se 1869. useli francuski konzul Moulin i uredi sve po svome ukusu i dade kući franački šmek. Kada ode iz Bosne, Moulin sve ostavi Darinki, Maksinoj kćerki, a bijaše i onih koji pripovijedahu da se i ona, kao nekada njena čukunbaba, upusti u ljubavnu vezu s čovjekom koji bi joj mogao biti djed. Poslije dođe u Sarajevo vijest da je Moulin ubijen, a to, kazivaše neki, Darinku baci u takav očaj da je odbila sve prosce i ostade doživotna usidjelica.

Šta je u to vrijeme značilo imati za prijatelja nekog od evropskih konzula u Sarajevu, najbolje se, možda, vidi u „Memoarima sa Balkana“ Martina Đurđevića. U njima piše: „Kada dođoh u Sarajevo, bijahu ovi konzuli: francuski Moulin, kojeg su kasnije ubili u Saloniku; ingelski Holmes; italijanski Durando; ruski Čoulepnikoff; njemački Blau; austrijski Hass. Konzuli su igrali veliku ulogu u upravi; za svaku bi malenkost letjeli u konak i pritisak vršili na valije, da učine ovo ili ono. Konzuli su se vazda držali solidarno, u važnim bi predmetima održavali zajedničke sjednice i kolektivne zaključke u ciframa brzojavno javljali svojim vladama i izaslanstvima u Carigradu. Konzuli su dobro i udobno živjeli. Svaki je imao kočiju i jahaće konje, a jao si onome koji se pred njima ne bi uklonio na sokaku. Svi su davali češće plesne soiree, a ingleski je konzul imao i međunarodno pozorište, naravno na francuskom jeziku. Predstavljala su gospoda i gospođe iz tog diplomatičkog zbora. Komadi su bili većinom drame i vesele igre.“

PRVI IGROKAZI

O teatru koji je priređivao engleski konzul Holms, onaj što je u dokolici slikao akvarele s motivima Sarajeva te nam ostavi cijelu zbirku, govori se i u „Sarajevskom cvjetniku“. U broju od 7. marta 1870. urednik Mehmed Šaćir Kurtćehajić piše da je malo ljudi u Sarajevu poznavalo teatar prije nego što se u njemu obreo Holms i nabavio pozorišnu opremu iz Londona i jedan dio iznajmljene kuće pretvorio u pozorište pa zimi priređivao predstave za činovnike i oficire. Bilo je to, kazuju hroničari, prvi put da u Bosni neko upotrijebi tu riječ – teatar. Podstaknuti pričom o Holmsovom međunarodnom pozorištu, hroničari dalje kazivaše kako su braća Despići, Makso i Mića i Nikola, preslikavajući sve što su radili zapadnjaci, počeli da u svojoj kući daju predstave, jer je to bilo u modi. I sam Makso Despić, babo, kako su ga ukućani zvali, spominje Despića pozorište u svom testamentu koji sastavi 29. marta 1921, pet godina pred smrt. Kazujući u pero svoje posljednje želje, veli Makso ovako: „Četiri parastosa u godini, po pravoslavlju, učiniti i to sva četiri na grobu, a kod kuće ne smije biti nikakav skup ni gozba. Kroz mojih 60 godina mladog života u Maksinoj kući je svake godine najmanje 100 persona i više sjedilo, bivala formalna pozorišta, davale se predstave sa vojničkom muzikom, kako bi bolje goste svoje zadovoljio. Svemu na ovome lažnom svijetu ima svršetak i kraj. Zato Makso u miru da počiva u grobu svome.“

Već u to vrijeme niko se ne pominje Riste Slijepčevića. On, po svoj prilici, donese iz Gacka sjećanje na igru koju je izuzetno volio i koja će mu nedostajati u Sarajevu, a ljubav prema njoj njegovi sinovi prenijet će dalje kroz Despića lozu. Ta igra govori nam kako su se davno, prije pojave evropskih konzula, po bosanskim sijelima prikazivali igrokazi različitog sadržaja. Bijahu ti igrokazi tako jasne strukture da bi se o njima moglo slobodno govoriti, ako ne kao o začecima pozorišta a ono barem kao o potrebi čovjeka da u jednom trenutku zastane, da se odmakne od sebe i da svoj život stavi preda se i sagleda ga u potrazi za njegovom suštinom, karikirajući i ismijavajući vlastitu pohlepu i ostale poroke. Dakle, sto godina prije nego će njegovi potomci, ili pak potomci njegove supruge, u svojoj raskošnoj kući zaigrati šaljive komade Jovana Sterije Popovića, dajući sve od sebe da zabave svoje evropske goste, s kojima će sutra ugodnije i lakše spajati svakojake poslove i širiti ugled i bogatstvo, Risto se za zimskih sijela preoblačio u trgovca i predstavom, u kojoj učestvovaše i sva publika, ispunjavao svoj daleki dječački san: da jednom u sirotinjskoj udžerici svoga oca na obodu Gatačkog polja on zaigra glavnu ulogu, jer uvijek mu se činilo da mu pristaje i da od Boga ima dara da se pretvara u druge osobe i da podražava stvarni život.

Na ovom mjestu mogli bismo pozvati maštu i naložiti joj da smisli neki igrokaz kako bismo osjetili ono vrijeme i njina stremljenja, ali od te nakane odustajemo onog trena kada se pred nama u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1894. godine, kao da smo ga prozvali, otvori tekst Dušana Nikolića o narodnoj igri zvanoj „Trgovci“ ili „Dželepčije“. Prepisujemo: „Četvorica od sijeldžija iskradu se iz sobe, te se u kuhinji ili kom drugom skrovitom mjestu namaškare ovako: jedan obuče kakvo gunjče ili ćurdiju s postavom naizvrat. Preko toga se opaše kakvom droljom, a za taj pojas opaše dva komada drveta mjesto noža i puške. Oko glave zavije kakav turban, a među gornje i donje zube sjekutiće zadije komadić drveta da ne može zuba sklopiti pri razgovoru. Eto, tako namaškaren prikazivat će trgovca, dželepčiju, a druga dvojica omotaju samo turbane oko glave, ostalo im odijelo ostane nepromijenjeno. Onaj četvrti stane pred sobna vrata i čuva da za vrijeme igre iz sobe ne može niko izaći, a prva trojica uđu u sobu. Među tim je jedan od sijeldžija određen za kućnog domaćina, koji će dočekati trgovce. Ušavši u sobu ona trojca, započinje igra ovako: Trgovac: Selam aleiukum (Pomoz' Bog)! Domaćin: Aleikumu selam (Bog ti pomogao)! Hoš deldim, safaš geldim, aga (Dobro došao)! Trgovac: Hoš bulduk, rajo (Bolje našao)! Domaćin: Hair-alah, aga (Koje dobro)? Trgovac: Hair-mašalah (Dobro je, hvala Bogu). Domaćin: Otur, aga (sjedi). Trgovac (sjeda na ponuđenu mu stolicu, ali se prevali jer stolica nema jedne noge, pa onda brže-bolje skoči, bijesan, lupajući nogama o zemlju): Hej, more, rajo, ti mene hoćeš da ureziliš! (Rasrđen, goropadi se, lupa nogama o zemlju, zalijeće se na domaćina da ga udari, maša se za pojas oružja itd.) Domaćin: Afedersum (oprosti), dragi aga, molim te, sabur (strpi se), aga, sad će doći druga stolica. (Donesu drugu stolicu, trgovac se umiri i sjedne, ali još hmka i otpiruje, ljutito, na nos.) Trgovac (po dužoj počivci): Pa more, ima li maala (stoke). Domaćin: Ima, aga, ima (pokazujući na sijeldžije). Eto vidiš što je Bog dao. Trgovac (obilazi, pa pipa iza vrata, stisne gdjekog pojače, da i zajauče, cipne za uho itd.): Ovo june podebelo, ovo mršavo, ovo ćudljivo (itd.) Domaćin: Vidi, dragi aga, vidi, dobro običi, maal je to da ga nema u našem selu, sve sami hranjenici, a hvala Bogu, pred očima je: Šta l' ti hvaliti, šta l' kuditi. Trgovac: Pa pošto s glave na glavu ćuture (prosječno), ama časkom, a ne duljimo? Domaćin (pruža trgovcu ruku, a ovaj prima): De, lijepi aga, ama reći ću ti, biva trgovački, od jednu, po po ćese s glave na glavu. (Nastaje pogađanje. Drmaju rukama, ali ne puštaju se. Trgovac ponudi nešto pa digne domaćinovu ruku i tresne njom. Domaćin popusti nešto od cijene, pa i on digne trgovčevu ruku i tresne, dok se najposlije pogode.) Trgovac: E hairli da Bog da (Sretno)! De, da ti platim. (Potegne kesu s koje kakvim džidžama: staklom, pucadima i dr., te prebroji kobajagi i daje domaćinu.) Domaćin (primiv pare): Berićat ver si, aga (Da ti je unosno, da ti se namnoži)! Nek je s hairom (Sretno). Trgovac: Alah binj berićat ver si (Bog ti uhiljadio)! Sad ona dvojca pomažu trgovcu i domaćinu izgurati jednog po jednog od sijeldžija na polje, vičući: Dagmu mu jašare (Žig mu, biljeg mu udari)! Onaj momak na polju, jašar, pripravio već u sudu razmućene čađi, pa zamoči pačarvu (krpetinu) i, kako vele, dagmalajše svakog koga izguraju, t.j. plesne ga po čelu onom mokrom pačarvom. Ovi poslije ulaze u sobu, ne znajući da su „ogareni“ i tada tek nastaje pravi smijeh. Onda se „dagmalajsani“ povlače na polje, te se umivaju i brišu...“

NESUĐENI GLUMAC

Eh, da je Risto mogao vidjeti Miću Despića na sceni. Da je u to vrijeme bilo pravog pozorišta, kazivalo se poslije, Mićo Despić bio bi istinski glumac. Pa ipak, ne zamišljamo ga na pozornici, već kroz zavjese na prozoru Despića kuće okrenutom prema ostacima crkve fra Grge Martića, koja prije nekoliko godina nestade u požaru, virimo u zamračenu garderobu. Trak svjetlosti šiklja kroz prorez između dva krila zavjese i presijeca leđa čovjeka koji se šminka pred venecijanskim ogledalom. To je Mihajlo Despić. Iako su odavno on i njegova braća prestali da daju predstave u svojoj pozorišnoj prostoriji, on u akšam dođe ovamo. Tad se zatvara u garderobu gdje sve miriše na pozorišne rekvizite, sjeda pred ogledalo i pretvara se u drugu osobu. Ali njegovu koncentraciju potrebnu da se ulije u lik opet remeti uporno graktanje vrana. Svako ko živi uz ovaj dio Miljacke zna da se to glasaju jata koja se skupljaju oko krošnji dvaju jablana što se iznad same Careve ćuprije zgledaju već cijelo stoljeće. Vrane su takve ptice da iz čista mira odrede neko područje, obično kakav šumarak, i tu se skupljaju u akšam i grakću raspamećeno.

Graktanje se pojačava i čini se da sada sve vrane iz Sarajeva i okoline dolijeću ovamo. Uskoro postaje nesnošljivo, tako intrigantno da Mićo sasvim prestaje s nanošenjem boja na lice. Utom svog ga protrese pucanj. Dok se pribira od iznenadnog straha koji ga svog skolio, eho pucnja razliježe se niz Miljacku. Iako često čuje ovu pucnjavu, iako zna da se to penzionisani kapetan for Rat, koji je stanovao odmah uz same jablanove, pijan nagnuo na prozor i cilja vrane, Mićo se svaki put nasmrt preplaši. To ga potpuno omete i razbije u njemu svaku želju da nanosi na sebe boje, da se preslikava u drugu osobu i da biva van sebe.

Graktanje vrana, međutim, postaje nekontrolisano. Ako je i imalo nekog reda prije nego što se kapetan Rat oglasio svojom tandžarom, onda je sada, nakon prvih pucnjeva, postalo urnebesno, bez ikakvog pravila i kontrole, s nekim dubokim očajem. To još više raspomamljuje nakresanog kapetana i on počinje da puca bjesomučno, bez ikakvog reda, pucnji sustižu jedan drugog i hrle niz Miljacku. I taman kada čovjek pomisli da graktanje i pucnjava ne mogu više da se razvijaju ka gromoglasnosti i tom nekom očajanju koji se drobi u njima, jave se tad smrtonosno zavijanje, lavež i cika. To se sad psi skupljaju ispod stabala i otimaju se za vrane što padaju s krošnji. I kao za kaznu, svemu tome na kraju se pridružuje kreštava vriska dječurlije koju privlači ovaj prizor, pa onda grlati glasovi besposličara koji izazivaju Rata, nazivaju ga pijandurom i da mu se ruke tako tresu da više ni most pod kućom ne može pogoditi.

Mića zabija lice u dlanove i počinje da jeca, prvo sasvim tiho, a onda sve glasnije, grčevito, očajno, kao da svojim plačem hoće da zaustavi tu nesalomivu smjesu zvukova koja ga svakog predvečerja opomene da je davno prestao s glumom i da u njegovoj kući predstava nije održana već godinama. Onda se sabere i izađe u grad. Više se ne čuje graktanje vrana, one se sada krile visoko na nebu sasvim nijeme, kao da svojim crnim krilima, kao crnim zastavama, žale za svojim kolegicama palim pod mecima kapetana Rata. Umukli su i psi, oni sada ližu rane zadobivene u otimačini za plijenom koji im je iznenada pao s neba ili pod Latinskom ćuprijom čeputaju još toplo meso ispod crnog vranjeg perja. A gore, uz Miljacku, dvojica žandara vode kapetana Rata preko Careve ćuprije. S njim će u haps, gdje će prenoćiti i ostati sve dok se ne rastrijezni i obeća da nikada više neće pucati na vrane. Za to vrijeme Mićo Despić se, tu, preko puta Ćumurije, uvlači među masu ljudi pred kojom neka trupa iz Slovenije igra predstavu punu smijeha. Dok se predaje igri stranih glumaca, Mićo opet snatri o tome kako bi najpravednije bilo priključiti se jednoj ovakvoj trupi i otisnuti se u svijet, u neizvjesnost umjetničkog života, i zaboraviti i trgovinu i krzna i tu silnu strast za stjecanjem bogatstva, koja je, kao kakva kazna, urođena u svima njima – Despićima.