Osjećam nemir. Ne znam šta ću zateći, kakve ću slike ugledati. Šta uopće da pitam doktore i sestre u ovom trenutku? Poslijepodne, ponedjeljak. Nekome je početak sedmične nafake, nekome kraj životne, u Kantonu Sarajevu buja pandemija virusa korona. Očekivao sam haos, poput onoga koji smo viđali u medijima na prvim bolničkim linijama borbe protiv COVID-a, ali mirno je pred starom klinikom KCUS-a, gdje su smješteni najteži COVID bolesnici. No, kaže mi osiguranje da je sada “primirje”, smjena je doktora.
“Trebali ste biti tu prije dva sata”, pa biste vidjeli.
Dok čekamo ulazak na intenzivnu njegu, promatramo logistiku KCUS-a, kako unose respiratore, mijenjaju boce s kisikom, vidim u daljini iza prozora prvog sprata, sestra razgovara s doktorom, on se hvata za glavu. Izlazi druga sestra. Sada se za glavu hvata prva sestra. Je li neko umro, pitam se. Ispred klinike stiže neki čovjek, nosi torbu. Pokušava ući u kliniku. Suzne su mu oči. Član osiguranja ga brzim pokretom zaustavlja.
“Kuda ćete, gospodine”, pita ga.
“Donio sam majci veš, četkicu za zube, tablete i pidžamu, rekli su mi da je tu”, kaže drhtavim glasom.
“Ne možete ući, opasno je, gospodine, sad ću pozvati sestru”, reče mu.
Čovjek, u nekim pedesetim godinama života, stoji ispred klinike i gleda u zid iza kojeg se njegova majka bori za život. Dolazi sestra, čujem da ga tješi. Osluškujem dijelove rečenica; “bit će dobro, ne brinite, mi brinemo, ima lijekove, ne treba četkica, na kisiku je, ima pidžamu”.
Na ulazu se skida odjeća. Oblačimo Velija Hasanbegović i ja zelene doktorske uniforme. S nama se oblači osoblje KCUS-a u dva kontejnera koja se nalaze na ulazu intenzivne njege.
“Čekaj, čekaj, moraš to ovako staviti, virusi lete po intenzivnoj, moramo vas dobro zaštititi”, kaže mi jedan od njih dok mi veže zaštitno odijelo koje se postavlja na uniformu.
“Izvinite, kad će doći doktor Baljić, trebao bih s njime razgovarati, radimo reportažu”, pitam.
“Ja sam Baljić”, kaže mi šef Infektivne klinike najveće bolnice u Bosni i Hercegovini i univerzitetski profesor infektologije Medicinskog fakulteta UNSA.
Začudio sam se njegovoj prirodnosti, tome da nas je dočekao bez suvišne ceremonijalnosti. A opet, kome je do toga?! Ustvari, svjedočili smo svakodnevnoj rutini doktora i osoblja s prve linije fronta borbe protiv virusa korona. Oblačimo medicinske rukavice, ali upozoravaju nas da ništa ne diramo kada uđemo. Daju nam masku, na cipele zaštita, na glavu se stavlja medicinska kapa, a preko toga dobivamo kapuljaču. Kažu – to je černobilska.
Ulazimo u intenzivnu. Ništa ne vidim, magli se. Teško dišem. Bojim se da su to simptomi paničara koji se sakrio u meni, da sam se preplašio, ali, zaista se teško diše pod tom svom opremom. Guši me, hvata me klaustrofobija. Doktor Baljić kaže sestrama da nam skinu “černobilke” i stave vizire, da ništa nećemo vidjeti. Glavna sestra HIV odjela Klinike za infektivne bolesti KCUS-a Dragana Miličević, koja sada radi s COVID pacijentima, oslobađa nas klaustrofobije. Kako ti ljudi rade pod ovakvim uvjetima? Kako svaki dan uspiju izdržati a da ne polude pod svom tom opremom? Ne smiješ je skinuti kada jednom uđeš. Bez obzira na to, većina je doktora prebolovala COVID. Neki i dan-danas rade, a osjećaju teške posljedice bolesti. Neki su, nažalost, preminuli. Ista je stvar s medicinskim sestrama kojima je fizički najteže u radu s pacijentima. Najizloženije su ipak higijeničarke koje danonoćno špartaju hodnicima bolnice i dezinficiraju prostor od ubojitog virusa. Naravno, ne samo odjeljenja gdje su smješteni COVID bolesnici, jer KCUS i dalje u punom kapacitetu zbrinjava i sve druge bolesnike.
Ulazimo. Opet očekujem neki haos, ali njega nema. Obilazimo sobe pune pacijenata. Neki su budni, neki pod respiratorom. Nikako da shvatim gdje su stali svi ti bolesnici. Jedna soba – puna. Druga soba – puna, i tako čitavi hodnici soba – sve puno. Krenem nalijevo. Doktor Baljić me zaustavlja.
“Nemoj tamo ići”, upozori me.
“Što, doktore?”, pitam.
“Tamo su mrtvi, tamo su mrtvi”, neka im je rahmet.
Sobe su pune. No vlada savršen red. Niko se ni s kim ne sudara. Nema haosa. Sistem funkcionira. Teško je, osoblje je na izmaku snaga, ali mene, potpunog laika, čije znanje medicine ne ide dalje od pijenja aspirina kada me zaboli glava, raduje što vidim da sistem funkcionira. Nema haosa, sve je nabijeno, ali na neki neobični način sve je na svom mjestu. I zato su, uz sav ostali teret koji je na leđima medicinara, ključne riječi – red i dobra organizacija.
“Teško je, na izmaku smo snaga, ali možda nas najviše bole komentari da ne postoji COVID i da mi ništa ne radimo, a upravo to čitamo kada izađemo odavde”, kaže sestra Infektivne bolnice Dragana Miličević.
Gledam te doktore, te sestre, te higijeničarke na KCUS-u i ne mogu shvatiti kako se s time nose. Kako je moguće da svaki dan prolaze kroz sve ovo i vraćaju se kući normalni? Razgovaram sa šeficom Klinike za anesteziju i reanimaciju prim. mr. sci. med. Amelom Katicom Mulalić, koja mi, među ostalim, govori da se “bore za svaki dah pacijenta”. Čini se kao da joj je neugodno davati izjavu, uznemirena je. No doktorica se stalno osvrće i primjećujem da joj sestra nešto signalizira i shvatam da je u pitanju neka intervencija. Mora ići dalje, nema se vremena za intervjue i izjave. Iako je zadnjih godina KCUS postao političko pitanje, politika je zadnje što je na pameti doktorima koji se bore za život pacijenata.
Ako bih govorio o dojmovima, intenzivna njega s COVID bolesnicima vjerovatno je najbolje opisiva kroz biblijski pojam Čistilišta. Bajaga ima pjesmu sa stihovima “kaži mi gdje smo, ovo je mjesto – ni na nebu ni na zemlji”. Kako sam se samo nje sjetio? Vjerovatno zbog međuprostora u kojemu sam se našao. Ja ću otići kući, večerati, zagrliti porodicu i disati punim plućima, a, evo, neka se žena na moje oči sada bori za život. Je li upravo to majka onog čovjeka s torbom koji je svojoj majci suznih očiju nosio četkicu? Doktori su oko nje, asistiraju im sestre, pale se neke crvene lampe, ubrzani su ali organizirani, mjere nešto, mijenjaju neke bočice, namještaju neke cjevčice. Gasi se crvena lampa. Za deset sekundi ponovo se pali, doktori ponavljaju proceduru.
Život na tankoj liniji, na cjevčici, na saturaciji, u međuprostoru tanke linije između života i smrti. Poslije ih viđam na izlasku, tu dvojicu, kada smo se presvlačili. Kompletno mokri kao da su se kupali, s kose im se cijedi, zelena odora natopljena je znojem. Ko bi se usudio da propituje i minutu njihove žrtve i jednu kapljicu njihovog znoja? Od kada je eskalirala pandemija, ti ljudi nemaju vikenda, nemaju slobodnog vremena, a na poslu imaju vremena tek da nabrzinu nešto pojedu i obave fiziološke potrebe. Sve je drugo borba.
Pratimo doktora Baljića. Jedna starica, budna je i na kisiku te grčevito hvata doktora. On joj miluje ruku. Gledam u tu staračku ruku, kao slomljeno je krilo leptira. Ponovo pomislim na majku onog čovjeka ispred klinike. Možda je to ona. Pomislim na svoju majku. Nešto se događa u mojim prsima, a nisu pluća i nije patetika. Srce je zastalo pred slikom života koji je postao nemoćan kao lepet leptira. Starica hvata ruku doktora kao da hvata slamku spasa. Od meleka u bijelom – ruka je to doktora Rusmira Baljića. Ova se slika bjelasa, baš kao što se svijetli nada koja lovi svoju sjenu po hodnicima KCUS-a.
