Dan sjećanja na žrtve katinjskog masakra (polj. Dzień Pamięci Ofiar Zbrodni Katyńskiej) je poljski državni memorijal koji se obilježava 13. aprila. Ovaj memorijal je poljski Sejm ustanovio 14. novembra 2007. godine u cilju odavanja počasti žrtvama katinjskog masakra.
Sejm je naveo: U čast žrtvama katinjskog masakra, i za odavanje pošte svim ubijenim od strane NKVD-a na osnovu odluke vlasti Sovjetskog Saveza od 5. marta 1940. godine, Sejm proglašava 13. april Danom sjećanja na žrtve katinjskog masakra“. („W hołdzie Ofiarom Zbrodni Katyńskiej oraz dla uczczenia pamięci wszystkich wymordowanych przez NKWD na mocy decyzji naczelnych władz Związku Sowieckiego z 5 marca 1940 roku, Sejm ustanawia 13 kwietnia Dniem Pamięci Ofiar Zbrodni Katyńskiej)
Porodice stradalih žrtava Katinsjkog masakra i dan danas čekaju pravu zbog sjena svojih slavnih predaka. Dok Rusija u svom naletu čini brojne druge zločine okupaciju i teror nad Ukrajinom, za čije su izbjegle i prognane Poljska širom otvorila svoja vrata i pružila ruku prijateljstva to je čin koji se ne smije nikada zaboraviti.
MOTIVI I RAZLOZI ZA ODLUKU VLASTI SSSR-a ZA KATINJSKI MASAKR
Razlozi za donošenje takve odluke podliježu različitim hipotezama i teorijama, jer ne postoje poznati dokumenti koji objašnjavaju ovo pitanje. Postoje pretpostavke o ličnoj osveti Staljina za poraz u ratu 1920.
Prema nekim istraživačima, razlog je bila želja da se poljskoj naciji oduzme liderski sloj, intelektualna elita, čiji su predstavnici ubijeni oficiri, kako bi se spriječio preporod poljske državnosti. Ruska imperijalistička politika nije se nikad ograničavala na prostoru SSSR-a, već na sve države iz okruženja u kojima su Rusi sa svojom politikom željeli da dominiraju. Jedan od takvih primjera je i stalni pritisak na Ukrajinu kao i stvaranje i izazivanje (1932-1933) Gladomora u Ukrajini da se svjesno uništi ukrajinska nacija, kultura jezik i identitet. Isti sistem terora je sproveden i nad Poljskom u ratnom periodu. Skrenuta je pažnja na sličnosti katinjskog masakra sa akcijama genocida koje je Treći rajh izveo protiv poljske inteligencije - takozvana operacija AB, što je bio okvirni naziv takozvane Izuzetne pacifičke akcije. (njem. Außerordentliche Befriedungsaktion – AB). Bio je genocid i nastavak tzv. operacije Obavještajni rad kodnog naziva ,,Inteligencija“ koja je izvedena u okupiranoj Poljskoj tokom septembra 1939. godine. U okviru operacije AB, SS njemački policajci ubili su najmanje 6.500 Poljaka - uključujući približno 3.500 predstavnika poljske političke i intelektualne elite i približno 3.000 osuđenih zatvorenika.
Najpoznatiji zločin koji su Njemci počinili u okviru „vanredne akcije pacifikacije“ bila su masovna pogubljenja u Palmiriju. Spisak akcija nije konačan. Takođe, tu je i operacija ,,Taneberg.” (njem. Unternehmen „Tannenberg” - kodno ime njemačke akcije sprovedene u sklopu sprovođenja doktrine nacionalsocijalizma, usmjerene na istrebljenje poljskog rukovodstva. (njem. Liquidierung der polnischen Führungsschicht). Takođe je istaknuto da se pokolj u Katinju poklopio sa njemačkim žalbama da su Rusi pružili sklonište poljskim oficirima.
KATINSKI MASAKR-GENOCID
Pokolj u Katinu (polj. zbrodnia katyńska, mord katyński – ,,Katinjski zločin”; ruski: Катынский расстрел – ,,Katinjsko strijeljanje”) je zločin klasifikovan kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, zločin protiv mira, komunistički zločin i zločin genocida, koju je NKVD (Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, rus. Народный комиссариат внутренних дел, NKVD je naziv za bivšu javnu i tajnu policiju Sovjetskog Saveza koja je direktno izvršavala naredbe Sovjeta, uključujući političke progone, tokom ere Josifa Staljina) počinio strijeljanjem u proljeće 1940. najmanje 21.768 poljskih državljana (uključujući preko 10.000 oficira Poljske vojske i državne policije), shodno odluci najviših vlasti SSSR-a sadržanoj u tajnoj rezoluciji Politbiroa Centralnog komiteta KP SSSR-a (b) od 5. marta 1940. (tzv. Katinj odluka).
NKVD je pogubio žrtve, za koje su ,,smatrali” da su ,,neprijatelji sovjetske vlasti” i ,,tajni agenti”, pucajući im u leđa i potiljak iz vatrenog oružja. Tokom tog strašnog pogroma ubijena je grupa od nekoliko hiljada službenika državne policije, (polj. Policja Państwowa), Graničnog zaštitnog korpusa (KOP), (polj. Korpus Ochrony Pogranicza), Granične straže (polj. Straża Graniczna), i Zatvorske službe (polj: Służba Więzienna). Pored toga, među žrtvama je bilo i preko 7.000 civila, policajci i oficiri bez statusa ratnih zarobljenika, zatvorenih (zarobljenih) na područjima Istočnih pograničnih teritorija okupiranih od strane SSSR-a nad Poljskom.
Porodice žrtava zločina koje su boravile na ovim prostorima – njih između 22.000 i 25.000 (koji su zajedno sa porodicama činili preko 60. 000 stanovnika) – preseljene su u aprilu 1940. u Kazahstan na osnovu rezolucije Politbiroa Centralnog komiteta KP SSSR-a (b) od 2. marta 1940, na zahtjev Lavrentija Berijea (rus: Лавре́нтий Па́влович Бе́рия 1899-1953). On je bio sovjetski političar, obavještajac i vojskovođa, najpoznatiji kao dugogodišnji šef tajne policije NKVD koji je zahvaljujući tom položaju postao druga ličnost u državi, odmah iza samog Staljina. Na to je mjesto došao na samom vrhuncu Velike čistke 1938. godine. Iako je u kasnijim decenijama njegovo ime postalo simbol staljinističke strahovlade, Berijin dolazak na čelo NKVD je zapravo označio njeno ublažavanje, mada će Berija tokom Drugog svjetskog rata biti odgovoran za masovne deportacije, Katinjski masakr i druge zločine) i Nikite Hruščova (rus:Ники́та Серге́евич Хрущёв 1894-1971. sovjetski ruski političar, predsjednik SSSR-a). Nakon Staljinove smrti bio je predsjednik partije, a naslijedio je Malenkova na mjestu predsjednika SSSR-a. Odgovoran je za raseljavanje i progone poljskog stanovništva).
Žrtve pokolja u Katinju sahranjene su u masovnim grobnicama u Katijnu kod Smolenska, Mednoju kod Tvera, Pjatičatki u predgrađu Harkiva, Bikovnija kod Kijiva i brojne žrtve na drugim nepoznatim mjestima koje se kreću između 6.000-7.000 (vjerovatno uključujući Kurapati u Bjelorusiji). Strijeljanje je izvedeno u strogoj tajnosti, ali su već 1943. godine otkrivene masovne grobnice u Katinju kod Smolenska. Ovaj zločin, zbog svoje ideološke motivacije po klasnim, i zaista nacionalnim, razlozima, masovnom karakteru i tadašnjem SSSR-a sa Trećim rajhom, jeste, prema pravnoj ocjeni Glavne komisije za procesuiranje zločina protiv Poljske nacije (polj. Główna Komisja Ścigania Zbrodni przeciwko Narodowi Polskiemu: – istražno odjeljenje Instituta za nacionalno sjećanje- polj: Instytut Pamięci Narodowej) genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin, o kojem se od 30. novembra 2004. godine vodi istraga pod referentnim brojem S 38/04 / Zk. Poljsku pravnu ocjenu zločina odbacuje Rusija, pravni nasljednik SSSR-a. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je 16. aprila 2012. godine u presudi nazvao masakr u Katinju „ratnim zločinom koji su počinile vlasti SSSR-a“. U julu 2012. rođaci žrtava masovnog ubistva u Katinju žalili su se na ovu presudu Velikom vijeću suda, zahtijevajući da ispita da li je Rusija korektno sprovela istragu o Katinju.
(Korišćeni fragmenti iz knjige KATINSJSKI MASAKR-ZLOČIN BEZ KAZNE, koju je objavio Božidar Poročić krajem 2022. godine uz nesebičnu podršku Ambasade Poljske)
