Sjećate se toga sigurno, nije bilo tako davno, kada su ovdašnji mediji, hrabri, slobodni, i, štaviše, nezavisni, brujali o “otvaranju trotoara”. Smišljali su se naslovi, mimovi, gifovi, “gorjele su mreže” i “brujao region”, afektirale su ocvale analitičarke.   

Sekretarijat Predsjedništva Bosne i Hercegovine renovirao je dvorište i svečani ulaz u zgradu te institucije, postavljen je novi asfalt, potopni sigurnosni stubići i konačno osiguran prolaz hendikepiranim osobama što je bio razlog za poziv medijima da isprate “preuzimanje radova”. No sve se pretvorilo u šprdačinu i preko noći je izgrađen mit o otvaranju trotoara.

Baš kako je i koju godinu kasnije udruženi ambasadorsko-medijsko-analitičarski poduhvat skrojio mit o “slanju Asima”. Mit koji će skončati na sudu no nikog za presudu nije bilo briga, proširilo se i uhvatilo korijenje u botovskim krugovima i postao skoro pa fakt.

Danas smo u Sarajevu svjedočili medijsko-bravarskom performansu federalne vlasti. Vršitelj dužnosti direktora sarajevskog KCUS-a, multitalentovani Alen Pilav, otvorio je – kapiju! Kupljene su elektrode, uključene brusilice i otvorene su kapije Kliničkog centra koje su do sada, radi mira pacijenata i sigurnosti, naredbom bivše direktorice, bile zatvorene.

Nedostajale su samo neduhovite a netalentovane “Karne” da uveličaju prvi potez novog direktora, prvi uspješno okončani građevinski poduhvat u pet godina vlasti “trojke” u Sarajevu.

Egzaltirane novinarke gurale su mikrofone Pilavu pod nos, rađeni su live prenosi, slikalo se, snimalo se. Isti oni mediji koji su do prije koju godinu javljali o otvaranju trotoara sada su, ushićeni poput Edina Tule dok gleda slike udatih žena na Facebooku, javljali o skinutim katancima i izbrušenoj kapiji.

Kao da su izvještavali iz Mauthausena a ne kliničke bolnice.   

U isto vrijeme dok je trajao taj Makita poduhvat, “režimski, plaćenićki, Osmicini” medij i prateća duboka država objavili su zanimljiv audio-snimak. U njemu se čuje kako vozač SDP-ovog kandidata na izborima, danas direktora sarajevskih Domova zdravlja, objašnjava kandidatu koji želi posao, da je njegov šef tobejarabi bog te da će dobiti posao ako šef odluči. Šef. A ne Bog.

Šef je Abel, nije Asim. Šef je SDP-ov a ne iz SDA.

No, o Abelu se šuti, ne smišljaju se kovanice, ne pišu se kolumne, ne broje se zubi, ne priča se o termitima. Nema nikoga koga je poslao Abel. Abel koji, čini se, ipak, ima neke nadnaravne moći. Jer je ovaj koji je zvao vozača, da se raspita, bio prvi na konkursu.

Vrata i kapije su širom otvorene. Da se lakše dođe u čekaonicu uglednih ljekara koji će te iste pacijente, kada ih pacijenti uspiju dočekati, slati na preglede u vlastite, privatne klinike. Između operacija bogatih Arapa i podbuhlih Rusa u Dubaiju i prvenstava u Brazilu.

Širom su otvorene kapije namještenim tenderima, povlaštenim firmama. Za reagense koji nikom ne trebaju, za magnete i CT aparate koji će skupljati prašinu u zaboravljenim ćoškovima, za jarane dobavljače i rođake dostavljače. Prošli put je okončalo dugom od 96 miliona maraka. Za koju će godinu biti još i gore.

No, ko vam je kriv. Htjeli ste “karne”, eto vam ih.