U Bejrutu se nalazilo dosta turskih porodica. Tokom tih dana, jedan brod bio je poslan da evakuira osoblje Crvenog polumjeseca iz Damaska. Neke porodice iskoristile su odlazak ovog broda za repatrijaciju u Tursku. Tih istih dana poslali smo pedesetak do šezdeset ljudi krstaricom “Waldeck Rousseau”, koja je išla za Istanbul. Nakon toga nismo uspjeli pronaći nikakav transportni brod i nekih šest mjeseci morali smo pronalaziti načine da osiguramo preživljavanje stotina turskih porodica iz cijele Sirije koje su se nagomilale u Bejrutu.

Nekoliko tih ljudi došlo je kod mene i reklo da su formirali komisiju koja će se pobrinuti za ovaj problem te da žele da ja budem njen predsjednik. Naravno, prihvatio sam.

Ipak, mjeseci su prolazili, a naš povratak u Istanbul izgledao je sve daljim.

Britanski oficir s kojim sam imao kontakt, major Thompson mi je govorio: “Imamo mnogo vlastitih oficira u Egiptu koji čekaju brod koji će ih vratiti u Englesku. Ne možemo da nađemo transport čak ni za njih, budite strpljiviji.”

U tom trenutku sam pomislio kako bih mogao iskoristiti dobre usluge jezuita Pere Chanteura, koji se vratio iz Francuske.

Tokom rata često sam pomagao jezuitima koji su ostali u Bejrutu. Jednom, kada je na poticaj Azmi-bega Džemal-paša odlučio da protjera jezuite u Diyarbakır, otputovao sam u Damask da se založim kod Džemal-paše, moleći ga da im dopusti ostanak.

Po prvi put sam odlučio da zatražim njihovu pomoć te sam zamolio Pere Chanteura da se založi kod britanskog generala Allenbyja i francuskih vlasti da što prije pronađu brod koji će odvesti posljednje turske porodice u Tursku. Pere Chanteur me je uvjerio da će dati sve od sebe i odmah je otišao kod komandanta. Kasnije je došao kod mene kući i pokazao mi kopiju telegrama koji je komandant poslao.

Sedmicu poslije rečeno mi je da major Thompson želi da me vidi. Kada me je ugledao rekao je: “Tvoja želja je ispunjena. Za tri dana brod “Ellenga” bit će u Bejrutu da vas sve prebaci u Istanbul. Pripremite se i ponesite svoje stvari na mol.”

Odmah smo javili našim sunarodnnjacima te počeli da prenosimo svoje stvari. Ogroman prekookeanski brod stigao je i pristao u luku.

Jedina poteškoća bila je u pronalaženju nosača za utovar svih nagomilanih stvari s mola na brod, za to je bio potreban veliki novac.

Thompson je insistirao da brod mora isploviti iste večeri i da odmah utovarimo svoje stvari. Bili smo zaprepašteni. Razmišljao sam nekoliko trenutaka, a onda našao rješenje. Rekao sam Thompsonu: “Sredit ću da se ove stvari utovare za samo dva sata, ali morate mi obećati da ćete posmatrati izdaleka i da se nećete miješati.”

Thompson se samo nasmijao i odgovorio: “Pretpostavljam da ćete nam pokazati novo čudo vašeg Poslanika.” Odgovorio sam: “Da! Zaista i želim da vam pokažem novo čudo Muhammeda a.s.” Njegov je odgovor bio: “Vrlo dobro. Nemam ništa protiv.”

U Bejrutu su se tada nalazile stotine egipatskih nosača koji su došli s britanskom vojskom kako bi prenosili i iskrcavali vojne zalihe i sredstva. Njihov predradnik bio je blizu mola. Prišao sam mu rekavši mu da smo muslimanske izbjeglice i zamolio sam mu da naredi svojim nosačima da utovare naš prtljag na brod. Ovaj dragi čovjek je odmah viknuo: “Čujte, momci! Ovaj amidža nas je nešto zamolio. Ova roba ima da odmah bude ukrcana na brod i mi ćemo obaviti svoju dužnost prema našoj braći muslimanima!”

Čim je izgovorio ove riječi, stotine egipatskih nosača počelo je da prenosi naše stvari te su ih uspjeli spremiti u prtljažnik broda za manje od dva sata. Thompson je gledao, zbunjen i bijesan.

Rekao sam mu: “Evo Muhamedovog čuda.” Nije odgovorio, samo se užurbano udaljio.

Ellenga je ipak isplovila u dogovoreno vrijeme. Tokom mnogo godina koje sam proveo živeći u Bejrutu izgradio sam dobre odnose sa svim klasama ljudi. Na čelu sa muftijom, većina uglednika i gradske uleme došla je da nas isprati.

Zagrlili smo se u suzama… Tako smo zauvijek napustili Siriju…

Nakon što sam se oprostio od onih koji su došli da nas isprate, ukrcao sam se na brod. Bio sam veoma umoran. Uz velike muke uspio sam nagovoriti brodsku poslugu da mi pripreme kupku. Čim sam ušao u kadu, brod je krenuo. Baš u to vrijeme neki ljudi su došli kucajući na vrata i počeli mi govoriti da brzo izađem. Kada sam ih pitao šta se dešava, samo su govorili: “Izađi, izađi, moraš ovo da vidiš!”

Kada sam se nekako nabrzinu obukao i izašao na palubu imao sam šta vidjeti.

Egipatski nosači koji su prenijeli naš prtljag na brod uz hiljade građana Bejruta stajali su poredani cijelom dužinom mola. Držali su visoko podignute zastave i uzvikivali: “Allah yansuru'l Islam!” (Bože pomozi Islam). Naši ljudi s broda su odgovarali istim riječima. Nisam mogao da obuzdam suze.

Prisutni engleski i francuski oficiri skamenjeno su gledali ovu demonstraciju međusobne muslimanske solidarnosti i emocija. Tako je i major Thompson posvjedočio još jedno “islamsko čudo”. Ova srcecjepajuća scena bila je istinska manifestacija “islamskog bratstva” koje se oblikovalo i opstalo tokom dugih stoljeća.

Neka Bog prokune one koji žele da razbiju ovo muslimansko jedinstvo i unište islamski ummet!