Padom Granade, posljednje muslimanske države na tlu Iberijskog poluotoka, pod kršćansku vlast nakon 781 godine vladavine, muslimani su kraće vrijeme, približno sedam godina, živjeli bez uznemiravanja i ugnjetavanja od svojih novih vlastodržaca. U to vrijeme nazivani su mudeharima (mudejares), što je bio ustaljeni naziv za muslimane pod vlašću kršćanskih kraljeva Španije.
Katolički osvajači provodili su uvjete Sporazuma iz Granade potpisanog prilikom predaja grada, a koji je muslimanskom stanovništvu obećavao punu vjersku i svaku drugu slobodu. U Granadi je uspostavljeno zajedničko općinsko vijeće, a muslimanima je bilo dozvoljeno birati vlastite predstavnike.
Takvo stanje potrajalo je do 1499. godine, kada u Granadu dolazi biskup Francisko Himenes de Sisneros, kojem se nije svidjelo što muslimani i dalje ispovijedaju islam. Odmah je, kršeći Sporazum iz Granade, krenuo s represivnim mjerama spram muslimana kako bi ih prisilio da se preobrate u kršćanstvo. Najprije je, bez ikakvog razloga, zatvarao muslimanske uglednike i prvake te strašno ih mučeći tražio od njih da se pokrste. Tom je metodom želio navesti običan narod da pređe na kršćanstvo. Ubrzo je nasilno pokrštavanje uzelo maha u cijelom pokorenom području. Ovakve represivne mjere izazvale su revolt među muslimanskim stanovništvom Granade.
Zbog nasilnog preobraćenja jedne muslimanke u katoličanstvo, najprije se pobunilo muslimansko stanovništvo četvrti Albaisin (Albayazin), a pobuna se brzo proširila na planinsko područje Sierra Nevade zvano Al-Bušarat (Al-Pujarras), koje je bilo naseljeno uglavnom muslimanima. Ustanak u četvrti Albaisin ubrzo je ugušen, ali se u planinskom području nastavio širiti. Kako bi ugušio ustanak u planinama Al-Pujarras, kralj Ferdinand lično je poveo napad na selo Lanjaron.
Kako navodi britanski historičar Leonard Patrick Harvey u djelu Muslimani Španije 1500-1614, pobunjenici koji su se predali morali su biti kršteni kako bi sačuvali gole živote. Gradovi i sela koja je zahvatila pobuna strašno su kažnjavani. Jedna od najnasilnijih epizoda dogodila se u mjestu Laujar de Andarax, gdje su katoličke snage pod komandom grofa od Navarre Louisa de Beaumonta zarobile 3.000 muslimana, a zatim ih sve poklali. To nije bio jedini zločin nad muslimanima Laujar de Andaraxa. Između dvije i šest stotina žena i djece koji su se sklonili u lokalnu džamiju zapaljeni su živi i razneseni barutom.
O ovim divljačkim represijama, osim Harveyaj, pisali su američki historičar Lea Henry Charles u djelu Moriskosi Španije: Njihova konverzija i protjerivanje te engleski pisac i novinar Carr Matthew u djelu Krv i vjera: Čišćenje muslimanske Španije. Charlies i Harvey zabilježili su da su prilikom zauzeća gradića Velefiquea svi muškarci ubijeni, a žene porobljene. U naseljima Nijar i Güéjar Sierra cijelo je stanovništvo bilo pobijeno, osim djece, koja su oteta kako bi bila odgojena kao kršćani.
Prva pobuna surovo je ugušena 1501. godine, te je dala povoda kršćanskim monarsima Ferdinandu i Izabeli da u potpunosti odbace Sporazum iz Granade. Muslimansko stanovništvo moglo je birati između preobraćenja na katoličanstvo ili progona u Afriku, naravno uz velike sume novca. Budući da mnogi muslimani sebi nisu mogli priuštiti odlazak u muslimanske zemlje Afrike, pristali su na pokrštavanje i tako postali moriski (moriskosi), odnosno pokršteni muslimani. Ondašnji crkveni velikodostojnici tvrdili su da među svim moriskosima Granade nema više od sedam pravih kršćana. Većina njih nastavila je prakticirati islam u tajnosti dok su se u javnosti predstavljali kao katolici. Njihove džamije pretvorene su u crkve, a dio ih je porušen.
Španski kralj Karlo I (poznat i kao car Svetog rimskog carstva Karlo V) izdao je 1526. godine Edikt prema kojem je naloženo strogo provođenje zakona protiv ispovijedanja islama ili prakticiranja islamskih običaja kod moriska (pokrštenih muslimana). Među tim ograničenjima, zabranio je upotrebu arapskog jezika, nošenje muslimanske nošnje, običaje, druženja i igre. Morali su čak odbaciti i arapska imena. Provođenje mjera iz Edikta bilo je suspendirano na četrdeset godina jer su moriskosi platili ogromnu sumu od 80.000 dukata. Po isteku ovog roka, granadski biskup, uvjeren da bez rigoroznih mjera muslimani nikad neće postati pravi katolici, uvjerio je Biskupsku sinodu 1565. godine da se krene s provođenjem oštrih mjera prema moriskosima. U muslimanskim četvrtima i selima raspoređeni su tzv. stari kršćani koji su nadzirali ponašanje moriska. U slučaju da primijete bilo kakvo islamsko ponašanje dojavljivali su svećenicima. Vrata njihovih kuća morala su biti otvorena petkom ili na vjerske praznike kako bi se uvjerili da ne klanjaju džumu ili obilježavaju praznike. Svaki kršćanin mogao je ući u morisku kuću kako bi se uvjerio prakticira li se kršćanstvo.
Život moriskosa bio je obilježen tjeskobom i strahom. Bilo je dovoljno da ih neko prijavi da pripremaju i jedu “kus-kus”, ili neko drugo tradicionalno muslimansko jelo, da se kupaju i peru ili da pjevuše neku pjesmu iz islamskog vremena pa da budu optuženi za jeres i završe pred inkvizicijskim sudom te na kraju budu spaljeni na lomači. Svećenici su za moriskose vodili evidenciju dolazaka na misu, hodali su po njihovim kvartovima i naseljima, posebno uz ramazan, kako bi se uvjerili da ne poste. Tražili su od njih da psuju i vrijeđaju Poslanika Muhameda, a. s., i islamske svetinje, te pred njima jedu svinjetinu kako bi dokazali da ne prakticiraju islamski post te da su revni kršćani.
Bilo je slučajeva da trudnica ili bolesnik odbiju jesti svinjetinu, jer je njihov organizam ne podnosi, pa su bili optuživani pred inkvizicijom. Svaki morisko morao je znati na latinskom izgovoriti molitve: Pater noster, Ave Maria, Credo i Deset zapovijedi. Njihovi brakovi su morali biti po kršćanskim obredima, a djeca su morala biti krštena. U većini slučajeva djeca su oduzimana i o trošku roditelja slana u Kastilju kako bi zaboravila svoja porijekla i rasla kao pravi katolici.
U prvim godinama provođenja edikta iz 1526. godine moriskosi su se nadali da će s vremenom pritisci popustiti i da će se ponovo vratiti vjerske slobode, međutim, pritisci kršćanskih vlasti ne samo što nisu jenjavali nego su postajali sve jači i žešći. Pokušali su s pregovorima, lobiranjem, novcem i drugim metodama olakšati svoju stvarnost, međutim, sve je bilo uzaludno. Kada je njihov život postao nepodnošljiv i kada su shvatili da će zbog nametnutih mjera oni i njihova kultura potpuno nestati, odlučili su se za pobunu.
Najprije su se snabdjeli hranom i drugim sredstvima potrebnim za rat koje su sakrili u pećinama. Počeli su održavati tajne sastanke u četvrti Albaisin u Granadi kao i drugim mjestima u kojima su živjeli muslimani. Na sastanku održanom 17. septembra 1568. godine, kojem su prisustvovali brojni ugledni i bogati moriskosi, za vođu pobune izabran je gradski vijećnik Granade Hernando de Valor y Kordoba, koji je nosio i muslimansko ime Muhammed ibn Umejja, jer je navodno bio potomak muslimanske dinastije Umejida. Kršćani su ga zvali Aben Humeja.
Druga pobuna 1668. godine bila je bolje planirana od prve, koja se manje-više desila spontano i u afektu. Ustanak je krenuo kao gerilska kampanja, a grad Lanjaron bio je centar pobune, koja je, od početka do kraja, bila krajnje nasilna i krvava.
Ustanak moriskosa brzo je zahvatio i ostala mjesta u planinama Al Bušarata (Alpujarras): Órgivu, Poqueiru, Juviles, Ugijar, Cadiar i još mnoga druga mjesta. Pobunjeni moriskosi bili su slabo naoružani, borili su se uglavnom poljoprivrednim alatkama, a osim toga, nedostajali su im vojna obučenost i potrebno ratno iskustvo.
Prva akcija pobunjenika bila je u samoj Granadi. Vodio ju je “veliki vezir” Ibn Umejje Feredž ibn Feredž (Farax Aben Farax), koji je 25. decembra, malo iza ponoći, ušao u muslimansku četvrt Albaicín s grupom monfija – odmetnika koji su napustili sela i gradove i lutali planinama. Monfiji (od arapske riječi “munfi” što znači “izbačen”) su bili specifična grupa ljudi koje su kršćani smatrali odmetncima, dok su muslimani u njima vidjeli borce za slobodu i ljude koji ne prihvataju silu i nepravdu. Zbog raznih ugnjetavanja od kršćanske vlasti, monfiji su napustili svoja sela i odmetnuli se u planine, gdje su nastavili slobodno prakticirati islam.
Cilj Ibn Feredža bio je da uzbuni moriskose kako bi se pridružili pobuni. Na tajnim sastancima, u vrijeme pripreme ustanka, stanovnici Albaisina obećali su da će se pridružiti pobuni u potrebno vrijeme. Međutim, kada je pobuna počela, oni su pogazili svoje obećanje, što će ih kasnije mnogo koštati.
Iako je Ibn Feredž planirao da će se pobuni pridružiti 8.000 stanovnika Granade, uspio je ih mobilizirati samo 180. Preostali stanovnici, pokolebani u svojoj hrabrosti, oklijevali su da se pridruže pobuni jer su im njihovi poslovi bili važniji i mislili su da ustanika ima toliko da im oni nisu ni potrebni.
S obzirom na to da nije uspio u svojoj namjeri, Ibn Feredž se povukao iz grada, vrijeđajući i kunući njegove strašljive stanovnike.
Ovaj kukavičluk Granađana utjecao je na tok cijele kampanje. Špansku kampanju vodili su Marques de Mondéjar na zapadu Alpujarre i markiz de Los Vélez na istoku. Mondejar je imao i šest topova.
Gušenje ustanka odvijalo se postepeno. Markiz de Mondejar krenuo je u januaru 1569. godine iz Granade i za kratko vrijeme zauzeo Orgivu, a zatim se uputio ka selu Bubion, gdje je bilo sjedište Ibn Umejje, vođe pobune. U sljedećih nekoliko dana vojska je prešla planine i spustila se na Pórtugos i Pitres. Ibn Umejja bio je u bijegu. Danju se krio u pećinama, a noću tražio utočište u kućama odanih pristalica.
Naknadnu kampanju obilježili su strahoviti zločini od kojih staje razum. Kršćanske trupe nisu bile sačinjene od discipliniranih vojnika, već su se uglavnom sastojala od neobučenih dobrovoljaca, koji nisu bili plaćeni, već su računali na plijen. Hroničar Pérez de Hita napisao je da su polovica njih najgori nitkovi na svijetu, motivirani samo željom da pokradu, opustoše i unište sela moriska. Historičari bilježe da je španska kruna oslobodila približno 1.000 najvećih katalonskih zločinaca u zamjenu za njihovu borbu protiv pobunjenih moriskosa. Osim toga, kruna se odrekla i svog dijela ratnog plijena kako bi privukla što veći broj ubica i pljačkaša.
Na stotine moriska i članova njihovih porodica bezočno je ubijeno i masakrirano. Ubijani su kod svojih kuća, na imanjima ili u skrovištima. One koji su se krili u pećinama izgonili su dimom i vatrom. Mnogi od njih izgorjeli su živi ili ugušeni dimom. Odvođeno je i silno roblje koje je prodavano diljem Španije.
U napadu kršćanske vojske na selo Jubiles januara 1569. godine zarobljeno je 2.000 moriska, pretežno žena. Jedan kršćanski vojnik poginuo je u pokušaju da siluje zarobljenu morisku djevojku. Ovo ubistvo u samoodbrani dalo je povoda kršćanskoj vojsci da pobiju skoro sve zarobljenike, uključujući žene i djecu.
U napadu na selo Las Guajares markiz Mondejar izgubio je 800 vojnika, iako su branitelji ovoga mjesta imali vrlo malo oružja i bili skoro pa nenaoružani, moćnoj vojsci suprotstavili su se tako što su na napadače bacali i otiskivali kamenje. U okrilju noći, u velikoj tišini, hrabri su branitelji, slijedeći svog vođu El-Zamara, napustili tvrđavu u kojoj su ostali samo oni koji su bili toliko nemoćni da su morali ostati. Sutradan, kada je Mondejar ušao u selo, zbog bijesa i nemoći, naredio je da se pobiju svi preostali moriskosi. Surovost koju je pokazao zasjenjena je surovošću njegovog sina grofa Tendille. Naime, branitelji Las Guajaresa bili su raspršeni u male grupe koje su se skrivale od kršćana koji su ih progonili. El-Zamar je bio u jednoj grupici i sa sobom je u naručju nosio svoju malu kćerkicu. Kada je grof Tendilla zarobio premorenog i od gladi iscrpljenog El-Zamara, doveo ga je svezanog u Granadu, a zatim surovo mučio. Usijanim kliještima čupali su meso sa živog čovjeka, čiji je jedini grijeh bio što je želio slobodu i branio svoj narod. El-Zamar je umro u najtežim mukama.
Zapanjujuća okrutnost zabilježena je i među pobunjenim moriskosima, posebno prema sveštenicima i “starim kršćanima” koji su pratili da li moriskosi u tajnosti prakticiraju islam. Španski historičari navode da su neki svećenici bili živi oderani. Godinama maltretirani, moriskosi nisu zaboravili grubosti koje su svećenici pokazivali prema onima koji nisu prisustvovali misi, prema ženama koje nisu htjele otkriti svoja lica i općenito prema onima koji su nastavili prakticirati svoje stare obrede.
Crkve koje su podignute za moriskose su zapaljene i opljačkane, kao i kuće svećenika i starih kršćana. Obje strane prodavale su kao robove mnoge svoje zarobljenike. Moriskosi su prodavali kršćane trgovcima iz sjeverne Afrike, u zamjenu za oružje. Ekvivalent za zarobljenog kršćanina bila je arkebuza (vrsta stare puške). S druge strane, kršćanski vojnici uzimali su zarobljene moriskose, posebno mlade žene, za svoje lične robove ili su ih prodavali na tržnicama roblja.
Od marta 1569. do januara 1570. godine pobuna u Al Pujarrasu postaje intenzivnija jer ustanici dobivaju pomoć od Osmanlija, a mnogi gradovi južne Andaluzije pridružuju se pobunjenicima. Oko 300 sela pridružilo se pobuni i počelo javno ispovijedati islam. Broj ustanika porastao je s 4.000, koliko ih je bilo 1569, na 25.000 u 1570. godini, uključujući neke Berbere i Turke. Njihova je taktika bila zaskočiti svoje protivnike, izbjegavajući borbu na otvorenom terenu, oslanjajući se na poznavanje zamršenog planinskog terena i zauzimajući uzvisine s kojih su mogli pokrenuti napade. Kako bi ugušili pobunu, kruna je angažirala špansku mornaricu da dovede pojačanje za vojsku i zaštiti obalu Granade od iskrcavanja Osmanlija koji su trebali stići kao pojačanje iz sjeverne Afrike.
Početkom 1569. godine kralj Filip razriješio je markiza od Mondéjara i umjesto njega odredio svog polubrata Don Juana od Austrije da preuzme cjelokupno zapovjedništvo nad kraljevskim trupama zajedno s markizom od Los Veleza. Pobuna, koja je do sada bila ograničena na šire područje Sierra Nevade, proširila se na Almeríju i Málagu. Cijela je zemlja bila u plamenu i izgledalo je kao da je moć Španije nedovoljna da ugasi vatru pobune koju su zapalili moriskosi.
Don Juan je svoj dolazak popratio kraljevskim proglasom, obećavajući punu amnestiju svima koji je zatraže i koji se predaju. Svi koji odbiju povinovati se ovom činu, osim žena i djece mlađe od četrnaest godina, bit će stavljeni pod mač bez milosti .
U smirivanju pobune Don Juan primjenjivao je veoma okrutne metode. U napadu na Albuñuelas, španske trupe ubile su sve muškarce koji nisu pobjegli i zarobile 1.500 žena i djece koji su bili podijeljeni među vojnicima kao robovi. U oktobru iste godine kralj je proglasio “rat vatre i krvi” (una guerra a fuego y a sangre), što bi značio rat bez milosti i svim kršćanskim vojnicima dozvolio da pljačkaju i prisvajaju što požele bilo da je riječ o robovima, stoci ili ostaloj imovini.
U isto vrijeme izbijaju i nesuglasice među pobunjenim moriskosima. Vođa ustanika Hernendo de Valor, odnosno Ibn Umejja, povlačio je poteze kojima je štetio ustanku i često se zamjerao ustanicima. Vodio je razuzdan život. Postao je nepovjerljiv prema svojim osmanskim i afričkim saveznicima koje je udaljio iz svog logora. Ponašao se poput tiranina. Od svojih sljedbenika optužen je da sarađuje s kršćanima, da postupa autokratski te da je naredio da se pobiju neki osmanski i afrički borci.
Osmanski komandanti također nisu bili zadovoljni vođom ustanka i predložili su da je najbolje rješenje na čelo pobune postaviti Andalužanina plemenita porijekla, nekog koji će služiti interesima muslimana i u koga će oni imati povjerenje.
Nakon što su dobili odobrenje osmanskog guvernera u Alžiru, Ibn Umejja je zadavljen u državnom udaru 20. oktobra 1569. godine, koji su izveli osmanski zapovjednici i ustanici. Na njegovo mjesto imenovan je njegov rođak Abdullah ibn Abu (Aben Aboo), koji je ranije kršten kao Diego Lopez. Ibn Abu proglašen je novim poglavarem moriska pod imenom Mula Abdullah Muhammed.
U januaru 1570. godine Don Juan je pokrenuo svoju novu kampanju sa snagama od 12.000 ljudi. Drugi kontingent predvođen vojvodom od Sesse imao je 8.000 pješaka i 350 konjanika. Krajem januara, sa svojim snagama, Don Juan opsjeo je grad Galeru, a nakon što se opsada odužila, naredio je opći napad uz podršku artiljerije. Grad je zauzet 10. februara, a Don Juan je naredio da se naselje sravni sa zemljom, a stanovništvo pobije i porobi. Tom prilikom ubijeno je oko 4.500 stanovnika, a približno toliki broj odveden je u roblje.
Od aprila 1570. do proljeća 1571. godine katoličke snage Don Juana i Sesse, uveliko ojačane pješaštvom i konjicom, pokrenuli su novu invaziju na Alpujarru popraćenu uništavanjem kuća i usjeva, ubijanjem muškaraca i zarobljavanjem svih žena, djece i starijih ljudi koje su pronašli na svom putu.
Ovo napredovanje kraljevskih trupa stvorilo je razdor između moriska koji su željeli nastaviti borbu i onih koji su se zalagali za traženje uvjeta predaje. Jedan od zapovjednika pobunjenih moriska Hernando El Habaqui počeo je u tajnosti pregovarati s kršćanima o predaji, kao i o hapšenju Mula Abdullaha. Mnogi pobunjenici već su bili pobjegli u Sjevernu Afriku. Za ovu izdaju saznao je mula Abdullah (Aben Aboo) te naredio da se ubije El-Habaqui.
Iako su se od oktobra 1570. godine mnogi moriskosi predali, nekoliko hiljada njih odlučilo se za nastavak borbe. Većina ih se sklonila u pećine, a mnogi od njih umrli su od gušenja kada su kršćanske trupe zapalile vatru na ulazima. Kršćani su na razne načine nastojali da umire ustanak, pa su tako pokušali potkupiti i samog vođu pobune Mula Abdullaha.
Kralj Filip II poslao je 13. jula 1570. godine svog izaslanika da pregovara s njim i ponudi mu amnestiju i razne privilegije u zamjenu za predaju i napuštanje Sierra Nevade. Odgovor koji je vođa moriska tada rekao otkriva koliko je težak položaj muslimana bio pod španskom kršćanskom vlašću i koliko je velika bila njihova žudnja za slobodom. Mula Abdullah je rekao da neće zaustaviti nijednog svog potčinjenog da ostane u El-Bušaratu, ali on će se boriti pa makar kad bi sam ostao u planinama. Dalje je rekao da više voli živjeti kao musliman, nego da ima sve privilegije koje mu kralj nudi.
Nakon što nisu uspjeli privoljeti moriskose na predaju, kraljeve trupe napale su Sierra Nevadu s oba kraja, nemilosrdno uništavajući muslimanska sela, paleći žetve, ubijajući muškarce i odvodeći u roblje na hiljade žena i djece. Malobrojni muškarci koji nisu pogubljeni zarobljeni su poslani na galije.
Godine 1571. Don Juan od Austrije, konačno je uspio potisnuti pobunu u Alpujarri. Posljednji pobunjenici, nakon što su izgubili tvrđavu Juviles, ubijeni su u pećinama.
Kršćani su ubijali sve redom, jer su sve moriskose smatrali pobunjenicima. Nesretni narod, mahom žene i djeca, krio se u pećinama. U jednoj pećini krilo se i po 200 ljudi. Kada bi otkrili pećinu s bjeguncima, kršćani bi obično na ulaz naložili vatru i na nju bacali zeleno rastinje kako bi dimom istjerali bjegunce. Oni koji bi izišli bili su surovo ubijani i zarobljavani, a oni koji bi ostali ugušili su se u dimu.
U jednoj pećini nedaleko od Bérchulesa tako je stradala i porodica Mula Abdullaha (supruga i dvije kćeri) zajedno sa sedamdesetak drugih osoba. Svi su bili pogušeni dimom. Nedugo nakon ove tragedije, 13. marta 1571. godine, također u jednoj pećini u blizini Berchulesa, od vlastitih ljudi, ubijen je i vođa pobune Mula Abudullah Muhammed, među kršćanima poznat kao Aben Aboo. Izboden je nasmrt. Ubio ga je monfijski razbojnik El-Seniz sa svojim rođacima u zamjenu za pomilovanje i 100.000 zlatnih dinara koje su mu obećali kršćani.
Glava Mula Abdullaha, zatvorena u kafezu, postavljena je u Granadi iznad gradske kapije Rastro koja gleda u smjeru El Bušarata (Alpujarrasa). Tu je stajala godinama jer se niko nije usudio da je skine. Na kafezu se nalazio natpis: “Ovo je glava izdajnika Aben Abooa. Ko se usudi da je skine, bit će kažnjen smrću.” Tako je završio posljednji vladar iz čuvene umejadske loze. Da je živio i vladao u vremenima islamskog prosperiteta na Iberijskom poluotoku, zasigurno bi se svrstao među najveće vladare El-Endelusa. Njegovim venama tekla je krv slavnih maurskih ratnika. Bio je hrabar, umjeren, energičan, hladan i oprezan u svojim prosudbama. Ubistvo Mula Abdullaha značilo je i slom ustanka.
Nakon što su ugušili pobunu u El Bušaratu, kršćanske vlasti protjerale su 135.000 moriska iz kraljevine Granade, što je činilo polovinu njihove preostale populacije. Progonjeni su i oni moriskosi koji nisu bili umiješani u pobunu. Njihove kuće, palače, vrtove i druga bogatstva kojem su ranije robovali pristajući na razna poniženja sada su prisvojili kršćani. Oko 270 naselja moriska u Sierra Nevadi naseljena su kršćanima. Preostala su razorena, a moriskosi su u pratnji naoružanih vojnika zimi natjerani da pješače u sjevernu Kastilju i Zapadnu Andaluziju, često bez hrane i tople odjeće.
Mnogi stari, bolesni i iznemogli umrli su na tom putu patnje i suza. Pobuna moriska protiv nepravde i zla, iako je imala velike šanse da uspije, na kraju je propala i donijela još veće stradanje, a najviše zbog kukavičluka, nesloge, izdaje i egoizma dijela stanovnika bivše Kraljevine Granade. Muslimani Španije sada su preživljavali još veće progone, što je na kraju dovelo do njihovog potpunog nestanka. Uostalom, tako obično bude s onima koji se previše vežu za svoje imetke i čekaju da im drugi izbore slobodu.
Izvori:
- Henry Charles Lea, The Moriscos of Spain Their Conversion and Expulsion
- Metthew Car, Blood and Faith, The Purging of Muslim Spain
- William H. Prescot, History of The Reign of Philip The Second King of Spain
