Uoči godišnjice katastrofalnog zemljotresa koji je jugoistočnu Turkiye pogodio prošle godine 6. februara, posjetili smo neke od zemljotresom najteže pogođenih regija – Gaziantep, Hatay i Iskenderun. Godinu nakon zemljotresa ožiljci su i dalje vidljivi, gotovo na svakom koraku. U gradskim sredinama svako malo nailazite na mjesta gdje su bile stambene zgrade kojih više nema. O njihovom postojanju svjedoči samo svježe zaravnjana površina. U Hatayu, koji je najteže pogođen zemljotresom, posebo je to izraženo. Vidite jednu zgradu uspravno stoji, a pet ih nedostaje u istom stambenom bloku. Ali, ljudski životi su jedino što se ne može nadoknaditi, a stradalo je više od 50.000 ljudi.
Ono što se može nadoknaditi jeste materijalna imovina, a Turkiye je takva država da nikoga neće ostaviti na ulici. Svi oni čiji su domovi srušeni, teško oštećeni, smješteni su u privremni smještaj – u nekim slučajevima su to stambeni kontejneri, u nekim slučajevima iznajmljeni privatni smještaj, ali su smješteni. Dok njihovi novi domovi ne budu spremni za usljenje. Godinu dana nakon zemljotresa u Turkiye niču novi stambeni blokovi za porodice čiji su domovi 6. februara 2023. godine postali hrpa cigle, ruševina.
Prva stanica tokom naše posjete bio je grad Gaziantep. Grad bogate historije i kulture, koji je poput mnogih u ovoj regiji pretrpio velike gubitke prošle godine. U provinciji Gaziantep u zemljotresu je stradalo oko 4.000 ljudi, uništeno je oko 4.000 objekata, a teško oštećeno 15.000 stambenih objekata, 57.000 ljudi smješteno je u privremeni smještaj – stambene kontejnere u 4 kontejnerska naselja.
Odmah nakon što su završene akcije portage i spašavanja preživjelih ispod ruševina, krenuli su u obnovu. Prvo je trebalo raščistiti puteve, sanirati oštećene ceste, vodovode, ukloniti ruševine. Guverner provicije Gaziantep Kemal Çeber slikovito objašnjava koliko je ruševina trebalo raščistiti – da se sav taj material razastre bio bi kao poršina jedne omanje države.
Hakan Şimşek, koji je u upravi provincije zadužen za urbanizam i okoliš, kazao je da su do sada izgrađene 1.923 stambene jedinice za smještaj ljudi koji su ostali bez svojih domova, a još 428 stambenih jedinica je u izgradnji.
Nedaleko od zgrade uprave provincije Gaziantep nalazi se tvrđava, stara više od 2.000 godina. I njeni zidovi, kao i zidovi brojnih džamija i drugih kulturno-historijskih građevina u Gazinatepu su urušeni. No, ni njih obnova ne zaobilazi. Skupiće se kamane po kamen i ponovo ozidati.
Guverner Çeber kaže da je ovo bila teška godina za njih, preživjeli su jednu od najvećih katasrofa u svijetu, ali su pokazali da su snažna nacija, velika zemlja, i da u ljudima još ima ljudskosti i saosjećanja. Na godišnjicu zemljotresa Gaziantep će posjetiti predsjednik Republike Turkiye Recep Tayyip Erdogan i tom prilikom će unesrećenim ljudima predate njihove nove kuće i stanove. On dodaje da su naučili mnogo iz ove nesreće koja je pogodila njihovu regiju. Između ostalog, naučili su da moraju biti spremni na katastrofe, da se moraju poštovati standardi struke prilikom građenja, jer oni koji nisu poštovali te standarde ugrozili su živote ljudi, i danas su u zatvoru.
Veličina zemlje ogleda se i u tome kako se odnosi prema svojim građanima, posebno onim koji su najranjiviji i koji su u potrebi. Zgodan primjer za tu priliku je opština Nurdagi, oko sat vožnje udaljena od Gaziantepa. Također značajno pogođena zemljotresom. Dok čekaju da njihove kuće budu obnovljene i spremne za useljenje, žive u kontejnerskom naselju. No, kako su mnogi ostali bez svojih poslova, kako su njihovi poslovni prostori nestali u zemljotresu, opština je izgradila poslovnu zonu u kojoj će biti više od 200 prodavnica i radnji. Turci su nacija koja ne kuka, nego odmah se hvata posla i radi. Zato ne možete vidjeti u naseljima skoro nikoga ispred vrata, ne možete vidjeti ljude da besposličare. Ponekad se zapitate živi li neko tu. Ali ako sačekate kraj radnog vremena kolona automobile koja ulazi u naselje daće vam odgovor – ljudi rade.
Ismail Alsancak iz opštine Nurdagi kaže da su u prvoj fazi izgrađene 133 radnje, a u drugoj i trećoj fazi biće izgrađeno ukupno više od 200 radnji. On objašnjava da vlasnici radnji u prve tri godine neće plaćati nikakav zakup, a nakon tri godine biće urađena evaluacija i tada će se odlučiti šta će se dešavati dalje.
“Naša razvojna agencija pomogla je vlasnicima radnji sa donacijama i zajmovima kako bi mogli da nabave robu, opremu, mašine i druge potrepštine za radnje. Imamo redovne sastanke sa vlasnicima radnji da vidimo kakve su njihove potrebe. Ovdje održavamo i druge društvene aktivnosti, recimo pripremu studenata i učenika za upis u srednje škole i fakultete, održavamo razne kurseve za mlade kako bi mogli da lakše ponađu poslove ili da pokrenu svoje biznise. Ova zgrada uspostavljena je u aprilu prošle godine, a prve radnje su završeni u junu, dakle tri mjeseca od zemljotresa. Odmah nakon zemljotresa ljudi su bili evakirani u sigurnija mjesta, ali su se brzo nakon toga vratili nazad, te smo formirali ovo kontejnersko naselje. Sada im pomažemo da obnove svoje kuće i obnove svoje živote”, kaže Alsancak.
U mjestu Nurdagi i okolnim mjestima prije zemljotresa živjelo je 42.000 stanovnika, sada je populacija 39.000 ljudi, dakle, od tri hiljade ljudi koji nedostaju neki su nažalost poginuli, a riječ je o 228 osoba, dok su drugi ostali da žive u nekim drugim mjestima ili nisu tu iz nekog drugog razloga.
U poslovnom centru u Nurdagi održavaju se kursevi za mlade, prilikom naše posjete u toku je bio kurs kuhanja, gdje mladi uče da postanu pomoćni kuhari u hotelima, restoranima, javnim institucijama, ili da sami otvore svoje male biznise. Osim toga, ovdje radi i jedan socijalni market. Odmah nakon zemljotresa to mjesto je bilo cenatr za prijem i distribuciju hrane i ostalih potrepština stanovništvu ovog mjesta. Sada je to socijalni market u kojem se podmiruju stanovnici koji su u potrebi. Međutim, u ovom market ne troši se novac nego bodovi. Naime, svaki član porodice mjesečno dobije 500 bodova na kartici koje može potrošiti u socijalnom market za kupovinu namirnica. Tako, četveročlana porodica mjesečno na raspolaganju ima 2.000 bodova za podmjeru. Za ilustraciju, kilogram riže košta 66 bodova.
Distrikt Islahiye također je teško stradao u zemljotresu, što je jasno uočljivo na kućama i stambenim zgradama dok prolazite kroz ovaj dio Turkiye.
“Izgubili smo mnogo života, mnogo zgrada, radnji i automobila je uništeno, 202 zgrade su pretvorene u ruševine, a mnogo više ih je teško oštećeno i morali smo ih srušiti”, priča guverner distrikta Islahiye Mehmet Soylu. U prvom momentu nakon zemljotresa nastojali su spašavati i tražiti nestale, te pružiti psihosocijalnu podršku prežvjelim. Ali odmah poslije toga krenula je obnova uništene infrastrukture, uklanjanje ruševina i izgradnja stambenih objekata. Ovaj distrikt dokaz je kako obnova izgleda na terenu. Posjetili smo naselje koje je izgrađeno za manje od godinu dana i koje će danas biti predato svojim novim stanarima. U ovom kompleksu nalazi se 405 stanova za one čiji su domovi nestali 6. februara 2023. godine.
“Dvije sedmice poslije zemljotresa počeli smo raditi na ovom projektu i, evo, na godišnjicu zemljotresa stanove ćemo predati našim građanima. Ovo su četverospratnice, u skladu sa novim direktivama za gradnju u ovom području. Svaki stan je povrišene 80 metara kvadratnih”, objašnjava Soylu.
Naselje koje je za kratko vrijeme izgrađeno ima uređene šetnice, pristupne ceste, dječija igrališta, terene za sportske aktivnosti, zelene površine. Sve ono što karakteriše jedan moderan stambeni kompleks.
Ali koliko god to izgledalo veliko, ogromno, još je mnogo posla pred rukovodstvom distrikta Islahiye jer 4.500 stanova u 17 stambenih kompleksa je u izgradnji u gradu Islahiye i okolnim mjestima. Ovo je samo jedan dio tih građevinskih radova, ima još mnogo gradilišta na kojima se aktivno gradi.
Uglavnom, stav svih u Turkiye, od predsjednika Erdogana, preko guvernera provincija, općinskih vlasti do običnih građana, jeste da svako mora dobiti svoju kuću. Niko ne smije ostati na ulici.
“Potpisali smo ugovore sa građevinskim kompanijama i planiramo najkasnije za 4 mjeseca da će svi dobiti svoje kuće”, zaključuje Soylu.
Tu podršku i pomoć od vrha do najnižih nivoa države osjećaju i oni koji su u najtežem položaju. Berkant Bekfelavi je invalid, stanovnik je kontejnerskog naselja u Iskenderunu. “Naš predsjednik i guverner pokušavaju nam pomoći na sve načine. Imamo sve što nam je potrebno. Izgubili smo mnogo toga, mnogo naših prijatelja, čak i ako sam invalid pokušavao sam pomoći izvući ljude iz ruševina. Ne znam kada ću dobiti kuću, ali znam da ću je dobiti najbrže što je moguće”, kaže Bekfelavi.
Filiz Turhan kaže da su bili očajni kada su morali napustiti svoj dom koji je teško oštećen u zemljotresu. Dok priča miluje po glavi svog sinčića, sretna i zahvalna da nikoga iz porodice nije izgubila u zemljotresu. Njen očaj sada je zamijenila nada, nada da će što je prije moguće dobiti novu kuću.
Privremeno kontejnersko naselje u kojme žive porodice Bekfalavi i Turhan naravno ne može se porediti sa domom koji su ranije imali, ali nije neuslovno, ulice su asfaltirane, i unutra imaju sve što im je potrebno za život. U ovom naselju čak ima i biblioteka sa zavidnim brojem knjiga, a ljubazna bibliotekarka sa zadovoljstvom je ponudila da nam pokaže knjige koje posjeduje biblioteka, te čitaonicu koju stanovnici naselja mogu svakodnevno koristiti. Također, u naselju je društveni centar i objekat za ishranu.
A s druge strane ulice u avlijama mirišu zrele narandže. Možda će već slijedeće godine Filiz i Berkant ispred svojih novih kuća posaditi drvo narandže, koji će simbolizirati početak njihovog novog života.
Malo dalje od ovog kontejnerskog naselja nalazi se još jedno, ali potpuno drugačije, posve neobično naselje. Stambeni brod i škola na brodu. Naime, u sklopu pripreme za katastrofe brodarska kompanija Karadeniz preuredila je svoje brodove za teretni kontejnerski prijevoz u stambene kontejnere na brodu, i školu na brodu. Ova kompanija ne samo da je donirala brodove sa stambenim kontejnerima nego ih je o svome trošku preuredila i pripremila za život i učenje.
Zejnep Şahin, edukacijsko-komunikacijski mendžer u edukativnom centru smještenom na brodu, povela nas je u obilazak učionica i đačkog doma na brodu. Kaže da svi ovdje rade volonterski.
“Ovdje provodimo nastavu za djecu pogođenu zemljotersom za osnovce i srednjoškolce. Ovaj brod ima četiri sprata, ima dio za školske aktivnosti, dio za društvene aktivnosti, te dio za smještaj učenika. Trenutno imaju oko 900 učenika”, govori Şahin.
Posljednja stanica našeg putovanja bio je Hatay, najjužnija provincija i metropolitanska općina Turkiye, koja je prije zemljotresa imala 1.686.043 stanovnika. Nalazi se uz istočnu obalu Levantskog mora, djelomično u Çukurovu, velikoj plodnoj ravnici duž Kilikije. Njena administrativna prijestolnica je Antakya (drevna Antiohija), što je čini jednom od tri turske provincije koje nisu dobile ime po administrativnoj prijestolnici ili bilo kojem naselju.
Na ovu provinciju kao da je palo 200 atomskih bombi. Tako je slikovito dočarao razmjere katastrofe koja je pogodila ovu Hatay guverner provincije Mustafa Masatlı. U samom Hatayu 8.000 zgrada je uništeno, 172.000 stambenih objekata teško je oštećeno. Za privremeno stanovanje postavljeno je 78.000 kontejnera u 205 kontejnerskih naselja u kojima živi više od 200.000 osoba. Kuda god da krenete vidite kontejnerska naselja. Jedno od njih, na ulazu u grad, jeste i ono koje je izgrađeno od kontejnera od kojih je bio sagrađen nogometni stadion u Kataru za potrebe Svjetskog nogometnog prvenstva održanog dva mjeseca prije zemljotresa. Uz cestu nalaze se “groblja” automobila uništenih u zemljotresu, stotine i stotine automobila, koji su sada samo otpad. Do danas su uklonjene ruševine od 14 hiljada objekata koji su srušeni u gradu.
U provinciji Hatay u fazi izgradnje je 32.314 stanova i 6.037 kuća. Istovremeno, u historijskom bazaru počela je izgradnja 654 nova poslovna prostora.
Nove zgrade koje se grade, kaže guverner Masatlı biće snažne, otporne na zemljotrese. Na mjestima zgrada koje su se urušile, neće se graditi nove.
Simbolično, uoči godišnjice zemljotresa u Hatayu je na mjestu stare srušene bolnice otvorena nova, velika državna bolnica, najveća i najmodernija u područjima koja je pogodio zemljotres.
Nesreće se događaju, ali život uvijek pobjeđuje. Turci su narod koji se ne predaje, ne pada u očaj, ma kako teško bilo, oni nađu snagu da krenu dalje. Oni ne kukaju nad nesretnom sudbinom, ne, oni nakon pada ustanu još jači. Zato ovo nije tužna priča, a nije ni happy end, jer ovo nije kraj, za njih je ovo novi početak. Novi život koji se rađa iz ruševina.
