Ondje gdje se spajaju gračanička sela Rašljeva i Miričina sagradila je prije dvadesetak godina Alija Basić iz Sirije, na imanju svog oca Ševketa – Ševke Basića, veleljepnu kuću kako bi ona, njene sestre i brat, kad za to nađu vremena, mogli boraviti na svojoj očevini. Nakana joj je bila da u Miričini sagradi džamiju i ispuni jednu od očevih želja vezanih za rodnu Bosnu. Međutim, džamija je već bila u izgradnji u Miričini, te se uključila kao vakif i pomogla da se ona što prije završi. Tako je 2000. godine Alija, koja nosi ime svoje nane po ocu, postala najveći vakif džamije u Miričini. Također je i kod nedavnog renoviranja ove džamije podigla abdestahanu i ploču s imenima šehida Miričine i Rašljeve. Pomagala je i mnoge druge infrastrukturne radove u dva sela.

IZRASTAO U NAJBOLJEG FIZIOTERAPEUTA U DAMASKU

Ševko Basić i njegovi ratni drugovi kraj Drugog svjetskog rata dočekali su u Italiji. Italijanske vlasti pitale su ih u koju zemlju žele otići. Jedna grupa, u kojoj je bio i Ševko, odlučila se za Palestinu. U Palestini su učestvovali u borbama i u jednoj bici teško je ranjen, a epilog je bio gubitak oka. Iz Palestine su ga prekomandovali u Liban, u Bejrut. Tu je ostao godinu i po, odakle odlazi u Damask vjerujući da će u tom velikom gradu moći nastaviti svoje školovanje, steći porodicu i izgraditi bolji život.


Ševko Basić sa suprugom Yusrom

Kao iskusan ratnik, zapošljava se u vojnoj bolnici i nakon dodatnih edukacija u Njemačkoj postaje jedan od najboljih fizioterapeuta u Siriji. Kao profesionalni vojnik, osnovao je odjel za saniranje ekstremiteta kod vojnika. Dosta je radio i stekao solidno bogatstvo. Oženio je Sirijku Yusru, s kojom dobija sina Ahmeda i kćerke Lejlu, Rimu, Aliju i Fadilu. Sva djeca završila su fakultete. Ahmed je bio vojni pilot, danas živi u Londonu, Lejla je matematičar, Rima profesor arapskog jezika, Alija završila menadžment i engleski jezik, Fadila diplomirala psihologiju. Yusra se posvetila odgoju djece i nije imala zvanično zaposlenje.

MAJKA PETNAEST GODINA ČEKALA PISMO

Iako nije imao nikakav krvavi trag u svojoj biografiji, Ševko se petnaest godina nije javljao svojima. Plašio se da bi mogao imati problema od tadašnjih jugoslavenskih vlasti. Svi su ga bili prežalili. Kad je dobio garancije da nema nikakvog postupka prema njemu, pismom se javio majci da je živ, da je dobro i zdravo, da će je uskoro posjetiti. Dobivši pismo od sina, majka mu je, kažu, od dragosti trčala po selu i glasno govorila: “Živ je, živ je”, pa su neki mislili da je poludjela. Nastavljeno je njihovo dopisivanje, da bi se prvi Ševkin dolazak nakon rata iz Sirije desio 1966. godine. Došao je s kompletnom porodicom. Avionom su letjeli do Beograda, potom vozom do Miričine, a sa stanice do rodne kuće konjskom zapregom. Gotovo sve prisutno stanovništvo sela iskupilo se da nakon skoro dvadeset i pet godina vidi svog Ševku.


Ševko Basić

KURBANE KOLJE NA SVOJOJ OČEVINI

Već dugo Alija kurbane kolje na babovini i dijeli ih tamošnjem narodu. Iako joj je majka Arapkinja, iako se rodila u Siriji, ona za sebe kaže da je Bošnjakinja.

Svake godine, pred duše roditelja, u mjesnoj džamiji priredi tevhid. Budući da je sagradila kuću na babovini, u Bosnu dolazi svaka dva-tri mjeseca. Za vrijeme pandemije korone u Bosni je bila deset mjeseci.


Alija Basić

O svojoj vezanosti za Bosnu i rodno selo svog babe Alija kaže: “Udata sam u Dubai. Solidno situirana. Mogla sam kupiti zemlju bilo gdje u svijetu, ali ovdje su mezari mog dede Ahmeda, moje nane Alije i druge rodbine. Bosna je moja ljubav. Bosna je moja duša. Svim srcem sam Bošnjakinja. Čitavog života sam se tako osjećala. Drugovi u školi i na fakultetu zvali su me Jugoslavenka. Bila sam misica univerziteta u Damasku. Nikad ne mogu zaboraviti prvi dolazak ovdje. Imala sam tek sedam godina. Teško mi pada kad me zovu strancem. Bosna je i moja zemlja. Boli me što moje sestre Lejla i Rima, koje žive u Damasku, ovih godina ne mogu dobiti vizu da dođu u Bosnu, da osjete miris Bosne i obiđu našu najmlađu sestru Fadilu, koja ima kuću u Sarajevu, a bosanskohercegovačko državljanstvo dobila je sa sedamnaest godina. Fadilin sin mnogo liči na svog dedu, na našeg rahmetli babu Ševku. I moja djeca Hamed, Ahmed, Rašid, Merjem i Nura također vole Bosnu. Kad nađu vremena i dođu, izuzetno se lijepo osjećaju u njoj. Moj brat Ahmed prodaje kuću u Damasku da bi kupio stan u Sarajevu.”


Fadila Basić

Mještani Rašljeve i Miričine sretni su što je Alija obnovila život na imanju svoga oca Ševke i pomogla u izgradnji džamijskog kompleksa. Njen primjer mogli bi slijediti i mnogi drugi Bošnjaci rasuti po svim meridijanima svijeta.