Poljska tatarska zajednica u mjestu Bohoniki našla se usred migrantske krize na istoku zemlje: podržavaju vojsku i pozivaju na zid koji bi zaustavio poplavu migranata, ali indirektno sarađuju u humanitarnim akcijama pomoći. Smješteno sedam kilometara od bjeloruske granice, ovo selo je jedinstvena enklava u Poljskoj, jer je historijsko i kulturno središte tatarske zajednice, koju trenutno čini oko 5000 ljudi, od kojih su većina muslimani.
Maciej Szczesnowicz je lokalni vođa oko stotinu Tatara koji žive u Bohonikiju. Priča kako je i sam postavio veliki transparent podrške poljskim sigurnosnim snagama raspoređenim na granici na kojem je zahtjev za izgradnju graničnog zida. “Imam dvoje djece i jedno je u vojsci, a trenutno je tamo sa svojim kolegaa”, kaže pokazujući na obližnju šumu, već na granici, koja je mjesecima bila poprište pokušaja ulaska u Uniju. “Nikad nismo imali problema s integracijom, mi smo dio ove zajednice i dio Poljske”, naglašava, “mi smo Poljaci i patriote”, kaže dodajući: "Prije više od mjesec dana ovdje su stigli prvi imigranti s granice; to su bila dva muškarca, imali su dobru toplu odjeću. Uhapšeni su.“
Unatoč jasnoj podršci vojnicima koji brane obližnju granicu, tatarska zajednica postala je ipak i sabirno mjesto za humanitarnu pomoć za imigrante koju drugi ljudi donose na to područje.
Nedavno obnovljena džamija drvena je građevina koja podsjeća na drevnu prošlost tatarske zajednice u Poljskoj, koja se naselila na ovom području prije šest stoljeća i dobila zemljište od poljskog kralja Jana Sobieskog u zamjenu za zaštitu od osvajača. Maciej je ponosan na svoja orijentalna obilježja i uvjerava da je normalno da muslimanski poljski vojnici idu na molitvu u džamiju, što je prizor koji u zemlji s katoličkom većinom poput Poljske nije uobičajen.
U kuhinji Tatarskog kulturnog centra kuhari muslimani i katolici pripremaju više od 300 obroka svaki dan kako bi ih odnijeli u pogranične garnizone. Jedna od kuharica kaže da voće i povrće koje se koristi dolazi iz lokalnih škola, gdje djeca obrađuju male vrtove. Tatarska se kuhinja u ovom kraju smatra izvrsnom.
Nekoliko kilometara od sela, gdje se u vrtu privatnih kuća mogu vidjeti i katolička vjerska obilježja, nalazi se muslimansko groblje, more nadgrobnih spomenika s poljskim i arapskim imenima prekriva brdo s kojeg se vidi bjeloruska teritorija.
Na osamljenom mjestu su mezari dvojice imigranata koji su nedavno umrli nakon što su stigli u Poljsku. Na jednoj od humki je buket cvijeća i nadgrobna ploča s imenom Ahmad Al Hasan, imenom 19-godišnjeg Sirijca koji se utopio pokušavajući ući u Poljsku dok je prelazio rijeku Bug. Pokraj njega, ispod bezimenog nadgrobnog kamena, leži još jedan imigrant čiji se identitet nije mogao utvrditi, jer mu nedostaju dokumenti, ali mu je obavljena dženaza odlukom poljskih Tatara.
Otkako je na bjeloruskoj granici sa Evropskom unijom izbila migranstka kriza, desetine hiljada ljudi, većinom iz Iraka, Sirije ili Afganistana, pokušali su ilegalno preći na poljsku teritoriju kako bi odatle došli do drugih zemalja. Najmanje jedanaest ih je umrlo u pokušaju ili ubrzo nakon dolaska u Poljsku, zbog pothlađenosti, utopljeni ili otrovani gljivama koje su skupili u šumi.
Naseljavanje Tatara na teritoriji Velike kneževine Litvanije, koja je unijom bila vezana za krunu Kraljevine Poljske od 1385. godine, otpočeo je knez Witold krajem 14. stoljeća. Naseljavanje je bilo usko vezano za istočnu politiku i pohode protiv Zlatne horde. Razvijalo se postepeno, a vrhunac je doseglo u drugoj polovini 15. te u 16. stoljeću. Tatarske snage, poznate po svom vojničkom umijeću, trebale su pomagati vojsci Kneževine u borbi s Teutonskim i Malteškim viteškim redom za Samogitiju, Livoniju i Pomeraniju.
Tatari su se uglavnom naselili u susjedstvu velikih političkih i privrednih centara: Grodno, Vilnius, Trakaj, Kaunas i Minsk. Vojnici su dobili i ograničene plemićke povlastice o kojima svjedoči i razvijena rodovska heraldika. Dobili su povlasticu da ostanu u svojoj vjeri – islamu, kao i dopuštenje za podizanje muslimanskih bogomolja – džamija, te otvaranje grebalja – mezarja. U poljskom se jeziku tako uvriježila riječ mizar za islamska greblja.
Religija Tatara više od šesto godina sunijski je islam, koji su ispovijedali i njihovi preci iz Zlatne horde. Sloboda vjere jamčena im je privilegijama koje su im davali litvanski kneževi i poljski kraljevi. Živeći daleko od glavnih muslimanskih centara, podizali su džamije koje arhitekturom odudaraju od sličnih vjerskih objekata širom muslimanskog svijeta, te su osnivali mezarja u novim mjestima boravka. To su bile najprimjetnije manifestacije prisustva Tatara na teritoriji Poljske.
Najvažniji vodič u životu Tatara na granici Poljske i Litvanije, kao i u životu svakog muslimana, bio je Kur’an. Rijetki su imali pristup izvornoj svetoj knjizi, a vjera predaka prenosila se usmenim i pismenim predanjima, u obliku kitaba i hamajlija. Sam Kur’an s izvornim arapskim tekstom umnožavan je za lične potrebe stoljećima, a njegov prvi prijevod na poljski jezik objavljen je 1858. godine u dva sveska. Od kraja 19. stoljeća Tatari su se služili i primjercima Kur’ana štampanim u Kazanju (danas: Tatarstan, Rusija) a poslije i onim uvezenim iz Turske ili arapskih zemalja.
Vojna služba bila je osnovna obaveza Tatara kako bi dobili zemlju. Njihovo naseljavanje imalo je karakter vojne kolonizacije, a vojna služba odvijala se po principu obaveznog služenja za sve muškarce. Tatarske jedinice učestvovale su u svim vojnim poljskim pohodima: Bici kod Grinvalda (1410), Trinaestogodišnjem ratu za Gdanjsko primorje (1454–1466), na strani Stefana Batoryija u borbi protiv Moskve za Livoniju (1578–1582), u Bici kod Kirholma (1605), na poljskoj strani u poljsko-turskim ratovima u 17. stoljeću, u Velikom sjevernom i Sedmogodišnjem ratu u redovima saksonske vojske, kada je formiran tatarski puk pod vodstvom pukovnika Aleksandra Ułana. Od polovine 18. stoljeća tatarske čete sve se češće nazivaju ulanskim. Prelaskom Napoleonove Velike armije na teritorij Litvanije 1812. godine, formiran je tatarski eskadron pod vodstvom Samuela Ułana.
Povratom poljske nezavisnosti 1919. godine, u obnovljenoj vojsci počelo je formiranje Tatarskog ulanskog puka “Mustafa Achamtowicz”, poznatog i kao “Tatarska konjica”. Puk je 1920. godine učestvovao tokom Poljsko-sovjetskog rata u pohodu na Kijev i u odbrani Warszawe. Nakon rata, jedinica je zbog pretrpljenih gubitaka rasformirana. Prvi eskadron 13. puka vilniuskih ulana formiran je 1936. godine i određena mu je posebna uniforma te dodijeljena zastava u obliku perjanice. Regruti tatarskog porijekla upućivani su u ovaj eskadron. Pod komandom ritmajstera Aleksandra Jeljaszewicza eskadron je učestvovao u odbrani Poljske od Njemačke 1939. godine, a tokom Drugog svjetskog rata definitivno je završena historija tatarske vojske u Poljskoj.
Od 1918. do 1939. godine Tatari su uglavnom živjeli u sjeveroistočnim vojvodstvima Poljske: vilniusko, novogrudoško i bjalistoško. Tada je ondje živjelo oko 6.000 Tatara. U Poljskoj je u to vrijeme postojalo sedamnaest džamija uz dva mesdžida (muslimanske kuće za molitvu). Duhovno vodstvo muslimana u ovoj zemlji preuzeo je Muslimanski vjerski savez u Republici Poljskoj, osnovan 1925. godine, na čijem je čelu bio muftija dr. Jakubom Szynkiewiczem. Sjedište muftijstva bilo je u Vilniusu. Parlament Republike Poljske usvojio je 21. aprila 1936. godine Zakon o odnosu države i Muslimanskog vjerskog saveza u Republici Poljskoj, priznavši time islam za zvaničnu religiju u Poljskoj.
Drugi svjetski rat i okupacija Poljske pogubno su djelovali na tatarsku zajednicu. Nakon promjene granica 1945. godine, na teritoriji Poljske ostale su samo dvije džamije, u Bohonikima i Kruszynianima. Ta nevelika sela, koja je Tatarima darovao kralj Jan III Sobieski 1679. godine, postala su centar islama u Poljskoj. Ondje su se pripadnici islamske vjeroispovijesti iz svih krajeva Poljske okupljali na najveće muslimanske blagdane: Ramazanski bajram i Kurban‑bajram. Poduhvati preseljenja stanovništva poslije Drugog svjetskog rata uzrokovali su i kretanja Tatara: s teritorija Vilniusa i Novogrudoka prešli su na primorje i zapadne krajeve stvarajući u gradovima svoje male zajednice. Naselili su se u Gdańsku, Szczecinu, Szczecinku, Gorzowu Wielkopolskomu, Trzcianki te Wrocławu, Oleśnici i Jelenioj Górzi, često prateći imame iz svojih izvornih zajednica.
Muslimanski vjerski savez u Republici Poljskoj, koji je obnovljen 1947. godine, okuplja šest vjerskih općina. U Poljskoj danas živi oko 5000 Tatara. Najveća koncentracija je u Podlaskom vojvodstvu (Białystok, Sokółka, Suchowola i Dąbrowa Białostocka). Muftija poljski i predsjedavajući Najvišeg muslimanskog vijeća MVZ (sa sjedištem u Białystoku) jeste Tomasz Miśkiewicz. On je prvi muftija izabran za tu poziciju nakon Drugog svjetskog rata – u martu 2004. godine. Savez Tatara Republike Poljske trudi se očuvati etničku samosvijest poljskih Tatara, integrirati ljude tatarskog porijekla te kultivirati i promovirati vlastitu tradiciju kao zaseban, ali ipak integralan dio poljske kulture.
Od 1984. do 1990. građena je nova džamija u Gdańsku, a u Warszawi, Białystoku i Suchowoli postoje mesdžidi. Džamije i mezarja u Bochonikima i Kruszynianima 2012. proglašeni su historijskim spomenicima Poljske.
