Nekada su novopečeni maturanti sanjali o snivanju društvenih mreža na internetu koje bi zbližile ljude.

Taj san je sada samo daleka uspomena. U 2024. godini mnogo je bolesti za koje se društvene mreže mogu optužiti: platforme su izdvojene za širenje „lažnih sadržaja“, platforma za širenje ruskog i kineskog destabilizirajućeg utjecaja na demokratiju, kao i za privlačenje naše pažnje i prodaju za sumnjive trgovce kroz mikro ciljanje. Mnogo je dokumentarnih filmova i tekstova o navodno ogromnim negativnim posljedicama društvenih medija.

Jedan od tih kritičnih narativa, posebno, optužuje digitalne platforme i njihove algoritme da pojačavaju političku polarizaciju i neprijateljstvo na internetu. Neki su otišli toliko daleko da su u online diskusijama rekli da „svako može postati trol“, odnosno pretvoriti se u uvredljivog i ciničnog debatera.

Međutim, novija istraživanja o kvantitativnim društvenim naukama i naučnoj psihologiji daju važnu nijansu ovom pesimističkom diskursu.

Za početak, nekoliko studija sugerira da ako se pojedinci redovno sukobljavaju oko političkih pitanja na internetu, to je dijelom posljedica psiholoških i socioekonomskih faktora neovisnih o digitalnim platformama.

U velikoj međukulturalnoj studiji ispitano je više od 15.000 ljudi o njihovim iskustvima online razgovora o društvenim temama. Intervjui su obavljeni preko reprezentativnih panela u 30 zemalja na šest kontinenata. Prvi nalaz je da su upravo u ekonomski neravnopravnim i manje demokratskim zemljama (npr. Brazil) pojedinci najčešće žrtve online neprijateljstva na društvenim mrežama (uvrede, prijetnje, uznemiravanje, itd.). To je fenomen koji izgleda proizlazi iz frustracija izazvanih represivnijim društvenim okruženjem i političkim režimima.

Ovi grafikoni pokazuju statističku povezanost između izloženosti online političkom neprijateljstvu i indeksa liberalne demokratije (V-dem) ili nivoa ekonomske nejednakosti (procena Svetske banke Gini) u 30 zemalja.  

Studija takođe pokazuje da su pojedinci koji se najviše upuštaju u online neprijateljstvo ujedno i oni koji su više u riziku koji je vođen statusom. Ova osobina ličnosti odgovara orijentaciji ka dominaciji, odnosno sklonosti da se nastoji potčiniti druge svojoj volji, na primjer kroz zastrašivanje. Prema međukulturalnim podacima, pojedinci sa ovim tipom dominantne ličnosti brojniji su u neravnopravnim i nedemokratskim zemljama. Slično tome, nezavisne analize pokazuju da je dominacija ključni element u psihologiji političkog sukoba, jer predviđa i više dijeljenja “lažnih sadržaja” kojima se ismijavaju ili vrijeđaju politički protivnici, a posebno više privlačnosti za offline politički sukob.

Nivo političkog neprijateljstva na internetu kao funkcija nivoa preuzimanja rizika vođenog statusom (15 000 anketiranih korisnika). Svijetlosive linije su procjene po zemljama, tamna linija predstavlja ukupnu prosječnu povezanost.  

Ponavljajući prethodnu studiju, otkriveno je da su pojedinci koji su visoko u riziku vođenom statusom, a koji većina priznaju da se ponašaju neprijateljski na internetu, također oni koji će najvjerovatnije stupiti u interakciju na agresivan ili toksični način u razgovorima licem u lice ( korelacija između online i neprijateljstva je prilično jaka: β = 0,77).

Ukratko, čini se da je online političko neprijateljstvo u velikoj mjeri proizvod međuigre između određenih ličnosti i društvenih konteksta koji potiskuju individualne težnje. Upravo su frustracije povezane sa društvenom nejednakošću učinile ove ljude agresivnijima, aktivirajući tendencije da vide svijet u smislu „mi“ naspram „njih“. Na nivou politike, ako želimo da uspostavimo harmoničniji internet (i civilno društvo), vjerovatno ćemo morati da se pozabavimo nejednakošću u bogatstvu i učinimo naše političke institucije demokratskim.

Iako studija stavlja online političko neprijateljstvo u perspektivu, ne poriče platformama društvenih medija bilo kakvu uzročnu ulogu u podsticanju političke polarizacije i neprijateljstva.

Društvene mreže omogućavaju da se sadržaj trenutno vjerno širi milionima ljudi (za razliku od verbalne komunikacije, gdje dolazi do neizbježnih izmjena). Zbog toga, oni omogućavaju dezinformisanje ili ljutnju miliona ljudi uz vrlo male troškove. Ovo je tačno bez obzira da li su lažne ili toksične informacije namjerno stvorene da bi se generirali klikovi, ili je to nenamjerna nuspojava političkih predrasuda date političke grupe.

Ako razmjenama na društvenim mrežama često nedostaje uljudnosti, to je i zbog mogućnosti koje nude razmjene sa anonimnim i depersonaliziranim strancima. Ovo iskustvo, jedinstveno za doba interneta, smanjuje naš osjećaj lične odgovornosti i empatije prema sagovornicima koje više ne vidimo kao pojedince već kao zamjenjive članove političkih „plemena“.

Nedavne analize nas također podsjećaju da društvene mreže djeluju manje kao ogledalo, nego kao iskrivljena prizma za različitost mišljenja u društvu.

Zaista, ogorčene i potencijalno uvredljive političke postove općenito pišu ljudi koji su više posvećeni izražavanju sebe i radikalniji od prosječne osobe, bilo da se radi o signaliziranju svojih obaveza, izražavanju ljutnje ili mobiliziranju drugih da se pridruže političkim ciljevima. Čak i kada predstavljaju relativno mali udio pisanog rezultata na mrežama, moralistički i neprijateljski postovi imaju tendenciju da se promoviraju algoritmima programiranim da promovišu sadržaj koji je sposoban privući pažnju i izazvati odgovore, čiji su važan dio političke poruke koje izazivaju podjele.

S druge strane, većina korisnika, koji su umjereniji i manje dogmatični, nerado se uključuju u političke rasprave koje rijetko nagrađuju dobru vjeru u argumentaciji i često eskaliraju u izljeve mržnje.

Ove pristranosti odabira i percepcije zajedno stvaraju pogrešan utisak da su radikalna i neprijateljska uvjerenja raširenija i moralno toleriranija nego što zapravo jesu.

Kada izlaganje suprotnim stavovima smeta

Međutim, čini se da upotreba društvenih medija doprinosi povećanju političkog neprijateljstva i polarizacije kroz barem jedan mehanizam: izlaganje karikaturalnim verzijama političkih uvjerenja suparnika.

Suprotno raširenom mišljenju, većina naših virtuelnih veza obično ne  poprima  formu „eho komora“, izolujući nas u silose homogenih političkih pogleda na svijet.

Iako su neke mreže zaista izgrađene na ovaj način (4Chan ili određeni sub-Reddits), najveće platforme kao što su Facebook (tri milijarde korisnika) i X (550 miliona) obično nam predstavljaju određenu raznolikost mišljenja. Ova raznolikost je često veća od političke raznolikosti naših prijateljstava: da li ste i dalje u redovnom kontaktu sa školskim drugovima koji su skrenuli krajnje desno/lijevo? Vjerovatno ne, ali vjerovatnije je da čitate njihove objave na Facebooku.

Ovo izlaganje ideološkoj drugosti je u teoriji poželjno, jer bi nam trebalo pomoći da otkrijemo slijepe tačke u našem političkom znanju i uvjerenjima, priznamo našu zajedničku ljudskost i stoga nas učini poniznijim i jedni drugima s većim poštovanjem. Nažalost, način na koji većina ljudi izražava svoja politička uvjerenja – kako na društvenim mrežama tako i na kafi – poprilično nedostaje nijansi i taktičnosti. Dominira opće nastojanje da se svede suprotstavljene pozicije na demonizirane karikature i manje se bavi uvjeravanjem druge strane nego signaliziranjem privrženosti određenim grupama ili ciljevima, podsticanjem ljudi koji se već slažu s vama i održavanjem veza sa prijateljima s kojima djelite ista mišljenja. 

Na osnovu terenskih eksperimenata provedenih na Twitteru i intervjua s demokratskim i republikanskim aktivistima, sociolog Chris Bail nam je u svojoj knjizi Prizma društvenih mreža izdao upozorenje. On objašnjava da opetovano izlaganje neuvjerljivim tvrdnjama ili naslovima koje proizvode naši politički neprijatelji (a fortiori postovi koji napadaju nečiju grupu) može paradoksalno ojačati aktiviste sa svake strane u njihovim već postojećim pozicijama i identitetima, umjesto da ih približi jedni drugima u smislu pogleda na svijet i osjećanja.

Korisnici su pozvani da mjesec dana prate Twitter botove (algoritme) koji retvitiraju političke poruke suprotne njihovom mišljenju. Horizontalna os predstavlja njihov ideološki pomak nakon ovog izlaganja suprotnim stavovima na različitim nivoima učešća u studiji. I za republikance i za demokrate, više učešća u studiji (tj. veća izloženost suprotnim stavovima) čini se da vodi ka jačanju već postojećih političkih stavova, u smjeru suprotnom od sadržaja koji šire botovi. Međutim, ovi efekti su bili statistički značajni samo među republikanskim korisnicima, vjerovatno zato što je veličina uzorka bila premala.  

Međutim, čini se da ovaj odnos između korištenja društvenih medija i političke polarizacije uvelike ovisi o trajanju izloženosti i ne pojavljuje se u svim ispitanim uzorcima. Stoga, nedavne  studije koje su istraživale efekte zaustavljanja upotrebe Facebooka i Instagrama nisu primijetile da društveni mediji primjetno polariziraju politička mišljenja korisnika.

Imajmo na umu da narativi koji upućuju na prijetnje društvu uživaju značajnu konkurentsku prednost na tržištu ideja i komunikacija, zbog svoje privlačnosti za naše umove. Stoga treba pristupiti pitanju odnosa između društvenih medija, političkog neprijateljstva i polarizacije, izbjegavajući simetrične zamke naivnog optimizma i kolektivne panike.