Goraždansko muftijstvo i Medžlis Islamske zajednice Foča inicirali su projekt obnove Tekije u Foči, bisera bosanskohercegovačke kulturne baštine, čija historija datira koliko i sama Foča. Smještena na uzvišenju iznad grada, tekija je bila obnovljena pred Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ali je tokom nje uništena. U proces obnove krenulo se prije dvije godine osiguravanjem potrebnih dozvola, dok su radovi počeli u jesen prošle godine.

Gradi se na autentičnoj lokaciji s koje se pruža najljepši pogled na Foču, a u središtu je najvećeg mezarja na području Goraždanskog muftijstva. Mezarje se proteže na 27 dunuma, dok se uz samu tekiju nalaze ostaci turbeta dvojice šejhova: Murat-babe i Bajazid-babe, osnivača tekije, ali i turbe čuvenih fočanskih alima i šejhova iz porodice Muftić koje u svojim putopisima spominje i Evlija Čelebija.

Muftija goraždanski Remzija ef. Pitić kazao je za Fenu da je zbog specifičnih uvjeta na gradilištu koje je smješteno u centralnom dijelu mezarja, ali i zbog važnosti ovog lokaliteta, u prvoj fazi radova organizirana akcija ručnog kopanja temelja i čišćenja turbeta osnivača tekije. “Tekija zahtijeva više faza izgradnje zbog blizine mezarja i posebne načine iskopa i odvoza materijala, kako ne bi došlo do pomjeranja postojećih materijala. Predvidjeli smo da mokre čvorove imamo ispod samog objekta i takvi radovi su zahtijevali da to rasporedimo na tri faze, što će biti najteži dio posla. Turbe osnivača kojim ova priča počinje da se razvija smo već uradili, ozidali ga i pokrili”, kazao je ef. Pitić.

Inicijalna sredstva za početak radova osigurana su zahvaljujući nekolicini dobrih ljudi, a u Muftijstvu goraždanskom se nadaju da će se u narednoj godini uspjeti okončati grubi građevinski radovi i pokrivanje objekta. Po riječima muftije Pitića, projekt obnove Tekije nema vremenski okvir do kojeg mora biti okončan, ali, dodaje, misija obnove jeste da po okončanju radova Tekija i dalje bude jedan od prepoznatljivih simbola Foče i dio bogate bosanskohercegovačke duhovne, kulturne i civilizacijske baštine u ovom gradu. “Naša želja je da animiramo što više ljudi da podrže izgradnju ove tekije, nismo krenuli u neku ofanzivu u smislu poziva ljudima ili nekih kampanja, ali jesmo naglasili u više navrata da svako od nas, ko ima potrebu, može da učestvuje svojim prilozima u izgradnji. Projekt je rađen autentično u skladu sa zahtjevima orijentalne arhitekture, uradio ga je arhitekta Garibija, i to je jedan fantastičan projekt koji će zahtijevati puno preciznih poslova dok se sve izradi, ali i značajan dio novca koji će biti neophodan da bi se radovi priveli kraju. Sve što smo započeli i završili smo, pa kad se udruži dobra bosanska duša, i ovo će se, ako Bog da, privesti kraju”, zaključio je muftija goraždanski.

Još uvijek nije tačno utvrđeno ko je izgradio tekiju u Foči, čija je obnova počela ovih dana. Prema nekim historičarima i istraživačima, kakav je Džemal Ćehajić, riječ je o građevini koju je podigao čuveni Mehmed-paša Kukavica. Drugi, pak, poput Alije Bejtića, misle kako je moguće da se na tom mjestu već nekada nalazila tekija koju je Kukavica obnovio.

“Već u drugoj polovini 18. stoljeća postoji tekija nakšibendijskog reda u Foči, koju je osnovao Mehmed-paša Kukavica. On je uz tekiju podigao i jedno turbe u kojem počivaju Murad-dede i Bajazid-dede, a obje institucije uzdržavane su iz džizje Bosanskog ejaleta”, piše Ćehajić u knjizi Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama i nastavlja: “Tekija Mehmed-paše Kukavice podignuta je na uzdignutom brežuljku u podnožju brda Zabrana, odnosno Biokova, iznad Kukavicine džamije, odakle se širi divan pogled na grad Foču, koja se stere uz obale Drine i Ćehotine. Tekijom nazivaju čitav kompleks i sklop objekata koji se sastoji od semahane, musafirhane i dva turbeta.”

Iz nekoliko dokumenata doznajemo da je u Foči postojala jedna tekija i turbe i da su se uzdržavali iz prihoda vakufa Mehmed-paše Kukavice, mada ni o jednom od tih objekata nema pomena u njegovoj vakufnami. Mora da su se ti objekti počeli graditi poslije 21. 7. 1758. godine, kada je legalizirana vakufnama za one prve objekte i svakako prije septembra 1860, kada je Mehmed-paša uklonjen iz Bosne i, kako pretpostavlja Alija Bejtić, Mehmed-paša Kukavica nije dospio ni da napiše vakufnamu za spomenute objekte.

Evlija Čelebi u svojim memoarima s putovanja iz Beograda u Hercegovinu 1664. godine, kada je prošao kroz Foču, kaže da je “od svih najznamenitija Bajezid-babina tekija na jugoistočnoj strani grada Foče, među vinogradima i baštama. Ona je okrenuta prema čaršiji i bazaru i predstavlja kosmoramu. Od turbeta, koja se posjećuju, znamenita su Bajezid-babino i Murad-babino, a obojica su pokopani u svojim tekijama”.

Informacije koje nam pruža Evlija Čelebi govore u prilog činjenici da je Mehmed- paša Kukavica samo obnovio tekiju koja je već ranije tu postojala i osigurao joj prihode iz kojih će se izdržavati. Bivša tekija bila je locirana na istom mjestu. Kad je riječ o turbetu, sa sigurnošću možemo pretpostaviti, slijedeći izvjesnu logiku, da se tu radi o turbetu dvojice pročelnika tekije, naime, Bajezid-babe i Murad-babe, koje spominje i Evlija Čelebi. Na osnovu više dokumenata, vidi se da je turbe uzdržavano zajedno s džamijom i tekijom iz džizje Bosanskog ejaleta i da je ono imalo svog turbedara.

Naime, iz natpisa iznad ulaznih vrata u turbe, gdje počivaju dvojica prvih šejhova ove tekije, a koji je svakako novijeg datuma, proizlazilo bi da je Mehmed-paša Kukavica bio prvi koji je tu sagradio turbe u drugoj polovini 18. stoljeća, a Galib-Ali paša je tu sagradio još i tekiju nakšibendijskog reda derviša, što je kasnije sve obnovio Ahmed-aga Mešić.

Ali-paša Rizvanbegović, koji je upravljao Hercegovinom od 1883. do 1851. godine svojom vakufnamom od 9. januara 1837. godine ostavio je 7.500 groša da se izdaju uz kamatu od 10 posto, a od prihoda kamata da se daje za džamiju (...) i 125 groša za nakšibendijsku tekiju u Foči. Produžio je i osnažio nakšibendijsku tradiciju u Foči i njenoj okolini. Istina je, međutim, da su Mehmed-paša Kukavica i Galib Ali-paša Rizvanbegović svojim aktivnostima oživjeli i nastavili aktivnost i život tekije u Foči koja je nastala na tom prostoru mnogo ranije.

Brz pogled u historiju Foče kaže nam kako se ovaj bosanskohercegovački grad prvi put spominje 1368. godine, kada je bila u vlasti Kosača. Pod osmansku vlast pada 1465. godine, a pet godina kasnije, 1470. godine, već je sjedište hercegovačkog sandžaka. Procvat doživljava u 16. stoljeću, kada je 1551. godine izgrađena džamija Aladža.

Tekija je pripadala nakšibendijskom tarikatu, odnosno redu. Nakšibendijski tarikat nazvan je po šahu Nakšibendiju, koji je preselio na bolji svijet 1389. godine, a ono što ga karakterizira jeste hafi-zikr, odnosno bezglasni zikr. Po Halidu Bagdadiji (1779–1827) nakšibendije još nazivaju i halidije.

Nakšibendijski tarik počinje zauzimati vodeće mjesto u Osmanskoj Državi u vrijeme sultana Sulejmana Kanunije. Kako piše hafiz Džemail ef. Ibranović, kako su bile česte bune šiitsko-alevijskih ogranaka u Anadoliji, te ratovi s Iranom, sultan Sulejman podupire nakšibendije, koje su bile čisto sunnitske orijentacije (strogo se držali šerijata). 

Nakšibendije su imale veliki utjecaj na društvena zbivanja u islamskoj državi. Kako prije, tako i u novije doba, nakšibendije će se zalagati za reformistički pristup islamu i voditi antikolonijalnu borbu. Osmanska uprava za osam stoljeća svoje vladavine oslanjala se na tarikatske redove, među kojima je posebno mjesto zauzimao tarikat nakšibendija. Poznato je da su sufijski šejhovi opasivali sablju novom sultanu prilikom ceremonije preuzimanja prijestolja.

Uz nakšibendijsku tekiju u Foči nalazila su se i dva turbeta, u jednom su pokopani derviši Murat-baba i Bajezit-baba, a u drugom su bili šejhovi tekije Muftići, Salih Nijazi i njegovi sinovi Omer-Subhi i Abdusamed. Salih Nijazi bio je fočanski muftija, muderis, vrlo obrazovan, a uz to i neobično bogat. Iz porodične arhive vidi se da je posjedovao veliki broj dućana u Foči i mnogo zemlje po selima oko Foče. Preselio je 1869. godine. Na mezarju uz tekiju pokopani su članovi fočanskih porodica Muftić, Karahasanović, Avdagić, Tataragić, Rašidagić, Bekić, Pašić, Sirbubalo, Pilav, Hajrić, Ekmečić, Omerhodžić.

 

VAKUF MEHMED-PAŠE

Kada je u pitanju istraživanje Alije Bejtića, on u svom radu Bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni piše kako postoji više originalnih isprava iz prošloga stoljeća iz kojih se vidi da је tada u Foči postojala tekija Hadži Mehmed-paše Kukavice i jedno turbе koje se uzdržavalo, zajedno s tekijom, iz prihoda kršćanske džizije Bosanskog ejaleta.

“Pripadala је nakšibendijskom derviškom redu. То је zapravo sklop objekata od glavne prostorije semahane, zatim dva turbeta i musafirhane. Ona је, ро svjedočanstvu Evlije Čelebije, mnogo starija od Mehmed-pašina vremena i, prema tоmе, Kukavica ju је samo obnovio i osigurao prihode iz kojih ćе se uzdržavati. О onome, pak, turbetu nemamo dovoljno jasne predstave iz sačuvanih dokumenata. Vrlo је vjerovatno i posve logično da se radi о turbetu dvojice derviša...”

Mehmed-paša Kukavica je upravljao Вosnom u dva maha šest i po godina, a rijetki su namjesnici koji su toliko vremena proveli na jednom mjestu. Bejtić piše kako je gotovo sve vrijeme njegove uprave bosanskim pašalukom bilo ispunjeno pobunama i neredima u zemlji, koji su narod u crno zavili i koji su u svojoj kompleksnosti vrlo značajni za proučavanje uzroka brzog propadanja turskog carstva, а paša Kukavica je vodio više pohoda protiv pobunjenika i iz tih poduhvata izlazio je i kao pobjednik i kao pobijeđeni.

“Njegovo pašovanje u Bosni”, nastavlja Bejtić, “zauzima zanimljivo i potresno poglavlje u domaćoj političkoj povijesti. On је, posebno, i u našoj kulturnoj povijesti osigurao sebi vidno mjesto. Dok је na jednoj strani osobno rukovodio ugušivanjem pobuna, na drugoj је, u isto doba, podizao ро Bosni о svome trošku i nevjerovatnom brzinom brojne zadužbine-objekte javnog i općekorisnog značaja. Izgradio је u osam mjesta više od osamdeset objekata i osigurao vrela iz kojih ćе se uzdržavati ti objekti i njihovi službenici. Тај veliki broj zadužbina čini Mehmed-pašu Kukavicu jednim od najvećih bosanskohercegovačkih vakifa (legatara) uopće, а svakako najvećim od prvih godina sedamnaestog stoljeća naovamo.”

Moraju se spomenuti samo neki od objekata koji su ostali iza Mehmed-paše Kukavice. U Foči je izgradio džamiju, sahat-kulu, medresu, tekiju, karavan-saraj. Sagradio je i dva mosta, jedan preko Ćehotine, а drugi na samoj Drini. Nijedan više ne postoji. U Sarajevu je Mehmed-paša sagradio tri objekta: džamiju, mekteb i sebilj. Mehmed-pašina džamija u Sarajevu podignuta је u blizini Baščaršije, u Patkama, dok je Мehmed-pašin sebilj stajao na samoj Baščaršiji nešto niže od onog današnjeg. Bio je sagrađen 1754. godine i služio je svojoj svrsi do oko 1858. godine.

U Travniku je Mehmed-paša sagradio džamiju, sahat-kulu i bezistan, u Goraždu i Visokom mostove, u Prijepolju dva karavan-saraja, jedan dućan i veliki most preko rijeke Lim, a ne treba zaboraviti ni da je u Vitezu, tada selu u okolini Тravnika, sagradio mekteb.