Lijepa stilizacija na kraju stiha iz mevludskog spjeva u primjeru Kad je bila njim Amina hamila, osim imenom Amina postignut je lijep umjetnički i stilski efekat i još jednim arabizmom: hamila.
Slobodnijim tumačenjem možemo reći da je ovo ženski oblik muške varijante hamal (zapravo je ženski imenski oblik hamala), a riječ hamal već imamo kao općeupotrebnu, iz koje se izvodi i glagol hamaliti sa sličnim značenjem kao hamal. Doslovno značenje je nosač, nositi – pa se spomenuti stih odnosi na hazreti Aminu koja je bila noseća.
Za riječ hamal (nosač) kod nas je učitano značenje ne za bilo kojeg nosača i hamaliti ne za bilo koje nošenje, već za onoga koji crnči i hrmbači, tj. za fizičkog radnika odnosno onoga koji radi teške poslove, ali dodatno u savremenom jeziku čini mi se više za onoga koji možda ima ili se ponaša kao da ima neki nedostatak (zbog kojeg je kao nečiji poslušnik, rob, najamnik i slično), zato što bespotrebno “tegli ko hamal”.
U bošnjačkoj epskoj narodnoj pjesmi o ropstvu Mustaj-bega i Vrsić bajraktaru spominju se i hamali: Ode Ibro na donje konake, pa otale u Udbin-čaršiju, pa po njojzi pokupi hamale. U tradiciji je zabilježena i riječ hamalíja (s dugim i, akcenat kao kod lija-lisica) kojom se označava naknada (nagrada) za hamala, a u ovoj porodici riječi možda nama najpoznatija od svih, u tradicijskom smislu, jeste riječ hamajlija (talisman koji se nosi uza se). Inače, jedan od službenih stavova o pitanju nošenja hamajlije je takav da je hajr, uputu, zdravlje, selamet i druge nimete dozvoljeno tražiti samo od Allaha, dž.š., i da se Allahu treba direktno obraćati dovom te da nema potrebe da u tome posreduje bilo kakva hamajlija, odnosno da treba vjerovati da je Uzvišeni Allah Onaj koji štiti, daje izlječenje i da se sve dešava po Njegovoj volji i određenju, a ne bilo ko i bilo šta drugo, uključujući i razne hamajlije.
Od arapskog korijena h-m-l (ح م ل) više desetina riječi je prisutno u Kur’anu, a najviše je tu glagola – naprimjer scena u kojoj “meleci nose kovčeg”, “nošenje” Nuha, a. s., u lađi, primjer za “podići se” (uzjahati na) životinje za jahanje ili za “ukrcati se” na lađu, “nošenje tereta” na dan Kijameta, naša molba Gospodaru da nas “ne tereti”, nevjernici koji će “na leđima nositi grijehe svoje”, scena s “opterećenim psom” koji dahće, scena o stvaranju od jednog čovjeka i jedne žene tako što je ona “ponijela” (zanijela), slučaj s hazreti Merjemom kad je “zanijela” pa poslije došla narodu svom doslovno “noseći” dijete (Isaa, a. s.), i tako dalje.
Od svih kur’anskih značenja, nekako nam je najtoplije upravo isto ono značenje koje je prisutno i u spomenutom mevludskom stihu koji spominje hz. Aminu kao noseću, kao i nekoliko završnih prethodno navedenih primjera, odnosno slično kao u ajetu (dijelu ajeta):
حَمَلَتْهُ أُمُّهُ كُرْهًا وَوَضَعَتْهُ كُرْهًا ۖ وَحَمْلُهُ وَفِصَالُهُ ثَلَاثُونَ شَهْرًا ۚ
(...) majka ga njegova tegobno NOSI i tegobno ga rađa! A njegovo NOŠENJE i dojenje trideset je mjeseci (...) (Kur'an, 46: 15).
