Općina Konjic, zbog svog strateškog položaja na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, našla se na čvorištu različitih interesa. „Kako se oružani sukob širio po cijeloj Bosni i Hercegovini u martu i aprilu 1992“, kazuje tačka 130 haške presude Zdravku Muciću, Hazimu Deliću i Esadu Landži, „ni Konjic nije bio izuzetak u smislu porasta napetosti i uzajamne sumnjičavosti među nacionalnim grupama.“ Ova tačka navodi tri vojske: „prisustvo naoružanih i organizovanih jedinica HVO-a; postojanje raznih objekata kojim je upravljala JNA a koji su bili od potencijalne važnosti za lokalne, nedovoljno opremljene snage TO-a; naoružavanje manjinskog srpskog stanovništva od strane SDS-a i JNA i propagandna kampanja uperena protiv njihovih susjeda Muslimana i Hrvata; kao i neophodnost ključnih cestovnih i željezničkih veza koje su povezivale opštinu sa Sarajevom i južno sa Mostarom i obalom.“

Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Teritorijalna odbrana, odnosno Armija Republike Bosne i Hercegovine, tada su bili na istoj strani. Tačka 132 presude Muciću, Delaliću i Landži kaže da su „kao prvi korak odbrambene snage Konjica, koje su obuhvatale TO, lokalni HVO i policiju pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu MUP), preuzele kontrolu nad vojnom fabrikom 'Igman'. Ovo je ostvareno bez primjene sile. Nakon toga, sklopljen je sporazum sa trupama JNA stacioniranim u kasarni i skladištima Čelebići te je ovaj objekat mirno predat snagama TO i MUP-a, a vojnicima JNA je dozvoljeno da mirno odu.“

Nakon odlaska JNA Konjic se našao u potpunom okruženju. Tačka 133 presude Muciću, Delaliću i Landži o tome kaže: „Do sredine aprila 1992. grad Konjic je potpuno opkoljen i odsječen i od Sarajeva i od Mostara. Naoružane srpske snage su postavile kontrolne punktove u Bradini na sjeveru i tako kontrolisale prevoj Ivan-sedlo na putu M17 za Sarajevo. Glavna cesta za Mostar također je bila blokirana u Donjem Selu na zapadu, a formacije SDS-a su kontrolisale područje Boraka na jugoistoku. Tako je zaustavljen i cestovni i željeznički saobraćaj, a početkom maja prekinute su i telefonske veze sa Sarajevom. Bosanski Muslimani i Hrvati počeli su da stižu u Konjic bježeći iz svojih domova. To je dodatno pojačalo atmosferu panike i opsade. Pored toga, počele su da pristižu i izbjeglice iz drugih dijelova Republike, bili su to ljudi koji su putovali preko planina i kroz šume i donosili priče o ubijanju i etničkom čišćenju. Izvještaji o dolasku vojnika HOS-a u Konjic su izgleda još više pojačali atmosferu straha i panike, te je srpsko stanovništvo počelo da napušta grad i odlazi u sela u opštini sa većinskim srpskim stanovništvom.“

Tačka 135 kaže da su 12. maja 1992. HVO i TO potpisali sporazum o zajedničkoj komandi. „Komandant te zajedničke komande bio je Esad Ramić, tadašnji komandant TO-a, a zamjenik mu je bio Dinko Zebić, komandant HVO-a. U praksi, međutim, između njih nije postojao odnos nadređenog i podređenog i svaki je bio odgovoran sopstvenim komandantima i kontrolisao je sopstvene vojnike.“

Uprkos tome, HVO i ARBiH planiraju zajedničku akciju za deblokadu konjičke općine. O tome govori tačka 137 haške presude Zdravku Muciću, Hazimu Deliću i Esadu Landži: „Očigledan prioritet vlastima u Konjicu bio je deblokada puta za Sarajevo i Mostar. Da bi se ovaj cilj ostvario, bilo je potrebno razoružati srpske snage koje su držale Bradinu i Donje Selo, kao i one u Borcima i drugim strateškim tačkama. U početku su pokušani pregovori sa SDS-om i drugim predstavnicima srpskog naroda u Bradini i Donjem Selu. Ovo nije donijelo uspjeha konjičkim vlastima, pa su napravljeni planovi o poduzimanju vojnih operacija od strane zajedničke komande.“ Tačka 138 iste presude: „Prvo područje dejstva bilo je Donje Selo i njegova okolina. Dana 20. maja 1992. zajednička komanda – na čijem čelu su u to vrijeme bili Omer Borić i Dinko Zebić – odobrila je tu operaciju i snage TO-a i HVO-a ušle su u ovo područje...“ Tačka 139: „Bradinska operacija je poduzeta 25. i 26. maja 1992., nakon neuspjeha pregovora. (...) Bradinskom operacijom je rukovodio Zvonko Zovko, a MUP je bio odgovoran za pritvaranje ljudi koji su tokom nje uhapšeni, kao i za zapljenu oružja.“

Prilikom navedenih operacija počinjeni su ratni zločini. Za njih su na dva suda osuđena dvojica pripadnika HVO-a. Kantonalni sud u Mostaru osudio je Marinka Petrovića na 7 godina zatvora. Krajem maja ili početkom juna 1992. godine, tokom pretresa terena na Zelenim Njivama, s njemu poznatim vojnikom, Petrović je naišao na civila srpske nacionalnosti. Prvo su ga izudarali kundacima i nogama, a onda odveli u Sudarevu pećinu na Radobolji i ubili ga. Na tom mjestu su 19. maja 2006. ekshumirani posmrtni ostaci ubijenog. Presuda Marinku Petroviću pravosnažna je od 16. marta 2016. godine.

Zrinko Pinčić je pred Sudom BiH osuđen na 6 godina zatvora. On je u svojstvu tajnika HVO-a iz Hrasnice pri brigadi „Stjepan Kosača“ u Konjicu od novembra 1992. do marta 1993. godine u više navrata dolazio u Donje Selo i ulazio u kuću gdje su bili zatočeni civili srpske nacionalnosti, žene i djeca. Tu je odvodio svjedokinju „A“ u drugu prostoriju i silovao je, prijeteći da će dovesti njih 15 pa da onda vidi. Presuda Pinčiću pravosnažna je od 17. decembra 2013.

 

Tužilaštvo BiH 5. aprila 2018. godine podiglo je optužnicu protiv dvojice nekadašnjih pripadnika HVO-a. Njome su Zdenko Grbavac i Željko Šimunović optuženi da su, u okviru širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti Konjica i okoline, iz kolone civila u centru Bradine izdvojili trojicu muškaraca, odveli ih u pravcu pravoslavne crkve, pa ih je Zdenko Grbavac pobio u dvorištu jedne kuće. Željko Šimunović se tereti i da je, zajedno s drugim osobama, učestvovao u premlaćivanju jednog civila srpske nacionalnosti.

Ta je optužnica spojena s onom koja tereti Šefika Nikšića, Adnana Alikadića, Mitka Pirkića, Safaudina Ćosića, Muhameda Cakića, Ismeta Hebibovića zvanog Broćeta, Redžu Balića, Hameda Lukomirka, Senadina Ćibu, Esada Ramića i Enesa Jahića da su, u svojstvu zapovjednika i pripadnika struktura ARBiH, TO, HVO i MUP-a i paravojnih formacija, odgovorni za napade na više desetaka civila srpske nacionalnosti, te za mučenja, zlostavljanja i protupravna zatočenja većeg broja žrtava u gradu Konjicu i okolnim selima Bradina, Cerići, Zukići, Brđani, Džepi, Zagorice, Hum, Blace, Nevizdraci, Donje Selo, Vrdolje, Bjelovčina, Bijela... Ovoj je kasnije dodata i optužnica protiv Omera Borića. Tužilaštvo BiH ga tereti da je u svojstvu komandanta Opštinskog štaba TO Konjic znao ili morao znati da se njemu podređeni pripadnici vojske, policije i drugih formacija spremaju počiniti ili da su počinili nečovječna djela, a kao nadređena osoba nije poduzeo mjere da spriječi zločine ili kazni počinitelje.

U optužnici se, između ostalog, pominje odvođenje civila u logore „Čelebići“ i „Musala“, te ubistvo najmanje 43 civila prilikom napada na Bradinu, od čega je pronađeno i ekshumirano 36 posmrtnih ostataka, a na naročito okrutan način ubijeni su Sretko Kuljanin, Boro Gligorević i Bogdan Kureš. U Bradini je zapaljena pravoslavna crkva, opljačkane su i zapaljene sve kuće i privredni objekti u vlasništvu građana srpske nacionalnosti, navodi se u optužnici. Suđenje je počelo 8. maja 2019. i trenutno se nalazi u fazi izvođenja svjedoka Tužilaštva BiH.

Zdenko Grbavac (zet Bože Ljubića, predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH), odmah pošto je pušten iz pritvora uz kauciju od 100.607 KM, pobjegao je u Hrvatsku, pa je postupak protiv njega razdvojen. Razdvojen je i postupak protiv Agana Ramića, koji je također bio u bjekstvu, i on je 6. decembra 2022. pravosnažno oslobođen.

Zajedničke operacije bile su, ipak, kratkog daha. Tačka 140 kazuje da su HVO i TO u junu 1992. planirali deblokadu Boraka – operacija „Oganj“, ali „snage HVO-a u posljednjem trenutku nisu dobile odobrenje od svog štaba u Grudama“. Bio je to kraj zajedničke komande i uskoro je „došlo do otvorenog sukoba“ između HVO-a i TO-a.

Za ratne zločine protiv stanovnika bošnjačke nacionalnosti suđeno je jednom pripadniku HVO-a. Mario Matić je pred Kantonalnim sudom u Mostaru osuđen na 7 godina zatvora. Kao pripadnik policije, 18. aprila 1993. u Zabrđu je prišao koloni uhapšenih civila bošnjačke nacionalnosti i zarobljenih vojnika ARBiH, koju su vojni policajci HVO-a vodili u zatvor „Pločara“ u Gornjem Zabrđu. Počeo je psovati i vrijeđati i prijetiti da će ih sve pobiti. Prišao je jednom civilu i udario ga dva puta šakom u glavu i nogom u stomak, a onda je, bez ikakvog povoda, naredio drugom civilu da izađe iz kolone i ispalio jedan metak u njega. Civil se srušio na koljena i počeo zapomagati, a on mu je u leđa ispucao cijeli rafal i usmrtio ga. Presuda je pravosnažna od 1. decembra 2005. godine.

Za zločine u logoru „Čelebići“ Haški tribunal osudio je komandanta logora Zdravka Mucića na 9 godina, njegovog zamjenika Hazima Delića na 18 i stražara Esada Landžu na 15 godina zatvora, a Zejnil Delalić je oslobođen. Tačka 142 ove presude kaže: „Pitanje oko toga ko je imao kontrolu nad zatvorom/logorom Čelebići nije u potpunosti razjašnjeno i čini se da su različite grupe bile uključene u upravljanje...“ Tačka 143 nastavlja: „(...) Jedna jedinica MUP-a, kojom je, izgleda, komandovao neki Rale Mušinović, i sama je bila stacionirana u Čelebićima, kao i jedna jedinica vojne policije HVO-a, koja je, po svemu sudeći, bila podređena komandantu HVO-a u Konjicu. Te jedinice su u svakom slučaju obezbjeđivale zatvor/logor u nekom periodu njegovog funkcionisanja. Kasnije, negdje sredinom juna, u tome su učestvovale i jedinice TO-a, iz čijih redova su bili neki od stražara u logoru: te osobe su, po svemu sudeći, bile podređene Opštinskom štabu TO-a.“

Netom nakon stavljanja logora „Čelebići“ u funkciju uspostavljena je „vojno-istražna komisija“, kako to kaže tačka 155. Zadatak te komisije bio je „da utvrdi odgovornost“ zatočenika „za eventualne zločine“. Komisija je bila sastavljena od „predstavnika MUP-a i HVO-a, kao i TO-a, koje su imenovali njihovi komandanti“. Tačka 156: „Komisija je razgovarala sa mnogim zatvorenicima u Čelebićima i uzela njihove izjave, a analizirala je i druge dokumente koji su prikupljeni da bi se utvrdila njihova uloga u borbama protiv vlasti u Konjicu i njihovo posjedovanje oružja. Kao rezultat toga, zatvorenici su razvrstani po kategorijama, a Komisija je sastavila izvještaj sa preporukom da se neke osobe puste na slobodu. Neke od osoba koje su razvrstane u niže kategorije kasnije su prebačene u sportsku dvoranu u Musali. Nakon što je u logoru radila oko mjesec dana, istražna komisija je rasformirana na inicijativu njenih članova koji su napisali izvještaj u kome detaljno opisuju brutalne uslove i postupanje prema zatvorenicima koje su primijetili i koje im, prema njihovim riječima, onemogućava da nastave da iole časno rade.“ Tačka 157: „(...) Posljednji zatvorenici koji su napustili zatvor/logor Čelebići bila je grupa od 30 ljudi koji su prebačeni u sportsku dvoranu Musala 9. decembra 1992.“