Dva mala svjetla obasjavaju prag sobe. Na stolu, keramička figura Santo Niño de Atocha, a iznad, visi na bijelom zidu, portret umotan u zlatni okvir Pabla Escobara, s njegovim brkovima i kovrčavom frizurom. Oltar u čast trgovca drogom podignut je u ovoj kući više od 20 godina, gdje ga se štuje kao paganskog Boga.

“Svaki dan molim Gospodina da bdije nad njegovom dušom, da ga pusti da počiva u miru”, kaže vlasnica, María Eugenia Castaño, koja dok čisti oko sebe, kao refleks, kleči pred slikom. "Nisam niko ko će mu suditi, neka to učini osoba gore", dodaje ona prekriživši se.

Ove male kuće u nizu, smještene na brdu ispresijecanom kablovima, sagradio je Pablo Escobar 1980-ih, kada je bio najbogatiji čovjek na svijetu. Ovdje je preselio siromašne porodice koje su živjele na deponiji nad kojom su letjeli strvinari. Četvrt je nazvana po njemu i dugo je bila nepoznata ali univerzalna slava koju je stekao kolumbijski bandit učinila ju je mjestom hodočašća stranih turista koji posjećuju Medellin. Fenomen proizvodi znatiželju i užas podjednako. Trideset godina nakon njegove smrti, koja je obilježava u subotu, Kolumbija se pita što učiniti s neugodnim sjećanjem na trgovca drogom koji se iz mrtvih vratio pretvoren u pop ikonu.

Escobar je preplavio Sjedinjene Države kokainom između 1970-ih i 1980-ih. Na jednom od svojih imanja, koje je nazvao Napulj, napravio je privatni zoološki vrt s nosorozima, žirafama, nilskim konjima, zebrama i klokanima. U sumrak je volio gledati bijele ptice koje je donio iz Afrike kako sjede na granama drveća i spavaju, jer ih je on dresirao. U to je vrijeme vodio, zajedno s drugim partnerima, ono što je bilo poznato kao kartel Medellin.

Od ostalih trgovaca drogom isticao se iznimnom okrutnošću: ubijao je prijatelje, neprijatelje, sudije, ministre, predsjedničke kandidate; srušio je avion i postavio bombu u najugledniji društveni klub u Bogoti. Njegova moć i unutarnji osjećaj veličine bili su toliki da je vjerovao da može biti predsjednik Republike. Postao je kongresmen a vlastita ga je stranka izbacila kada se otkrilo da je zapravo narkobos.

“Razmišljao je i ponašao se kao političar. Imao je duboko uvjerenje da, bez obzira koliko novca imate, ako nemate političku moć, nemate ni stvarnu moć“, priča  Marta Ruiz, novinarka i članica Komisije za istinu. Pablo je živ jer ima puno toga za reći o kolumbijskom društvu tog vremena: "Postigao je ono što su mnogi iz moje generacije htjeli: biti bogat."

Pokopan je na prekrasnom groblju, vrtovima Montesacro. U grobu počiva sa svojim roditeljima, majka u sredini, desno otac i lijevo Escobar. Za tridesetu godišnjicu, njegova su braća ukrasila mjesto lukom od bijelog cvijeća i tepihom sa strane. U sredini, crno akrilno srce s crvenim ružama. Komad mramora s imanja Napoles ugrađen je u cement, nedavno obojen u crno.

U četvrti Escobar vide se brojni turisti. Neki od njih došli su na turneju koju poljska agencija promovira kao "KOLUMBIA - ŚLADAMI ESCOBARA", po cijeni od 7390 dolara za 14 dana turneje po Kolumbiji. "Putujete po cijeloj zemlji, ali oni ga nazivaju Escobar kako bi privukli više kupaca", objašnjavaju lokalci. Na zidu koji označava ulaz u kvart, nalazi se mural sa Escobarovim likom. Ispod piše: “Dobro došli, ovdje je mir.” U obližnjoj brijačnici prodaju kape, privjeske za ključeve i magnete za hladnjake. Sjećanje na Escobara postalo je industrija.

Omar Rincón, novinar, akademik i esejist specijaliziran za kulturu i zabavu, smatra da je riječ o fenomenu koji je teško objasniti: “Tip je bio ružan, nimalo cool i, prema svim zapisima, nešto najgore što je dogodilo Kolumbiji. Ali on je bio narodni heroj, značio je ulaz u čisti i jednostavni kapitalizam za siromašnu klasu, koja je odjednom imala novac. Postao je pop zvijezda, nažalost on je naš Che Guevara.”

Tvrdi da je televizija odigrala ključnu ulogu u izgradnji mita. “Escobar je bio zaboravljen, ali El Patrón del Mal (kolumbijska serija), koja je trebala educirati mlade o Pablovom zlu, pretvorila ga je u suprotnost. Zatim ga Netflixova verzija, Narcos, oživljava kao zgodnog i spektakularnog tipa u krevetu.” Njegova je teza da je dolaskom 21. stoljeća uspostavljena kultura uspjeha koja se mora izlagati, kao što to rade reggaeton umjetnici, influenceri i fudbaleri.

Pablova mlađa sestra - bilo ih je sedam - već 30 godina brine o grobnici, ne dopuštajući da propadne. Kad bi joj život pružio priliku da ga ponovno izabere za brata, sama bi to učinila. “Bez oklijevanja”, kaže Luz María Escobar, 68, žena kratke obojene plave kose. Možda je bio ženskar, ali je bio izvrstan otac, opravdava ga. “Ostavio nam je veliku životnu lekciju: moramo reći ne trgovini drogom, ne oružju, ne nasilju i da životu, pomirenju i ljubavi.” Imala je troje djece od kojih je isprva skrivala ko im je bio ujak, ali kada je došlo vrijeme, kada su djeca počela slušati priče u školi, morala im je reći surovu istinu. Nešto ju je mučilo: “Bojala sam se da će neko od njih ispasti poput Pabla.”

U ovom trenutk niko nezna šta učiniti sa zlokobnom ostavštinom Pabla Escobara. Kolumbijsko društvo, traumatizirano terorom koji je on nametnuo osamdesetih, sada je zapanjeno kad vidi njegovo lice otisnuto na majicama. Nije lako živjeti s tom kontradikcijom. Escobar, beskrupulozni ubica, ustao je iz groba i nikoga ne ostavlja ravnodušnim niti na miru. (El Pais)