Stoljećima prije nego je Hasan Kaimija zapisao “O, vi Vlasi mletački!/ Otić će vam Kandija/ Budite sužanj turski / Kad vam ode Kandija”, davno prije tog herojskog doba bošnjačke epike kada je Mustaj-beg Lički na svom Golubu gordo odjahao u mit, a impotentno, debelo Carstvo na sve strane pokazivalo znake opadanja svoje nekada raskošne moći tupeći zube dvadeset i četiri godine u opsadi grada Kandije na Kreti, istim tim čudesnim otokom koji je svojim kamenom zapamtio najstarije evropske civilizacije vladaše andaluzijski pustolovi koji u izgnanstvu izgradiše čitav jedan zaboravljeni emirat.
Pa ako je nomen est omen, ne možemo a da se ne zapitamo da li je veliki vezir Fazli Ahmed-paša Ćuprilić znao odakle potječe ime grada (i čitavog otoka) koji je tako mukotrpno osvojio 1669. godine, a čije je slogove do užarene zagriženosti u svojoj pjesmi ponavljao Kaimi-baba. Kandija, Kandija. Šta je ta Kandija? Stari je to naziv za otok Kretu i njegov glavni grad, današnji Heraklion. Izvjesno je da su Osmanlije to ime preuzele od Mlečana koji su otokom upravljali već nekoliko stoljeća prije njih. Mlečani su ime prilagodili od grčkog Handaks (Χάνδαξ), a Handaks je grčki oblik izvornog, arapskog imena grada Hendek, odnosno Rabd-el Hendek (“opkopani dvorac”) koji mu dadoše njegovi utemeljivači, andaluzijski muslimani.
Uzbudljiva historija ovog podviga počinje 818. godine u Cordobi pobunom muvelidina (muslimana hispanskog porijekla) protiv emira El-Hakama Prvog. Jedna u nizu buna protiv njegove vladavine, ovu su, za razliku od aristokratskih pretendenata, vodili fakihi i imami. Centar pobune bio je u Er-Ribadu, kordopskom predgrađu. Vješti i strogi emir pobunu je ugušio, vođe pobio, a većinu pobunjenika, nekih deset do dvadeset hiljada, prognao iz zemlje. Prognanici su spas uglavnom našli u Fezu ili Aleksandriji. Ovi su potonji, iskoristivši previranja u abasijskom hilafetu, digli još jednu pobunu, zavladali Aleksandrijom i ostali poluneovisni sve do 824. ili 827, kada Abasije ponovo uspostavljaju svoju vlast u gradu. U dogovoru s abasijskim generalom, Andalužani se ukrcavaju na, prema ne uvijek pouzdanim izvorima, oko 40 brodova i pod vodstvom sposobnog Ebu Hafsa (Omer ibn Hafs ibn Šu'ajb el-Ikritiši) isplovljavaju za Kretu. Nepoznato nam je koliko je osvajanje čitavog otoka bilo planirano, ali izvjesno je da su Andalužani od prije poznavali ovaj otok i njegova bogatstva i sigurno je da su, isplovivši sa svojim porodicama, tražili novi dom.
Kreta se činila kao idealno mjesto jer, pored prirodnih bogatstava, imala je i pogodan položaj na morskom razmeđu između Misira, Levanta i Grčke, tako da onaj ko drži Kretu drži ključ Egejskog mora, arteriju Bizantskog Carstva. U to vrijeme, Romejsko Carstvo bilo je zauzeto gušenjem pobune izvjesnog Tome Slavena, odlučnog “narodnog” vođe koji je, da bi osvetio ubijenog cara Leona, ratovao protiv “uzurpatora” Mihaela Amorijskog, sklopio alijansu s bagdadskim halifom, opsjednuo Konstantinopolj i, da nije bilo intervencije Bugarskog hana, skoro bi ga sigurno osvojio. U takvom stanju, pod pritiscima Slavena i, bez obzira na njihovu upitnu pomoć, Bugara, carstvo je bilo nespremno da odbrani Kretu pred sposobnim ratnicima-mornarima bez doma.
More bješe mirno, a vjetrovi pogodni za osvajanje. Iskrcavši se na južnu obalu otoka, Ebu Hafs je, prema zapisima grčkih historičara, baš kao nekad Tarik ibn Zijad, spalio svoje brodove. Iako se to skoro pa sigurno nije desilo, ta priča, moguće je, retroaktivno objašnjava odlučnost i lahkoću s kojom su došljaci osvojili otok. I, kako je to uglavnom bio običaj od prvih halifa pa do Osmanlija, islamski osvajači podigoše i novi grad koji odabraše za svoj centar (kao u slučaju gradova Kufa, Basra, Fustat, Hajrevan itd., muslimani uglavnom nisu rušili i nasilno mijenjali fizionomiju osvojenih gradova, birajući radije da osnuju nova naselja iz kojih bi upravljali i bitnije, ubirali poreze od lokalnog stanovništva). Prema legendi, mjesto za podizanje utvrde pokazao im je jedan monah, pustinjak. U blizini drevnog Knossosa uskoro se uzdigao dvorac s dubokim hendekom oko svojih zidina, po čemu i čitav grad dobi ime Rabd el-Hendek ili, skraćeno, Hendek – Handaks – Kandija.
Ako je fokus ovog narativa na muslimanima Krete koji su redovno vršili pljačkaške pohode na okolne otoke i bizantske gradove, čitalac ne bi smio biti pod utiskom da je to bila ekskluzivna, iako naravno, iz produhovljene perspektive nas korisnika električne energije, upitna privilegija “Saracena, Agara, Ismailita”. Ovo je doba vikinških pohoda, kojima su omiljena mjesta za pljačkanje bili samostani (kao onaj poznati na Lindisfarnu u Britaniji) i polupiratski pohodi bili su norma kako za pješčane obale Mediterana, tako i za one krševite maloazijske, bizantske. O tome što u historiji iz ovog perioda i područja pamtimo poglavito one arapske zaslužni su crkveni pisci iz kojih mahom crpimo informacije, a i činjenica da su deveto i deseto stoljeće vrijeme islamske premoći na Mediteranu.
Imajući to u vidu, nije nikakvo čudo da su muslimani Krete brzo uspostavili svoju vlast kako na Ikritiji, tako i na mnogim drugim otocima Egejskog mora (Paros, Naksos, Kasos, Karpatos itd.). Na nekima su gradili postaje za daljnje pohode, a od nekih jednostavno uzimali džizju, što je samo po sebi bilo znakom pripadanja islamskoj državi. Nominalno, emiri Krete priznavali su vrhovnu vlast abasijskih halifa, ali su se u svemu ponašali kao nezavisni suvereni. Najčvršće veze održavali su s Egiptom, odakle su nabavljali oružje.
Tulunidi, vladajuća dinastija u Egiptu (bilo je ovo i vrijeme rasparčavanja abasijskog hilafeta), blagonaklono su gledali na Kretski emirat i, izgledno je, pomagali ih u raznim pohodima. Ali, iako su naši izvori, posebno o unutrašnjem uređenju Krete, veoma oskudni, jasno je da je emirat bio samodovoljan u svojoj privredi. O bogatstvu otoka svjedoči i činjenica da su emiri Krete kovali vlastite zlatnike. Ograničena i zapuštena uslijed nemira u Bizantskom Carstvu, trgovina Krete dostiže kozmopolitske razmjere u vremenu vladavine andaluzijskih izbjeglica. Tako su kretski novčići pronađeni u Španiji, Egiptu, Italiji, Francuskoj i čak Skandinaviji. Što se rasporeda stanovništva tiče, najvjerovatnije je da se u ruralnim krajevima mahom zadržalo kršćanstvo, dok je u gradovima došlo do širenja islama i s tim povezane arhitekture.
Međutim, zbog slabog interesa arheologa za ovaj period, a i zbog revnosnog “čišćenja” svih tragova islamske kulture jednom kada je otok vraćen pod bizantsku vlast, još uvijek je mnogo nepoznanica. Zna se da je prijestolnica Hendek bila živo, urbano i napredno središte po uzoru na najveće gradove islamskoga zlatnog doba. Nekoliko toponima i dalje svjedoči o arapskom prisustvu na otoku: Sarkenos, Souda, Aposelemis (Ebu Selem), Choumeri. Dodajmo još i da je lokalno stanovništvo brzo bilo integrirano u poreski sistem islamske države, a bilo je i naseljavanja iz drugih krajeva islamskog svijeta. No o tome nešto kasnije.
Emirat Ikritiš bio je pod konstantnim bizantskim pritiskom. Već pri samom osvajanju bizantski car šalje dva vodeća državnika i generala protiv Andalužana. Uspjevši se iskrcati na otoku, bili su, međutim, do nogu potučeni. Sljedeće godine car šalje još jednu vojska i ova, iako u početku pobjedonosna, doživljava poraz nakon iznenadnog, noćnog napada muslimana. To je bio samo početak dugog niza okršaja između Bizantinaca i andaluzijskih Krećana, okršaja u kojima su potonji često bili uspješniji, ali bilo je i gubitaka na njihovoj strani. Na nekim otocima vlast je prelazila iz ruke u ruku, a neki su, opet, bili opustošeni uslijed učestalih borbi. Zanimljivo je da je car Teofil, drugi koji se morao nositi s kretskom prijetnjom, 839. godine poslao pismo El-Hakamovom sinu i nasljedniku Abdurrahmanu Drugom u kojem mu nudi saradnju u borbi protiv andaluzijskih ratnika-mornara.
Pismo nije polučilo željene rezultate, ali moguće je i da je car znao da dvije hiljade kilometara udaljen andaluzijski emir nije imao interesa ni mogućnosti da se miješa u njegovu borbu s emiratom, ali da bi eventualan pristanak mogao iskoristiti za propagandne, demoralizirajuće aktivnosti protiv otoka. Sve to ukazuje na povezanost mediteranskog svijeta gdje vjerske razliku nisu uvijek bile odlučujuće. Carska flota u potpunosti je poražena oktobra 829. i tom se pobjedom novonastali emirat učvrstio i otvorio sebi vrata za egejske obale i ostrva, ali i umnogome olakšao osvajanje Sicilije koje su u isto vrijeme pokrenuli tuniski Aglabidi.
Godine 843. Bizantijci formiraju novu temu (upravnu jedinicu) Egejskih otoka kako bi se organiziranije borili protiv muslimana Krete. Šalju još jedan neuspješan pohod na otok. Međutim, u želji da oslabe Kretu, 853. napadaju Damiettu u Egiptu i presreću oružje koje je bilo namijenjeno za muslimane. Brat carice Teodore Bardas godine 866. organizira jaku flotu s ciljem da osvoji Kretu, ali njega ubija novi car Vasilije Makedonski. Inače su bizantski napadi nerijetko bili ometeni intrigama na dvoru. Tako je i ubijeni Bardas prethodno bio organizirao ubistvo regenta Teoktista. U međuvremenu, starog emira Ebu Hafsa nasljeđuje njegov sin Šu'ajb (tokom čitavog postojanja emirata njime su upravljali vladari iz ove porodice) i s novim poletom muslimani Krete, koristeći svoje baze u Tarentu i Brindisiju u Južnoj Italiji, opsjedaju Dubrovnik 867/8.
U tom pohodu su doprli i do Budve i Kotora. Vjerovatno da su u ove pohode išli zajedno s muslimanima Sicilije i Južne Italije jer je u to vrijeme Bari bio pod vlašću muslimana. Dubrovčani su hitno u Carigrad otpremili delegaciju, a novi car Vasilije još hitnije flotu pod komandom admirala Nikete Orifasa u ispomoć Ragužanima. Muslimani su se povukli, a već iduće godine dubrovačka flota prevozi udružene slavenske snage koje, zajedno s franačkim carem Ludvikom i bizantskom vojskom, učestvuju u velikoj opsadi grada Barija.
Bez obzira na stalna ratovanja, između muslimana i Bizantijaca neminovno je dolazilo i do prijateljskih susreta. Iako su među granicama i jedni i drugi uvijek imali špijune (često bilingvalne trgovce na koje se moglo računati da dobro procijene snagu i planove neprijatelja), potrebe razmjene ili otkupa zarobljenika nalagale su određeni kod ponašanja. U takvoj atmosferi na muslimanskoj strani gdje je društvena mobilnost, ipak, bila nešto dinamičnija u odnosu na Bizantiju, dolazi do pojave sposobnih grčkih konvertita na islam, od kojih neki postaju predvodnici pohoda u Egejskom moru. Jedan od takvih bio je i izvjesni Fotios, koji je služeći emira Šu'ajba početkom sedamdesetih godina 9. stoljeća pustošio grčke otoke i obalu, dospjevši čak do Mramornog otoka u istoimenom moru. U tom pohodu ga je, međutim, porazio Niketa Orifas koristeći grčku vatru u Bici kod Kardije, a nedugo poslije u jednom drugom pohodu, “ratoborni i energični” Fotios stradava u ponovnom okršaju s bizantskim admiralom.
Nisu samo kretski brodovi vršili prepade u Egejskom moru. Bilo je tu i egipatskih i sirijskih flota koje su nekad išle u zajedničke pohode s Krećanima. U tim borbama najviše su se istaknuli dva grčka konvertita na islam: Leon od Tripolija i Damjan od Tarsa. Sluga izvrsnog namjesnika i ratnika Jazamana, nakon njegove smrti i budući sličnih osobina, Damjan je postavljen za namjesnika Tarsa i time jednim od predvodnika napada na Bizantijce. Tako je izveo napad i opljačkao grad Demetrias u Grčkoj. Nešto kasnije, sa svojim zemljakom Leonom od Tripolija porazio je bizantskog admirala Himeriosa kod otoka Hiosa godine 912. Poginuo je deceniju kasnije u borbi protiv Bizantijaca. Leon je također bio skromnog porijekla, ali brzo se dokazao kao sposoban navigator i upravnik. Godine 904. predvodi ujedinjenu sirijsku i egipatsku flotu u pohodu koji je za cilj možda imao i sam Konstantinopolj. Uz dosta opreza i pomalo iznenađujuće, Leon se odlučuje za napad na Solun.
U izvrsno organiziranom i odlučnom napadu Arapi uspijevaju nakratko osvojiti i prodrijeti u drugi najveći grad Bizantskog Carstva. Zarobili su ogroman plijen i mnogo roblja. U povratku nazad zaustavili su se na Kreti, gdje su mnogi od zarobljenika prodani. Inače je nemali broj zarobljenika držan zbog razmjene ili zbog visoke otkupnine ukoliko se radilo o velikodostojnicima. Bio je to možda i vrhunac kretsko-muslimanske prevlasti na Levantu. U vezi s tim imamo i zanimljivo pismo carigradskog patrijarha upućeno emiru Krete, a nekih deset godina poslije napada na Solun. U tom pismu patrijarh Nikola Mistik moli emira da oslobodi zarobljenike iz Soluna, i to riječima koji ukazuju na određeni nivo poštovanja i postojanje stalnog kontakta – bez obzira na ili upravo zbog ratovanja – između Konstantinopolja i kretskih Andalužana. On ovako opisuje odnos koji su imali emirov otac i patrijarhov prethodnik: “Patrijah znaše da unatoč barijerama u vjeri između nas, mudrost, ljubaznost, i druge osobine koje ukrašavaju i uzdižu ljudsku prirodu, privlače naklonost onih koji vole pravičnost i ljepotu; i stoga, bez obzira na razlike u vjeroispovijestima, on je volio tvoga oca, koji je bio obdaren tim osobinama.”
Početkom desetog stoljeća dolazi do nekoliko ključnih promjena za Kretu u ostatku islamskog svijeta. Prvi je pad dinastije egipatskih Tulunida, koji su bili njihovi najveći saveznici, i drugi je uzdizanje Fatimida. Tulunide su u Egiptu naslijedili Ikšididi, koji nisu imali ni volje, a moguće je, ni mogućnosti da podržavaju Kretu kao što su to radili njihovi prethodnici. Usto, morali su da se nose sa sve većom opasnošću Fatimida, koji su sve upornije nadirali iz pravca Tunisa. Smrt vještih admirala poput Damjana iz Tarsa i Leona Tripolskog najavila je opadanje muslimanske moći na Mediteranu. Najzad, pojava sposobnih careva na bizantskom tronu poput Vasilija Makedonskog i Konstantina Porfirogeneta bila je početkom bizantske kontraofanzive i renesanse.
Nakon pada Soluna, Kreta se morala izboriti s još jednim bizantskim napadom 912. godine. Iako su napadači uspjeli da se iskrcaju na otok, odbijeni su nakon nekoliko mjeseci i u povratku je velika flota od oko 100 brodova poražena od strane Leona i Damjana u već spomenutoj bici kod Hiosa. Nije čudo da je za muslimane Krete veliki Ibn Hazm zapisao da su “najstameniji i najsposobniji od ljudi u uništavanju svojih neprijatelja”. Zbog stalnih sukoba s Bizantijom, imali su reputaciju i položaj gazija – ratnika u očima drugih muslimana, a njihov mali otok isturene tvrđave kuće islama. Veliko poštovanje koje su uživali kao sposobni ratnici, ali i kao uzoriti muslimani ostalo je zabilježeno u djelima mnogih islamskih učenjaka, poput El-Himjarija, Ibn el-Abbara, El-Istahrija, Ibn Hawqala i dr. Kreta je dala srazmjerno veliki broj pjesnika, pravnika i drugih učenjaka.
Zanimljiv je slučaj praunuka Ebu Hafsovog koji se zvao Omer ibn Isa ibn Muhammed ibn Ebu Hafs, a koji je u zarobljeništvu u Konstantinopolju napisao tefsir. Tu je i Muhammed ibn Omer, fakih, koji je napisao jedno od najbitnijih djela o plovidbi i brodovima u srednjem vijeku (Kitab ekrijat el-sufun). Zbog visokog ugleda i bogatstva njegovog stanovništva, Kreta je bila privlačna muslimanima iz drugih krajeva koji su se tu trajno naseljavali ili dolazili da stječu znanje od njenih alima. Bitno je ovo sve naglasiti i zbog toga što u populističko-pamfletarskoj predodžbi o historiji islama (koju po pravilu tumače ljudi koji nisu historičari) preovladava jedno redukcionističko tumačenje koje propast svake države muslimana tumači odnosom grijeha i kazne.
Tako se osam stoljeća islamske vlasti na Španiji reducira na poštapalicu “bili su slabi muslimani pa su kažnjeni”. Pritom se po pravilu zaboravlja da su ti isti “slabi muslimani” bili toliko odani svojoj vjeri da su više od sto godina nakon pada Granade živjeli pod krvavim okom španske inkvizicije “najkatoličkijeg kraljevstva”, da bi ih 1609. kralj Filip III protjerao u stotinama hiljada iz svoje zemlje... Rekli bismo, izlazak neke teritorije iz “kuće islama” nužno ne označava toj teritoriji pripadajući narod eshatološkim “žigom grijeha”, ali to je tema za bistriji par očiju.
Bilo kako mu drago, nakon još jednog neuspjelog napada na Kretu iz 949. godine, car Konstantin VII Porfirogonet pred sami kraj svoje vladavine počinje opremati vojsku i flotu za konačni obračun s potomcima andaluzijskih pustolova. Pripreme su bile temeljite i duge, ali “spomenitelj Bosne”, kako ga pamtimo u našoj historiografiji, nije dočekao početak napada. Ta je čast pripala njegovom nasljedniku Romanu II, koji je za vođu ekspedicije mudro izabrao jednog od najboljeg generala Bizantije svih vremena i budućeg cara, energičnog i odlučnog Nikifora Foku. Da se priprema veliki napad na Kretu, znalo se i u drugim krajevima svijeta. Tako je ostalo sačuvano pismo fatimidskog halife upućeno ikšidijskom vladaru u kojem mu nudi saradnju u odbrani Krete.
Iz samog sadržaja pisma, međutim, jasno se nazire svojevrsna diplomatsko-propagandna genijalnost Fatimida prema kojoj bi pristanak (a znalo se da slabi Ikšididi nisu mogli ispuniti zahtjev za brodovima na vrijeme) značilo i de facto priznavanje njihove prevlasti, a odbijanje cassus belli za napad na Egipat, koji će domalo uistinu i postati fatimijski bastion. Kako muslimanima Krete ovaj put niko nije pritekao u pomoć, a s obzirom na to da je Nikifor isplovio na čelu ogromne armade i vojske koju su činile neke od najelitnijih bizantskih jedinica, nije čudo da su Bizantijci porazili muslimane Krete u prvom okršaju nakon iskrcavanja u ljeto 960. Nedugo zatim su opsjednuli glavni grad i počeli s osvajanjem okolne zemlje. Odbili su dva napada iz unutrašnjosti, od kojih jedan predstavlja misteriju. Za taj napad bizantski pisci navode da su to bili “ljudi iz pećina i gudura koje je vodio određeni Karamuntes” i napali su ih iz planina. Nije jasno da li se tim mislilo na ruralno, kršćansko stanovništvo ili pak, možda, na pretendentsku frakciju unutar emirata, što bi ukazalo na određene dinastičke borbe. Bez obzira na sve to, vojska Nikifora Foke uspjela je u martu 961. s mnogo truda i žrtve da sruši jedan dio bedema i da provali u grad, konačno porazivši najljuće neprijatelje carstva u 135 godina, koliko je emirat postojao.
Grad je dupke opljačkan, njegove zidine i džamije srušene. Stanovnici muslimani ili su protjerani ili ubijeni. Oni koji su ostali prevedeni su na kršćanstvo. Svi tragovi islama pažljivo su zbrisani. Neki misionari, poput Nikona Metanoita, stekli su ugled svojim predanim radom na pokrštavanju muslimana Krete i povratku njenih kršćana u pravu vjeru. Vrativši se u Konstantinopolj, Nikifor je organizirao trijumfalnu procesiju u maniru rimskih careva, gdje je izložio ogromno blago s Krete. Među njegovim zarobljenicima bili su i posljednji emir Krete Abdulaziz ibn Šua'jb i jedan od njegovih sinova zvani An-Nu'man. An-Nu'man je prešao na kršćanstvo (postavši poznat u bizantskoj historiji kao Anemas) i pao je kao bizantski vojnik u borbi protiv Rusa 970. godine. Smatra se da od njega vuče porijeklo poznata bizantska aristokratska porodica Anemasa.
Gubitak Krete nije pogodio samo muslimane. U jednom pismu netom poslije 961. Moše Agura, Jevrej, piše s otoka Rodosa, gdje je našao privremeno utočište, svojoj porodici u Egipat: “Ja sam sada na Rodosu, ali što se tiče vašeg oca, nisam saznao da li je živ. Pa, ako saznate nešto o vašem ocu i braći, pišite mi... Kreta više nije kao što je nekad bila, već je pokorena.” U tom pismu Moše očajnički naglašava da želi da napusti Rodos što prije i naseli se kod svoje porodice u Egipat. Za razliku od Bizantije, Kretski emirat bio je mnogo privlačnija teritorija za život za Jevreje. Tako u Bizantskom Carstvu Jevreji nisu zakonom mogli trgovati svilom, dok su pod muslimanima to mogli. Stoga je gubitak Krete, pored očitih tragedija po život i imovinu, bio i veliki udarac na razgranatu trgovinu Jevreja (nedugo poslije će trgovinski primat u Istočnom Mediteranu preuzeti Mlečani). Jedno drugo hebrejsko pismo iz iste kolekcije potvrđuje postojanje “kretske četvrti” u Fustatu, gdje su se vjerovatno naselili izgnanici s Krete.
Time je u prašnjave knjige historije otišla još jedna srednjovjekovna država muslimana na tlu Evrope, najavivši možda i propast bliske Sicilije. Ojačano Bizantsko Carstvo će s uspjehom ratovati protiv muslimana sve do najezde Seldžuka, kada car Aleksije šalje poznato pismo papi Urbanu II tražeći pomoć protiv nove opasnosti. Pomoć će svakako doći, ali u vidu križarskih ratova, koji će trajno obilježiti odnose između muslimana i kršćana. Jedna od posljedica križarskih ratova bit će i prvi pad Konstantinopolja 1204. godine, kada u ruke Mlečana prelazi i Kandija.
