Islamska vjerska arhitektura od samih je početaka težila naturalističkom osvjetljavanju molitvenog prostora. U tom kontekstu, svjetlost je u osmanskoj arhitekturi vremenom dobijala sve veću ulogu. Doduše, na početku se osjetilo određeno kolebanje. Brusanski stil imao je redukcionistički odnos prema svjetlosti s prilično oskudnim rasporedom prozora. Nerijetko imamo primjere da prozorska okna pokrivaju samo pojedine zone velikih zidnih površina, a u čemu se jasno vidi seldžučki utjecaj.
Ne smijemo zaboraviti da je predosmanska arhitektura Anadolije imala sve osobine fortifikacijske gradnje pa čak i kada su u pitanju vjerski objekti. Seldžučki karavan-saraji i medrese liče na vojna utvrđenja. Slična je matrica preuzeta i u ranom osmanskom periodu. Džamije iz bursanskog perioda imaju robustan, skulptorski prostor u kojem je svjetlost štimung, a ne cilj. Svakako treba istaći da su u to vrijeme džamije služile i kao derviške zavije, što je dobrim dijelom uslovilo njihov izgled podizanjem bočnih prostorija koje nisu imale puno veze s drugim dijelovima građevine. Unutar takvog koncepta određen stepen korigovanja utjecaja svjetlosti na centralne zone molitvenog prostora bio je neminovan. Kao da se računalo na duhovne aspekte svjetlosnih efekata negoli na realno osvjetljenje.
Tehnički gledano, prozorski otvori u tom ranom periodu prilagođavani su konstruktivnoj logici građevine i nisu se mogli primjenjivati na neki drugi način. Bursanski stil težio je horizontalnom rasprostiranju arhitektonskih masa pa su i prozori bili uklopljeni u takav način projektovanja. Rani osmanski arhitekti nisu težili multipliciranju prozora, već njihovom strateškom pozicioniranju unutar ukupne strukture građevine koja je ipak imala određena ograničenja.
Kod prvih sultanskih džamija uočavamo nekoherentan raspored prozora, pa čak i kolebanja kada je u pitanju njihov oblik. Prozori u gornjim zonama često nisu “nekomunicirali” s ostalim dijelovima građevine. Njihova profilacija je nejasna, a veličina ponekad iznenađujuće mala. Nedefinisanost prozorskih otvora u gornjim zonama i njihov minimalni efekat u osvjetljavanju prostora primjetan je kod mnogih džamija tog perioda. Kod osvjetljavanja unutrašnjeg prostora najviše se računalo na velike provougaone prozore u parteru koji su bili glavni generatori svjetlosti.
Najveći izazov kada je u pitanju unutrašnje osvjetljenje predstavljale su velike ulu džamije. Riječ je o kvadratnim prostorima ogromne veličine koji su bili zasvođeni s većim brojem manjih kupola i premreženi stubovnim podupiračima. To je omogućavalo neograničeno organsko širenje prostora, ali isto tako i reduciralo unutrašnje osvjetljenje. Što je džamija bila veća, to su centralni molitveni dijelovi bili manje osvijetljeni prirodnim svjetlom, s obzirom na to da se najviše računalo na zidne prozore i tek donekle, a što se pokazalo nedovoljnim, na male prozore na tamburima. Ovaj se problem naročito uočava kod Ulu džamije u Bursi (1399), koja je i najveća osmanska džamija tog tipa.
Ovaj veoma ambiciozan projekat vjerovatno je dosegao svoj limit u glavama ondašnjih arhitekata, jer svako potencijalno dodatno širenje više nije imalo svoj smisao. Ova džamija definitivno ima problem s osvjetljenjem unutrašnjeg prostora, a on se očekivano u jednom trenutku pokušao zaobići otvaranjem tjemena jedne kupole i privlačenjem vertikalne svjetlosti. Međutim, tjemeni otvori nisu mogli biti trajno rješenje za ovu vrstu objekata (pogotovo ne na svakoj kupoli), pa se kasnije više nisu niti ponavljali, kao što se više nisu ni gradile ulu džamije ovolikih dimenzija. U konačnici, pokušala se naći mjera, a ona se našla kod projekta Eski džamije u Edirneama (1414). I ona pripada tipu džamije s više jednakih kupola iznad kvadratne osnove, ali, u ovom slučaju, ima ih samo devet. To je izgleda bio optimum za koliko-toliko normalno unutrašnje osvjetljenje pa je u tom smislu Eski džamija bila uspješnije rješenje.
Općenito gledajući, značajniji upliv svjetlosti u osmanskoj arhitekturi vezan je za period poslije 1453. godine, kada se težilo sve većem vertikalizmu koji je omogućio i nov način primjene svjetlosti. Tek tada se razvila puna svijest o prozorima kao integralnim i krajnje funkcionalnim dijelovima vanjskih zidova. Do tada se prozor smatrao otvorom u zidu, da bi s novim konceptom postao generator svjetlosti.
Pojavom klasičnog stila dolazi do značajnog pomaka u osvjetljavanju unutrašnjeg prostora, čemu svakako doprinosi i nova fleksibilna konstruktivna matrica koja je omogućavala drugačiju profilaciju zidova i dodavanje većeg broja prozora. Projektovanjem tzv. bazilikalnih džamija dolazi do konačnog trijumfa svjetlosti kroz njeno vertikalno rasprostiranje. Na takav način gradnje najviše je utjecala Aja Sofija, ali su Osmanlije otišle i nekoliko koraka dalje. Aja Sofija je trobrodna crkva i, bez obzira na primjetnu centralizaciju prostora, bočni brodovi predstavljaju strukture za sebe, nedovoljno integrisane s glavnim brodom.
To je uslovilo i određene probleme s osvjetljenjem koje je prigušeno i tipično za crkve iz tog perioda. U Sulejmanija džamiji, naprimjer, problem bočnog osvjetljenja riješen je naglašenim lučnim otvaranjem prema galerijama i mnoštvom prozora upravo na tim stranama. Klasični stil težio je direktnom osvjetljavanju centralnih dijelova građevine. Unutrašnji zidovi i pregrade su izbjegavani upravo iz tog razloga. Vanjski nosivi zidovi postaju “providne zavjese” s desetinama prozora, dematerijalizirajući na taj način ogromne kamene strukture. Visoko uzdignuti prozori u bazilikalnim džamijama, zajedno s prozorima na tamburu, u potpunosti su osvjetljavali kupolne zone. Na taj način enterijer je imao ravnomjeran raspored svjetlosti.
Cilj je bio stvoriti vizualno izbalansiran prostor blizak islamskom poimanju molitvene prakse. Ako uzmemo primjer džamije Mehmed-paše Sokolovića na Azap kapiji, uvidjet ćemo da su bočni zidovi u potpunosti prekriveni nizovima prozora koji u enterijer upuštaju velike količine svjetlosti, a koji svojim rasporedom i izgledom vizualno olakšavaju fasadu. Mimar Sinanovo stalno eksperimentisanje sa svjetlošću te konstruktivno razvijanje vanjskih zidova i novih prozorskih rasporeda svoju kulminaciju doživljava u projektu džamije Mihrimah sultanije na Edirne kapiji, gdje su visoke zidne površine omogućavale smještanje velikog broja prozora sa sve četiri strane objekta. Niti u jednom drugom projektu Mimar Sinan nije generisao toliku količinu svjetlosti u unutrašnjost džamije kao u tom primjeru. U principu formula za što bolje osvjetljenje svodila se na dodavanje što većeg broja prozora. Za razliku od brusanskog stila, klasični je definitivno više računao na prozore u gornjim zonama.
I svaki kasniji razvoj osmanske arhitekture podrazumijevao je veliki upliv svjetlosti. U 18, a pogotovo u 19. stoljeću prozori postaju sve veći, dobijaju nove oblike i kompozicijske rasporede. Arhitekti iz porodice Balyan uvode prozore u obliku trapeza. Sve ovo nije imalo veze s klasičnom tradicijom projektovanja već s jednim sasvim novim osjećajem za prostor i oblik koji je puno dugovao evropskom historicizmu. Doduše, enterijerski efekat takve primjene bio je evidentan i veoma efikasan, ali je u kombinaciji s dekorativnim elementima iz tog perioda proizvodio salonsku atmosferu unutar jednog sakralnog prostora.
Već na samom početku stubovi su imali veliku ulogu u islamskoj arhitekturi. U prvobitnoj Poslanikovoj džamiji u tu svrhu korištena su stabla palme. Kod velikih kufi džamija stubovi su poredani u dugačke kolonade u više redova. To je stvaralo efekat šume stubova, što je bilo karakteristično za ranu islamsku arhitekturu. Osim stubova koristio se i stubac, koji je, za razliku od stuba, robusnijeg i zdepastijeg izgleda i obično je bez baze i kapitela. Međutim, ono što je posebno važno za stubac jeste njegova konstruktivna uloga kod velikih vertikalnih potisaka. Vidjet ćemo kasnije da je u mnogim džamija stubac doslovno nosio čitavu džamijsku konstrukciju i da je bio nezamjenjiv u ranom periodu osmanske arhitekture, pogotovo kod velikih projekata.
Kako god, stupce u džamijama ne trebamo gledati kao neke posebno izdvojene elemente već više kao dijelove vertikalne nosive konstrukcije koja se stapa s pandatifima i tamburima. On je posebno imao važnost u klasičnoj osmanskoj arhitekturi. Kod većih džamija, poput Sulejmanije, Plave džamije, Šehzade ili Selmije, stupci imaju ogromne proporcije i u velikoj mjeri definišu unutrašnji prostor. Problem njihove masivnosti i utjecaja na sklad ukupne konstrukcije maestralno je dobro riješen kod Sulejmanije džamije, gdje su stupci sklonjeni sa strane, odnosno, integrisani s bočnim mahvilima i time povezani s vanjskim zidovima, a što je dalo dodatni osjećaj prostornosti. S druge strane, kod Plave džamije stubac je samostalan i puno više korespondira s centrom, što mu daje i veću dominaciju nad prostorom.
Prvi dodir s razvijenim sistemom stubovne konstrukcije muslimani su imali kroz primjere antičkih građevina. Palmira je vjerovatno mogla biti žarište takvog utjecaja, ali i građevine u samom Damasku. Ovdje se prije svega misli na oblik stuba/stabla i naročito na izgled kapitela. Islamska arhitektura koja je gravitirala prema Mediteranu preuzela je bizantijsku izvedenicu antičkog korintskog ili kompozitnog kapitela. Najbolji primjer za to su kapiteli u Velikoj džamiji u Damasku. Korintski kapitel je od Sirije pa sve do Španije dugo vremena bio prisutan u različitim varijacijama.
Postoji velika sličnost između kapitela u već spominjanoj Velikoj džamiji s onima pronađenim u dvorcu Medina Azahara u Španiji. Iako su teritorijalno i vremenski daleko jedna od druge, spaja ih isti kulturološki gen Umajada. Ovakve paralele mogu se praviti i s drugim građevinama. Izvedenice korintskog kapitela uviđamo i u poznatim džamijama kao što je Ibn Tulunova,
Velika džamija u Kairunu, Velika džamija u Tunisu, El Azhar i drugima. Ipak, vremenom dolazi do raznolikog pristupa u realizaciji stubova i stubaca. Ono što kasnije u 14. st. možemo vidjeti u Alhambri više nema veze s antičkim uzorima već je riječ o sasvim originalnim stubovima s novim proporcijama i četvrtastim kapitelima izrezbarenim u plitkom reljefu s prepoznatljivim islamskim floralnim ornamentima. Međutim, od kraja krstaških ratova sve će se više primjenjivati kapiteli sa stalaktitskim ukrasom, a što će vremenom postati gotovo pa pravilo u osmanskoj arhitekturi.
Kod Seldžuka u 12. i 13. stoljeću uočljivi su originalni kameni profili koji više nemaju dodir s antičkim uzorima već su izraz autonomnog kreativnog uzleta. Rumski Seldžuci svemu su dali poseban pečat s obzirom na to da je njihova kamena ornamentika ostala neprevaziđena. Nosivi elementi u poznatoj Aladin džamiji u Konyi predstavljaju svojevrsne samostojeće kamene skulpture nekoherentnih veličina, ali veoma interesantnih u svom plastičnom dejstvu. U suštini, radi se o stupcima s obzirom na njihov oblik. Rana osmanska arhitektura, konkretno brusanski stil, u potpunosti se oslanjala na stupce koji su u velikoj mjeri definirali i sam prostor, a korišteni su čak i u konstrukciji trijemova.
Najbolji primjeri za ovo su tvz. ulu džamije (velike, centralne džamije) koje u suštini preuzimaju arapsku kufi gradnju, s tim da lagane svodove zamjenjuju kamenim kupolama koje u jednakim veličinama pokrivaju velike kvadratne ili pravougaone prostore. Masivna konstrukcija u tom se slučaju uglavnom oslanjala na robusne i u promjeru višemetarske kamene stupce. Takav pristup posebno dolazi do izražaja u dvije najveće i najpoznatije osmanske džamije takvog tipa, Ulu džamiju u Bursi iz 1399. godine i Ulu ili Eski džamiju u Edirneama iz 1414. godine. Riječ je o istom konceptu, s tim da se one ipak po mnogo čemu razlikuju. Ulu džamija u Sivasu, naprimjer, daje sasvim nov profil stubovima koji su prilično niski i oktogonalne osnove, s četvrtastim kapitelima ukrašeni geometrijskim formama i dekorativnim slijepim nišama. Sva ova raznovrsnost u ukrašavanju i tretiranju stubova tipična je za Seldžuke, ali će kao koncept biti odbačen dolaskom Osmanlija koji će ponovo uvesti antičku strogost u profilaciji stubova. Tačnije, riječ je o standardizaciji i usklađivanju proporcijskih odnosa koji će posebno doći do izražaja u klasičnom periodu.
Arhitektura je za Osmanlije bila matematički problem, a stubovi važan dio u usklađivanju opšteg dojma. Stubovi u trijemu posebno dolaze do izražaja naglašavajući monumentalnost građevine. Kod sultanskih džamija ti stubovi su kolosalne veličine, ali i veoma dobro usklađeni u proporcijskom smislu, ostavljajući utisak elegancije bez obzira na svoju veličinu. Bilo kakav efekat zdepastog je ovdje odlučno odbačen. S druge strane, dugačke kolonade koje okružuju hareme/dvorišta velikih džamija daju harmoničan izgled čitavom kompleksu i ističu stub u njegovom samostalnom estetskom dejstvu, što je svakako nasljeđe antike.
Međutim, kada su kapiteli u pitanju, onda možemo govoriti o potpuno novom konceptu. Oni su najčešće izvedeni u trodimenzionalnom klesanju, u obliku mukarnasa, ima ih nekoliko varijanti i primjenjivali su se kako na sakralnim, tako i profanim građevinama. Ipak, mukarnasi su stidljivo ušli u osmansku arhitekturu. Iako i u ranom periodu možemo susresti veoma izražajne primjere kao u velikoj Isa-begovoj džamiji u Seldžuku, stubovi su, pogotovo u brusanskom periodu, a naročito u trijemovima, imali više oblike četvrtastih stubaca s nejasno isprofiliranim kapitelima. Novi koncept samo je donekle naznačen kod Üç Şerefli džamije u Edirneama, gdje su stubovi i kapiteli u trijemu još masivni i nedorečeni, ali i indikativni u pogledu onoga što će se raditi nešto kasnije. Istinski korak naprijed po pitanju definisanja osmanskog stuba i kapitela vidimo u džamiji sultana Bajazida II u Edirneama iz 1488. godine. Tu se prvi put osjeti jasan ritam osmanske arhitekture i puritanski raspored prostornih planova. Od ovog projekta stalaktiti/mukarnasi će postati zaštitnim znakom osmanskog kapitela.
(Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića Uvod u osmansku arhitekturu)
