Teško da bi se Washington umiješao u Pinochetov državni udar da nije nizao nekoliko uspjeha zaredom ne samo u Gvatemali (1954.), već i u Brazilu (1964.) ili Boliviji (1971.). U svim slučajevima, antikomunistički vojni režimi pojavili su se u blizini Sjedinjenih Država, a mnogi od odgovornih su prošli obuku za borbu protiv pobunjenika, posebno početkom 1960-ih, u američkom centru u Panami. Ovaj centar, koji djeluje od 1946., kasnije je preimenovan u Školu Amerika.
Ima još podudarnosti. Tragični pad Salvadora Allendea tokom vojnog udara Augusta Pinocheta imao je vrlo jasan presedan 1954. Tada se desila, kako se prisjeća Vanni Pettinà, profesor u Centru za hostorijske studije Meksičkog koledža, “direktna intervencija Sjedinjenih Država, koje su obučavale paravojne formacije koje su izvele puč, rasporedile marince i pomogle osmisliti operaciju koja je trebala posijati haos.”
U Gvatemali, upozorava taj stručnjak, “američka intervencija trajala je do dana samog puča, dok je u Čileu samo stvorila prethodni kontekst koji je gušio Allendea, potaknuo potrebu za Pinochetovom operacijom i olakšao njezin uspjeh kada se dogodila”. I Čile i Gvatemala jedina su dva puča iz tog vremena, prema Pettinàu, gdje je dokazana direktna intervencija Washingtona.
Druga krajnost su Paragvaj (1954.) ili Urugvaj (1973.), gdje se Washington ograničio na pomoć pučistima nakon što su preuzeli vlast. Konačno, u Brazilu (1964.) i Boliviji (1971.), direktna upletenost CIA-e ili Pentagona čini se najvjerojatnijim scenarijem.
U svakom slučaju, svim ustancima, s direktnom intervencijom ili bez nje, pogodovala je prekretnica američke doktrine 1950. Tada je Vijeće za nacionalnu sigurnost usvojilo memorandum kojim se opravdava podrška države latinoameričkim vladama bez obzira na njihovu pučističku prirodu ili na to jesu li gušili ljudska prava svog stanovništva. Tako je Washington ušao u Hladni rat u Latinskoj Americi. Četiri godine kasnije već je svrgnuo Gvatemalca Jacoba Árbenza i dočekao Alfreda Stroessnera u Paragvaju.
Drugi aspekt u kojem se državni udari iz tog razdoblja podudaraju je, općenito, preuveličavanje prijetnje sovjetske intervencije u regiji. Kao što Pettinà upozorava, “strah se nikada ne smije potcijeniti u američkoj politici tokom Hladnog rata koja je identificirala zemlje kao siromašne i geopolitički irelevantne poput Gvatemale ili Vijetnama kao egzistencijalnu opasnost… pretpostavljajući da bi mogle izazvati, apsurdno, domino efekt koji bi proširio komunizam svim svojim susjedima”.
Zanimljivo, domino efekt koji se dogodio u Latinskoj Americi bio je suprotan: 1976. Čile, Paragvaj, Brazil, Bolivija, Argentina i Urugvaj već su imali antikomunističke vladare. A Sovjetski Savez jedva da je učinio nešto da to spriječi.
Polarizacija tipična za to vrijeme, međutim, otvorila je put da se učini da su se Jacobo Árbenz u Gvatemali, João Goulart u Brazilu ili Salvador Allende u Čileu jasno svrstali na jednu od strana Hladnog rata, prkoseći ovim moć Sjedinjenih Država.
Zapravo, suprotno onome što je propaganda tvrdila, politike Árbenza, Goularta ili Allendea nisu morale predviđati pretvaranje njihovih zemalja u socijalističke republike, a još manje u satelite Moskve. Moglo bi se samo potvrditi da su agrarna reforma, nacionalizacija strateških industrija ili progresivna porezna reforma bile izrazito ljevičarske, te da su direktno naštetile ekonomskim elitama i američkim multinacionalkama (kao što je United Fruit, koji je posjedovao goleme površine usjeva u Gvatemali ili Kennecott Utah Copper, koji je kontrolirao dio proizvodnje bakra u Čileu).
Ali u kontekstu Hladnog rata činilo se da te nijanse nisu bile važne. Strah i ideološki fanatizam ovladali su svime, pa su zato neki iskreno vjerovali da je pitanje vremena kada će zemlje poput Brazila ili Čilea postati dio sovjetske orbite. Ili će SAD djelovati sada ili će biti prekasno. Riskirali su da zauvijek izgube regiju o kojoj je, iz očitih razloga blizine, ovisila američka sigurnost. Ko bi želio preuzeti takvu odgovornost u Washingtonu?
Istina je da će, počevši od šezdesetih, uspjeh Castrove revolucije, njezina sposobnost da destabilizira zemlje poput Bolivije sa svojim gerilcima i kubanska raketna kriza za neke potvrditi da budućnost Sjedinjenih Država uključuje kontrolu Latinske Amerike.
Međutim, već tada su u Washingtonu postojale različita razmišljanja kako to treba činiti, a to je utjecalo i na način na koji su svi državni udari, pa tako i čileanski, opravdavani ili poticani. Naprimjer, Eisenhower se odlučio za direktnu intervenciju u Gvatemali usred izbijanja makartizma 1950-ih, a Nixon je radije stvorio samo uslove potrebne za Pinochetov uspjeh jer se bojao reakcije američkog Kongresa.
Možda je i bio u pravu, ako se sjetimo načina na koji je kasnije Senat zabranio finansiranje nikaragvanskih kontraša. Nadalje, savjetnik predsjednika Nixona za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger, tražio je od Pinocheta nakon pobune da "učine ono što su morali", ali da to učine prije nego što Kongres stigne reagirati.
Kissingerove riječi sugeriraju, unatoč neodređenosti, da Washington ili nije htio ili nije bio u stanju spriječiti suspenziju sloboda a posebno brutalnu represiju koju su pučisti nametnuli ne samo komunistima, već i svakome ko ih je propitivao o razlozima,
Počevši od 1975. godine, Sjedinjene Države podržavale su operaciju Kondor, kampanju političke represije i državnog terorizma koju su protiv disidenata provodile vojne obavještajne službe Argentine, Brazila, Bolivije, Čilea, Paragvaja i Urugvaja. Treba podsjetiti da se Videlin državni udar u Argentini dogodio 1976. godine.
Relativna neodređenost Kissingerovih naznaka, nakon mjeseci nedvosmislene podrške čileanskim pučistima, bolje se razumije u svjetlu onoga što su američke obavještajne službe saznale u Gvatemali i njegove primjene u kasnijim državnim udarima. Amerikanci su znali da što je njihova intervencija direktnija, to će više izgledati kao strana operacija i, u najgorem slučaju, američka imperijalistička invazija s jasnom težnjom postavljanja marionetske vlade. A ako bi stanovništvo ili vojska došli do tog zaključka, onda ga u mnogim slučajevima ne bi podržali.
Vođe vojnog udara htjeli su vjerovati da su oni protagonisti, patriote koji će spasiti svoju zemlju iz kandži stranog komunizma. I stanovništvo koje će kasnije prihvatiti puč također je trebalo uvjeriti da je akcija vojske bila ništa više od načina odbrane od haosa. Haosa koji su izazvali neki sunarodnjaci koji su se prodali stranoj imperijalističkoj sili poput Sovjetskog Saveza... ili njegovoj kubanskoj podružnici.
Iz tog razloga američka podrška, direktna ili indirektna, nikada sama po sebi ne bi garantirala uspjeh tih pučeva. Bilo je potrebno nekoliko faktora: prethodna politička polarizacija, koja je uključivala intenzivne građanske sukobe; panika dobrog dijela srednje klase pred sve većim neredima, na poljima ili ulicama, koji bi im mogli uništiti jedine izvore prihoda i vratiti ih u glad i siromaštvo njihovih roditelja i djedova; bijes miliona ljudi pred golemom bijedom i nejednakošću; i uvjerenje od strane elita (industrijalaca, zemljoposjednika, vojske) da bi u svojoj borbi protiv socijalizma ili komunizma mogli izgubiti sve.
Tome se mora dodati slabašna demokratska tradicija regije, koja je previše navikla na stalne državne udare i namještene izbore, te očajničku potrebu za političkom stabilnošću znatnog dijela stanovništva. U pet desetljeća prije Pinocheta u Čileu su bila četiri uspješna puča i još devet neuspjelih. Augusto Pinochet je kasnije ostao na vlasti petnaest godina, nešto slično kao što se dogodilo s Alfredom Stroessnerom u Paragvaju ili vojnom huntom u Brazilu od 1964. do 1985. godine.
Kao što se vidi, iskustva prijašnjih državnih udara rasvjetljavaju onaj koji je uništio čileansku demokratiju 11. septembra 1973. Svi oni dobivaju novo značenje tim memorandumom Vijeća nacionalne sigurnosti iz 1950. godine, u svima je naznačena pretjerana prijetnja sovjetske intervencije, rezultat straha i ideološke i geopolitičke polarizacije Hladnog rata, a svi su bili pod utjecajem različitih struja koje su u to vrijeme postojale u Washingtonu.
Konačno, i u svima njima uloga Sjedinjenih Država je manje odlučujuća nego što se možda čini. Washington je, prije svega, iskoristio krajnje nestabilni lokalni kontekst koji je pogodovao njegovim interesima i bez kojeg, najvjerojatnije, niti jedan od tih pučeva ne bi imao isti uspjeh.