Glavni imam Medžlisa IZ Kozarac Amir Mahić uzburkao je duhove „zaštitnika svetosavlja“ rekavši tokom hutbe da je Sveti Sava bio „veoma kontroverzna ličnost“, da je to „jedan od činovnika SPC“ i da je „laž da je prosvjetitelj“. Srbi su u tome prepoznali govor mržnje, a imam Mahić izjavio je da nije imao namjeru bilo koga vrijeđati. Postavlja se pitanje šta je to toliko uvrijedilo „zaštitnike svetosavlja“ da se efendija Mahić nemilosrdno napada zbog izgovorene riječi. Odgovor bi se mogao pronaći u knjizi Moj Bog – pitajte popa, čiji autor Dragan Veselinov, koji za svoje djelo kaže da je to „spis za običnog čovjeka kome od Postanja do danas ništa nije jasno“, te ističe: „ko ovu knjigu pročita, nikada više neće ući u crkvu”.
Moj Bog – pitajte popa, knjiga koju je objavila podgorička „Pobjeda“ 2022. godine, skup je od 52 zamišljena pitanja koja autor postavlja popu, dajući odgovore iz teologije i politike u nekadašnjem jugoslavenskom i širem prostoru. Na 53. pitanju autor odgovara popu. Dragan Veselinov napisao je ovo djelo na osnovu svojih politikoloških, ekonomskih i filozofskih istraživanja, a dio nalaza iz njih unosio je u svoja predavanja na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu iz Političke ekonomije, Ekonomskih ideologija savremenih vjerskih sistema i Političkog sistema i privrednog razvoja. Veselinov je, između ostalog, bio ministar u Vladi Zorana Đinđića.
Očito zaštitnici svetosavlja shvataju da se mitovi ne mogu održati ako ima ljudi koji slobodno govore. Kako kaže Veselinov u uvodu knjige, „pop možda i sluti da je Sv. Sava kultna prevara kaluđera, vjernih apologeta, vojvođanskih građanskih Srba i nacionalističkih političara od XVI do XXI vijeka. Nekad to bješe i korisno, a danas je pogibeljno. Bilo je korisno kada je Savin kult njegovih neistinitih doprinosa i osobina služio kao model za dizanje političkog pojma o pravu na slobodu i jedinstvu novostvaranog ‘srpskog’ naroda izdvojenog iz prethodne slovenske regionalne plazme zajedno sa stvaranjem drugih slovenskih nacija. Sava je bio koristan kao zastava slobode i dokaz da Srbi imaju makar jednu identitetsku organizaciju kada su već državu izgubili sa osmanskom najezdom i uporednim boravkom na teritoriji Austrije, Mađarske, Rumunije i Italije“.
NEISTINE O SVETOM SAVI
U svojoj knjizi Veselinov navodi šest laži o Sv. Savi. Razbija šest mitova na kojima se zasniva svetosavlje. Zapravo, Veselinov navodi isto ono što je naveo i sam efendija Mahić. Samo, Veselinova mogu napadati, ali mu ne mogu zabraniti da govori i predaje na beogradskom fakultetu. Pa šta onda kaže Veselinov o Sv. Savi?
Sava je tvorac prosvjete. „Ne, Sava nije tvorac prosvjete. Ako je savremeni sistem obrazovanja državni program ‘prosvjetljavanja’ učenika naučnim znanjem o prirodi i društvu zaključno sa filozofijom slobodnog društva, onda je Savina prosvjeta neznanje. Savino znanje je srednjovjekovna egzegetička interpretacija Biblije i ništa više. I kada su Srbi u Sremskim Karlovcima u Vojvodini počeli od 1734. godine da slave Savu kao vjerskog prosvjetitelja, oni su to činili sa planom da osiguraju pred Bečom dizanje školskog sistema na srpskom jeziku. Sava im je tada bio više politički potreban, a manje kao nadahnuće vjerskog znanja. To su ponovili i Srbijanci u Turskoj kada je Sovjet Knjaževstva Srpskog 1840. godine odlučio da se započne sa proslavom ‘Savindana’. Danas više nema razloga da ikoga politički obmanjujemo Savom. Sava je hrišćanski apologeta. Popovi manipulišu teološkom riječju ‘prosvjeta’ da bi pod njom ostavili teologiju u školama i društvo objašnjavali kategorijama biblijske teogonije i etike. I zato bi država morala u Srbiji da ukine svetosavski dan prosvjete jer Sava nije savremena prosvjeta, već je on stara religija i mjesto mu je u vjerskoj školi. Cijela dinastija Nemanjića nije prosvjetna jer nije podigla nijednu školu, nijedan univerzitet i nijednu biblioteku kakvih je u to vrijeme u Evropi bilo na desetine, a među muslimanima na stotine. Za vrijeme Nemanjića nije napisana među Srbima nijedna knjiga o prirodi, društvu i religiji. Prvu biblioteku je tek 100 godina poslije Save osnovao Dušan Nemanjić ali ne u svom carstvu, ne među Srbima, već u Dubrovniku, da bi tamo školovao mladiće iz uglednih porodica radi državnog posla. Nemanjići su rušili gradove a osnivali manastire.“
Sava je tvorac škola. „Ne, Sava nije sagradio nijednu školu niti je osnovao školski sistem. Sava je osnivao manastire i nije opismenjavao narod već nove kaluđere. On nije znao za islamski sistem medresa i trostepeni školski sistem: osnovna škola, srednja škola i medresa sa triviumom i quadriumom, niti je znao za ove programe na evropskim univerzitetima kao Artes Liberales.“
Sava je teolog. „Ne, Sava nije teolog. Sava ne samo da nije znao za Abelardove izraze ‘teologija’, ‘univerzalije’, ‘limbo’ i druge, već on nije napisao nijedan teološki rad i nije održao nijedno teološko predavanje na evropskim crkvenim univerzitetima u XII-XIII vijeku niti ga je ijedan univerzitet pozvao u goste. Nema nijednog pisanog zapisa o ijednom teološkom usmenom nastupu Rastka Nemanjića bilo gdje u univerzitetskoj Evropi niti da je iko čuo za njegovu ‘doktrinu’. Ona je izmišljotina Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića i njihovih sljedbenika u XX vijeku.“
Sv. Sava je zakonopisac i utemeljivač države. „Ne, Sava nije napisao nijedan originalan zakon niti je osnovao državu, osnivao je manastire. Raška županija kao država postoji blizu 100 godina prije njega, a druge ‘srpske’ države nekoliko stotina godina prije Save. Napisao je Zakonopravilo (Nomokanon) 1219-1220. godine kao biranu mješavinu već napisane crkvene historije, već napisanih biblijskih i crkvenih pravila kao kanona i već napisanih stogodišnjih civilnih zakona Vizantije do cara Fotija iz XII vijeka. Njegovo Zakonopravilo je zbornik tuđih pravila ponašanja napisanih prije njega uz malu sporadičnu adaptaciju domaćim običajima. Savino Zakonopravilo nije ni prvi srpski ustav jer ne određuje politički i pravni sistem Raške županije. A da je to bio, bio bi velika interkontinentalna senzacija poslije Medinskog ustava Muhameda iz VII vijeka, engleske Magne carte libertatum iz 1215. godine i mađarske Zlatne bule iz 1222. godine koje uređuju prava i obaveze kralja i aristokratije i sudski sistem. Sava slobodno zastupa stare šizmatičke vjerske stavove i svoju interpretaciju hrišćanstva štiti očevom politikom ognja i on je istrebitelj drugačijih hrišćana. Sava traži utopijski ravnopravni politički odnos Crkve i države, on zamišlja društvo kroz jednaku potrošačku raspodjelu podanika uprkos stratifikaciji različitih socijalnih slojeva, on isusovački prezire trgovinu i novčanu privredu i ne kaže nijednu riječ protiv očevog vandalskog rušenja srpskih zanatsko-trgovačkih gradova poput Niša, Skoplja, Prizrena, Gradca, Stoba, Svrljiga i drugih (zbog čega Srbija ni nema evropsku građansku historiju); on nije protiv vladarske nadmoći kraljeva i svoje porodice, on nije za pravo vlastele na pobunu protiv kralja – kao u mađarskoj Zlatnoj buli... Za njega je ropstvo biblijsko stanje koje on želi da reguliše kako bi izjednačio postupke prema robovima u Raškoj sa Romejom (Vizantijom).“
SVETOSAVLJE KAO POLITIČKI PROJEKAT
Sava je književnik. „Ne, Sava nije književnik jer nije napisao nijedno književno djelo: ni bajku, ni basnu, ni pripovijetku, ni komediju, ni tragediju, ni ep, niti roman. Jedini prividno necrkveni tekst koji je napisao je trebalo da bude biografija njegovog nepismenog oca čiji je život politički spasavao gurajući ga u manastir. Taj tekst se sastoji od jednog procenta stvarnih biografskih podataka o Stevanu Nemanji i od 99 procenata Savinog panegiričkog modeliranja svog oca kao novog Hrista opisanog pristrasnim patosom odvratne popovske slatkorječivosti. Da i Stevan Prvovenčani nije napisao svoju biografiju o ocu Nemanji, mi bi o raškom županu malo znali.“
Dragan Veselinov
Sava je stvorio „svetosavlje kao teološku doktrinu“. „Ne, Sava nije stvorio ‘svetosavlje’ već su ‘svetosavlje’ formirale srbijansko-hercegovačke nacionalističke vladike 30-ih godina XX vijeka u Beogradu kao političku i religijsku zaštitu srbijanskog gospodstva nad drugim Srbima i ‘pravu’ šumadijske Srbije na teritorije drugih Srba u ime kultnog nemanjićkog sveca koji sa tim nema nikakve veze. Navodno svetosavlje je politička doktrina ekspanzije i učvršćivanja organizacije Srpske pravoslavne crkve na teritoriji Jugoslavije poslije Prvog svjetskog rata. Stvaranje Jugoslavije je bila idealna prilika da formirana Srpska pravoslavna crkva 1920. godine nesmetano širi svoju administrativnu mrežu i zahvaćene teritorije konzervira za Srbiju u slučaju raspada ‘trojedne kraljevine’. Širenje Srpske pravoslavne crkve po ‘srpskim’ zemljama van šumadijskog jezgra teritorije kneževine Srbije (iz autokefalne Beogradske mitropolije od 1879. godine) je puzajući oblik budućeg teritorijalnog proširenja države Srbije. Naprijed ide Crkva a za njom stiže vojska. Stoga svetosavlje štite svi pobornici Velike Srbije ma gdje živjeli. Otuda ujedinjene pravoslavne eparhije biraju ekspanzionističko ime za sebe. One neće Pravoslavnu crkvu u Srbiji već Srpsku pravoslavnu crkvu na prostoru Jugoslavije i univerzalnom prostoru svijeta. Dobijeni tomos od vaseljenskog patrijarha za ime i područje rada Srpske pravoslavne crkve u 1922. godini kanonski je osigurao da ova crkva izađe van granica prethodne Kraljevine Srbije s obzirom na širinu Jugoslavije (Kraljevine SHS) i prelazi na sva područja u Jugoslaviji gdje živi pravoslavno stanovništvo srpske i druge nacionalnosti. Ujedinjavanje svih prethodnih nezavisnih eparhija van Srbije u jednu patrijaršiju pod upravom Beograda (tobože Pećke patrijaršije) je u Jugoslaviji politički poduprto posebno Aleksandrom I Karađorđevićem, bez koga ono ne bi uspjelo. Aleksandar je Jugoslaviju shvatao kao nevidljivu Srbiju pod kontrolom srbijanskih oficira. Nema govora da će se Srpska pravoslavna crkva zbog raspada Jugoslavije vratiti unutar granica Srbije. Nema govora da će ona promijeniti svoje ime. Nema govora da će ona prestati da negira nacionalno biće Crnogoraca i Makedonaca i neće sa tim prestati makar vaseljenski patrijarh opozvao tomos iz 1922. godine, i makar on priznao Makedonsku pravoslavnu crkvu i makar potvrdio svoje priznanje Crnogorske pravoslavne crkve iz XIX vijeka. I nema govora da će Srpska pravoslavna crkva prestati da koristi Srbe van Srbije u jugoslovenskom prostoru radi podrivanja političke stabilnosti napadnutih država. Nema nijednog ozbiljnog znaka da će se ijedna srpska pravoslavna eparhija van Srbije odcjepiti od beogradskog štaba i osamostaliti ka autokefalnosti. Srpska pravoslavna crkva je danas izuzetno jaka budući da je dio politike Velike Srbije beogradske vlade. Ona manevriše sa velikim samopouzdanjem sa protivrječnim argumentima zato što ima podršku Vlade Srbije koja se drži jezuitske politike ‘mača s medom: bićeš onoliko autokefalan koliko te tvoj vladar brani i brani svoju teritoriju od drugog vladara i njegove crkve’. Sam Sava nije bio srpski nacionalista već raški utemeljivač Žičke arhiepiskopije otrgnute od Ohridske nadbiskupije pod Grcima. On je 700 godine poslije smrti zloupotrijebljen od srpskih biskupa i studenata Bogoslovskog fakulteta radi kolonijalne politike Beograda i otimanja spoljnih teritorija u korist Srbije. Pokažite mi ijedan tekst, ijednu rečenicu gdje je Sava rekao da je on nacionalno Srbin i pokažite mi u Savinoj biografiji Stevana Nemanje ijednu rečenicu gdje je Sava nazvao nemanjićke župne posjede Srbijom i objavio program ‘svetosavskog ujedinjenja’ od Budima do Soluna i od Banata do Jadrana. On ne govori o srpskoj naciji niti zna da država može biti išta drugo do svojina njegove porodice napunjena krotkim hrišćanskim narodom. Njegova država nije srpska već nemanjićka, a Srbi su sporadično ime za podanike. Svetosavlje je ime za politički program Crkve iz XX vijeka i ništa više. Ono što je Velika Srbija za političare, to je svetosavlje za popove.“
