Prva Jugoslavija stvorena je na ruševinama Evrope nakon Prvog svjetskog rata. Njeno stvaranje predstavljalo je rezultantu geostrateškog preslagivanja odnosa moći velikih svjetskih sila i djelomičnu kompenzaciju unutar složenog računa savezničkih ratnih doprinosa taboru pobjednika. Privremeno povlačenje Rusije s poprišta međunarodne politike nakon Oktobarske revolucije i likvidacija Austro-Ugarske nakon ratnog poraza značajno su doprinijeli stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, naknadno preimenovane u Jugoslaviju.

Nametnuta joj je srpska dinastija Karađorđevića, a srpska nacionalno-politička elita zagrizla je odveć veliki zalogaj dominacije u složenoj državi, koja se protezala dalje od “tamo daleko” i sanjanih granica Velike Srbije. Od prvog do posljednjeg dana trajala je u znaku brojnih društvenih protivrječnosti, među kojima su dominirali unutrašnje uređenje i nacionalna pitanja doslovno svih naroda koji su se našli unutar njenih granica, uključujući i Srbe. Unitaristički pokušaji potiranja nacionalnih razlika i stvaranja sintetičke nadetničke jugoslavenske nacije davali su vrlo slabe rezultate iako su provođeni instrumentima kraljevske diktature. Nakon nepune 23 godine postojanja, u aprilu 1941. godine raspala se pod udarom osovinskih sila predvođenih Njemačkom, njena teritorija bila je okupirana i raskomadana, a narodi međusobno zavađeni.

Stanje nacionalne antagoniziranosti stvoreno srpskom hegemonijom i unitarističkom politikom u prvoj Jugoslaviji utjecalo je na razvoj prilika tokom okupacije zemlje, na ponašanja pojedinih vojnih i političkih faktora, na tok vojnih operacija, na razmjere stradanja stanovništva, te na ishod rata i konačnu pobjedu Narodnooslobodilačkog pokreta predvođenog Komunističkom partijom. Pobjeda je izvojevana na političkoj platformi obnove Jugoslavije, zasnovanoj na ideji priznavanja nacionalnih prava svih jugoslavenskih naroda u federaciji ravnopravnih republika, što je i ostvareno uz neizbježnu saglasnost sila ratnih pobjednica i ukalkulirani balans njihovih geostrateških silnica. Mada svi narodi nakon rata nisu odmah dobili priznanje nacionalne posebnosti, niti su sve obećavane autonomije zaživjele, a i jedno i drugo iznevjereno obećanje neposredno se ticalo Bošnjaka, ustavno-pravni razvoj i izgradnja međunacionalnih odnosa unutar druge Jugoslavije ipak su imali tok suštinski određen navedenim principima.

Početkom sedamdesetih godina konačno je priznata nacionalna posebnost Bošnjaka pod imenom Muslimani, a prava i nadležnosti Bosne i Hercegovine i ostalih jugoslavenskih republika ustavnim rješenjima iz 1974. dovedeni su gotovo na nivo suverenih država u konfederalnoj zajednici. Tome je prethodilo nekoliko razvojnih faza, od kojih su one početne bile obilježene formalnošću federalizma u uslovima klasične komunističke diktature, s naglašenim centralističkim i unitarističkim tendencijama koje su, slično integrizmu kraljevske diktature, u izvjesnoj mjeri poticale profiliranje i afirmaciju identitetskog jugoslavenstva. Ono je kao društveni fenomen bilo prisutno i u narednim fazama razvoja, obilježenim postepenom decentralizacijom jugoslavenske države, umjerenom liberalizacijom društva i nacionalnom afirmacijom naroda.

KAKO JE JUGOSLAVENSTVO PREŽIVJELO JUGOSLAVIJU

Identitetsko jugoslavenstvo ispoljavano je prvenstveno na polju kulture, kako akademske i visoke, tako još češće one masovne narodne, sportske i pop-kulture. Predstavljalo je prvenstveno izraz opće pripadnosti zajednici i funkcioniralo na više različitih nivoa. Uglavnom je uključivalo, a rijetko potiskivalo, osjećaje pripadnosti nekom od partikularnih izvornih identiteta i kod dominantne većine stanovništva nikada nije postalo alternativa primjerena punoći i važnosti nacionalnog identiteta. Prema čistom nacionalnom jugoslavenstvu diskretno su usmjeravani neopredijeljeni, neodlučni i nacionalno neosviješteni dijelovi stanovništva, mada jugoslavenska nacija nikada nije bila eksplicitan strateški i politički cilj jugoslavenskih komunista. U političkom smislu jugoslavenstvo socijalističkog perioda najčešće je iskazivano kao surogat za nedostajuće ili nedozvoljene sadržaje drugih društvenih fenomena: kao pogodan državotvorni implantat atrofiranoj komunističkoj ideologiji, kao agens revitalizacije s vremenom potrošenih režimskih floskula, kao dokaz titoizma i drugih aspekata ispravnosti političke linije, ali i kao paravan za neke politički neprihvatljive sadržaje, poput unitarizma, pritajenog hegemonizma i sličnih negativnih implikacija međunacionalnih odnosa. Istina, u obje Jugoslavije političko jugoslavenstvo korišteno je u određenim situacijama i kao privremeno taktičko utočište nepriznatih i malobrojnijih naroda od asimilacije većih i brojnijih. Bilo je i prihvatljiv okvir za artikulaciju nacionalnog identiteta ljudi iz etnički heterogenih porodica, ali i najprohodnija staza banalnog bijega od vlastitog identiteta motiviranog onim što se danas zbirno i zgodno naziva autošovinizmom.

S propašću komunističke ideologije i bipolarne geopolitičke konstelacije svijeta, permanentna jugoslavenska kriza, iako je imala dosta brojne uzroke i društveno-ekonomske katalizatore, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina svela se suštinski na pitanja međunacionalnih odnosa i razgraničenja među republikama, što je bio i dominantan dio sadržaja protokola obdukcije prve Jugoslavije. To je nagovještavalo da će i propast druge Jugoslavije biti dovršena u vihoru ratova i masovnog stradanja stanovništva. Kada su zapadne jugoslavenske republike Slovenija i Hrvatska 25. juna 1991. godine proglasile državnu samostalnost, započeo je niz oružanih sukoba od kojih je onaj u Sloveniji okončan već nakon desetak dana, u Hrvatskoj je prerastao u ozbiljan oružani sukob s periodima promjenjivog intenziteta i širine, dok je agresija na Bosnu i Hercegovinu predstavljala dugotrajan rat u kojem je poginulo više od 100.000 ljudi. Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini završeni su mirovnim aranžmanima postignutim krajem 1995. godine, a raspad Jugoslavije konačnu konsekvencu dobio je oružanom intervencijom snaga NATO-a protiv Srbije 1999, državnim osamostaljenjem Crne Gore 2006. i proglašenjem državne nezavisnosti Kosova 2008. godine.

Tako je u plamenu i krvi prestala da postoji Jugoslavija, za koju neki autori navode da je bila najneuspješnija država Evrope u 20. stoljeću. U sedamdesetak godina postojanja, što je znatno kraće od današnjeg prosječnog životnog vijeka stanovnika Bosne i Hercegovine, dva puta je stvarana iz ratne pustoši i dva puta razarana. Svjedoci i savremenici njenog, nadati se, definitivnog brisanja s političke mape svijeta početkom devedesetih vjerovatno nisu bili u stanju ni pomisliti da bi identitetsko jugoslavenstvo, a pogotovo njegov politički aspekt, moglo preživjeti takav kraj Jugoslavije. No, ono je preživjelo i danas se u različitim formama iskazuje u raznim dijelovima “bivše Jugoslavije”, “naše bivše države”, “na postjugoslavenskim prostorima”, ili kako se već s obaveznim pijetetom u referiranju na prostor javlja njegova početna indikacija. To je samo po sebi fenomen koji zaslužuje pažnju. Brojna su i svakodnevna njegova očitovanja, od banalnih reminiscencija iracionalne ali uglavnom objašnjive jugonostalgije, do još neobjašnjive vitalnosti identitetskog i političkog jugoslavenstva u različitim deriviranim oblicima i metastazama. Iz razloga posve sličnih onima zbog kojih je u prošlom vijeku služilo kao surogat ili paravan nekim drugim ideološkim sadržajima i politikama, ono je danas prikriveno prisutno kao tajni sitnoslovni sastojak u različitim instant društvenim receptima i zastrto kojekakvim idejnim paravanima. Ono, naravno, nije najveći i najozbiljniji društveni problem Bosne i Hercegovine danas, ali zbog povezanosti s različitim djelujućim društvenim faktorima nije ni pojava koju bi trebalo ignorirati, potcjenjivati i odbijati na nečiju ludost. Obraz naivnosti i dobrohotnosti koji je jugoslavenstvo uvijek znalo pokazivati, a u doba svoje razvlaštenosti posebno, djeluje zavodljivo i omamljujuće, sve dok se u temeljnim pitanjima i u ključnim trenucima za opstanak naroda ne iskaže u svojoj pravoj naravi.

PARTIZANSKO RJEŠAVANJE NACIONALNOG PITANJA U BORČU

General Ratomir Rade Hamović, rođeni Stočanin, uoči Drugog svjetskog rata službovao je kao oficir Kraljevske jugoslavenske vojske u Sarajevu, gdje se nakon kapitulacije vratio i odakle se odmetnuo u partizane i uključio u ustanak. Bio je komandant odreda, brigade i divizije, i istovremeno član partizanskog Vrhovnog štaba. Odlikovan je Ordenom narodnog heroja Jugoslavije. Nakon rata komandovao je dvjema vojnim oblastima i bio načelnik Generalštaba Jugoslavenske narodne armije. S dužnosti glavnog inspektora JNA, zbog slabosti koje je vojska iskazala tokom mobilizacije naređene zbog ruske intervencije u Čehoslovačkoj, zajedno s nekoliko drugih generala, Titovom odlukom bio je penzioniran. Nakon toga se povukao i nije bio društveno i politički aktivan, što mu je omogućilo dosta miran porodični život najprije u Beogradu, a zatim u Ljubljani.

Ovaj potomak “stare srpske nacionalne porodice”, kako je o njemu pisao Adil Zulfikarpašić, u ratu je postao komunista i usvojio partijsku liniju o nacionalnom pitanju. Lično nacionalno profiliran, postao je tipičan predstavnik partizanskog političkog jugoslavenstva, kojeg se držao i nakon prestanka aktivne vojne službe. Društveni procesi u godinama političke agonije Jugoslavije nisu poljuljali njegovo opredjeljenje. Na skupove reformističke stranke Ante Markovića u Bosni i Hercegovini slao je telegrame podrške s apelima za mir i jedinstvo naroda. Građanski korektan i lično omiljen, čuvao je dobre odnose s prijateljima iz svih naroda, a kada su ratovi i progoni počeli, nastojao je pomoći što većem broju ljudi, između ostalih i izbjeglim stolačkim Bošnjacima u Ljubljani.

No, izvan takvih interpersonalnih odnosa, njegov stav o događajima koji su izazvali patnju ljudi bio je u osnovi isto ono političko jugoslavenstvo koje je usvojio kao partizanski komandant. Bio je uvjeren da se devedesetih godina “zahuktala međunarodna zavjera protiv Jugoslavije i međunacionalna mržnja među našim narodima”, i da je zatim “započeo strašan rat zasnovan na nacionalnoj i vjerskoj mržnji podstaknut od političkih i vjerskih centara moći izvana”. U njegovom političkom vidokrugu nije bilo mjesta za prepoznavanje legitimne težnje pojedinih naroda da u konkretnoj historijskoj situaciji krenu putem nacionalne suverenosti i državne nezavisnosti, niti za raspoznavanje agresivnih i nasilnih pokušaja sprečavanja takvih težnji u ime političkih ideja i nacionalnih ideologija drugih naroda. Bez obzira na to kako i s koje strane bivale tumačene takve pozicije i čija se uloga razumijeva legitimnom i mirotvornom, a čija destruktivnom i ratobornom, one se moraju interpretirati iz svojih izvornih intencija, a ne kao produkt slijepe strasti pukih objekata nečije manipulacije, kako to bezuslovno iz jugoslavenske perspektive čini Hamović ponavljajući premise za neumitan zaključak o neophodnosti povratka nekih novih “progresivnih snaga” na historijsku pozornicu, koje će na neki način prevladati slijepu strast i primitivizam nacionalista.

Citirani stavovi sadržani su u njegovom autobiografskom tekstu koji je 2004. godine u Sarajevu kao knjigu pod naslovom Kapetan Rade sa Romanije izdao Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog antifašističkog rata Bosne i Hercegovine. Predgovor je napisao Adil Zulfikarpašić, Hamovićev lični prijatelj i partizanski saborac iz Kalinovačkog odreda.

Ovo izdanje svjedoči, osim o permanentnoj i grozničavoj potrazi anacionalnog Sarajeva za sebi sklonim, ako ne probosanskim onda barem iskreno antinacionalnim Srbima i Hrvatima, i o nastojanjima da se obnove veze koje bi neumrlom identitetskom jugoslavenstvu dale novi politički smisao. Pritom se bošnjački nacionalni osjećaj doživljava kao prolazna slabost, eventualno dopustiva u limitima koji ne predstavljaju prepreku za “mir i slogu među narodima” na partizanski način.

U kojem smjeru i s kojim negativnim posljedicama takvo ograničavanje legitimnosti nacionalne i političke identifikacije može ići, i u trenucima velikih kriza po pravilu ide, pokazuje odnos upravo partizanskog komandanta Rade Hamovića prema stanovništvu Gornjeg Borča. U ovoj skupini sela oko izvora i gornjeg toka Neretve, naseljenoj velikom većinom  bošnjačkim stanovništvom, dobro organizirana i borbena muslimanska milicija uspješno se branila od četničkih i partizanskih napada sve do aprila 1942. godine. Tada je partizansko rukovodstvo odlučilo da, zbog ostvarivanja nesmetane komunikacije svojih snaga na prostoru između srednje Bosne, Hercegovine i Crne Gore, likvidira Borač napadom snaga kojima je, prema svjedočenju Milovana Đilasa, naređeno da svi odrasli muškarci budu pobijeni, stanovništvo protjerano, a kuće spaljene. Svi odrasli muškarci nisu pobijeni jer je glavnina muslimanske milicije, u čijim redovima je poginulo približno 180 ljudi, uspjela probiti partizanski obruč i na sigurno izvesti ranjenike i veći dio civila. Ali sve kuće jesu popaljene, a imovina bošnjačke sirotinje opljačkana.

Hamović je komandovao partizanskim snagama koje su napadale Borač iz smjera Kalinovika. U izvještaju koji je napisao Vrhovnom štabu neposredno nakon napada on Bošnjake naziva “Turcima” i Tita izvještava o tome da su partizani među njima zarobili “oko 15 žandara i ustaša”, koje su odmah strijeljali, kao i jedan broj žena i djece koje su namjeravali “gurnuti u Kalinovik”. Nakon rata, kada su Bošnjaci kao narod uvedeni u suru ispravne političke linije, napuštena je njihova nominacija kao “Turaka” i usvojena teža – ustaška, koja je predstavljala istovremeno i optužnicu i presudu, iako nikakvih ustaša niti dijelova ustaške vojnice u Borču do njegovog stradanja nije bilo. Partizansko jugoslavenstvo dopušta narodima da subjektivni identitet ispoljavaju samo u granicama koje im ono odredi. Rade Hamović jeste do kraja života lamentirao nad propašću jugoslavenske države i nad ponovnim sijanjem vjerske i nacionalne mržnje među narodima, ali nikada nije javno ispoljio žaljenje zbog svoje uloge u zločinima počinjenim u Borču, ili barem postavio pitanje o opravdanosti tako brutalnog postupanja prema bošnjačkom narodu tog kraja. Oni su za njega ostali samo ustaše.

SLUČAJ LATIFA HASANBEGOVIĆA

Miroslav Lazanski bio je izdanak druge generacije partizanskog jugoslavenstva. Sin Slovenca – pukovnika JNA i majke Srpkinje, rođen i školovan u Hrvatskoj, odgojen u jugoslavenskom duhu i blagovremeno oboružan ispravnošću političkog opredjeljenja koje je otvaralo dosta teških vrata. Do raspada Jugoslavije živio je i kao poznat novinar, posebno specijaliziran za vojna pitanja, radio u Zagrebu. Nakon 1991. godine preselio se u Beograd i ostao dosljedan svom jugoslavenstvu, koje se nizbrdicom nestanka Jugoslavije neumitno kotrljalo na velikosrpsku kamaru.

U Politici je 2015. godine objavio reportažu o tome kako mu se u petominutnom parkiranju uz cestu Foča – Tjentište – Gacko, na prevoju Prijeđel, desilo otkrovenje smisla sudbine ove zemlje i njenih naroda. Prisjetio se da je kao dječak u pedesetim godinama prošlog stoljeća, dok je njegov otac kao inžinjerijski oficir rukovodio radovima upravo na cesti na kojoj se zaustavio, ljeta provodio u obližnjem selu Marinkovići, u kući domaćina Latifa Hasanbegovića, kojeg se sjećao kao “dobrog i divnog čoveka”. Pitao je Srbina koji je prodavao šumske jagode uz cestu ima li u ovom selu “nekog Latifa”. Odgovor koji je dobio navodno je glasio da tu nema više nikakvih Latifa, kao što nema Lazara u drugim selima. Ova lakonska nacionalistička sjeta, koja je vjerovatno također plod novinarskog nadahnuća, potakla je Lazanskog da se vizionarski zagleda u vrhove Maglića i sjeti partizanskog herojstva na Sutjesci. Sjetio se onih “koji su ovde 1943. jurišali na nebo protiv svetskih silnika i osvajača” i kako su “danas svi moralno mali i slabi u odnosu na njih”. Onda mu se javila ključna misao cijele te pisanije: “Za šta su oni, zapravo, izginuli? Srbi, Hrvati, Crnogorci, Muslimani, Slovenci... Za pljačkašku tranziciju i korporativno upravljanje? Da bi umesto Vermahta u Bosnu stigli mudžahedini iz Avganistana, Iraka, Jemena, Sirije? Da više nema dobrog Latifa iz sela Pređel? Koji je svoju veru ispovedao tako da drugima ne smeta.” Nakon podužih opservacija s dokazima o islamskoj radikalizaciji bosanskih muslimana, tekst je zaključio pitanjem “gde nestadoše Latifi? Ne 1995, već uoči rata 1992? Ili ih ipak ima...”

Neko je, dakle, opet posijao “sjeme mržnje” među narodima, i ovdje nema nikakve sumnje da Lazanski misli da su to radikalni muslimani, i zbog toga je došlo do krvoprolića koje je s lica zemlje izbrisalo i dobre ljude iz njegovih dječačkih uspomena. Zapravo u ovoj pervertiranoj interpretaciji on ide i korak dalje, i tvrdi da je tih “dobrih Latifa” nestalo već uoči rata 1992. godine, i da je taj rat zbog toga i bio takav kakav je bio.

Šta se stvarno dogodilo sa Latifom? Njega nije nestalo “uoči rata 1992”. Ostao je da živi u svojoj kući u Marinkovićima, s dijelom svoje porodice i komšijama, uvjeren da nikome ništa nije skrivio i jednako se trudeći da svoju vjeru ispovijeda “tako da nikome ne smeta”. Već u aprilu su predstavnici one iste Jugoslavenske narodne armije, u vezi s kojima je s Miroslavom Lazanskim dijelio tako lijepe uspomene iz prošlosti, počeli dolaziti u dolinu Sutjeske i s lokalnim srpskim liderima tražiti od Bošnjaka da predaju oružje u zamjenu za garanciju mira i sigurnosti. Dolazili su do zuba naoružani i u oklopnim transporterima. Uvjerljivost njihovih prijedloga naglašavala je baterija topova T12, koju je jugoslavenska vojska postavila upravo tu na Prijeđelu, na položaj s kojeg je mogla gađati skoro sva bošnjačka sela u dolini Sutjeske, što je nakon izvjesnog vremena i počela činiti. Veliki broj ljudi na Tjentištu predao je oružje i za to su dobili potvrde s vojnim pečatom. A onda je JNA postala srpska vojska koja je počela s terorom, hapšenjima i napadima na civile. U junu su napadnuti i Marinkovići. U masovnom pokolju ubijeni su članovi porodice Latifa Hasanbegovića: supruga Bejta, sin Ferid, kćerka Siba Hadžović i njen osmogodišnji sin Emil, Latifov unuk. Latif je odveden u srpski logor u Kazneno-popravnom domu Foča, u kojem je bio zatočen najvjerovatnije do kraja augusta 1992. godine, kada je izveden i na nepoznatom mjestu likvidiran. Latifovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

Dobri bosanski musliman Latif nije nestao uoči rata, već je u junu 1992. odveden od svoje kuće i zatvoren u koncentracioni logor, u njemu dugo mučen i na kraju ubijen. Njegovo selo je spaljeno i porodica ubijena mnogo prije nego što su se u Bosni i Hercegovini pojavili prvi dobrovoljci iz islamskih zemalja. Ubijeni su nakon što se JNA, sve braneći Jugoslaviju i ispoljavajući političko jugoslavenstvo, transformirala u srpsku vojsku u Bosni i Hercegovini. To su činjenice, a pisanije Lazanskog su manipulacije o nekakvom “sijanju mržnje”, koje u svakoj varijanti, bilo to rečeno ili prešućeno, podrazumijeva nužnost zagovaranja nekih novih “progresivnih snaga” koje tom zlu trebaju stati nogom za vrat. To je organska i načelna posljedica partizanskog političkog jugoslavenstva, njegovih derivata i sličnih pogleda na svijet, i svejedno je kako se dalje razvijaju ove antinacionalne tlapnje, prema samoodbrambenoj nužnosti oružanog svesrpstva, ili prema žarkim željama da se vrati Valter i svima...

Tekst Miroslava Lazanskog nije prošao nezapaženo, imao je snažnog odjeka i izazvao prilično veliki broj reakcija. Većina je zapravo dijelila, sa ili bez komentara, vrlo emotivno reagiranje Latifove unuke Amele Topuz, koja je na svom blogu u formi pristojnog otvorenog pisma Lazanskom objavila činjenice o tragičnoj sudbini dede Latifa i drugih članova porodice, podijelila iskustvo bola onih koji tragaju za svojim nestalim i izrazila nadu da bi tekst iz Politike mogao djelovati katarzično na zločince i saučesnike, i rezultirati informacijama o mjestu ubistva i počivalištu njihovih tijela. Jah! Miroslavov evanđeoski žal za nekadašnjom jugoslavenskom partizanskom međunacionalnom idilom, koju su pokvarili zli mudžahedini i posijali sjeme mržnje, nije bio naročito zapažen i komentiran.

BOSANSTVO KAO DERIVAT POLITIČKOG JUGOSLAVENSTVA

Opisani idejni sklop jugoslavenstva i emocionalnu teksturu njegovog podložništva danas je moguće identificirati u zaista širokom i šarenom spektru pojava. Najvidljiviji su mahači jugoslavenskim trobojkama, karikaturalni likovi koji revolucionarne tradicije njeguju u čohanim uniformama rezervnih jedinica JNA kupljenim na buvljacima, vežu pionirske mahrame i nosaju drvene “štafete mladosti”. Da, ako mislite da su ovi eksplicitni Jugoslaveni i postmoderni partizani politički bezopasni ulični performeri, onda se sjetite ko je sve postao ministar u vašoj vladi. U ovoj zemlji, a vjerovatno ni u mnogim drugim, nijednoj političkoj ludosti nisu zatvoreni putevi dolaska na vlast. Također, u razuđenim interesnim i ideološkim grupama, koje se zaogrću evropejstvom i legitimiraju evropskom budućnošću Bosne i Hercegovine, kao u barskoj flori, čuči mnogo čudnih ptica koje čekaju pogodan trenutak da se razmašu krilima antinacionalizma i odrede dokle seže čija nacionalna sloboda.

Ipak, najčudniji derivat političkog jugoslavenstva danas predstavlja nacionalno bosanstvo. Bratija koja ga zagovara i njime zaluđuje neuk svijet po društvenim mrežama tvrdi da je “sjeme zla” posijano na Prvom bošnjačkom saboru, kada je donesena odluka o izboru nacionalnog imena Bošnjak, da je to zacementiralo etno-nacionalističke podjele u Bosni i Hercegovini, i da predstavlja dokaz nekakve izdaje. Smatraju da je trebalo usvojiti nacionalno ime Bosanac, koje bi samo po sebi, iz nekih neizrecivih razloga, navodno bilo prihvatljivo i bosanskim Srbima i Hrvatima, te bi takvom nadetničkom nacionalnom odrednicom bila ostvarena ona vavijek željena “sloga i mir među narodima”. Entuzijazmu i glasnoći kojima se širi ova propaganda ne mogu nauditi činjenice da je nacionalni identitet Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini davno historijski dovršen, da oni ne pokazuju nikakvu želju da ga promijene i da, prije svega, ne bi bilo u redu da su Bošnjaci na svom nacionalnom saboru uzeli sebi za pravo da određuju nacionalno ime drugim konstitutivnim narodima. Čak i da su počinili takvu političku ludost, postavlja se pitanje kako bi to nacionalno ime nametnuli Srbima i Hrvatima.

Neizrečena, ali jedina koja nudi nekakvo objašnjenje, jeste pretpostavka da se smatra da je odluku trebalo donijeti, a da bi se po jugoslavenskom partizanskom receptu već izdiferencirale nekakve “progresivne snage” koje bi je sprovele. To jako tukne na u stvarnosti teško zamislivi bosanski nacionalni hegemonizam i bilo bi lijepo kada bi neko blizak današnjim zagovornicima nacionalnog bosanstva uspio približiti im činjenicu da je takav pristup nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini anahron i da je bio u historijskom zakašnjenju čak i u diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića. Možda je krajem 19. stoljeća, u vrijeme kada je Benjamin Kalaj kuhao svoj bosanski nacionalni lonac to moglo biti nekakav prilog, svojevrstan začin jelu na koje se uzalud čekalo. U današnje vrijeme to je samo štetna halabuka, sitan biber posut po prozuklom pilavu.