U posljednje se vrijeme u Bosni i Hercegovini sve češće govori o “bosanstvu” kao nacionalnoj kategoriji. Rasprava o ovoj ideji dodatno se komplicira time što se zagovornici “bosanstva” dijele na one koji smatraju da je odrednica “Bosanac” samo zamjena za odrednicu “Bošnjak”, one druge koji tvrde da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini etničke grupe a da je naziv Bosanac ispravna nacionalna odrednica te na one treće, kojima je bosanstvo svojevrsni nadomjestak za nekadašnje jugoslavenstvo.

Stoga smo se obratili većem broj intelektualaca, od kojih su neki aktivni u aktuelnim raspravama o bošnjačkom/bosanskom nacionalnom pitanju, i upitali ih kako gledaju na ideju bosanske nacije, koliko je ona utemeljena, koliko je realno da zaživi s obzirom na prevladavajuća negativna stajališta o tome među Srbima i Hrvatima, ali i Bošnjacima? Zanimalo nas je da li je rasprava o “bosanstvu” danas uopće potrebna, nije li riječ o još jednom obliku “nacionaliziranja muslimana” ili, pak, o revizionizmu te kakve koristi a kakve štete za Bosnu i Hercegovinu i njene narode u tome vide.

Danas donosimo stav prof. dr. Fahrudina Rizvanbegovića. 

***

Bosna i Hercegovina je multinacionalna / multinarodna / multietnička, zatim multikulturna, multikonfesionalna, multireligijska država. Ona je to od najranijih vremena svoga postojanja. U bilo kojem političko-pravnom obliku i imenovanju svoje pojavnosti – banovina, kraljevina, entitet u imperijama koje su njome vladale, republika-država, federalna jedinica, i bez obzira na to kako se to tzv. nacionalno imenovalo u povijesti poimanja nacionalnog, ona, Bosna i Hercegovina, multilateralno je prepoznata. Apsurdno je danas našu državu svoditi na državu-naciju. Model države-nacije već je historijski potrošen. Model države-nacije iz druge polovine 18, iz 19. i prve polovine 20. stoljeća je izanđao i ubrzano se troši. Budućnost Evrope je u građanskom sekularnom pravno-političkom uređenju, multinacionalnosti, multikulturalnosti, multireligioznosti... Ako se, k tome, uzmu u obzir demografske promjene, koje su vrlo intenzivne, i, možda, presudne, a svakako nužne, za evropsku ekonomsku opstojnost, multilateralni model političko-pravnog uređenja je neminovnost. Dakako da vrijednosti građanskog društva, ljudskih i građanskih sloboda – a taj je model bio barem stoljeće i po rezerviran skoro samo za dominantnu nacionalnu grupu i samo djelimično se odnosio i primjenjivao na drugorasne, drugoetničke, drugokulturne i drugoreligiske grupe – moraju biti općedruštvene vrijednosti. Dobar primjer za taj model selektivnosti primjene proklamiranog i ozakonjenog jeste Francuska, u kojoj se skoro svakodnevno onemogućuju ljudska i građanska prava po kriterijima i regulama koji važe za njene “nacionalne” građane. Ni druge evropske nacionalne građanske “demokratije”, u tom pogledu, ne zaostaju za Francuskom. Nacionalne države nisu budućnost Evropske unije.

 Svi pokušaji etabliranja nacionalnog bosanstva, a bilo ih je zaista više, pa i prije Kallaya, i poslije odlaska Austro-Ugarske monarhije, završili su neuspješno. Zapravo, svi ti pokušaji su i bili, na kraju, svedeni na nacionaliziranje i opredjeljivanje muslimana bilo da su bili proklamirani kao jugoslavenstvo ili, evo sada, kao bosanstvo. Svi oni se svedu na Bošnjake. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati su se nacionalno temeljito i tvrdo “opredijelili” još u 19. stoljeću. Oni danas ignoriraju bosanstvo ne kao utopiju nego kao pseudoutopiju onih koji im to bosanstvo nude strasno, glasno i intenzivno. Relativno mali broj onih pristalica bosanstva koji uglavnom dolaze iz tzv intelektualne elite zapravo dolaze iz društvenog sloja onih koji su u permanentnom bijegu od vlastite nacije-naroda-etnije, od svoga zavičaja, roditeljskih vrijednosti, od svoje vjere i religije i od svoje kulture. Vjerovatno je zbog toga svjesnog ili nesvjesnog zakretanja glave od tradicije, kojoj htjeli-ne htjeli pripadaju, lakše pridobiti taj tanki društveni sloj za ovu pseudoideju. Sva tri narativa iz Stavove ankete koegzistiraju i dijele Bošnjake, uglavnom, na grupe koje ste naveli: Bosanac – drugo ime za Bošnjak; Bosanac – Bošnjak, Srbin, Hrvat i pripadnik bilo koje etničke grupe koja živi u Bosni i Hercegovini; Bosanac – građanin kojem bosanstvo nadomješćuje jugoslavenstvo.

Političko-pravni aspekt imena nacionalni Bosanac poseban je problem. Pravni aspekt jezika najsofisticiraniji i najprecizniji je jezički iskaz. Teško se može, pravno, prihvatiti naziv nacionalni Bosanac, ako je naša država Bosna i Hercegovina. Pogotovu je to teško s obzirom na to da je naša zemlja, kako danas tako i u ranijim periodima, ustavno čvrsto definirana. Izostavljanje iz imenovanja nacije riječi Hercegovac za znatan broj građana je suspektno.

Zato, umjesto da u nevaktu i trajnoj političkoj krizi, što se permanentno proizvodi, ujedine sve snage, da se u okviru države i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, i Jevreji, i Romi, i Poljaci, i Ukrajinci, i pripadnici svih etničkih grupa u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini bore za građanska i ljudska prava, za efikasnu državu... priča o bosanstvu proizvodi samo podjele i nesagledivu štetu, ma koliko dobronamjerni u toj ideji vidjeli ideale za koje se može zalagati.

Termin Bosanac ostaje kolokvijalni termin koji vrijedi kao takav koristiti. Uostalom, nas iz Bosne i Hercegovine izvan Bosne i doživljavaju i imenuju, kolokvijalno, baš tako bez obzira kojoj nacionalnoj-etničkoj grupi pripadali. A svi mi jesmo i ono što smo i ono kako nas drugi doživljavaju. I jedno i drugo je dio našeg identiteta.

Što se tiče Bošnjaka, oni se i ne svode na nas koji živimo u svojoj državi. Dakako da su Bošnjaci i oni koji žive u drugim zemljama bez obzira na to jesu li naši državljani ili su državljani drugih zemalja. Svi su oni naši Bošnjaci.

Među Bošnjacima je i mnogo mojih rođaka koji su sa mnom u stalnom kontaktu, a koji žive u najmanje devetnaest zemalja. Oni su državljani zemalja u kojima žive. Oni nisu ni Bosanci ni Hercegovci. Oni su, neki od njih, već peta generacija državljana zemalja u kojim žive. A nemali broj njih nosi, s posebnim ponosom, prezime Bošnjak kroz svih onih više generacija otkako su izvan Bosne i Hercegovine.

Na kraju krajeva, da kažem i ovo: i ja sam Bosanac, ali sam, naročito, Hercegovac!