Višednevna posjeta predsjednika Kraljevske vlade dr. Stojanovića Njemačkoj u drugoj polovini januara 1938. godine uzbudila je široku javnost u zemlji, čak i one ljude koji su površno pratili savremena svjetska zbivanja. Kancelar Njemačkog Rajha (Reicha) Adolf Hitler je visokom gostu sve vrijeme boravka u svojoj zemlji ukazivao pažnju i počasti kakve se u zvaničnim posjetama rijetko kome ukazuju. Ovako prisan odnos dvojice državnika potekao je od spremnosti jugoslavenskog predsjednika vlade da se odrekne svojih dotadašnjih ideoloških određenja, kad je imao naklonost i podršku Britanaca i Francuza pri svom dolasku na vlast, i da tim saveznicima, opredijeljenim za demokratiju, okrene leđa te se prikloni tiraniji. Te stare zaštitnice je zamijenio novim: Njemačkom i Italijom.

               Stanovništvo se posebno uzbudilo kad mu je predsjednjik blagonaklono prihvatio i odobrio agresorski korak Njemačke koja je u martu prisvojila Austriju. Pred javnošću se nevješto i naivno branio kako to čini stoga što ovo «spajanje» ne ugrožava bezbijednost Jugoslavije pa, prema tome, ne šteti joj. Naprotiv, ovim Kancelarovim činom se zauvijek otklanja mogućnost oživljavanja moći i uspostave vlasti Habsburgovaca.

               Vrhunac nezadovoljstva i crnih slutnji širom zemlje došao je nakon što su Engleska i Francuska u Minhenu, u pregovorima s Hitlerom, popustile Njemačkoj u nakani da okupira

Čehoslovačku.

               - Zašto su to učinile? - zabrinuto je pitao imam Džafer Begović svog šuru Latif-agu Hadžimujagića, načelnika Doboja.

               - Mislim da su zato što nisu spremne da joj se vojno suprotstave. Njemačka je, neosporno, najjača sila u svijetu.

               - Zar ne misle, kukavice, kako će jednog dana i same dočekati da im Švabo, kao Austrijancima i Česima, bez kucanja uđe u kuću?

               - Misle, bezbeli, ali ako se to moradne dogoditi, neka se dogodi što kasnije jer žele zaraditi na vremenu, spremiti se i ne dočekati ga pognute glave.

               Džafer-begu Begoviću se bojazan za sudbinu mira i ne smiri, a preda nj pade sestra mu Umihana, sva u dertu, prosto kao da ju je vjetar donio iz Tarevaca.

               - Dragi Džafer-beže, brate moj - počela je bez okolišanja - niko nije bio kader da me umiri pa dođoh tebi da me ti razgovoriš. Hoće li biti rata?

               - To Bog zna - imam će mudro nastojeći da mu mir dadne snagu riječima. - Zašto pitanje nisi povjerila mužu, Ahmet-begu?

               - Jesam, ali on strah uzima za sprdnju. «Svejedno mi je hoće li ga biti», veli sjedeći uz svoju šišu. «Nisam se bojao kad sam ratovao za Švabu, neću se bojati ni ako trebadne protiv njega. Jeste da me je to koštalo noge, ali ja imam još jednu!» Ne pitam te, brate, zbog sebe već zbog djece koju šejtan već zavodi pa ne slušaju nikog, čak ni oca ni majku. U šejtansko kolo se uhvatio i moj Halil. Mjesto da svija porodično gnijezdo, jer mu je odavno vakat, on trati vrijeme na čitanje knjiga i novina koje ne nosi kao što to normalan svijet čini, nego u njedrima ili pod kaputom. Dan-noć je u nekakvoj hodnji sa gradskim muškinjem koje je blentavo kao i on. Ono đahkad zalazi i u moju kuću, zavlači se u neku od odaja, na osamu, i presjedi cijelu noć. O čemu se govori ne znam, ali sam se sledila kad mi jednom žandari bahnuše na vrata, prevrnuše cijelu kuću, a Halila mi za vrat pa – ispred sebe! Pravo u Modriču, u haps. Kad mi srce tad nije puklo, neće belćim nikad. Onda, toliko poniženje, taj rezil! Da žandari sprovode jednog Muratbegovića?! Da ga na očigled svijeta gone kao kakvog katila ili hrsuza?! A svako znade ko je on: Muratbegović! Muratbegovići su jedni pa jedni! Da ne bi dobrih i jakih ljudi u Modriči, još bi on udisao smrad hapsane.

               - Zar nisu pomogli tarevački bezi: Širbegovići, Mujbegovići?... prekide je brat.

               - Nisu smjeli! Svi su crveni, svi vole Rusiju. Cijelo selo je, bilesi, crveno, trn u očima vlasti. Mujbegovići? Hm... oni su prvi protiv kralja. Perjanica je doktor Mustafa Mujbegović, koji je škole učio u Beču i Zagrebu, a u Beogradu se sjaranio sa Srbima i pristao da mu napune glavu svojom pameti. Posve je njihov, čak se i oženio inovjerkom, nekom njihovom. Modričkim vlastima je postao sumnjiv pa je otišao raditi u Tuzlu. Ali Tarevaca se nije odrekao. Dohodi nedjeljom i praznicima, kobajagi da obiđe roditelje, a jok bâ. Sve vrijeme provodi s ahmacima poput mog Halila. Ima sedam braće i svu sedmericu je zarazio istim glupostima. Pa ipak ga svijet poštuje i voli jer svakom pomaže a sirotinji ne naplaćuje preglede. To što pazi sirotinju, hajde-de – nek´ pazi, more mu se a i sevap je. Pomažemo je i mi još iz doba rahmetli abe - ali što mirne ljude navodi na put kojim mogu otići helać. Probala sam sina odvratiti od njega. «Gledaš li, sine, ikada iza sebe?» pitala sam. «Prošao si kroz školu, al´ pametan nisi. Trideset ti je godina, a svog evlada nemaš. Zašto svoju mladost prosipaš po mahalskim sokacima? Šta imaš od toga?» Nije mi odgovorio, ali je rekao nešto što baš nisam posve utabirila, nešto kao «Ako dojde do rata, a prilike su da hoće, moramo biti spremni da dušmana dočekamo». Ko «mi»? pitala sam. «Rodoljubi», veli, «svi ljudi koji vole slobodu, svi koji živimo ovdje i želimo biti jednaki, bez razlike ko je ko». Pitam: zar i Srbi misle tako? «Bezbeli», veli on. Tad sam se zaibretila i rekla: ti im vjeruješ?! Trebalo bi da pamtiš kako su za onog rata pobili ili protjerali sve Muslimane iz Podrinja. Sjećaš li se kolona hudih muhadžira, od kojih smo neke i mi primili u svoju kuću? Zar si zaboravio da su nam oteli zemlju, imanje?... Zašto ne pamtiš da su ti ubili djeda, da su mu spalili kuću, čardak?... A sve to – zašto? Zašto? «Nemoj mi o tome, mama, molim te», prekinuo me on, «to su bili drugi ljudi i vladalo je drugo vrijeme. I svijet i poredak treba mijenjati!»

               - Šta očekuješ da ti sad kažem? - upita je brat.

               - Hoće li biti rata?

               - Ne znam, sestro. Belćim to niko zasigurno ne zna.

               - U rodu smo s Latif-agom Hadžimujagićem a on je u dosluku s Mehmed ef. Spahom... Mogao si dokučiti odgovor.

               - I oni nagađaju. Što se pak tiče «crvenih»... Ima ih posvuda. Negdje se čuju više, negdje manje. U Doboju za neke zna i Latif-aga, ali šuti, neće da se miješa.

               - Pametan! Da je bogdo moj Halil takav.

               - Dat će Bog da izađe na hair.

               - Čekaj, nisam još sve kazala. Ima i gore! Gled Halila i Šahzija mi pomahnitala. Žensko, a misli kao muško! Radi sve što i on. I ona bi u tu šejtansku hajdučiju, u nekakvu pobunu zajedno s muškinjem. Ima li većeg rezila za kuću od izlaska cure noću i njenog odlaska na muško sijelo? Ima li, svejedno što joj je i brat tamo? Jer, u kojoj kući ne valja muško, ne valja ni žensko. Još nešto kazuju za takve: ne misle na Boga i izlaze iz vjere. Zaman, zar ću dočekati da mi djeca izađu iz dina i da nevjernike imam u kući?! Bude li rata, otići će u šumu i... Kako da makar šćer zadržim uza se? Voljela bih hairli smrt, nego doživjeti da mi se otme.

               - Otac joj, Ahmet-beg, može tu puno učiniti...

               - Ne mere. Njegov život je poodavno završen. Diše i govori još jedino kroz rakiju. Na ono što kaže, niko ne haje. Morem li sada nešto zamoliti?

               - Bujrum.

               - Moreš li mi dati dvoje odrasle svoje djece, sina i šćer? On bi mi Šahzu pratio na izlascima a ona bi s njom drugovala kod kuće. Neka ih kod mene dok im se ostaje. A ako se obiknu i dopadnu im se Tarevci, mogu ostati za posve. Sinu bih ti dala komad zemlje, napravila kuću i oženila ga iz lijepe familije a šćer udala u rod koji je po svemu naspram našeg.

               Džafer-beg šutke pristade jer će mu se kuća malo rasteretiti a na sofri će dvije kašike biti manje pa pozva sinove i kćeri te im, pred sestrom, kaza šta im se nudi. Ponudu prihvati većina, ali izbor pade na Jusufa i Zarifu pošto bjehu najstariji. Mati njihova se rasplaka, ali odobri da idu jer je prema Umihani, i kao zaovi i kao prijateljici, gajila duboko povjerenje i iskrenu ljubav.

                                                            *

               U dobojskim selima se iz godine u godinu množio siromašan svijet, posvuda bješe puno beskućnika, bezemljaša, nadničara... Ovi siromasi su poticali iz porodica koje su se raslojavale, čime se smanjivao ili posve gubio stečeni imetak. Posjedi su se usitnjavali povećavanjem članova domaćinstva. Stoga su muški članovi odlazili u grad za bilo kakvom zaradom, spremni da rade kao pretovarni radnici na željeznici, kopači na kamenolomu, hamali... ne postavljajući cijenu svoga rada niti granicu radnog vremena. Drugi su odlazili pred kuće, dućane ili magacine trgovaca i od rane zore čekali hoće li ih vlasnik pozvati da mu štogod rade. Žene i djevojke su ostajale u kući, tkale su bez i ponjave, kerale i vezle te svoje ručne radove prodavale trgovcima za vrlo malu naknadu pošto se njihovi proizvodi nisu puno tražili.

               Poštujući tradicionalni moral i svoj narodni običaj, starješine muslimanskih familija nisu nikada slali žene da rade izvan kuće, pogotovo ne na rad u polju. Ni najsiromašnija djevojka iz najsiromašnije kuće nije se slala da radi ni na vlastitoj njivi. Muškarci su nosili sav fizički teret posla. Stoga su u vremenu krupnih poljoprivrednih radova – kopanja, žetve, vršidbe... – dolazile nepozvane desetine kopača ili žetelica iz nemuslimanskih sela nudeći svoj rad za nadnicu koja se nije morala platiti novcem nego žitom ili, ako ne ni time, makar ručkom.

               Ovog ljeta tegobe težaka uveća pojava slinavke, opake stočne bolesti, koja je najviše pogodila najveće selo – Kotorsko. U njemu je epidemija desetkovala broj grla. Stoga nikog nije začudilo što je sljedećeg proljeća njihov mještanin Hrusto Hajrić, zbog siromaštva i nemogućnosti da plati oranje, sâm se upregao u plug i tegleći ga sa svoja dva brata, uzorao svoju jedinu njivu.

               Novine su o seljacima tih dana pisale: «... Imali smo prilike prije dva mjeseca proputovati veći broj bosanskih mjesta. Tamošnji muslimani, to vam je sam jad i čemer. Svijet pometen do krajnje mjere, glad, fiziologijska glad, uslijed neprekidno nedovoljne prehrane zrcali se u njihovim očima. Osim nekolicine muslimanskih «gazda» - trgovaca ili čega sličnog, kojim je obično čitava kasaba dužna... - svima njima je danas jedini ideal pred očima: Daj da se pošteno najedem, pa odmah crkao!

               Eno neki dan na sred tuzlanske čaršije čovjek, nekadašnji aga, umrije od gladi. A koliko ih pomre, a da se ne sazna. Koliko li umire dječice naše uslijed nedovoljne ishrane diljem čitave domovine naše. Od 700.000 bosanskohercegovačkih muslimana jedva da 100.000 imaju što im treba za život, a barem 100.000 ih umire od gladi. Ne vjerujete! Zbilja teško je ovako što i vjerovati u dvadesetom stoljeću, ali zađite po kasabama, uvjerit ćete se vrlo brzo...

               Dugovi su se popeli na kuće, bezbroj ih se je već prodalo, bezbroj porodica stoje u takvim stanovima, u koje Evropejac ne bi ni krmke zatvorio...

               Treba se brinuti o pomoći, a nju, da bude općenita i izdašna, ni blizu ne vidimo. Svi dužni, svi gladni, svi bez nade, svi bez volje za život. Nikad se gotovo prije rata nije čulo da je musliman počinio samoubojstvo. Danas su to redovne pojave, kojim se više nitko niti ne čudi, niti se iznenađuje...

               Čuje se posvud da je neobično teško stanje u kojem žive muslimani u pokrajini, da je kud i kamo teže nego je ono u Sarajevu. Potrebno je dakle baciti letimičan pogled na stanje sarajevskih muslimana...

               Sarajevo ima trideset i tri tisuće muslimanskog pučanstva, dakle tri petine čitavog stanovništva. Od tog broja najmanje dvadeset i pet tisuća stanuje ili u tzv. muslimanskom dijelu grada ili na krajnjoj periferiji. U čemu stanuje ta srčika naša?  Pogledajmo statističku tabelu o stanovima grada Sarajeva. Ulice i četvrti naseljene isključivo muslimanima jedva da imaju 20 posto moderno zidanih kuća, a jedva 40 posto stanova u kojima se može bez opasnosti po zdravlje obitavati. Nekad su po muslimanskim četvrtima grada bile stare bosanske kuće s baščama, svaka za jednu porodicu, prostrane i zračne, higijenski zahtjevi barem u glavnom bili su zadovoljeni. Danas, kad je izgubljeno ono što je bilo osnovica naše gospodarske samostalnosti, posebna kuća je postala neodrživ raskoš. Najprije je osirotjeli vlasnik izdao u svojoj kući prizemlje pod najam, stisnuo se je sa svojom obično mnogobrojnom porodicom u malen prostor. Iza toga su slijedila dograđivanja i pregrađivanja: u bašči je bez ikakvog plana sagrađena vlažna soba s kuhinjom, nekadašnji ahar preuređen je za stan itd. i tu su se uselile muslimanske porodice, došle u Sarajevo ili u tu četvrt gonjene bijedom s jedinom željom u zaplašenoj misli: preživjeti od danas do sjutra.

               Vlažne mračne sobice smiješno malene kubature bez ikakvih ventilacija, tankih zidova kroz koje dopire voda, uz svjetlo petrolejke, s nužnikom bez kanalizacije, s vodom na ulici, dalekoj često po nekoliko stotina metara, to su stanovi većine sarajevskog muslimanskog pučanstva. Bašče su postale rijetkost, bivše aginske kuće pretvorile su se u najamne kućerine, iz kojih udara zadah tegobnog života, kućno kupatilo s modernim napravama jedva da imaju dvije-tri stotine sarajevskih muslimanskih kuća; zrak, svjetlo, higijena, to su nepoznati pojmovi... Ljetovanja na čiflucima ili banjama su samo sjećanja na već davno minulo doba. Barem pola sarajevskog muslimanskog stanovništva obitava u nezdravim, tijesnim, vlažnim stanovima pod najamninu, u periferijskim ulicama, nereguliranim, bez uličnog svjetla, bez kanalizacije, punim blata...

               Neki dan čitamo u novinama izvještaj jednog njemačkog turiste: - Nigdje nisam vidio hrđavo obučenih i odrpanih ljudi nego u Sarajevu! - Eto to nam je danas legitimacija pod Europom. A pod tom odrpanošću je gladan stomak, tuberkuloza i malokrvnost. Prerani se grobovi svakodnevno nižu po obroncima okolnih brda. A nekad smo nosili srmu i zlato...»

               Smailbegovići, ovi u Maloj Bukovici, zbog težine položaja seljaka, prvi put u svojoj praksi s poznom jeseni ne otpustiše svoje sezonske radnike, mada im oni preko zime nisu trebali. Kako bi im pomogli da prežive do proljeća, uputiše ih da pletu sepete i korpe, da prave volovske jarmove i štila za poljske alatke. Za prodaju su se sami brinuli. Na sličan način pomogoše seljacima u okolini. Nurija, najstariji Smailbegović, čak je odlazio i u hrišćanska sela i na skupovima govorio kako u postojećim uvjetima mogu dopunskim radom obezbijediti sebi prehranu te savremenim radom na zemlji postizati veće prinose. Od njega su težaci učili kako da orezuju voće, od čega da prave kompost, kako da skladište i koriste đubrivo na moderan način, kako će poboljšati strukturu obradivog tla ako upotrijebe kreč... što ne traži novčano ulaganje. «I na taj način se dolazi do dobiti», govorio im je. «Ne mora se uvijek novac trošiti da bi se stiglo do boljitka». Oni koji su prema njegovim savjetima zasijavali njive, pa pošto su dobijali kudikamo veći prinos, dolazili su da mu se zahvale, stojeći pred njim gologlavi i ponizni kao da stoje pred svecem.

               Ove jeseni jedinu vedrinu na imanje donese Šefket Smailbegović, najmlađi od peterice braće, koji se vratio iz Sarajeva nakon što je završio geodetsku školu i zaposlio u sekciji koja je projektovala prugu Banja Luka – Doboj i čije trasiranje bješe u toku. Dođe s manirom gradskog mladića, otvorene duše i očima željnim ljepote i zabave, veseo i nasmijan ostavljajući dojam kako vjeruje da na svijetu osim zadovoljstva i ljubavi ne postoji ništa drugo.

               Njegov mladalački zanos i čvrsta vedrina duha brzo su se prenosili na služavku Božicu, jedinu mladu djevojku na imanju, koja nije odolijevala ljupkim izazovima njegove momačke razigranosti te se šalila i smijala zajedno s njim. Uzdržavala se da to čini pred drugima, osobito pred starijima, ali nije u trenucima kad je bila sama, kad joj se nametao svojom vragolastom igrom. Kako su ih te kratke zabave približavale jedno drugom tako je neosjetno jačala fluidna nit, koja inače dah mladosti i primamljivu blizinu spaja u jedinstven, nezamjenjiv odnos.

               Njenom skrbniku se to nije dopadalo. Čim je zapazio sklonost mladih da uživaju u druženju, misao mu je pala na uzavrelu krv vlastitog tijela, čiji prljav trag nije saprao ni do današnjeg dana. U svom bratu vidio je sebe kad se onomad približavao sirotici Mejri. Ježio se na prizore koje nije zaboravljao.

               - Ne prilazi curi - rekao je bratu. - Ona je sirota, nezaštićena.

               - Nemam nečasnih namjera - iznenadio se mladić.

               - Svoju čast pokazuj na primjereniji način.

               - A taj je...? 

               - Da se ponašaš kako dolikuje jednom Smailbegoviću. Nemoj mi reći da ne znaš kako se to čini.