Početkom marta 1941. godine na jednom zatvorenom druženju naprednih omladinaca u Doboju sretoše se Sakib Begović i Šefket Smailbegović. Iznenadili su se oba: iz istog su sela, prve su komšije, a do ovog časa nisu znali da slijede iste ideje. «Kako je moguće», prošlo je Sakibu kroz glavu, «da smo se gledali s rezervom, da ne kažem nepovjerljivo? Imamo li urođenu sebičnost, mahanu u naravi ili pak izmišljamo razlog za međusobno nepovjerenje?
Organizaciji, ovakvi, ne možemo puno valjati. Razgovarat ću s Dedom o tome. Ipak neću», odluči sjetivši se da je i Dedo suzdržan. «Razgovarat ću baš sa Šefketom. Zna ko sam. Možda ni on nije onakav kakvog sam ga do sada poznavao. Da mu je stalo do ličnog imena i vlastitog porodičnog gospodstva, ne bi se družio sa gradskom sirotinjom. Taj Dedo Trampić je obućarski pomoćnik u radionici Vladimira Veselića pa, kad se može družiti s njim, s više razloga može sa mnom».
- Mi, Sakibe, ovdje još nismo organizacijski povezani - rekao mu je Šefket - pa, za sada, samo širimo krugove svojih pristalica. Kako to činimo diskretno, tako ostavljamo dojam da ne radimo ili, obrnuto, da svako radi za sebe, što je samo privid. Ne može se sve planirati niti plan može imati strogo utvrđen program, a i da može, mnoge nepredviđene okolnosti utiču na njegovo ostvarenje. Stoga u našem radu ima dosta spontanosti, djelujemo prema izazovima trenutka. Važno je znati kad šta nešto učiniti. Da navedem svjež primjer: u Sokolskom domu je nekidan postavljena foto-izložba s ciljem antikomunističke propagande. Boljševizam i boljševička Rusija su predstavljeni kao bauk koji svojim bezboštvom prijeti cijelom čovječanstvu. Građanska škola je kolektivno trebala posjetiti izložbu i svi đaci su bili dužni da je vide. Na tome je naročito insistirao katolički teolog dr. Dragutin Kamber, nastavnik vjeronauke, ali - šta biva? Neočekivano se kroz odjeljenja prosuo šapat: «ne ići na izložbu!» Jedni đaci su «nestali» prije postrojavanja a drugi su «nestajali» u putu kroz grad, na kraju ih je ostalo vrlo malo. Sutradan je uprava škole strogo ispitivala đake za uzroke izostajanja, no zalud, tajna je ostala tajna. Na ovakvim primjerima se može vidjeti snaga ilegalnog djelovanja, za mnoge nevidljiva moć koja djeluje u masi. Usput da kažem kako se sprema raniji završetak školske godine zbog moguće najave rata ovdje. Mobilizacija rezervista je počela».
- Hoćeš li me upoznati sa svojim drugovima? - upitao je Sakib.
- Hoću, sa zadovoljstvom. Prvo s drugom s posla Esadom Uzunovićem, zatim sa studentom Ismetom Kapetanovićem pa sa učiteljem Mustafom Čizmićem iz Kotorska, s Dobojlijom
Vladimirom Veselićem i njegovim kćerima Katarinom i Sofijom, koje zovu Bebom i Sokom. Beba je učiteljica u Jablanici kod Bosanske Gradiške. Često posjećuje oca. Katkad s njom dohodi i književnik Branko Ćopić, koji je također komunist. Druga sestra, Beba, stalno je ovdje, samo - tad se nasmiješi, priprijeti prstom i dodade u šali - ona je veoma privlačna i slatka, pazi da ne zagrizeš!»
*
Svjetski rat je plamtio i bližio se granicama Kraljevine, a jezivi duh fašizma zarazio nove zemlje. Bugarska je blagonaklono dočekala njemačku armiju, a istog mjeseca, 25. marta, jugoslavenska vlada je potpisala sporazum o pristupanju silama zla. Ni jedan ministar nije bio protiv sporazuma. Beograd je tada uzavrio. Na ulice su izašli demonstranti, oni građani koji su odlučno krenuli da sruše državnu vladu i kazne izdajnike, predsjednika Cvetkovića i namjesnika Pavla. Događaji su se smjenjivali brzinom oluje. Sve ih je nosio vjetar koji je puhnuo iz britanske obavještajne službe. Dva dana kasnije armijski general Dušan Simović, potpomognut londonskim saveznikom, stao je na čelo vlade a maloljetni nasljednik dinastije Petar Drugi Karađorđević je krunisan za kralja.
Državni udar je široko odjeknuo u svijetu. Ljudi su vijest doživjeli kao vrhunsku radost. Pozdravio ga je i američki predsjednik Teodor Ruzvelt a Vinston Čerčil je u Londonu rekao uzvišenim tonom: «Jugoslavija je najzad našla svoju dušu».
Vlada Kraljevine je 7. aprila objavila proklamaciju o početku rata s Njemačkom i Italijom i izdala naredbu o općoj mobilizaciji.
U mjestima oko Doboja, pa i u samom Doboju, državni udar nije izazvao građane niti je nezadovoljstvo imalo onu kolektivnu snagu koju su imali gradovi Srbije. Jedinu manifestaciju izveli su skojevci Sokolskog društva. Svijet se na drukčiji način uzbudio. Gdje god je ko znao kuću s radio-prijemnikom, žurio je tamo da sluša novosti.
U donjoj mahali gradske čaršije, u kući Mehmeda Vejzovića, pozvani su mjesni kandidati koje je trebalo promaknuti u članove Komunističke partije Jugoslavije, te od njih formirati partijsku ćeliju. Promaknuće je izvršio Cvijetin Mijatović, član Pokrajinskog komiteta. U mjesnu partijsku ćeliju ušla su i dva Muslimana: Mehmed Vejzović i Dedo Trampić.
Tri dana kasnije komunisti ove ćelije su se našli na istom, općem partijskom zadatku: upoznavati svoje pristalice sa proglasom Centralnog komiteta u kome se ukazuje na opasnost od imperijalističkog rata i grešku nove vlade koja odgađa sprovesti hitne mjere bezbjednosti. Ta generalova vlada je ostala vjerna potpisanom paktu, ali joj to neće pomoći da izbjegne rat. Nezavisnost zemlje se nalazi u «strašnoj opasnosti» a dalje se u proglasu traži da se sa Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika zaključi ugovor o uzajamnoj pomoći. Proglasom se od komunista očekuje da pripremaju općenarodni otpor «svima onima koji hoće da se spasonosna stremljenja narodnih masa skrenu u pravcu ratnih ciljeva imperijalista». «Nećemo», kaže se dalje, «imperijalističkog rata, nećemo biti u rukama engleskih imperijalista, kao što nećemo biti robovi njemačkih i italijanskih imperijalističkih osvajača i krvnika mnogobrojnih porobljenih naroda».
U petak oko podneva, četvrtog aprila, kroz dobojske mahale se oglašavao gradski telal. Mještani su više nego ikada prije izlazili na ulicu želeći da novost čuju vlastitim ušima. Telal je čitao naredbu sreskog načelnika da se zabranjuje svako okupljanje građana. Ljudi, zabrinuti i šutljivi, ozbiljno su shvatili naredbu jer su po gradu već počeli patrolirati policajci i žandari, te pomoćni žandari i policajci u civilnim odijelima i sa starim austrijskim puškama na ramenima. Svaku sumnjivu osobu su privodili na saslušanje.
Istog dana popodne na periferiji grada, u gornjim Barama, ispred igrališta nogometnog kluba «Željezničar», skojevci su zakazali omladinski miting podrške Simovićevoj vladi, ali je zabranom okupljanja građana taj posao trebao propasti. No, mladi nisu odustajali.
- Ne dajmo da nas pokolebaju - odlučno je rekla Sofija Soka Veselić. - Pođimo tamo!
- Idemo, Soko - podrža je Dedo Trampić. - Hajdemo, drugovi!
Na zbor je, uglavnom poprečnim putevima, došlo više grupa omladinaca i omladinki, đaka i radnika, svi sa jednakom mladalačkom energijom i sa istim raspoloženjem. Kako se nisu mogli razmetati vremenom, sporazumješe se da ničiji govor ne traje duže od tri minuta i da je važno ne ponavljati rečeno. Tako su kratko naznačena i potvrđena opredjeljenja da se istrajava na putevima borbe koju vodi Partija, da se naročito radi na uspostavljanju povjerenja među mladima različitih nacionalnosti te da se revolucija pomaže u svim njenim vidovima. Na kraju pročitaše telegram vladi u Beogradu, na ruke njenom predsjedniku generalu Dušanu Simoviću. U telegramu zahtijevaju brze i odlučne mjere u pripremi naroda za odbranu zemlje, puštanje na slobodu svih političkih zatvorenika, čišćenje državnog i vojnog vrha od izdajnika i petokolonaša te potpisivanje vojnog saveza sa Sovjetskim Savezom. Nisu ni slutili da telegram neće izaći iz grada. Na pošti je već bio obustavljen prijem telegrama. Tekst su poslali kao preporučeno pismo, ali nije bilo vremena da ono tamo stigne. Zastalo je u putu, jer je samo dvadeset četiri sata kasnije buknuo plamen čije se ime zaledilo na usnama ljudi, ime strašnije od smrti – rat!
Tog šestog dana prve sedmice aprila blagu tišinu proljetnog jutra iznad Beograda naglo narušiše bombarderi njemačke ratne avijacije. Za tili čas grad se našao u dimu i prašini. Ječao je u razaranju. Ljudi, probuđeni sirenama i košmarom panično su skakali sa svojih postelja i jurili u podrume. Bombe su rušile sve: aerodrom, Dvor, Parlament, kasarne, magacine, željezničku stanicu, poštu, banke, mostove, elektro-centralu, vodovod... sve se redom pretvaralo u prljav prah. Grad je srušen, a da se odbrana nije stigla ni probuditi. Uopće se nije oglasila: nije htjela ili nije smjela.
U strašnoj pometnji vlada zemlje zajedno s kraljem brzo je napustila grad i požurila da se skloni daleko od njega. Najsigurnije su joj se učinile šume Bosne pa je bijeg trajao sve do Romanije, planine iznad Sarajeva. U putu je stigla jedino da ovlasti načelnika vrhovne komande da potpiše primirje s agresorom a, ako ne uspije to, onda neka potpiše kapitulaciju zemlje. Kako Nijemci nisu pristali na prvo, načelnik je potpisao drugo. Nakon što se oslobodila prvog straha, vlada i kralj su se iz romanijske šume premjestili u crnogorski grad Nikšić. Tu su prikupili preostalu rodoljubivu i moralnu snagu te održali savjet kraljevske vlade, odakle je odaslana poruka narodu: nije kapitulirala država, već njena vojska, zbog čega kralj i vlada odlaze u Grčku radi nastavljanja otpora. Zapravo su avionom odletjeli na Bliski istok, pod britansku zaštitu, a odatle u London.
Desetog aprila njemačka vojska je ušla u Zagreb a trinaestog u Beograd, kad je bombardovano i Sarajevo. Opća mobilizacija vojnih obveznika je proglašena tek kad je agresija
izvršena.Vojna organizacija je u cjelini zakazala pa ni mobilizacioni centri nisu radili. Obveznici nisu znali kud i kome da se jave, a oni koji su to «pronašli», dolazili su pogrešnim komandama. Prosto su lutali.
Bukovčane je vojni kurir budio prve ratne noći prenoseći naredbu da se hitno jave na dobojsku željezničku stanicu, što su oni poslušali. Tamo je transportni voz već bio krcat rezervista. Pravac puta – Sarajevo. Vožnja se često prekidala jer je pruga na više stanica bila zakrčena vanrednim i teretnim vozovima iz suprotnog smjera. Hiljade rezervista na tim stanicama su čekali da se povezu u jedan ili drugi smjer. Tek treće noći kompozicija s Bukovčanima se primakla Sarajevu, a onda, u praskozorje, naglo se začulo kočenje. Točkovi vagona su oštro zaškripali. Zastoj! Voz ne može dalje! Pruga je dalje porušena. Sarajevo je sinoć bombardovano i odsječeno od svijeta. Kompozicija se začas isprazni a obveznici postrojiše. Slijedilo je naređenje. Pred njima je put dug dvadeset kilometara i treba ga prijeći usiljenim maršem.
Na cilju ih je dočekao stravičan prizor: grad bješe pust, sablasno prazan, sav u dimu i prašini. Dogorijevali su spaljeni krovovi, skladišta, drvoredi, kola... Uđoše u ulice zakrčene ciglom, crijepom, kamenom, ugljenisanim gredama. Stakla izloga bjehu polomljena, roba prosuta na ulicu. Rezervni oficir povede stroj prvoj kasarni, ali je nađe praznu, napola srušenu: stigne do druge – isto, treće...
U jednom trenutku braća Halil i Hasan Kadić zamijetiše kako se stroj proređuje, a da oficir na to ne obraća pažnju. Halil šapnu bratu:
- Nejma ovdje ni države ni vojske. Izaberi momenat pa se izvuci iz stroja. Čekam te na zgarištu željezničke stanice.
Iskorači i nestade u ruševini.
Obilazeći sela, koristeći polje niz tok rijeke Bosne, prepješačili su ponovo isti put i zaustavili se u Ilijašu. Sačekali su noć pa se prvim teretnim vozom krišom vratili kući.
*
Kraljevina Jugoslavija je šutke pala, sva se predala nadmoćnijoj sili. Države više nije bilo. Gospodarima njenog tla nazvaše se Nijemci, Italijani, Mađari i Bugari.
Desetog aprila, čim je prva njemačka jedinica, l4. oklopna, ušla u Zagreb, dočekana aplauzima i cvijećem, hrvatski pukovnik Slavko Kvaternik je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Banovina Hrvatska se u tom času preobratila u državu, samozvanu, ali – «državu»! Pukovnik je imao prešutnu saglasnost njemačke komande i učinio je to u ime vrhovnog ustaškog vođe, poglavnika Ante Pavelića.
Okupatora su u Doboju svečano dočekali predstavnici političkih stranaka: Hrvatske seljačke stranke, Jugoslavenske radikalne zajednice, Kulturbundi i građani koji su dosad bili uz svaku vladu. Tog dana, čak istog časa kad je motorizovana kolona sa šljemovima i kukastim krstovima ulazila u grad, ti građani su istakli njemačke zastave na javne zgrade. Na ulicama su se pojavili naoružani civili, mahom omladinci, koji su patrolirali gradom, zaustavljali i legitimisali prolaznike. Sumnjive su sprovodili u stanicu policije.
Dedo Trampić je, vraćajući se sa partijskog sastanka, izbjegao kontrolu, sklonivši se u avliju prve kuće. Krećući se preko plotova i kroz bašče, svratio je partijskom drugu Mehmedu Vejzoviću.
- Formirali su ustašku Nadzornu službu i oružništvo - rekao je ulazeći. - Hoće svu vlast u svoje ruke. Učvršćuju svoj poredak.
- Vidio sam - rekao je Mehmed. - Rastrčali su se kao štakori, skidaju, trgaju i razbijaju sve ćirilične oznake. Premazuju nazive firmi, pale knjige srpskih autora, jednom riječi zatiru sve što nije hrvatsko. Srušili su i spomenik srpskim žrtvama iz prošlog
svjetskog rata.
- Muslimansko ne diraju.
- Da, jer nas smatraju svojima. Niko se ne usuđuje javno zanijekati da nije Hrvat ili da ne prihvata njihovu državu. Svako se boji terora.
- Ima, nažalost, našeg svijeta uz njih.
- To su oni muslimani koji se kazuju Hrvatima. Uz proustašku struju ima i ona druga – pronjemačka. Stariji svijet se rado sjeća doba Austrije, kad je Švabo zaveo red ovdje.
- Nesretna naša prošlost! Mi smo narod prirodom određen da sluša drugog. Ne uspijevamo biti svoji.
- Ni budućnost nam zadugo neće biti bolja. Tek sad se javlja snaga koja zagovara kraj našoj potčinjenosti, koja nudi da se izborimo za jednaka prava s drugima. Ta snaga je naša Partija. Jedino zbog toga sam uz nju. Sad moramo brzo i snažno djelovati - završi Mehmed. - Pred nama je opasan, dug i težak posao.
I u Rudanci je brzo uspostavljena nova vlast. Ilija Grujić Grujo, Hrvat iz Male Bukovice, zasjede na mjesto općinskog načelnika a Milan Mišić za tajnika. Milan nije Hrvat, ali je oženjen Hrvaticom te se, suočen sa krutom realnošću, odmah izjasnio da je Hrvat.
Nezavisna Država Hrvatska, formirajući župe, svojoj teritoriji dodade Bosnu i Hercegovinu uz internu naredbu državnim uredima i štampi da se ime Bosne i Hercegovine javno ne spominje osim u historijskom smislu. Pošla je od uvjerenja da je ova pokrajina oduvijek hrvatska, samo je spletom povijesnih okolnosti mijenjala gospodare. Muslimane koji žive u njoj jednostavno proglasiti Hrvatima, jer nemaju svoj ni povijesni ni narodni identitet.
U «Zakonskoj odredbi za obranu naroda i države» poglavnik Ante Pavelić je potpisao odredbe kojima Srbe, Jevreje i Rome stavlja izvan zakona, kao i svakog onoga «tko bilo na koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskoga naroda ili na bilo koji drugi način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju... »te će takvoga «stići kazna smrti». Zakonskim odredbama je zabranjeno ćirilično pismo, regulisani su državljanstvo i rasna pripadnost te prijavljivanje jevrejskih imetaka i njihovih preduzeća... Neprijatelje poretka i nepoćudne ljude slati u sabirne logore.
Kako u Doboju tako su njemačke snage dočekane i u okolnim mjestima. U Tešnju je komandant okupacionih trupa odmah posjetio načelnikov ured rekavši da bi uz Reuf-bega Đonlagića želio vidjeti i Ademagu Mešića. Ademaga se iznenadio kad je čuo koliko njemački oficir zna o njemu. Zna da je pomagao Austriju i da je uvijek bio u nemilosti srpskih vlasti.
- Da, cijenio sam Austriju - potvrdio je Ademaga govoreći njemački - jer je bila u punom smislu pravna država, poštovala je i prava drugih. Posebno mi je drago što je mome narodu ostala uglavnom u prijatnom sjećanju. A kod srpskih vlasti nisam samo ja u nemilosti nego cio moj narod.
- Očekujem da ćete i nama biti lojalni.
- Oh, gospodine - s naporom se osmjehnu Ademaga - kome više treba lojalnost ovakvog starca?! Ova sijeda glava služila je trima državama. Da, bio sam svakoj lojalan. Ne vjerujem da više ikome mogu biti koristan.
- Možete, gospodine - reče oficir. - Poznati ste u narodu, kod većine ljudi uživate primjeran ugled. Očekujemo da bi, uz vašu naklonost, stekli i naklonost vašeg naroda.
- Ugled što ga spomenuste, gospodine, stekao sam radom u trgovini pomažući pritom dobrotvorna društva i preporod Muslimana, a ne politikom. U politici se nisam dobro snalazio, bio sam vrlo slab.
- Čuli ste danas vijest iz Zagreba o proglašenju hrvatske države?
- Da, istog časa, putem radija.
- Ne vidim da ste osobito zadovoljni.
- Jesam, gospodine. I više od toga: veoma sam sretan! Puno sam živio pa mi je koža otvrdla. Emocije teško izbijaju ispod nje. Nije lahko ostariti. Treba se naživjeti života pa steći titulu starca.
Samo koji dan potom Ademaga u svojoj vili primi Pavelićeve izaslanike i ono što ču od njih izazva u njemu divlje uzbuđenje: poglavnik mu nudi mjesto do sebe, želi ga za doglavnika. Tako visoko mjesto nikada nije imao niti mu je igdje ukazana ovolika čast. U prvi mah mu se učinilo da se podmladio! Kad se uzbuđenje stišalo, razmišljao je mirnije. Nasuprot ponudi, privlačnoj i dragoj, stajala je opomena, kruta i stroga; ponuda dolazi od ljudi koji služe okupatoru a opomena iz dubine vlastite svijesti. Težak izbor: na jednoj strani čast i slava, na drugoj nesigurnost i odgovornost pred narodom. Misli su mu zujale mozgom. Mjesto odgovora, zamolio je neka mu dozvole da razmisli. Trebalo je da se pribere.
Njegova ustrajna volja je starenjem oslabila i gotovo se mirio sa skorim krajem, a sad ponuda dođe kao izbavljenje: starost mu nije poražena! Još može da živi, da radi, trebaju ga. Iz
povremenog mraka vlastitih misli neočekivano se pojavilo svjetlo vjere da mu vrijeme nije isteklo i da može nastaviti aktivan život. Oživio mu je i stari ponos.
Ipak, nije htio birati i odlučivati sam. Sastao se sa svojim Tešnjacima, uglednim ljudima, ajanima, te kazao u kakvoj su igri dobro i zlo.
- Prihvati ponudu - rekao je Reuf-beg Đonlagić - može biti od koristi svima.
- Nisi loš čovjek, to svako zna - hrabrio ga je i Hamdo
Galijašević, financijski službenik Muslimanske banke. - Bolji si od njih.
- Da, ali u istoj uniformi svijet vidi iste ljude - reče
Ademaga.
- Neće biti. Svako ponaosob, ma s kim bio i ma u čemu
sudjelovao, pred Bogom odgovara samo za sebe. Ako ne griješi, ne treba se bojati.
- Krivica je osobna - dopuni ga Reuf-beg Đonlagić.
- Na Drinu sam prvih godina onog svjetskog rata slao dobrovoljce ne da pale i ubijaju nedužne već da čuvaju granicu. Neki su se kojiput ipak ogriješili, a grijeh se pripisivao meni. Pojedini begovi, pa i dio uleme, smatraju da sam sramotio muslimanski narod. Šta ako se to ponovi?
- Ponovi ono što si onda radio: štiti nam narod.
- Zar da opet živim uz klanje?
- A kako ćeš, odbiješ li, živjeti gledajući humke nedužnih, spaljene domove prognanih, koje si mogao spasiti, a nisi? Bi li mogao živjeti s grizodušjem?
Ademaga se okrenu imamu gradske džamije.
- Efendija, učen si čovjek, najbliži Kur´anu, kako bi postupio na mom mjestu?
- Sreća je, Ademaga, što tvoja pamet nije slabija od moje a stariji si i životno iskustvo ti je veće od moga. Uz pomoć Allaha dž. š. ti ćeš izabrati ispravan put.
Istog dana obreo se u Sarajevu. Želio je da se vidi s prijateljima, barem nekima od njih. Prvo se sreo sa reisu-l-ulemom Fehim ef. Spahom.
- Na ovaj ili onaj način svi služimo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - rekao je on, i dodao. - Ne daje nam se izbor: za nju smo ili protiv nje smo. Tebi je još i dobro, ne moraš prihvatiti ponudu.
Ademaga svoju dilemu spomenu i pred književnikom Edhemom Mulabdićem. Ovaj reče:
- Ne biramo mi države, moj dragi Ademaga, već one nas. Ova je, u kratku vijeku, četvrta kojoj služimo. Ni jednoj nismo valjali. Zar misliš da ćemo ovoj?
- Neću moći odgovoriti toj zadaći. Prestar sam, pri kraju života.
- Čovjeku se približava kraj kad osjeti da mu je svejedno što je živ. A ti, hvala Bogu, takav osjećaj još nemaš. O svojoj daljoj sudbini ipak sâm odluči. Možda su u pravu tvoji Tešnjaci.
Čovjek zaista može koristiti ljudima ma gdje bio, ma s kim radio, ako slijedi humane ideje. A ti ne umiješ drukčije raditi nego ljudski.
Kad se napokon opet našao pred poglavnikovim zastupnikom, morao je dati jasan odgovor. Prije svega, kao i prošli put, spomenuo je svoje opće stanje.
- Ne priliči meni držati oružje.
- Nećete imati oružje.
- Na što ću, ovako star, ličiti u uniformi?
- Ne morate nositi uniformu.
- Nisam ni sa zdravljem dobro. Zagreb je daleko. Kako ću podnositi put?
- Ne morate dolaziti u Zagreb.
- Kako ću dobijati zadaće?
- Nećete dobijati zadaće.
- Zašto mi onda gospodin poglavnik daje toliku čast?
- Gospodin poglavnik vam ovim dodjeljuje posebno priznanje za vaše iskreno uvjerenje da ste musliman Hrvat, kao što su to svi muslimani. Vi ste uvijek uticali, a to očekujemo i sada, na tokove političkog raspoloženja među muslimanima.
- To zaista činim. Osobno ću se zahvaliti gospodinu poglavniku na priznanju.
Sva javna glasila odmah objaviše tekst:
Gospodin Ademaga Mešić – Doglavnik u Glavnom ustaškom stanu. Poglavnik dr. Ante Pavelić proglasio je odredbu koja glasi: «U smislu točke 5. ustaškog ustava imenujem gosp. Ademagu Mešića Doglavnikom. Time postaje članom Doglavničkog vijeća u Glavnom ustaškom stanu, koje se vijeće po gornjoj točci sastoji od l2. Doglavnika i sedam poglavnih pobočnika, a u kojem su usredotočeni vrhovni upravni poslovi cjelokupnog ustaškog pokreta u smislu točke 3. ustava. Za Dom spremni!»
Ademaga u novinama pročita i proglas od 26. aprila Ulema medžlisu što ga muslimanima upućuje Njegova Preuzvišenost reisu-l-ulema Fehim ef. Spaho, njegov prijatelj:
«Hrvatskim muslimanima!
Jučer 25. ov. mj. imao sam s Maršalom Gospodinom Slavkom Kvaternikom, vojskovođom oružane snage Nezavisne Države Hrvatske, sastanak, koji je održan po njegovoj želji.
Glavna svrha ovoga sastanka bila je, da mi saopći poruku Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske koju je preko mene kao vjerskog poglavara uputio muslimanima u Hrvatskoj.
Želja je Poglavnika, da se muslimani u slobodnoj i nezavisnoj Državi Hrvatskoj smatraju i sami osjećaju svoji na svome, slobodni, ravnopravni i zadovoljni. Slobodno ispovijedanje islamske vjere u nezavisnoj Državi Hrvatskoj zajamčeno je. Ako bi od strane vlade i njezinih organa nehotice bilo učinjeno nešto, što ne odgovara ovoj želji Poglavnika i čim bi se muslimani osjetili pogođeni, zamolio me Gospodin Vojskovođa, da to otvoreno i iskreno saopćim na nadležnom mjestu i zatražim, da se ispravi eventualna pogreška.
Saopćavajući Vam ovu važnu i blagonaklonu poruku molim Vas da učinite sve što treba, kako bi ona preko nadležnih vjerskih organa došla do znanja širokim slojevima naših muslimana».
*
Posvuda se osjećala mučnina vremena.
Petnaestog aprila, kada su njemačke trupe privodile kraju okupaciju zemlje, Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije je svojim ćelijama u unutrašnjosti poslao proglas u kome pored ostalog piše da će komunisti i radnička klasa «ustrajati do konačne pobede u prvim redovima narodne borbe protiv osvajača» te da će se u borbi «rađati novi svet i da će se stvoriti na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije slobodna bratska zajednica». Ovo je ponovljeno Prvog maja, kad je dodano da će Komunistička partija «još upornije organizovati i voditi borbu naroda protiv okupatora i njegovih slugu u zemlji, protiv raspirivanja nacionalne mržnje a za bratstvo naroda Jugoslavije i svih naroda na Balkanu». Ovog mjeseca u Bosni i Hercegovini održana su oblasna partijska savjetovanja sa osvrtom na stepen izvršenih priprema za ustanak.
Kada je 22. juna Njemačka napala Sovjetski Savez, vrh jugoslavenskih revolucionara je ocijenio da je to, konačno, pravo vrijeme da se krene «s riječi na djela». Tada je, određenije nego dosad, proglas porobljenim narodima na otpor imao karakter poziva. Tri sedmice kasnije Centralni komitet se u javnom pozivu poimenično obratio narodima Jugoslavije: Srbima, Hrvatima, Slovencima, Crnogorcima, Makedoncima i – ostalima – kazavši: «Vi ste bili pobeđeni u ratu, ali niste pokoreni. Slavne tradicije borbi za pravdu i slobodu naših dedova ne smiju biti zaboravljene. Sada je vreme da pokažete da ste dostojni potomci svojih slavnih predaka».
Čuvši ovo, Derviš Begović se odmah namrštio. Cinično je rekao rođaku:
- Mi nemamo poziv. Nas ne zovu u borbu.
- Rečeno je: «i ostali!» - podsjeti ga Sakib.
- Da, bezimeni... Mi smo oni koje ne uzimaju ozbiljno,
nekakva manjina, nevažna gomila nedefinisanih ljudi... «Dostojni potomci svojih slavnih predaka» - ponovio je riječi iz proglasa. - Mi to nismo i nemamo «slavne pretke». Za koga i za što je život dao rahmetli amidža Adem, tvoj aba, ili zašto je život izgubio naš djed, rahmetli Džafer-beg? Mi se borimo i ginemo, ali to nigdje nema cijenu.
- Sada se to može popraviti - uporno će Sakib. - Može ako hoćemo.
- Dabogda. Već osjećam da ćemo i «potomke slavnih predaka» morati moliti za milost. Nu, šta je tu je, valja živjeti – i misliti na svitanje.
Bješe sredina avgusta kad ih Smailbegovići obojicu u određeni sat pozvaše sebi u kuću. Kod njih zatekoše više gostiju, mladih muškaraca, od kojih neke nisu poznavali. Za Josipa Jovanovića su čuli, ali sad su ga prvi put vidjeli. Vitak suhonjav momak, smeđ, žustrih pokreta, ali blagih riječi. Predstavljeni su i apsolventu trgovačke akademije Ismetu Kapetanoviću, crnomanjastom mladiću guste sjajne kose, te Radoju Tomaniću, bivšem podoficiru kraljevske garde, momku zrelog muževnog lica. Ismet i Radoje su bili u središtu pažnje cijelog društva. Ismet je u svoje i Josipovo ime govorio o završenim pripremama za ustanak, s čime su upoznali sve komuniste i skojevce dobojskog sreza na desnoj obali Bosne a oni će to provesti u ozrenskim i trebavskim selima, zatim u Bušletiću, Kožuhama Osječanima, Kostajnici, Lipcu. Pripreme na lijevoj strani rijeke završava Radoje Tomanić. To su sela: Pločnik, Velika Bukovica, Grabovica, Opsine, Kladari, Majevac, Podnovlje te krnjinska sela. Vezu među organizatorima održava Šefket Smailbegović. Utanačena su zborna mjesta te početak napada na neprijateljske snage u Doboju i okolini – 22. avgust u 23 sata. Zadatak i zapovijest: «Dokopati se i izvući što više oružja i municije, evakuisati apoteke, pokupiti novac iz državnih kasa, uništiti željezničke stanice, onesposobiti pruge, vozni park, oboriti telefonske stubove i pokidati telefonske veze. Prema narodu se odnositi kao njegova vojska, samovoljno niko ne smije ništa uzeti. U slučaju protivnapada, ne gubiti snage, povući se na okolna brda i tu organizovati otpor». Cjelokupnom organizacijom napada na Doboj rukovodit će Pašaga Mandžić Murat koji će pred napad kratko govoriti ustanicima.
- Šefkete - obratio se Derviš Begović domaćinu nakon što su se gosti razišli - sva ozrenska, sva krnjinska i sva nabrojana sela su srpska sela. Ovo je srpski ustanak.
- Formalno jeste, ali ga mi, komunisti, vodimo. I pored sve želje, ni u jednom tom selu nismo našli ma i jednog domaćina koji u ovoj borbi prihvata nas i Hrvate. Ne vjeruju nam. «Što će s nama kad imaju svoju državu?» kažu. «Što će njima borba? Ovo je srpski ustanak».
- I vi pristajete na to?
- Valja od nečega početi. Njih je najlakše motivisati jer su van zakona. Ali – sabur! Imat ćemo i mi i Hrvati svoje borce, svoje jedinice pa, pošto vide da nemamo «svoju državu» već da
hoćemo novu, zajedničku i bolju, povjerovat će nam pa ćemo onda zajedno do nje.
- Zašto ste mene zvali?
- Zato što računamo na tebe. Zaposlen si na željeznici, u velikoj ložionici i radionici za popravak i remont lokomotiva i vagona. Služiš se i njemačkim jezikom. Stvorit ćemo od tebe sjajnog obavještajca i kurira, boljeg nego što sam to sada ja. Konkretne zadatke dobit ćeš kad dođe vrijeme za to.
U ranu zoru 23. avgusta ozrenski, trebavski i krnjinski seljaci počeli su napad na susjedne gradove. Krnjinci su krenuli u manjim grupama, spočetka stihijno, sa komandirima koje su sami izabrali i samovoljno ulazili u sastav desetina. Imali su oružje koje su uzeli i sklonili nakon poraza kraljevske vojske. Municije su imali tek toliko da su njome mogli popuniti džepove. Naoružanih boraca imađahu stotinjak a nenaoružanih triput toliko. Ljudi bez oružja nosili su sjekire, capine, krampove, konopce... sve čime se moglo sjeći, obarati, rušiti... Kako bjehu šaroliko naoružani tako bjehu i opremljeni. Svi su krenuli u svojoj domaćoj odjeći, tek poneko, rezervist ili dezerter, imao je vojnu uniformu. Njima su se, nakon što su prešli Bosnu u Podnovlju, pridružili ustanici trebavskih sela.
Mirne muslimanske mještane Kotorska, Grapske, Čivčija i Male Bukovice, koji nisu znali šta se sprema, naglo su probudile puške i ogromne vatre. Planule su javne zgrade uz željezničku prugu: stanice, magacini, žandarmerijske postaje, mjesni uredi, škole... Mine su uz zaglušujuće eksplozije dizale u zrak mostove. Noć su parali kreštavi uzvici rušilaca, naredbe vođa i halakanje razuzdanih mladića. Kad se čovjek nađe u ovakvoj vrevi i buci, ma kako inače bio tih i staložen, popusti pred bukom mase pa i sam postaje bukač i galamdžija. Vika podstiče hrabrost pa se ona s množine prenese i na njega.
Do svanuća je bilo gotovo s onim što je trebalo srušiti, oboriti i spaliti na putu do grada. Ozrenci su sa svojih pravaca porušili mostove prema Usori i Tuzli a onda se razdvojili. Jedan dio, diverzanti, krenuli su na skladišta municije u Usori a drugi dio, pješadinci, na sam grad. Detonacija sa usorskih vojnih skladišta, ogromnog arsenala, bjehu tako snažne da su pucala stakla na prozorima kuća udaljenih kilometrima odavde. Trajale su satima, sve do podne. Za to vrijeme u prigradskom naselju Bare ustanici su od niza vojnih magacina uspjeli dići u zrak samo jedan. Uslijedio je protuudar neprijatelja pa su se morali povući.
Njemačka jedinica i domobranske snage koje su čuvale grad, pri prvom naletu ustanika povukle su se u bunkere, stare austrijske utvrde iz Prvog svjetskog rata, i na staru tvrđavu – to bjehu jedina mjesta koja ustanici nisu mogli dokučiti.
U dnevniku komandanta Štaba, koji će se kasnije koristiti za pisanje historije ovog rata, zapisano je: «23. avgusta odredi Narodno-oslobodilačkog pokreta pod rukovodstvom Štaba ozrenskog sektora, praćeni masom naroda, u ranim jutarnjim časovima izvršili su napad na Doboj, jedan od najvažnijih željezničkih čvorova u Bosni i Hercegovini. Oni su porušili pruge koje vode od Doboja prema Slavonskom Brodu do Kotorska, prema Sarajevu do Maglaja, prema Tuzli do Bosanskog Petrovog Sela i prema Tesliću do Tešanjke (60 kilometara). U dvodnevnim borbama su zauzeli Doboj (bez tvrđave), Gračanicu, Maglaj i desetak željezničkih stanica. Uz to uništili su telefonsko-telegrafske linije u dužini od oko 50 km. NOP odredi štaba Ozrenskog sektora gotovo bez otpora zauzeli su Gračanicu i razoružali žandarmerijsku ustašku posadu, zatim se povukli.
Napad na Maglaj izvršen je 24. avgusta ujutru, kada su oslobođeni Gračanica i Doboj. Ustanici su ušli u grad uz mali otpor neprijatelja, a ostali nepuna dva dana. Uništili su arhivu i uređaje u državnim ustanovama, poštu i željezničku stanicu. Pokupili su novac i namirnice iz državnih magacina. Zaplijenili l80 pušaka, dva puškomitraljeza, desetak sanduka municije i bombe. Osim toga izvučena je znatna količina sanitetskog
materijala, radio-aparata, pisaćih mašina i ostale opreme. Željeznička pruga je porušena, potrgane su telefonske veze».
Svijet je sve dublje potanjao u grotlo rata.
*
Dan kasnije u popodnevnim satima Nijemci i domobrani su ponovo zaposjeli Doboj. Ustanici su se povukli u šume a po selima iz kojih su oni poticali počela je hajka na ljude. Hapšeni su svi muškarci za koje se mislilo da su mogli nositi oružje. U Rudanku su žandari i policajci stigli s više kamiona i sve su ih napunili zatečenim seljacima. Jedan kamion se vraćao preko imanja Smailbegovićevih. Božica Janković ga je vidjela s obale rijeke gdje je prala škafove. Cesta i rijeka se na tom mjestu prosto dodiruju. Djevojka je ovlaš pogledala kamion koji je u brzoj vožnji stizao iza krivine. Vozilo bješe otvoreno, puno muških civila. Pogledala je bolje i – skamenila se! Među njima je ugledala svog oca i oba brata. Kriknula je i naglo potrčala za kamionom.
- Tata! - povikala je - Tata!
Pojurila je cestom kroz gustu prašinu koja se u oblacima dizala za vozilom. Posrtala je i padala. Kamion joj je izmicao svejedno što je divlje trčala. Svojom vikom je nadjačala zvuk motora i škripu karoserije. Prašina joj je kroz otvorena usta padala pravo u grlo.
- Mladene! Sretene!! - dozivala je iz sveg glasa.
Tad su i oni nju poznali.
- Vrati se! - povikali su uglas. - Božice, nazad! Skloni se! Bježi!
Kamion joj potom nestade iz vida.
Uzbuđena i uplašena potrča nazad, ne poslu - na nj nije ni mislila - nego pravo gazdinskoj kući. Jurila je kao da je krila nose. Protrča baštenski put, zatim voćnjak pa se stušti prema muškoj avliji. Tada natrča na dvojicu Smailbegovića, Edhema i Šefketa. Stajali su zauzeti razgovorom. Pade Edhemu pred noge i briznu u plač.
- Spasi ih! Molim te, spasi ih!
- Koga? Šta govoriš? - upita Edhem.
- Mog tatu! I braću! - grcala je. - Odvede ih vojska!
- Ne čini to, Božice, ustani - reče on u nelagodi što mu se ona mota oko nogu. - Ne plači. Učinit ću što mogu. Hoću sigurno.
Šefket pomože djevojci da ustane i donekle je umiri s nekoliko utješnih riječi te je posla da se odmori od uzbuđenja a bratu se obrati direktnim pitanjem:
- Misliš li stvarno nešto učiniti za te ljude?
- Trebao bih - odgovori Edhem. - Otac joj je star, uz to bolestan, a braća golobradi mladići koji ni o pušci ni o ratovanju pojma nemaju. Oni i ustanak?! Glupost! Ne mogu se ljudi kupiti od oka, tek onako...
Pouzdavši se u svoje ime i glas kuće, Edhem Smailbegović se uputio izravno u gradski zatvor, zatraživši prijem kod upravnika. Ali ovaj, mjesto da ga sasluša, naredi da ga smjeste tamo gdje i buntovnike. Nije molio da ga ne zatvaraju, jer mu nije u prirodi da se ponižava, ali se jeste iznenadio i u sebi ljutio što je bio nesmotren i naivno dozvolio da ga stisne jedan štakor, čovjek bez časti i osnovnog ljudskog odgoja. Dosad ga nikad niko nije ponizio, a pogotovo nisu ovakvi ljudi.
Proveo je u zatvoru ostatak dana, noć i već sutradan počeo ozbiljno razmišljati o ishodu svoje sudbine. U jednoj grupi
uhapšenika prepoznao je Janka Jankovića i njegove sinove. Vidjeli su i oni njega. Starac se spremao da mu priđe, ali su ga sinovi zadržavali.
- Neću moliti za sebe - čuo mu je glas, odlučan i tvrd, upućen sinovima - već za kćer, vašu sestru.
I prišao mu je.
- Gospodine - rekao je - oprosti što te po drugi put za nešto molim. Moja kći osim mene i svoje braće nema nikog bliskog. Ima baku, ali samohranu staricu, koja neće još dugo živjeti. Ja i moji sinovi ćemo još manje. Božica ostaje sama. Pomozi joj da odraste i snađe se u životu?
- Kako? Zatvorenik sam, zajedno s vama.
- Zatvoren greškom. To će se ispraviti. Tvoje mjesto nije ovdje.
- Greškom ste i vi zatočeni.
- Ne bi´ da se nadgovaramo, gospodine. Oba znamo sve. Tebe jakošnji zakon i poznaje i priznaje, mene ne. To je ta velika razlika. Ako me ne strijeljaju prije, sljedeća stanica mog puta je samo logor. Mogu li u tom ostatku života biti siguran da ćeš se brinuti o mojoj kćeri?
- Možeš - kratko reče Edhem pa pomisli s čuđenjem: «Ovaj nesretni starac još ima povjerenja u ljude».
Na imanju je vrijeme teklo bez glasa iz grada. Zabrinutost ucviljene djevojke se udvostručila. Ne vraćaju se otac i braća a sad nema ni Edhema. Nije mogla naslutiti šta o tome znaju u kući. Neizvjesnost ju je mučila. Briga joj se pretočila u zebnju kad se tišina produžila i sutradan. Da li njegovi znaju zašto ga nema? Poslije drugog dana nije izdržala šutnju. Pomislila je: «Dogodila se veća nesreća – i on je stradao!» Savjest joj se nije smirivala svejedno što je niko nije pitao ni za što, niti joj je prigovarao. Stala se pokorno obraćati jednom po jednom njegovom bratu i govoriti isto: «Ja sam molila gospodina da pomogne mom ocu. Ja sam kriva što ga nema».
Edhem Smailbegović je pušten tek petog dana. Izbavljen je zalaganjem brata Nur-efendije koji je oslobađanje proveo posredstvom uticajnih ljudi, najviše načelnika grada Latif-age Hadžimujagića. Došao je zapušten i podbuhao, beživotan, kao da ga je poplava izbacila. Djevojci je tog časa lahknulo. U njoj je tada samilost nadvladala žalost za ocem i braćom.
- Žao mi je što si propatio zbog mene - rekla je kad se sama našla s njim. - Brinula sam se za tebe. Tako mi je drago što si se vratio!
- Ali nisu oni - rekao je kratko, rezignirano. - Nisam ništa uradio.
*
Dan kasnije u popodnevnim satima Nijemci i domobrani su ponovo zaposjeli Doboj. Ustanici su se povukli u šume a po selima iz kojih su oni poticali počela je hajka na ljude. Hapšeni su svi muškarci za koje se mislilo da su mogli nositi oružje. U Rudanku su žandari i policajci stigli s više kamiona i sve su ih napunili zatečenim seljacima. Jedan kamion se vraćao preko imanja Smailbegovićevih. Božica Janković ga je vidjela s obale rijeke gdje je prala škafove. Cesta i rijeka se na tom mjestu prosto dodiruju. Djevojka je ovlaš pogledala kamion koji je u brzoj vožnji stizao iza krivine. Vozilo bješe otvoreno, puno muških civila. Pogledala je bolje i – skamenila se! Među njima je ugledala svog oca i oba brata. Kriknula je i naglo potrčala za kamionom.
- Tata! - povikala je - Tata!
Pojurila je cestom kroz gustu prašinu koja se u oblacima dizala za vozilom. Posrtala je i padala. Kamion joj je izmicao svejedno što je divlje trčala. Svojom vikom je nadjačala zvuk motora i škripu karoserije. Prašina joj je kroz otvorena usta padala pravo u grlo.
- Mladene! Sretene!! - dozivala je iz sveg glasa.
Tad su i oni nju poznali.
- Vrati se! - povikali su uglas. - Božice, nazad! Skloni se! Bježi!
Kamion joj potom nestade iz vida.
Uzbuđena i uplašena potrča nazad, ne poslu - na nj nije ni mislila - nego pravo gazdinskoj kući. Jurila je kao da je krila nose. Protrča baštenski put, zatim voćnjak pa se stušti prema muškoj avliji. Tada natrča na dvojicu Smailbegovića, Edhema i Šefketa. Stajali su zauzeti razgovorom. Pade Edhemu pred noge i briznu u plač.
- Spasi ih! Molim te, spasi ih!
- Koga? Šta govoriš? - upita Edhem.
- Mog tatu! I braću! - grcala je. - Odvede ih vojska!
- Ne čini to, Božice, ustani - reče on u nelagodi što mu se ona mota oko nogu. - Ne plači. Učinit ću što mogu. Hoću sigurno.
Šefket pomože djevojci da ustane i donekle je umiri s nekoliko utješnih riječi te je posla da se odmori od uzbuđenja a bratu se obrati direktnim pitanjem:
- Misliš li stvarno nešto učiniti za te ljude?
- Trebao bih - odgovori Edhem. - Otac joj je star, uz to bolestan, a braća golobradi mladići koji ni o pušci ni o ratovanju pojma nemaju. Oni i ustanak?! Glupost! Ne mogu se ljudi kupiti od oka, tek onako...
Pouzdavši se u svoje ime i glas kuće, Edhem Smailbegović se uputio izravno u gradski zatvor, zatraživši prijem kod upravnika. Ali ovaj, mjesto da ga sasluša, naredi da ga smjeste tamo gdje i buntovnike. Nije molio da ga ne zatvaraju, jer mu nije u prirodi da se ponižava, ali se jeste iznenadio i u sebi ljutio što je bio nesmotren i naivno dozvolio da ga stisne jedan štakor, čovjek bez časti i osnovnog ljudskog odgoja. Dosad ga nikad niko nije ponizio, a pogotovo nisu ovakvi ljudi.
Proveo je u zatvoru ostatak dana, noć i već sutradan počeo ozbiljno razmišljati o ishodu svoje sudbine. U jednoj grupi uhapšenika prepoznao je Janka Jankovića i njegove sinove. Vidjeli su i oni njega. Starac se spremao da mu priđe, ali su ga sinovi zadržavali.
- Neću moliti za sebe - čuo mu je glas, odlučan i tvrd, upućen sinovima - već za kćer, vašu sestru.
I prišao mu je.
- Gospodine - rekao je - oprosti što te po drugi put za nešto molim. Moja kći osim mene i svoje braće nema nikog bliskog. Ima baku, ali samohranu staricu, koja neće još dugo živjeti. Ja i moji sinovi ćemo još manje. Božica ostaje sama. Pomozi joj da odraste i snađe se u životu?
- Kako? Zatvorenik sam, zajedno s vama.
- Zatvoren greškom. To će se ispraviti. Tvoje mjesto nije ovdje.
- Greškom ste i vi zatočeni.
- Ne bi´ da se nadgovaramo, gospodine. Oba znamo sve.
Tebe jakošnji zakon i poznaje i priznaje, mene ne. To je ta velika razlika. Ako me ne strijeljaju prije, sljedeća stanica mog puta je samo logor. Mogu li u tom ostatku života biti siguran da ćeš se brinuti o mojoj kćeri?
- Možeš - kratko reče Edhem pa pomisli s čuđenjem: «Ovaj nesretni starac još ima povjerenja u ljude».
Na imanju je vrijeme teklo bez glasa iz grada. Zabrinutost ucviljene djevojke se udvostručila. Ne vraćaju se otac i braća a sad nema ni Edhema. Nije mogla naslutiti šta o tome znaju u kući. Neizvjesnost ju je mučila. Briga joj se pretočila u zebnju kad se tišina produžila i sutradan. Da li njegovi znaju zašto ga nema? Poslije drugog dana nije izdržala šutnju. Pomislila je: «Dogodila se veća nesreća – i on je stradao!» Savjest joj se nije smirivala svejedno što je niko nije pitao ni za što, niti joj je prigovarao. Stala se pokorno obraćati jednom po jednom
njegovom bratu i govoriti isto: «Ja sam molila gospodina da pomogne mom ocu. Ja sam kriva što ga nema».
Edhem Smailbegović je pušten tek petog dana. Izbavljen je zalaganjem brata Nur-efendije koji je oslobađanje proveo posredstvom uticajnih ljudi, najviše načelnika grada Latif-age Hadžimujagića. Došao je zapušten i podbuhao, beživotan, kao da ga je poplava izbacila. Djevojci je tog časa lahknulo. U njoj je tada samilost nadvladala žalost za ocem i braćom.
- Žao mi je što si propatio zbog mene - rekla je kad se sama našla s njim. - Brinula sam se za tebe. Tako mi je drago što si se vratio!
- Ali nisu oni - rekao je kratko, rezignirano. - Nisam ništa uradio.
*
Umihana je iz Tarevaca vratila Paši kćer. Nije bila sigurna da Zarifu može sačuvati pred tolikim vojnicima s različitih strana koji se danonoćno smucaju po selu, opijaju se i kroz tarabe proviruju u avlije ne bi li gdje opazili koju ženu. Najmila je dvojicu momaka, domaćih domobrana, da fijaker s djevojkom otprate u Malu Bukovicu. Djevojka se nije radovala povratku jer ju je kod kuće čekao prazan i sumoran život. Dok se vozila, mislila je šta ostavlja: veliko živo selo, školu, čitaonicu, društva «Gajret» i «Narodnu uzdanicu», priredbe, tečaj za opismenjavanje... Na tečaju je upoznala njega – Edhema Mujbegovića. Spočetka joj se nije dopadao, bješe ozbiljan, nikad da se nasmije. Ni vanjštinom se nije isticao: onizak, grubih crta lica i blijedih očiju; nije više ni bogat. Blizak joj je bio jedino po porijeklu, iz begovske je familije. Javljali su joj se mlađi i ljepši momci, ponikli u siromašnim kućama, pa joj je tetka Umihana svakog odbijala govoreći kako izgled i ljepota ne mogu biti ravni njenom gospodskom porijeklu. «U mladosti sam mislila drukčije», govorila joj je, «ali su tada i prilike bile drukčije. Mirno se i dobro živjelo, a sada je rat, vrijeme patnje i umiranja. Mladalačke osjećaje valja zamijeniti zrelim promišljanjem a ovi mladići su vjetropiri, ne misle šta će biti sutra. Edhem je drukčiji, ako već hoćeš, moreš s njim». Tetka nije ni njega osobito begenisala. Nije mu, kao ni svom Halilu, opraštala što se kazuje Srbinom i druži se sa «crvenima», ali to nije gore od fukarluka i mladalačke ludosti.
Vraća se kući u najgore vrijeme, kad joj je momak u zatvoru. Vlasti su otkrile da je «crven» pa su ga, zajedno s braćom i ostatkom grupe komunista uhapsile i sprovele u općinski zatvor u Modriči. Tetka joj nije dozvolila da ga posjeti, jer ne priliči djevojci iz ugledne kuće da dohodi momku, a pogotovo da mu dohodi u zatvor. Potom su uhapsili i Halila, tetkinog sina. Ni njemu nije mogla u zatvor. «Ima oca, ima mene», rekla je tetka, «neće biti sam». Oni koji posjećuju zatvorenike, kazuju da ih u zatvoru tuku, muče i da se neki ne mogu ni poznati. Da bi prekinule te priče, zatvorske vlasti su cijelu grupu premjestile u susjedni grad - Gradačac. Majke i sestre, Tarevljanke, i tamo su išle za zatočenicima i nosile im hranu. Vraćale su se blijede, skopnjele od žalosti i brige. «Prošli rat gulio kožu meni, ovaj to čini mom sinu», govorio je Ahmet-beg tvrdo, uzimao flašu i nastavljao piti.
U Tarevcima ostavlja i brata Jusufa. On se odomaćio, oženio se ne slušajući tetku (muško, pa more!) i zaposlio u trafici seoske čitaonice. Izabrali ga i za muhtara. Sad ga mještani viđaju kako na zidove lijepi razne objave njemačke Ortskommandature,
prenosi njihove opomene i naređenja, vidno utučen što mora obavljati taj nečasni posao. Osjeća stid kao da je svojom rukom pisao to što ljudi s gnušanjem čitaju.
Misli joj dokučiše i prizore dolaska muhadžira iz Zvornika. Glavni seoski trg se zacrnio od mnoštva žena s djecom u naručju i mališanima koji su im se držali za dimije. Djevojke su nosile zavežljaje a starci su prtili vreće i bale ćebadi. Sva ta lica bjehu bez boje života, sasvim blijeda, voštana, ličila na avetinjska. Grupe su stizale u razmacima, većim ili manjim, već onako kako je koja imala snage da hoda.
Njihovi sprovodnici, službenici općine, predali su muhtaru Jusufu i muteveliji sela spiskove sa imenima dovedenih beskućnika, dadoše i neke usmene upute pa se vratiše, a domaćini ostadoše oči u oči sa zanijemjelim ljudima.
Tetka Umihana i tetak Ahmet-beg se brzo dogovoriše da isprazne bivšu kuću za služinčad i prime na izdržavanje dvije familije. «Da bogdo morem», čuje tetkin glas, «uzela bih više. Ne živim ko nekad. Allahu moj, koje li sudbine: isti belaj zadesio iste ljude. Ovako isto su bježali od srpskih komita u prošlom ratu, ostajući bez svojih kuća, bez svog mâla, bez ičega. Nisu svi ni živote iznijeli. Ti su ostali spaljeni ili poklani na svojoj zemlji. Huda sudbina! Svuda na svijetu je teško biti Musliman, a na Drini pogotovo».
Dok razmišlja, osjeća kako točkovi fijakera propadaju u gustu prašinu i kako je, zapravo, čitav život satkan od čestica nekakve prašine.
*
l6. septembra ustaški sud u Doboju osudio je na smrt 73 ustanika, Srbina, koji su odmah strijeljani na stratištu u Barama. Ostali uhapšenici su otpremljeni u logore. Ugledni Muslimani iz grada i okoline su, koristeći poznanstva sa članovima tužilaštva, pokušali da utiču na odluke suda u korist ustanika. Govorili su, pored ostalog, da će žrtve biti osvećene, jer je u šumi pod puškom sve više njihovih ljudi. S tim uvjeravanjima nisu puno uspjeli. Jesu toliko da se broj smrtnih presuda unekoliko smanji. O tome u kakvoj su nemilosti bili Srbi, govorio je kod kuće, u povjerenju, Hasan Kadić. Tada još nije bio u domobranskoj uniformi i nije ni mislio na to da će biti nečiji vojnik. Vraćajući se jednog dana iz grada, prolazio je cestom što vodi pored zatvora. Otuda, kroz podrumske prozorčiće, opazili su ga neki zatočenici u kojima je prepoznao komšije iz Velike Bukovice i Kladara. Oni su ga dozivanjem zaustavili. U rukama isturenim kroz rešetke držali su savijene komade hartije, neke papiriće. Bjehu to oproštajna pisma koja su napisali svojim roditeljima, ženama ili svojoj djeci. Zamolili su ga da uruči ta pisma. On se toga prihvatio.
- Vi ćete izaći odatle, vi niste ništa krivi - rekao je.
- Nismo krivi, ali nećemo izaći - govorili su s vidnim uzbuđenjem. - Nas će strijeljati.
Jednog od njih, Lukića iz Kladara, koji je kod njega naručivao obuću za svoju porodicu, poslije ustanka je bio sreo na rudanskoj željezničkoj stanici kada je čekao voz za Doboj. Imao je službeni poziv vlasti da se javi u sud.
- Đorđe, ne idi - rekao mu je - uhapsit će te. Svi koji su se javili, završili su u zatvoru.
- A ne! Ne, ´Asane. Ja se nisam bunio, nisam ni bio ovdje kad su se sela digla na ustanak. Idem čista obraza. Prav sam ko sunce!
- Otišao je i nije se vratio - završio je Hasan.
- Jadan svijet - izusti Džehva, koja ošuti časak pa upita: - Moreš li se izvući, da ne budeš više u bunkeru?
- Morem, jer sam dobrovoljac, ali će me onda mobilisati u neku pokretnu jedinicu pa poslati ko zna kud. Najteže je boriti se protiv komunista.
- Zašto?
- Dobro su organizovani i vješti u nagovaranju ljudi da im se priključe u borbi. Zovu svakoga, bez obzira na vjeru. Za razliku od ustaša i četnika, oni ne pljačkaju narod, ne terorišu ga, i ne ubijaju civile. Imaju sve više pristaša, čak i među nama domobranima.
- Onda bi valjalo da oni dobiju rat.
- Ne bi. Ne valjaju ni oni. Da zavladaju, zemlja bi, fabrike, preduzeća, radnje... bili oduzeti od svakoga i to proglašeno narodnim dobrom.
- Šta to znači?
- Znači da bi mi oduzeli radionicu. Sve što je u njoj, pripalo bi državi. Meni bi ponudili da radim za njih, za plaću koju bi sami odredili. Ni jedan jedini ekserčić, da ne govorim o opremi i mašinama, ne bi bio više moj. Ostao bih go kao prst, a skoro dvadeset godina radim i stičem da ovo imam. Iščupao sam se iz siromaštva, a ovim bih ponovo pao u njega.
- Kako vlastita imovina more biti svačija? To nikako ne razumijem.
- Kod njih more! To je također pljačka, ali ne dao Bog da to neko pred njima tako nazove.
- Kako ćemo živjeti ako se to, gluho bilo, i dogodi?
- Ne znam, nisam pametan. Grozim se kad razmišljam o
tome.
- Koja onda vojska valja?
- Nijedna. Za sada je važno jedino sačuvati kuću i evlad. Rat se tek razbuktava. I potrajat će. Manjkat će hrane, a nas je
petero.
- Bit će šestero. Opet sam trudna.
- Eto vidiš - dočeka on hladno i zamisli se. - Sve belaj do belaja.
Domobranska jedinica u kojoj je služio provodila je u to doba mirne dane jer su se ustanici pred okupacionim snagama povukli daleko u brda. Zahvaljujući okolnosti što mu je satnik brat, mogao je napuštati bunker kad god je htio. Održavao je kuću redovno a stizao je svraćati i u radionicu. Zbog opće mobilizacije ostala su mu samo dva majstora, obnevidjeli starci koji više nikome a pogotovo vojsci odavno ne trebaju. Njih je uputio u selo da obiđu sve muhadžire i da svakome od njih pregledaju obuću. Kome je dotrajala, da se popravi; ko je nema, neka mu se napravi. Ako ne bude dovoljno materijala, neka se koristi stari. Važno je da niko ne dočeka zimu bos.
Tek u duboku jesen, sredinom novembra, brat Halil mu jedne prilike reče:
- Burazere, narednih dana ne izlazi iz bunkera. Moramo biti mobilni. Bit će okršaja. Naši i Nijemci kane odbaciti ustanike dalje od brdâ koja nas okružuju. Tjerat će ih sve do Ozrena, do tamošnjih šuma. Lakše je to uraditi sada, nego se s njima lomatati zimus, kad pritisnu snjegovi. Ima još jedna novost: u gradu će stalno ostati Štab 4. domobranske divizije. Komandant je pukovnik bivše jugoslavenske vojske Asim Tanović, divan čovjek. O njemu mi je, u povjerenju, govorio Nur-efendija Smailbegović. Njih dvojica se dobro poznaju i, haman, sarađuju. Lijepo za čuti, je l´ de? Samo - jezik za zube!
