Dugogodišnji borac za prava Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Bošnjačkog nacionalnog vijeća Republike Hrvatske, odnedavno i predsjednik Koordinacije nacionalnih manjina Grada Zagreba, Armin Hodžić, autor je „Našeg puta“, zbirke tekstova koje je objavljivao na stranicama jedinog bh. sedmičnog lista „Stav“. Riječ je o autorskim osvrtima, ali i intervjuima koje je davao za razne medije te reakcijama na društveno-političko-kulturna zbivanja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koja su obojana pogledom istaknutog aktiviste bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Ova djelo, koje broji gotovo 300 stranica, predstavlja i svojevrsnu hroniku borbe za prava Bošnjaka, prava koja su ovoj nacionalnoj manjini često osporavana.
Ono što će svakog čitaoca kojem se ovo štivo nađe u rukama prvo zaintrigirati svakako je naslov. Kako Faris Nanić u svojoj recenziji naglašava, naziv ove knjige – „Naš put“ – gotovo potpuno, ipak intrigantno za čitatelja sugerira tematski blok o kojem tekst knjige govori, kao i autorovu idejnu opredijeljenost i aktivan pristup društvenim problemima, zemlje u kojoj je rođen, živi i radi – dakle domovine i matične zemlje naroda kojem pripada – dakle otadžbine, zemlje otaca, predaka. Naslov odmah uvodi čitatelja u ne svakom u Hrvatskoj blisku problematiku položaja nacionalnih manjina, posebno one bošnjačke, kao i temu Bošnjaka kao naroda i njegove matične domovine. Imenica „put“ naglašava autorovo opredjeljenje da za borbu na bazi principa i vrijednosti, dakle na put identitetske, političke i kulturne emancipacije Bošnjaka, od manjinske u Republici Hrvatskoj do ukupne u matičnoj državi toga naroda, u regiji i globalnim odnosima.
I sam Armin Hodžić kaže da je njegova knjiga svojevrsno sumiranje kontinuiteta od pet godina pisanja o raznoraznim temama te da se kroz taj kontinuitet na jedan dobar način može vidjeti ideja koju zastupa, ideali kojima teži.
„Ideje su bitne jer one politici daju smisao. Iza politike bitno je da se nalazi konkretna ideja. Čitajući ove tekstove, svaki čovjek će dobiti odgovor na pitanje koja je moja ideja kada govorimo o političkom životu Bošnjaka u Hrvatskoj. Nakupilo se dosta tekstova koje sam objavljivao u 'Stavu' i, kada sam stao i pogledao koliko je to građe, s tim da je dosta članaka i filtrirano, vidio sam da je to nekih 300 stranica čistog teksta. Stoga smatram da je ova knjiga prava prilika da se javnost, koja možda do sada i nije bila upoznata s mojim pisanjem, konačno i upozna. Ono što mene prati sve vrijeme, od početka mog angažiranja, jeste podrška unutar zajednice koju imam i koja se na kraju krajeva ogleda i u rezultatima izbora svake vrste na koje sam do sada izlazio. U srži ideje koju zastupam jedan je zajednički put – put izgradnje boljeg položaja Bošnjaka u Hrvatskoj, borbe za veća prava. Kada sam pročitao sve tekstove koje sam potpisao kao autor, uočio sam upravo te dvije poveznice. Dakle, jedna je ta da sam sve vrijeme imao podršku ljudi, nisam djelovao samostalno, a druga da je izgradnja boljeg položaja Bošnjaka jedan maraton, a ne sprint koji iz perioda u period 'trčimo'. To je taj put koji će, iskreno se nadam, završiti na način da će Bošnjaci u Hrvatskoj imati poboljšan status i da će konzumirati veća prava nego što je to danas slučaj. Kada je riječ o projektima koje imamo u planu, imamo ih puno, ali idemo korak po korak. Puno toga smo uradili s ciljem boljeg pozicioniranja Bošnjaka u društvu, a sama činjenica da sam nedavno izabran za predsjednika Koordinacije nacionalnih manjina Grada Zagreba dovoljno govori da naš rad postaje prepoznatljiv i izvan okvira bošnjačke nacionalne zajednice. Prvi put u dvadeset godina je Bošnjak na čelu te koordinacije“, kratko je Armin Hodžić kazao o svojoj knjizi.
Samosvjesna linija političko-društvenih komentatora
Kako je istakao u predgovoru glavni i odgovorni urednik „Stava“ Filip Mursel Begović, kod Armina Hodžića primjećujemo artikuliranje stavova bez opterećenja straha i bez kompleksa manje vrijednosti. To je tako i u slučaju kada kao publicist analizira politički događaj i kada kao političar artikulira stav u svojim intervjuima za hrvatske medije.
„Vrlo je mali broj autora među Bošnjacima u Hrvatskoj koji su se odvažili da komentiraju dnevno-političke aktuelnosti iz pozicije manjine, pritom da bez autocenzure progovaraju i o vlastitoj manjinskoj poziciji i o unutarmanjinskim problemima i sukobljavanjima, kojih nikada ne nedostaje. Razlog tome vidimo upravo iz samonametnutog straha od nelojalnosti, potpuno neprihvatljivog osjećanja za one Bošnjake koji su rođeni u Hrvatskoj kao druga, treća ili četvrta generacija doseljenika iz Bosne i Hercegovine. Činjenica da je Hodžić sljednik samosvjesne i posve rijetke linije političko-društvenih komentatora s naglašenom pozicijom koja ne kalkulira ili pehlivani sa svojim nacionalnim i vjerskim ishodištima daje na važnosti knjizi“, napisao je, između ostalog, Begović.
Armin Hodžić prilazi „Stavu“ u trećoj godini izlaženja, dakle, krajem 2017. godine, kada više nema probošnjačke platforme u Hrvatskoj u kojoj bi artikulirao svoje stavove.
„I tu počinje naša saradnja i drago mi je da sam mogao pratiti njegov razvoj, na neki način i sudjelovati u njemu, da bih danas došao u situaciju da po mnogim temama učim od njega ili da ideje razmjenjujemo. Možda je to i najveći kvalitet koji se može doseći, a on se temelji na komunikaciji i idejnom nadopunjavanju, da bi ponekad to bila i nacionalna tužbalica, ponekad dijeljenje razočarenja, ali nikada ova zagrebačka škola nije zagovarala bilo kakvu predaju i odustajanje, nije zapadala u katatoniju moralnog relativizma i, što je najvažnije, nije mijenjala svoje sržne idejne postavke kada govorimo o nacionalnim i vjerskim vrijednostima. Ovo naše druženje, uslijed ideoloških srodnosti, a ne uslijed potrošnih zabava, znatno određuje i ono što konzumiraju Bošnjaci, sada možemo reći bilo gdje u svijetu jer 'Stav' se čita i širom naših dijaspornih planeta. Možda će neko pomisliti da je ovo nesuvisla samohvala i pretendiranje na neku vrstu ekskluzivnog podražaja vlastitim egoizmima, ali neka primi na znanje da je zagrebački 'Behar' tokom svog izlaženja u Zagrebu bio jedini bošnjački časopis za kulturu na svijetu, da njegovim gašenjem drugoga nema, da je kompletna zagrebačka bošnjačka škola o kojoj smo govorili inhalirana u 'Stav' i da drugoga časopisa nemamo“, nadovezao se Filip Mursel Begović.
Jasno i precizno uočava probleme
Recenzenti „Našeg puta“ bili su Filip Škiljan i Faris Nanić. Škiljan za Armina Hodžića kaže da je mladi čovjek velikih ambicija koji odudara svojom političkom zrelošću od najvećeg broja hrvatskih političara. „Naš put“ je, kako je to ocijenio, jedan drugačiji pogled na pojedine političke odnose, posebno na odnose Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.
„Hodžić se ponajprije u svojim tekstovima bavi položajem bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj kao i trenutačnim odnosima dviju država. Ne štedeći nikoga, iznosi svoje stavove o tome koliko se i na koji način mijenja hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i na koji se način svjetske politike upliću u politike balkanskih zemalja. U svojim autorskim tekstovima donosi niz preciznih brojčanih podataka o izborima u Hrvatskoj te o broju pripadnika nacionalnih manjina i o njihovoj političkoj participaciji u Hrvatskom saboru. Jedna od tema kojom se Hodžić bavi jest pitanje asimilacije i etnomimikrije koje su vrlo prisutne kod bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Hodžić piše i o glavnim akterima hrvatske, bosanskohercegovačke i svjetske politike, a način na koji to radi pokazuje da je riječ o vještom komentatoru društveno-političkih prilika koji to čini interesantno čitateljima raznih profila. Vidljivo je da je Hodžić dobro informiran analitičar koji sagledava odnose između političara i zemalja iz svih kutova gledanja i nakon promišljanja donosi svoj stav“, napominje Filip Škiljan, uz riječi da ova je ova knjiga i povijesni dokument koji svjedoči o vremenu koje Hodžić analizira.
Faris Nanić je za Armina Hodžića, kao politologa i osobe koja se bavi politikom, rekao da on kao „zoon politikon“ vrlo jasno i precizno uočava probleme svoje domovine, gotovo ih vivisekcijski analizira, donosi utemeljene sudove, što u istoj ili nešto manjoj mjeri čini i prateći političku scenu u Bosni i Hercegovini, posebno utjecaj politike Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. I to sve uz jedan vrlo odmjeren, elegantan pristup.
„Jean Paul Sartre je naglašavao kako je važno izbjeći zamku uvjerenja da su pakao oni drugi. Drugi ili drugačiji, dodali bismo. Zato je važno reći da ovaj autorski i 'autourednički' prvijenac Armina Hodžića, u svakom eseju, tekstu, saopćenju i intervjuu svjedoči ovu misao egzistencijalističkog filozofa. Hodžić je u potpunosti izbjegao zamku, dapače, za njega su različitost čvrstih identiteta i ravnopravnost inkluzivnog društva conditio sine qua non modernog i uspješnog društva. Drugi i drugačiji nisu pakao, oni su bogatstvo i jedini model, put – kako bi sam autor naglasio u naslovu“, zaključak je Farisa Nanića.
Armin Hodžić odlučio je prvu promociju knjige „Naš put“ upriličiti u Novinarskom domu u Zagrebu 30. septembra, nakon čega će, svakako, uslijediti njeno predstavljanje i u drugim hrvatskim gradovima, ali i u našoj državi.
Filip Mursel Begović: Kome je svojom slobodom smetao Armin Hodžić
Ništa od bošnjačkih unutarnjih sukoba i romantiziranih suncokretskih naginjana „amo-tamo“ ne primjećujemo kod Armina Hodžića, on nastupa iz prirodnog stanja stvari, nema emotivnih krajnosti, a izvor toga vidimo i u njegovoj političkoj ambiciji koja traži korektnost u svojim nastupima. Bez obzira na to, neki su ovakvu poziciju opisivali kao svađalačku upravo zato što ne mogu pronaći ono dostojanstvo koje je jamstveni list slobode govora i slobode misli. Uostalom, nije li pozicija intelektualca uvijek kritička i time manjinska bez obzira na nacionalno ili vjersko opredjeljenje? Posebno se to odnosi na Hodžićeve nastupe u hrvatskoj javnosti, a znali smo čuti od samoprozvanih bošnjačkih elita u Hrvatskoj optužbu da svojim istupima „svađa Hrvate i Bošnjake“. Naprosto je nevjerovatno da su navodne elite lojalnost definirale poltronstvom, šutnjom i pokornošću. Smetao je svojom slobodom Armin ne samo nekim kvaziintelektualcima koji su po bošnjačkim udrugama puno brbljali, ali gotovo ništa doprinosili, već i potrošenim bošnjačkim politikantima u Hrvatskoj, jer je pokazivao inicijativu i kretnju, jer je uspio u onome što se rijetko ko od njih usudio i poželjeti – da probije medijsku blokadu na manjinske teme i da mimo srpskih predstavnika u Saboru postane prepoznatljiv u hrvatskoj javnosti.
