Krhke granice Zapadnog Balkana ponovno izazivaju zabrinutost u Evropskoj uniji, sve nakon što su u Bruxelles dospjeli dokumenti anonimnih autora poznati pod nazivom “non-papers”. U tim su dokumentima ideje za prekrajanje granica Bosne i Hercegovine, ali ovaj put mirnim putem, bez granata i metaka.
Hrvatska i Srbija podijelile bi Bosnu i Hercegovinu, Bošnjacima bi ostavili samo jedan kanton, a i od tog bi kantona, s obzirom na to da se radi o muslimanima, napravili protektorat. Zauzvrat, Kosovo bi postalo dijelom Albanije, dok bi kosovski sjever, na kojem su Srbi većina, postao autonomna cjelina. Tako se na scenu vraćaju lascivni i neostvareni snovi o kovanju “Velike Albanije”, “Velike Srbije” ili “Velike Hrvatske”.
Afera non-papers podudara se s 30. godišnjicom početka ratova u bivšoj Jugoslaviji. Slovenija je svoju nezavisnost proglasila 25. juna 1991. godine, što je dovelo do desetodnevnog rata između slovenačkih snaga i tadašnje Jugoslavenske narodne armije. Nakon referenduma 19. maja, Hrvatska je pod vodstvom Franje Tuđmana proglasila nezavisnost također u junu. U oktobru 1991. godine Jugoslavenska ratna mornarica počela je bombardirati Dubrovnik, a nakon višemjesečne opsade, JNA je uz pomoć paravojnih četničkih formacija okupirala Vukovar. Grad u istočnoj Slavoniji pao je 17. novembra.
Dok se početkom '90-ih raspadala Jugoslavija, i na sportskim se terenima vidjelo kako će sve to skupa okončati u krvi. Nakon što je beogradska “Crvena zvezda” osvojila Kup šampiona 1991. godine, a nakon toga postala i klupski prvak svijeta, Arkan i njegovi “Tigrovi” došli su na beogradski aerodrom kako bi dočekali fudbalere i svakom od njih dali grumen zemlje iz osvojene Slavonije. Ubijanje je postalo nacionalni sport.
Iako mu je zemlja bila pod teškom agresijom, Franjo Tuđman je bio obična preslika Slobodana Miloševića, generatora raspada Jugoslavije. U martu 1991. godine srbijanski i hrvatski predsjednik tajno su se dogovorili da podijele Bosnu i Hercegovinu, iako su obojica do kraja života poricali da su u Karađorđevu sklopili takav sporazum. Tuđman je Bosnu smatrao izmišljenim neredom, fatalnom posljedicom osmanske vladavine. Danas isto misli srbijanska i srpska politička elita, predvođena Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom. I danas, trideset godina kasnije, Bosni i Hercegovini i dalje rade o glavi, i to najviše čovjek koji predsjedava njezinim Predsjedništvom.
Na tridesetu godišnjicu početka ratova u bivšoj Jugoslaviji Međunarodni sud u Haagu potvrdio je doživotnu kaznu zatvora komandantu VRS-a Ratku Mladiću. Trebala bi to biti poruka svima, lekcija kako će završiti oni koji razmišljaju o nekim novim ratovima i novim kartama. No, problem je što je Balkan oduvijek bio zemlja loših đaka.
