Nijaz Memić se Armiji RBiH, odnosno, najprije Zelenim beretkama, priključio kao maloljetnik, više puta je ranjavan, ranjavan je i kao maloljetni borac. No, kobno ranjavanje desilo se 13. septembra 1993. godine, kada je ostao bez dijela lijeve noge nakon što je kao pripadnik IDČ-a Prve brdske brigade nagazio na minu tokom izviđanja. Za posebne zasluge i doprinos u odbrani BiH Nijaze je dobitnik priznanja: “Povelja sa zlatnim štitom”. Nakon agresije ostao je na putu posvećenosti domovini. Bavio se najprije sjedećom odbojkom, u kojoj nije pronašao sebe, pa se ozbiljnije aktivirao u zimskim sportovima, prije svega skijanju. U martu 2010. godine u Vankuveru (Kanada) bio je prvi i jedini predstavnik BiH na zimskim paraolimpijskim igrama što je ujedno bio i historijski i premijerni nastup nekog bh. sportiste na zimskim paraolimpijskim igrama. Učestvovao je i na dva evropska i svjetska prvenstva u skijanju za osobe s invaliditetom. Osnivač je i skijaškog kluba za osobe s invaliditetom “Sarajevo”. Potpredsjednik je Udruženja boraca 115 brigade Stari Grad.

Nijaz Memić gost je 18 izdanja stavovog podcasta “8 korpus” u kome je govorio o svom putu tokom agresije, ali i aktivnostima i angažmanu nakon agresije. Kao suvremenik, učesnik i odličan hroničar ofanzivnih i defanzivnih akcija na Trebeviću, Nijaz je uglavnom govorio o tim događajima.

“Prva ozbiljna akcija na Trebeviću bila je 8. juna 1992. godine kada je bio prvi pokušaj deblokade Sarajeva. Slabo naoružani borci Armije RBiH krenuli su deblokirati Sarajevo s unutrašnje i vanjske strane. Pravci djelovanja bili su: Trebević, Vraca, Poline, Žuč, Ilidža. Ova akcija odnjet će stotine života, posebno na Poljinama. Ja sam bio na Trebeviću. Jedna grupa naše jedinice predvođena Dinom Magodom išla je preko Čoline kape prema Vidikovcu i gornjem dijelu bob staze. Druga grupa otišla je preko Boguševca prema Opservatoriju i donjoj polovini bob staze. Ostatak ljudi, među kojima sam bio i ja, ostala je na rezervnom položaju i preko radio veze pratila ‘živi prenos’ ove akcije. Magoda je sa svojom grupom napredovao, druga grupa je našla na težak otpor na donjem dijelu bob staze, a onda su to rješili Alija Miladin i Sulejman Zolj. Granate su padale sa svih strana. Otišao sam do kuće da se prezujem jer me je žuljala obuća. I dok sam sjedio na stepenicama ispred kuće s babom i komšijom, pala je granata na kuću, crijep se sručio na nas, bio sam potpuno pokriven njime, jedva sam se pridigao, crijep mi je povrijedio glavu toliko da su me prevezli u bolnicu. Bilo je to moje prvo ranjavanje kao posljedica granatiranja. U bolnici je bio haos, stalno su pristizali ranjenici, posebno s Poljina. Akcija deblokade presrasla je nažalost u masakr.”

Nijaz je svjedok pet akcija na Trebeviću, uspješnih i neuspješnih. Svjedok je desetina mrtvih četnika, koji su napadali prema gradu i bivali povremeno glineni golubovi, ali je i svjedok smrti, nestajanja, ranjavanja naših boraca. Najgore je bilo 29. maja 1993. godine. Bila je to akcija na Trebević iz više pravaca. Nijaz je bio u grupi od 56 boraca koji su se kretali preko izrazito teškog pravca preko Malog i Velikog točila koji se nalaze na gotovo okomitom dijelu obronaka Trebevića prema Miljacki uzvodno od Kozije ćuprije iznad nekadašnje uskotračne pruge. Iako je bilo određenih uspjeha epilog akcije bio je loš, dva mrtva borca, 27 nestalih i 60 ranjenih.

Koban dan za Nijaza bio je 13. septembar 1993. godine kada je teško ranjen u akciji izviđanja na Gradištu koje se nalazi na izlazu iz Sarajeva prema Palama iznad kamenoloma, a odakle je artiljerija tukla po Sarajevu, posebno Starom Gradu. Pred samu četničku liniju, naišli su na minsko polje. Primjetili su prvu minu koju je borac Dino deaktivirao i dao Nijazu da je stavi u džep i ponese. Bili su svjesni da su u minskom polju, ali su znali i šeme po kojima su stavljane mine. Procjenjujući koja je šema u pitanju krenuli su naprijed. Procjena je bila loša, Nijaz je stao na minu. Dino je htio previti Nijaza ali mu je ovaj sugerisao da se povuku na sigurno. Dino je krenuo i onda je i on stao na minu. Odvalila mu je nogu, kao i Nijazu. Eksplozija “Dinine mine” odbacila je poveći kamen koji je udario Nijaza u rebra, srećom bio je pancir na njemu koji ga je spasio možda i od smrti, “samo” su mu slomljena rebra. Izvlačenje do linije Armije bilo je prava filmska drama.

Epilog je nabolje sročen u usmenom izvještaju koji dr. Gavrankapetanović iznosi Nijazu nakon operacije: “Povreda je bila strašna, rana na stopalu ti je bila 13 puta 10 centimetara. Mina ti je potrgala sve što se moglo potrgati: krvne sudove, ligament, tetive. Na kraju, nedostajale su gotovo sve kosti iz stopala. Imao si samo one sitne u prstima. Sa ovakvom povredom i silinom eksplozije koja ti je zabila prljavštinu i komade mine gotovo do koljena, moralo se amputirati puno visočije od ovoga gdje je sada amputirano. Zavratio sam kožu sa strane i to očistio. Još uvijek nisam siguran da je ovo dobro i da neće biti problema. Vidjećemo u narednih nekoliko dana. Ako se pojavi temperature morat ćemo ponovo. Ni ovo ostalo ti nije nimalo bezazleno, pogotovu ovo na listu desne noge. Potrajat će i trebaće ti strpljenje."