Basara i Aničić optuženi su za zločin protiv čovječnosti u Sanskom Mostu i dijelovima općine Prijedor. Nedeljko Aničić bio je komandant Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane, a Branko Basara komandant 6. sanske brigade VRS-a. Obojica su bili članovi kriznog štaba tzv. Srpske opštine Sanski Most. U sažetku optužnice koju je Sud BiH potvrdio u augustu 2014. navodi se da su, s drugim članovima kriznog štaba, Aničić i Basara u okviru udruženog zločinačkog poduhvata počinili progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva ubistvima, prisilnim preseljenjem, deportacijama, zatvaranjem, granatiranjem i rušenjem sela i zgrada i vjerskih objekata. “U tim napadima vojske i policije na civile u selima i mjestima Mahala, Muhići, Otoka, Briševo, Stara Rijeka, Stari Majdan, Hrustovo, Vrhpolje, Lukavice, Begići, Kenjari, kao i drugim lokacijama, ubijeno je više stotina civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, među kojima su žene, starci, djeca i trudnice, a veliki broj muškaraca zarobljen je i prinudno odveden u nepoznatom pravcu ili u logor Manjača i druge logore, od kad im se gubi svaki trag, da bi kasnije bili ekshumirani iz većeg broja masovnih grobnica na tom području. U okviru ove optužnice procesuiraju se ubistva više od 200 žrtava.”

ZLOČINI U SANSKOM MOSTU

Do sada je Viši sud u Beogradu izrekao tri pravosnažne i jednu prvostepenu presudu za zločine na području općine Sanski Most i osudio trojicu pripadnika VRS-a i jednog pripadnika MUP-a RS-a na ukupno 43 godine zatvora. Sve četiri se, kao i ostale presude izrečene na drugim sudovima za zločine u Sanskom Mostu, mogu čitati kao svojevrsna optužnica Basari i Aničiću, koji će za nedjela ispisana u ovim presudama odgovarati po komandnoj odgovornosti. Nenad Malić osuđen je na 13 godina jer je u Starom Majdanu 21. decembra 1992. ubio tri bošnjačka civila, a jednog ranio. Mitar Čanković osuđen je na 9 godina zbog toga što je 19. septembra 1995. u Kijevu ubio Ismeta Bešića. Miroslav Gvozden osuđen je na 12 godina jer je, s još dvojicom pripadnika VRS-a i jednim maloljetnikom, 5. decembra 1992. u Sasini i Tomašici ubio šest hrvatskih civila: Petra Topalovića, Milu Topalovića, Matu Matoša, Mariju Šalić, Dragicu Šalić i Mandu Matoš. Milorad Jovanović je prvostepenom presudom od 2. februara 2021. osuđen na 9 godina. Prema optužnici preuzetoj od Kantonalnog tužilaštva u Bihaću, kao rezervni policajac, u junu i julu 1992. prinudno je odvodio nesrpsko stanovništvo iz sela Skucani Vakuf, Modra, Naprelje i Lukavice te ih zatvarao u prostorije spomen-muzeja “Simo Miljuš” u Lušci-Palanci, gdje ih je tukao do iznemoglosti, pa je Dedo Dervišević uslijed premlaćivanja preminuo.

Pored 43 godine zatvora izrečene u Beogradu, za zločine počinjene u općini Sanski Most direktnim izvršiocima izrečeno je još 175 godina i pet mjeseci zatvora. Sud BiH je pravosnažno osudio šestoricu na 68 godina. Nikola Kovačević (alijas Daniluško Kajtez) osuđen je na 12 godina zbog premlaćivanja zatočenika u “Betonirki” i OŠ “Hasan Kikić”, a odgovoran je i za smrt Jasmina Barjaktarevića, Adema Delića, Salahudina Durmiševića, Mirsada Halimovića, Hivze Hodžića, Ismeta Hodžića, Sevdage Hukanovića, Adema Jakupovića, Rame Jusića, Fadila Kamića, Vinka Matanovića, Besima Materića, Izeta Mehića, Josipa Mlinara, Dževada Muhića, Nedžada Muhića, Zijada Mujadžića, Muharema Pršića i Keme Talića, koji su se 7. jula 1992. ugušili pod ceradom kamiona kada su ih na prenatrpanoj karoseriji iz “Betonirke” vozili za “Manjaču”, te za odvođenje u nepoznatom pravcu šestorice civila, među kojima su bili Edin Biščević, Ventislav Mauzner i Enver Burnić. Jadranko Palija osuđen je na 28 godina jer je 31. maja 1992. učestvovao u napadu na zaselak Begići u selu Kljevci, kada je ubio Miralema Cerića, Envera Cerića, Ismeta Kurbegovića, Irfana Begića i Enesa Dizdarevića, te je učestvovao u pucanju na grupu muškaraca kojima su naredili da se svuku i da s Vrhpoljskog mosta skoče u Sanu, pa su ubijeni: Safet, Muharem, Fuad, Elmedin, Munib, Nedžad, Hakija, Hamid, Nail i Šaćir Begić, Mirhet Cerić, Ismet, Muhamed i Mirsad Dizdarević, jedino je Raif Begić uspio preživjeti. Jadranko Palija u ljeto 1992, u Ulici Muhići, silovao je svjedokinju A. Predrag Prošić osuđen je na 3 godine jer je učestvovao u istjerivanju civila iz njihovih kuća u naseljima Mahala, Otoka i Muhići, prisiljavajući ih da se kreću prema mjestima sabirališta, gdje su pod stražom zadržani cijeli dan, a onda prevezeni u centar grada i zatvoreni u OŠ “Narodni front” i sportsku dvoranu. Goran Mrđa osuđen je na 11 godina, a Milorad Mrđa i Mile Kokot na po 7; oni su tokom 1993. i 1994. upadali u kuće u selima Skucani Vakuf, Neprelje, Gorice i Pobrežje, te pljačkali, ubijali, silovali i mučili ukućane; Goran Mrđa je u Goricama ubio Hasana Velića, a s Miloradom Mrđom i još dvojicom vojnika VRS-a silovao je maloljetnu Z. K., dok je Mile Kokot 22. jula 1992. u Fajtovcima ubio Tahira Cerića.

Kantonalni sud u Bihaću je za zločine u Sanskom Mostu izrekao osam presuda koje su postale pravosnažne i jednu prvostepenu i osudio 13 pripadnika VRS-a na 106 godina i pet mjeseci zatvora. Slavko Bilbija osuđen je na 10 godina jer je naredio ubistvo tri civila u Donjem Lipniku. Željko Kecman osuđen je na 14 godina zato što je u julu 1992. iznad sela Hrustova ubio civile: Hasana Merdanovića, Hilmu Keranovića i Ekrema Merdanovića. Drago Predojević i Ranko Došenović osuđeni su na po 3 godine, a Dragutin Vukša na 1,5 godinu zatvora, jer su u julu 1992. učestvovali u surovom premlaćivanju grupe civila u Fajtovcima i Napreljema. Lazar Ristić osuđen je na 13, a Predrag Dević na 12 godina zbog toga što su u oktobru 1995. u Kruharima strijeljali 15 civila. S njima je bio i Petar Arsenić, on je priznao krivicu i osuđen je na 10 godina. I Neđo Trifković i Mitar Milinković priznali su krivicu te su osuđeni na po 10 godina; Neđo Trifković je u upravnoj zgradi “Sanakerma” u Donjem Kamengradu u oktobru 1995. ubio dva civila, a Mitar Milinković jednog, te su prisilili jednog zatočenika da strijelja osmericu civila. Milovan Karakaš osuđen je na 2,5 godine zatvora jer je u drugoj polovini juna 1992. učestvovao u premlaćivanju civila. Lazar Stupar osuđen je na 15 godina jer je u oktobru 1995. pored Mašinskog mosta ubio dva civila, a 11 ih ranio. Mile Kokot je prvostepenom presudom od 4. februara 2021. osuđen na 2 godine i 5 mjeseci. Optužnica kaže da je u noćnim satima 4. augusta 1992. učestvovao u pljačkanju kuće u Skucanom Vakufu i u surovom premlaćivanju B. R i maltretiranju cijele njegove porodice.

I Okružni sud u Banjoj Luci sudio je za ratni zločin u Sanskom Mostu. Osudio je Ratka Marinovića na godinu zatvora. Marinović je u junu 1992. u Ovanjskoj pucao na civila Milomira Antunovića i pogodio ga u grudi i desnu nadlakticu. Presuda je pravosnažna od 14. juna 2016.

BJEGUNCI PRED PRAVDOM

Četverica pripadnika VRS-a optuženih za ratne zločine u Sanskom Mostu još su izvan dohvata ruke pravde. Svi su u Srbiji i imaju tamošnje državljanstvo pa će se i njima najvjerovatnije suditi na Višem sudu u Beogradu. Mirku Vrućiniću, nekadašnjem načelniku SJB Sanski Most i članu općinskog kriznog štaba, pet godina sudilo se na Sudu BiH po optužnici koja ga je teretila da je od aprila do kraja 1992. učestvovao u progonu bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, a onda se 31. augusta 2020. nije pojavio na iznošenju završnih riječi odbrane. Preko advokata je poručio Sudu da je pobjegao u Srbiju. Ondje je već početkom septembra upisan u državljanstvo. Sud BiH je raspisao potjernicu, odbivši prijedlog Tužilaštva BiH da se suđenje okonča i izrekne presuda, pravdavši odluku time da Krivični zakon BiH ne poznaje suđenje u odsustvu.

I Mile Gvozden odavno je u bijegu. Optužnica ga tereti da je, s bratom Miroslavom Gvozdenom, koji je osuđen na 12 godina pred Višim sudom u Beogradu, po prethodnom dogovoru da osvete poginulog Radoslava Gvozdena, s Ostojom i Bojanom Gvozdenom te maloljetnim Zoranom Šimčićem 5. decembra 1992. u Sasini i Tomašici učestvovao u ubistvu šest civila. Ostoja Gvozden, Bojan Gvozden i Zoran Šimčić u postupku pred Kantonalnim sudom u Bihaću dobili su status svjedoka-pokajnika (u zamjenu za oslobađanje od krivičnog gonjenja svjedoče protiv svojih saizvršilaca).

Slavko Predojević je sedam godina u bijegu. I on je u Srbiji. Optužnica ga tereti da je 25. augusta 1992. u Skucanom Vakufu ubio Semira Mehića. Milorad Krunić je u bijegu nepune dvije godine. Njega optužnica tereti da je 11. juna 1992. rukovodio transportom muškaraca iz Sportske dvorane i “Betonirke” u logor „“Manjača”, te da je odvojio šest civila i učestvovao u njihovom strijeljanju pored lokalnog puta Pavići – Hazići. Državljanin je Bosne i Hercegovine i Srbije.

ZLOČINI U ROGATICI

Još jedan visoki oficir VRS-a i dugogodišnji bjegunac pred licem pravde uvjerio se da ni Srbija više nije potpuno sigurno mjesto. Početkom aprila na Višem sudu u Beogradu počelo je suđenje Rajku Kušiću, komandantu TO tzv. Srpske opštine Rogatica, kasnije komandantu Rogatičke i Prve podrinjske lake pješadijske brigade VRS-a, članu Kriznog štaba SO Rogatica i Opštinskog odbora SDS-a. Optužnica potvrđena od Suda BiH 16. decembra 2014. tereti ga da je, svjesno učestvujući u udruženom zločinačkom poduhvatu, u saradnji s pripadnicima SJB organizirao nezakonito zatvaranje nesrpskog civilnog stanovništva i direktno rukovodio napadima na civile koji su ubijani, zatvarani u zatočeničke objekte, odvođeni na prisilne radove i nasilne nestanke.

Rajku Kušiću sudi se po 13 tačaka. Krajem maja i početkom juna 1992. naredio je napad na nebranjena sela Pašića Kulu, Bijelogoricu i Godimilju, pri čemu je ubijeno sedam civila i zapaljene kuće. Ujutro 3. juna pripadnici Rogatičke brigade napali su selo Seljane, razdvojili su muškarce od žena, odveli 14 civila na Plješevac i strijeljali ih, a žene i djecu transportirali na Hrešu i uputili pješice prema Sarajevu. Dana 8. juna napali su stambenu zgradu u Ulici Maršala Tita i ubili jednog civila, a Rajko Kušić je lično izvršio smotru zarobljenih civila kojima su svezali ruke i stavili im poveze preko očiju, te je njih 13 odvezeno u nepoznatom pravcu, a njihova tijela ekshumirana su 2000. iz jame Paklenik kod sela Kalimanići u općini Sokolac. U junu 1992., na osnovu usmene naredbe Rajka Kušića, pripadnici Ludževinske, Gučevske, Plješevačke i Kozičke čete i Interventni vod Rogatičke brigade VRS napali su na sela Kukavice, Kujundžiće i Mesiće, prvo artiljerijski, a onda i pješadijski, te ubili najmanje 16 civila i zapalili veći broj kuća. Tri pripadnika Rogatičke brigade VRS su 15. juna učestvovala u strijeljanju 47 civila iz Višegrada nad jamom Paklenik, koja je bila u zoni odgovornosti Rogatičke brigade. Pripadnici Rogatičke brigade su 19. juna učestvovali u pješadijskom napadu na nebranjeno selo Gračanica i ubili najmanje 66 civila, a starije muškarce, žene i djecu odveli u Rogaticu i zatočili ih u Crkveni dom, gdje je Rajko Kušić dolazio i ispitivao zatočene; žene su odvodili u zgradu u susjednom naselju Tekija i silovali ih, a narednog dana izveli su 14 žena, vezali ih, stavili im poveze na oči i otjerali ih autobusom u nepoznatom pravcu, otkad im se gubi svaki trag; preostale žene, djecu i starce prebacili su u SŠC “Veljko Vlahović”. Pripadnici Rogatičke brigade i SJB-a su 19. juna napali nebranjeno naselje Živaljevina, istjerali su mještane iz domova i, zapalivši im kuće, odveli ih do benzinske pumpe, gdje je Rajko Kušić naredio da se razdvoje muškarci od žena, da osam vojno sposobnih civila i jednog dječaka odvedu u pravcu fabrike slada “Rasadnik-Sladara”, otkad im se gubi svaki trag sve do 2000a, kada su njihovi posmrtni ostaci ekshumirani iz jame Paklenik. Početkom augusta pripadnici Prve podrinjske brigade su napali selo Rakitnica, prvo artiljerijski, a onda i pješadijski, te ubili 15 civila. Na isti način su 2. augusta napali na selo Kozarde i ubili osam civila, muškaraca, i jednu djevojku, kćerku jednog od ubijenih (četiri tijela su pronađena 1998), četiri civila su ranjena i skupa s ostalima zatvorena u “Rasadnik”. Istog dana, na isti način, pripadnici Prve podrinjske su, iz pravca Stijenica, Burata i sela Zakomo, napali nebranjeno selo Kramer, ubili sedam civila, zapalili nekoliko kuća i oko 150 civila odveli u osnovnu školu u Han Stjenicama; Rajko Kušić se vozio pored kolone u automobilu golf i kroz prozor govorio: “Hajte, balije, šta ste razvukli, majku vam balijsku, ako neko pokuša pobjeći, pucaću u njega”, zatim je naredio da se razdvoje vojno sposobni muškarci, pa je 19 muškaraca odvedeno iza škole i strijeljano, a preostali civili su zatvoreni u školu, odakle su tokom noći potovareni u autobuse, prebačeni na Hrešu i upućeni pješice prema Sarajevu. Rajko Kušić je 14. augusta, ili približno tom datumu, učestvovao u zatvaranju četiri civila u garažu u selu Kosova, gdje su dvojica njemu podređenih vojnika tukli zatočene, stavljali im nož pod grlo, tjerali ih da jedu metke, da bi na kraju jednog odveli u nepoznatom pravcu, otkad mu se gubi svaki trag. Pripadnici Prve podrinjske brigade VRS su 15. augusta iz “Rasadnika” odveli sedam zatočenika na kotu Jasen, pored sela Duljevac, gdje su ih koristili kao živi štit, i tu je jedan od Kušiću podređenih vojnika strijeljao 26 civila. Pripadnici Kušićeve brigade su učestvovali u formiranju logora u SŠC “Veljko Vlahović”, koji je funkcionirao od 8. juna do polovine augusta 1992. i gdje je bilo zatočeno od 350 do 1.000 civila, koji su premlaćivani i mučeni, tjerani na prinudne poslove, a žene silovane, te je često i Kušić dolazio i ispitivao zatočenike, neke otpuštao pa su autobusima transportirani do mjesta Stoborani u blizini Žepe ili do mjesta Mangurići i Kaljina u općini Olovo. Polovinom septembra 1992. pripadnici Prve podrinjske izvršili su napad na nebranjena sela Vragolove i Karačići i ubili devet civila. Prva podrinjska brigada je učestvovala i u formiranju logora “Rasadnik”, koji je funkcionirao od polovine juna 1992. do kraja 1994. i gdje je držano oko 350 civila koji su maltretirani, tučeni, vođeni na prisilne radove, žene silovane, a i sam Kušić je tukao trojicu civila koji su transportirani u Mangariće u Olovu, logor Sušica u Vlasenici i Batković u Bijeljini; ubijeno je sedam zatočenika čija su tijela ekshumirana u blizini “Rasadnika” 1998. i iz jame Paklenik 2000. godine. Pripadnici Kušićeve brigade su od juna do kraja augusta 1992. tenkovskim granatama srušili Arnautovića džamiju izgrađenu 1558. i Čaršijsku džamiju izgrađenu u 17. stoljeću i minirali džamije u Kramer-Selu, Šljedovićima, Kukavicama, Mahali, Rakitnici i drugim selima. Od kraja juna 1992. do kraja jula 1995. pripadnici Kušićeve brigade su s Borika vršili artiljerijske napade na Žepu, koja je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a broj 824 od 6. maja 1993. proglašena zaštićenom zonom, i ubili najmanje 12 civila.