Bošnjaci i Hrvati su u Prijedoru, kao i u ostatku Republike Srpske, diskriminirani u pogledu prava na maternji jezik, zapošljavanje, ne uživaju status ravnopravnog naroda iako im to garantira Ustav tog entiteta. Diskriminacija je zastupljena i u drugim aspektima. Jedan aspekt jeste i pravo na kulturu pamćenja. U Prijedoru, u kojem je u toku 1992. godine ubijeno 3.176 bošnjačkih i hrvatskih civila, uskraćeno je i pravo na podizanje spomen-obilježja uprkos dokazanim činjenicama o kojima nam govore i srpski izvještaji, prvenstveno o prijedorskim logorima, masakru na Korićanskim stijenama i masovnoj grobnici Tomašica.

“Sigurno je jedno: nepotrebno prosuta krv Muslimana već počinje da nam se sveti. Postoji informacija, Muslimani su istjerani iz prijedorske opštine…”, stoji u jednom izvještaju Vojske Republike Srpske iz augusta 1992. godine. U drugom dijelu istog izvještaja navode se zločini pripadnika ove vojske, poput ubistva civila ili čupanja naušnica ženama iz ušiju u toku napada na bošnjačko selo Čarakovo, kao i zločini u logorima Omarska i Trnopolje.

Nekoliko drugih srpskih izvještaja ukazuju na masakr na Korićanskim stijenama, a u jednom stoji da je prijedorska milicija “izvela oko 150 civila i izvršila genocid nad njima”. Darko Mrđa pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i još nekoliko pripadnika Interventnog voda prijedorske policije pred Sudom BiH priznali su krivicu za masakr na Korićanskim stijenama. Kasnije ekshumacije na ovoj lokaciji pokazale su da je broj ubijenih veći od 150. Krivicu su priznali i Duško Sikirica, Damir Došen, Drago Kolundžija, Predrag Banović i Dušan Fuštar za zločine počinjene u logoru Keraterm. Bila njihova priznanja i izvinjenja iskrena ili ne, bitno je da su uklonili bilo kakvu sumnju u počinjene zločine.

Mada krivicu nisu priznali pred sudovima, osuđenici poput Željka Mejakića, Mlađe Radića, Miroslava Kvočke i Duška Tadića potvrdili su u nekoliko navrata, kako prilikom vođenja procesa protiv njih, tako i u nekoliko televizijskih nastupa, da su počinjeni zločini u logorima i na drugim mjestima u prijedorskoj općini. Svjedočili su tome prvenstveno da sa sebe skinu ono za što su ih sudovi teretili. Bezuspješno, jer su, na koncu, zločini dokazani, ali i njihova krivica i odgovornost u njima.

O zločinima nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima bio je upoznat i komandant VRS Ratko Mladić, koji u svom dnevniku piše da je obaviješten da je u masovnoj grobnici Tomašica “ukopano 5.000 muslimanskih leševa”. Ovome treba dodati i nekoliko svjedočenja aktera koji su u procesima protiv srpskih političkih funkcionera odgovornost prebacivali na vojne strukture, a u procesu protiv pripadnika VRS-a direktno optuživali političke ili policijske strukture kao glavne krivce. Mnoštvo je izvještaja u kojima se ubistva bošnjačkih civila lažno okarakterizira kao “likvidacija ekstremnih neprijateljskih formacija” da bi se opravdali zločini.

Riječi čelnika prijedorskog SDS-a Srđe Srdića u Narodnoj skupštini RS-a u novembru 1992. godine, kada izjavljuje da je Prijedor bio jedina zelena općina u Bosanskoj krajini i da ona to više nije “jer smo ih (Bošnjake, op. a.) mi sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto”, najbolja je ilustracija zbivanja u Prijedoru te godine.

Dakle, zločine nad Bošnjacima i Hrvatima ni srpski vojni i politički čelnici nisu uspjeli prikriti ili su se kao Srdić hvalili svojim “podvizima”. Masovne i pojedinačne grobnice i presude ratnim zločincima, uz srpska priznanja, nedvosmislen su dokaz tome. Kakav je odnos prijedorskih vlasti prema zločinima nad njihovim sugrađanima? Navest ćemo nekoliko činjenica selektivnog pristupa ovom pitanju.

Ispred nekadašnjeg logora Omarska vlasti nikada nisu odobrile izgradnju spomen-obilježja za najmanje 458 ubijenih u ovom logoru. Među žrtvama je pet žena i jedna maloljetna osoba. Zato je prijedorska vlast odobrila izgradnju spomenika i jedne spomen-sobe u kompleksu nekadašnjeg logora Trnopolje, ali palim srpskim vojnicima, vrijeđajući ovakvim apsurdnim izgradnjama sve one žrtve logora, silovane žene i djevojčice kao i svih 23.000 zatočenika, koliko ih je evidentirao u oktobru 1992. godine srpski Crveni krst. Tek je u Keratermu, u kojem su 1992. godine ubijena 362 logoraša, učinjen pomak kada je 2003. postavljeno spomen‑obilježje koje ukazuje da su na tom mjestu počinjeni zločini. Inicijativa za izgradnju svakako nije potekla od prijedorske vlasti nego naporima aktivista iz nevladinog sektora.

Ni na Korićanskim stijenama nema spomen-ploče za najmanje 180 ubijenih logoraša Trnopolja bez obzira što su pripadnici Interventnog voda prijedorske policije priznali ovaj zločin i što su, kako smo već naveli, policijske i vojne strukture imale saznanja o počinjenom masakru. Prijedorska Stanica javne bezbjednosti bila je upoznata sa zločinom nad četiri bošnjačka civila ubijena 2. maja 1992. godine i o tome izvještavala. Bio joj je i poznat zločinac ovog djela – Jovan Zavišić. Naravno, Zavišić nikada nije procesuiran niti sankcioniran. Ovo su bile prve civilne žrtve u Prijedoru 1992. godine.

Nema, uprkos Mladićevom dnevniku i pronalasku 435 tijela, ni spomen-obilježja u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici na ovom području. Najveću pozornost prijedorska je vlast privukla kontinuiranim odbijanjem da dozvoli izgradnju spomen-obilježja za 102 ubijene djece. Za takvo nešto im nisu dovoljna ni svjedočenja roditelja, očevidaca monstruoznih zločina nad njihovom djecom. U borbi za izgradnju spomen-obilježja, u posljednjih nekoliko godina oni su najistrajniji, prepušteni sami sebi u borbi da u njihovom gradu nešto podsjeti na njihove najmilije. Čak spremni da pronađu kompromisno rješenje s lokalnim vlastima, roditeljima se uskraćuje ovo pravo. Razlog zbog kojeg im nije odobrena izgradnja jasan je – ubijena djeca nisu nosila srpska imena!

Pored spomen-obilježja djeci, na desetine je neobilježenih mjesta širom prijedorske općine u kojima su zločini počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima. Takvi zasigurno neće ni doći na dnevni red gradske skupštine. Zato spomenik imaju “pali srpski borci” u centru Prijedora, i to u blizini spomenika Jovanu Raškoviću i Mladenu Stojanoviću. Ova dvojica teško da imaju išta zajedničko, teško da ih išta može povezati osim apsurda po kojem je današnji Prijedor i prepoznatljiv.

Apsurdu svjedoči i spomen-ploča Radenku Đapi, policajcu poginulom pod nerazjašnjenim okolnostima 1. maja 1992. godine. Iako pod nerazjašnjenim okolnostima, na spomen-ploči piše da je “ubijen od strane muslimanskih ekstremista”. Odgovor na pitanje “ko su i šta muslimanski ekstremisti” svakako nećete dobiti jer ni kreatori takvih etiketa nisu nikada razjasnili njihovo značenje. No, terminologija i činjenice nisu od presudnog značaja za kulturu pamćenja u ovakvim sredinama. Bitno je da ste bliski vlastima s kojima ćete zajedničko djelovanje bazirati na politici proistekloj na tekovinama zločina počinjenih 1992. godine, te istrajni u prekrajanju historije, negiranju ili relativiziranju dokazanih činjenica.

Tako za ubistvo “svog policajca” natpisom na ploči osudite drugu stranu, nikada ne pokrenete istragu jer bi vjerovatno dala neke zanimljive rezultate i jer bi vam možda prava istina srušila neke lokalne ili nacionalne mitove. Srpske nacionalne, jer se o Prijedoru odavno ne priča samo u granicama općine.