Ova je crkva trebala gledati daleke obale Sardinije i brojati njene nuraghije i bdjeti nad mornarima u Tirenskom moru. Ali ne bi joj suđeno. Iščupa je iz Rima, na čijoj je periferiji trebala stajati prema pučini, leđima okrenuta usukanom pruću i njegovim zlima, i donese ovamo nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić. Njega predstavljamo riječima “sluga i pjevač oda svim kraljevima i režimima”. Tako će ga u jednom izvještaju, koji iz Ambasade Kraljevine Jugoslavije u Bernu godine 1942. piše društvu u londonskom hotelu, s hinjenom prostodušnošću i – zašto ne reći – dozom simpatije, nazvati Stjepan Gažija, prijeratni stipendista Ministarstva vanjskih poslova, vječiti miljenik Vlatka Mačeka, poslijeratni bjegunac i imigrant, profesor na nekom sveučilištu u Južnoj Dakoti, autor neke Povijesti Hrvatske.

Hroničari bilježe da je bila godina 1935. i vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić obijao je vatikanske pragove. Molio je papu za milostinju jer u Sarajevu kani sagraditi katedralnu crkvu, još veću i raskošniju nego što je ona koju podiže njegov prethodnik, prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Pletući naširoko, nastojao je uzoriti Šarić pojasniti Piu XI kako je prošlo vrijeme kada su katoličke crkve nicale po Bosni kao pečurke nakon kiše, na sve strane, a odasvud doseljavaše katolici i oni tada vođaše glavnu riječ, kao što je prije dolaska svijetle habsburške krune vođaše bošnjački muslimani, a sada je vodi pravoslavni bosanski element, najbrojniji, i kralju se, pravo da se veli, fućka za katoličkim svećenicima i njihovim crkvama, pa bi baš zbog toga, uprkos i u inat sve snažnijem srpskom nacionalizmu, koji poteže pištolje bez upozorenja i puca po hrvatskim poslanicima nemilice, valjalo podići jednu crkvu u Sarajevu, veliku, katedralnu, možda veću od Stadlerove, pa da kažemo svom svijetu da smo tu i da nas ima i da nas u osam stoljeća niko otjerati neće. Tako, vezući slatkorječivo i pjesnički i umiljavajući se papi kao kakav kućni mačak, prešutio je uzoriti monsinjor Šarić da je već svojim najbližim saradnicima kazao da kani biti sahranjen u budućoj katedrali i da mu je to, kako tvrdiše neki njegovi protivnici, jedini cilj i da ne zida crkvu već grobnicu kostima svojim.

O uspjehu Šarićeva posjeta Svetoj stolici najbolje govori sama crkva. Skromnih dimenzija u odnosu na Stadlerovu, s tim nedovršenim tornjem kao sa sasušenom rukom, ona naprosto tjera maštu da proviri kroz guste naslage vremena. A tamo papa Pio XI skida naočale, hukti u debela stakla i onda ih briše maramicom – kazuju da mu je to navika i da čini tako pri ključnim trenucima i da je upravo to uradio prije trinaest godina, kada je donio svoju prvu papinsku odluku i krenuo prema balkonu Bazilike sv. Petra da nakon pola stoljeća, otkako je Rim pao u ruke garibaldijevaca i pijemontovaca i italijanskih nacionalista, a papa Pio IX se, ostavši bez vojske, okružen tek švicarskom gardom, do kraja života zabarikadirao u Vatikanu, krenuo, dakle, on, Pap Pio XI, da, eto, blagosilja masu rimskih građana koji se jednako iskupljaše na Trgu sv. Petra željna papinskog blagoslova kao što je ratar iscijeđen višemjesečnom sušom željan kiše, “Urbi et orbi” i “Živio papa!” i “Živjela Italija!” i “Živjelo pomirenje!” odjekivaše Vatikanom.

A naš zemljak, dijete Lašve, monsinjor Šarić, još podgrijan slatkorječivošću vlastite besjede, pun nade, dok mu sve naprijed rečeno prolazi kroz glavu, upiljio je oči u portret Pia XI, fotografisanog na nekom planinskom vrhu – obučen je papa u planinarske bermude, s lovačkim šeširom nad kojim se klati jastrebovo pero, sav raširen u osmijeh kojim razbija maglu sleđenu mu oko lica, a odnekud mu na prsima harmonika, “Dalapa” s tridesetdva basa, prsti mu preko njenih tipki izviru iz kusih rukavica i sve je nestvarno kao da ističe iz nekog grozničavog sna. Utom sekretar papinski donosi preklopljene stranice uvezane purpurnom vrpcom. Driješi mašnicu, pokretima servilnim, tako svečanim da Šarić u jednom momentu pomišlja kako se ovdje, u Vatikanu, prilozi daju odmah, u gotovini, u fasciklima, pod vrpcom, sve u duhu svetog Nikole.

Ali tu njegovu maštariju razbija papa. Sveti otac vraća cvikeraj na nos, kazuje kako su vremena teška, kako je pao u nemilost otkako je osudio Dučea i fašizam i Hitlera i nacizam i da se i sami jedva uzdržavaju, stežu kaiš i pokazuje prema rasklopljenim nacrtima na sekretarovim dlanovima i govori da ni sami nemaju novac da podignu crkve za koje su davno izrađeni svi nacrti i poklanja mu ovaj za onu koja je trebala stajati na periferiji Rima, okrenuta prema Sardiniji da joj ovo zlo vrijeme gleda u leđa i da simbolički...

Ali monsinjor Šarić ga više i ne sluša. On, sasvim zbunjen, smješka se kao dijete. Pritom svim silama nastoji da prekrije svoju uvrijeđenost i misao o tome kako će pasti u nesvijest, tu pred papom, samo ako ova audijencija potraje još jedan minut. Nabrzinu hvali nacrte koje sekretar lista pred njim. Zbrzano govori nešto u smislu kako već vidi ovu crkvu usred Sarajeva i kako će se u njoj vjernici stoljećima moliti za dušu pape koji izmiri Vatikan s Italijom, ljubi papi ruku, kleči pred njim i, dok mu ovaj govori kako su teška vremena pred njima i pred cijelom crkvom i, nazivajući ga sinom, moli ga da ima na umu da je najveće zlo fašizam i nacizam i tek onda komunizam, on ponavlja molitve u sebi i moli se Bogu da ga održi na nogama i da mu ne dozvoli da se stušti u nesvijest, tu, u ovom trenutku. I Bog usliša njegove molitve i pusti ga da ide kud mu drago, noseći, poput kakvog đačeta, nacrte za ovu crkvu pod miškom, odlučan da je uspravi ovdje, na Marijin-Dvoru.

To “kud mu drago” ili dalje korake našeg zemljaka monsinjora Ivana Šarića za njegove posjete svjetlom Rimu uoči velike katastrofe otkriva nam pjesnik u Šariću šest godina kasnije. Papa Pio XI već je tri godine pod zemljom, isto koliko je i Crkva svetog Josipa uspravljena na Marijin-Dvoru i osuđena da, umjesto beskrajnog valjanja i šumorenja tirenskih valova, za svoj prvi rođendan gleda grupe ljutog sarajevskog lumpenproletarijata, među koje se nemilosrdno zalijetaše zapjenjeni žandarski konji pod čijim se kopitama lomiše kaldrme, a pod toljagama pucahu lobanje i nosevi i sljepoočnice i podlaktice koje se nemoćno dizahu da zaštite tjeme i da sluša njihove stravične povike “Bolje grob nego rob” i “Bolje rat nego pakt”, i jauke njihove, i žandarske psovke, i zvižduk fašističkih bombi, i cvijeće kojim narod zasipaše fašiste i razderane dušeke iz kojih dreče federi i perje što leti s prozora i šestokraki svijećnjaci i žute Davidove zvijezde i glasovi, psuju divlje i urlaju po cijeli dan: “Govori, čifute, gdje si sakrio zlato”, ili: “I Kvirin Lebiš je bio Židov, zbacimo njegova zvona s ove crkve”, ali nikom od ustaša nije se dalo pentrati po zvonicima ili ih, pak, neko ubijedi da čuveni zagrebački ljevač zvona ipak ne bi Jevrej, a monsinjor Ivan Šarić sastavlja odu Poglavniku i, smišljajući joj početak, prisjeća se onog dana prije šest godina, kada se pod Berninijevim brončanim baldahinima, noseći nacrt za ovu crkvu pod miškom, sreo s tim “ustašom divnim”, “prorokom”, “čovjekom uma, srca i poštenja, koji istinu i pravdu diše i koji je kao sunce čist i sjajan” i “kojeg hrvatski narod treba kanoti hljeba”.

I dok se odjeci ode Poglavniku trnu na dalekim horizontima ukletog vremena, a monsinjor Šarić pakuje kofere i štakorskim stazama kreće na križni put, s kojeg će se kroz pola stoljeća vratiti tek njegove kosti da u Sarajevu iščekuju veliku vječnost i krajnji sud, ova je crkva prisiljena gledati stative ukopane u kaldrmu i prečke na kojima se klate obješeni mladići u izdrpanim odijelima, između kojih pijani Luburevići crnokošuljaši nastojahu proturiti nogometnu loptu.

Vratimo li se dvije godine unazad od posjete Rimu, možda u događajima koji su stvorili pravu zavrzlamu oko izgradnje ove crkve nađemo razloge zašto je Šarić ipak na kraju bio zadovoljan papinim poklonom i zašto je u tim nacrtima koje je stiskao pod miškom, kasnije, dok je hitao da se u Bazilici svetog Petra sastane s Antom Pavelićem, otkrio sami prst svetog proviđenja. Kazuju ozbiljni hroničari da izgradnja crkve nije bila izvorna ideja Šarićeva, već da je iz prašine iskopao nekakve nacrte koji sezaše još iz Prvog svjetskog rata. Bila je godina 1933. kada je ustanovljen odbor za izgradnju crkve i osnovano Društvo svetog Josipa. Ubrzo skupiše toliko novca da bi dostatno da se kupi zemljište na Marijin-Dvoru, na kojem stajahu nekakvi ishereni nadgrobni spomenici.

Kada je vijest da nadbiskup kupuje zemljište sred grada stigla do sarajevskih arhitekata, oni počeše obilaziti oko crkvenih ljudi i potezati veze i smišljati izgled buduće crkve i svaki od njih se nadaše da će baš on dobiti nadbiskupovo povjerenje. Ali monsinjor Šarić sviju zaprepasti. On dovede iz Beča nekog arhitektu zvanog Oto Šotenberger, ili tako nekako, uglavnom piše se Otto Schottenberger i, dok je boravio u Sarajevu, niko nije uspio da mu pravilno izgovori prezime, te s njim poče obilaziti parcelu na Marijin-Dvoru. Tri dana su sarajevski arhitekti slali svoje pomoćnike da potajno zaviruju i donose im vijesti o tome šta taj bečki arhitekt i nadbiskup mute dolje. A dana četvrtog, kada do njih dođoše vijesti da je taj Šot... (nešto) lično nazuo gumene čizme i kraca po blatu i zabada nekakve kočeve i mjeri sve do dvora posvećenih Mariji, oni, i braća Kadić, i Dušan Smiljanić, i Mate Bajlon, i Helen Buldasar, i svi, sjatiše se ovdje i zavikaše na sav glas, ta kakav je to način, da se bez ikakvog obraćanja domaćoj struci, da se bez ikakvog konkursa, da se bez ičega dovodi tu nekakav arhitekt iz Beča.

Monsinjor Šarić pozva svog gosta u auto i zaputiše se prema Baščaršiji, s nadom kako je riječ tek o običnom hiru i profesionalnoj ljubomori i zavisti i obeća Ottu da će već sutra moći slobodno nastaviti s poslom. Ali sutradan Ottovi kočevi bijahu razbacani po cijelim Hisetima sve do Miljacke, a arhitekti sastaviše deklaraciju koju potpisaše i njihove kolege iz Zagreba i tako se stvar uozbilji dozlaboga. Kažu da je nad Sarajevom sipila dosadna novembarska kiša i da je cijela željeznička stanica odjekivala od škrgutanja zuba, toliko je Šarić bio bijesan i toliko nije podnosio poraz i s tolikom je nevoljkošću ispratio svoga bečkog gosta.

Sav nadbiskupov bijes pade po leđima sarajevskih arhitekata. Kazuje se da su mu džaba, redom, donosili svoje nacrte. Sve bi ih odbijao. Nekih se rješavao riječima: “Ta ne gradim kapelu” jer su oblikom vukli na preveliku skromnost i siromaštvo. Druge je odbijao jer bijahu previše raskošni te se bojaše da neće smoći dovoljno novca da ih podigne. One koji nisu bili ni skromni ni prezahtjevni odbijao je jer bi mu i pri samom pogledu na crteže bivalo hladno te je njihovim autorima poručivao da on kani svoju vječnost preležati među zidinama Vrhbosanske katedrale, kako je volio da zove buduću crkvu, i dalje ništa nije objašnjavao.

Na kraju mu razumni franjevci dovedoše nekog Slovenca, a zvao se Josip Plečnik. Kazaše mu da je riječ o najvećem jugoslavenskom arhitekti, da je učenik velikog Otta Wagnera, tvorca glasovite Berlinske katedrale, da je to onaj koji je projektovao Crkvu svetoga Antuna Padovanskog u Beogradu, koja se Šariću izuzetno dopala, i još koješta mu kazaše, ali Šarić i njega odbi i njegov mu se projekat činjaše previše zahtjevan i skup, a među sarajevskim arhitektima, uz smijeh, pričalo se kako je kazao: “Ta nismo protestanti”, aludirajući na Berlinsku katedralu, sjedište protestantske crkve u Njemačkoj.

Pošto i Plečnik bi odbijen, tako se silovito zakuha između Šarića i sarajevskih stručnjaka da, kako se, opet sa smijehom, pripovijedalo među arhitektima, nadbiskup pobježe u Vatikan da se žali papi. Eto, zato se papin skromni poklon Šariću na kraju pričini kao prst samog svetog proviđenja. Vrativši se, on zaobiđe sve one moderniste koji su digli hajku protiv njega i nađe se pred ostarjelim Karlom Paržikom te njega zamoli da preradi, dotjera i prilagodi nacrte koje je donio iz Vatikana. Sljedeće godine odjeknuše dunđerski čekići i otpoče gradnja crkve, a u naredne tri godine, dok i posljednji kamen nije uklopljen na svoje mjesto, Šarić se svakodnevno pojavljivaše na Marijin-Dvoru i bez njega se ništa nije moglo uraditi.

Kažu da se samoproglasio za glavnog savjetnika i da je svojim primjedbama toliko dosadio građevinskom inžinjeru Marijanu Paržiku, Karlovom sinu, i sarajevskom poduzetniku Vinku Doutliku, koji bijahu rukovodioci gradilišta, da su bježali glavom bez obzira i sklanjali se iza hrpa kamenja ili skela kada bi se začulo brujanje Šarićeve limuzine, a ima i onih koji kazivaše da su ga među sobom zvali “uzvišeni velebni Krem-biskup”, aludirajući na njegovo stalno ponavljanje da unutrašnjost crkve, kada se sve završi, mora biti ofarbana u krem, boju uzvišenosti i velebnosti.