“Valjda će mi se sada napokon prestati podsmjehivati kada ponovim: Nedžad je bio najveći umjetnik ikada rođen u Bosni i Hercegovini”, ovako je tokom komemorativnog skupa u amfiteatru Akademije nauka i umjetnosti Abdulah Sidran sumirao djelovanje velikog Nedžada Ibrišimovića, književnika i skulptora koji je preselio na bolji svijet 15. septembra prije tačno deset godina. Međutim, naš akademik tada je izrekao i još jednu bolnu istinu: “Da bi krenuo sa mrtve tačke – u Bosni čovjek najprije mora da umre.” Opisivao ga je kao pisca koji neprekidno istražuje i biva majstor u najrazličitijim književnim formama, od kratke priče, eksperimentalne radijske drame i novele, do klasične pripovijesti i modernog romana. Uz to, i kao vrsnog slikara-crtača, i skulptora, tvorca krajnje neobičnih konstrukcija i formi u najrazličitijim materijalima: drvo, kamen, poliester, žica, bronza... I na kraju, a nimalo nevažno – umjetnika neobičnog filozofskog dara na nivou načina na koji možemo raspravljati o bilo čemu.
Rahmetli Nedžad Ibrišimović, jedan od najvećih umjetnika koji je hodio zemljom bosanskom i humskom, rođen je 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu. Osnovnu školu završio je u Žepču, a Srednju umjetničku školu, odsjek kiparstvo, 1961. godine u Sarajevu. U Sarajevu 1977. godine diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu. Bio je član Društva pisaca BiH od 1964. i Udruženja likovnih umjetnika od 1982. godine. Na čelu Društva pisaca BiH proveo je period od 1993. do 2001. godine, a od 1955. do 1998. godine bio je glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost Život. Autor je više knjiga pripovijetki, drama i romana, od kojih se mogu izdvojiti romani Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, Vječnik, El-Hidrova knjiga, ali i drama Woland u Sarajevu, koja je nagrađena za najbolji dramski tekst na Festivalu domaće drame u Zenici 2003. godine. Nedžad Ibrišimović bio je i kandidat iz BiH za Nobelovu nagradu za književnost, a povod za nominaciju bilo je objavljivanje upravo kapitalnog Vječnika.
Akademiku Feridu Muhiću je tokom jedne šetnje proplankom iznad Kaćuna kazao da ponekad piše osjećajući da će, ako kroz pisanje ne isprazni glavu od svega što se u njoj nakupilo, prosto poludjeti. Muhić je dodao da ga je u tom trenutku podsjetio i na Lorda Byrona, velikog romantičarskog poetu, koji je jednom davno imao sličnu misao. Tada je shvatio i da zapravo ne gleda Nedžada, već Byrona prerušenog u Nedžada, koji luta Evropom i Balkanom.
“I shvatim: to je, prerušen u Byrona, Evropom i Balkanom nekada već šetao Nedžad, a ono tada u Kaćunima, prerušen u Nedžada, usput za kratko, ali da se upamti! – to je naišao Byron. Poneko od ljudi postane vječnik. Ne umre nikada, nego živi mijenjajući samo obličje, kao što drugi mijenjaju odijelo! Ne zna se kako se biraju oni koji će to postati. Izgleda da su u konkurenciji samo oni najbolji. I oni najgori”, pisao je Muhić.

O RIJEČI “KIŠA” I MOKROM PAPIRU
Nedžad I brišimović je govorio da živi Bosanca, ali da je u isti mah i sva svjetska historija onoliko koliko je poznaje i shvata, a osjećao je i sva stanja koja proživljava savremeni svijet u cjelini jer su se sve ti fenomeni u njegovu kožu, kako je to savršeno opisivao, đah nježnije, đah grublje urezivali, što je uveliko utjecalo i na njegovo djelo. Također je napominjao da ne može živjeti nigdje doli u Bosni, i to tamo gdje su njena brda, za njega je to mjera bivanja i bitak, bit Bosne i njena suština. Kazivao je da je Bosna za njega zemlja i to što osjeća svoju potpunu sraslost s njom neuporedivo je jače od političkih sistema, od razaranja, kidanja i prijetnji kojima je neprekidno izložena. Nostalgija uvijek, ma gdje otišao, ostaje kod kuće i jezik je ne poznaje, ni onaj koji je ostavljen, ni onaj u koji se uđe. Jedna šuma negdje u Hrvatskoj i jedna šuma negdje u Bosni nisu geografski tako daleko jedna od druge, ali on u bosanskoj šumi diše punim plućima, dok se u hrvatskoj guši. Osjećajući Bosnu domom, ukazalo mu se da je po svoj Bosni prostrt ćilim raznolikih boja i šara.
“Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati duže od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I što je još čudnije, može u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj kući”, ovako je volio Bosnu dobri Nedžad Ibrišimović. Isto tako, isticao je da više voli da bude mali musliman nego veliki čovjek, što mnogi nisu razumijevali na pravi način. Kako je to objašnjavao, kao čovjek je od Boga dat, a kao musliman je Božijom milošću zadat.
“Kad god je Allah u Kur’anu pomenuo čovjeka, pomenuo ga je pokudno, s negativnim atributima, osim na jednom mjestu, sad se ne mogu sjetiti u kojem suretu, gdje se kaže da je Allah čovjeka stvorio u najljepšem obliku, čak, koliko se sjećam, kaže se u 'savršenom obliku', ali odmah potom slijede ajeti opomene koje, interpretirani mojim riječima glase, da će Allah čovjeka, ako ne bude dobar, ako ne bude valj'o, ako ne bude kako treba i u tom smislu, vratiti u najniže nizine, bit ćemo vraćeni, ako smijem tako reći, do kambrijske eksplozije, ili možda čak do stromatolita... ili ko zna gdje”, riječi su Nedžada Ibrišimovića, uz tvrdnju da mu je želja biti jedino musliman i ništa drugo, sve drugo je efemerno.
Svom snagom je htio i želio da njegove riječi budu tako potpune da, kada napiše “kiša”, papir postane mokar.
“I ja sam dolazio do zida savršenstva; da, do zida, preko se nije moglo. Bio je to ogroman, kao od svjetlije boje granita, uglačani zid iza kojeg jeste bilo potpuno savršenstvo. Ali tamo za mene i, inače, za ljude, nije bilo ničega, ničim se nisi mogao okoristiti. Štaviše, morao sam se nekoliko koraka odmaknuti od zida, ovamo, unazad, da bih mogao da pišem. Ako bih se primakao zidu, tamo je sve prestajalo i ja sam izbezumljen hvatao objema šakama svoj pisaći sto za kojim sam sjedio pišući 'Vječnika', potom naglo ustajao od stola i kao bez glave bježao i od pisanja i od kuće i od svega. Danima sam lutao uokolo i danima mi je trebalo da se ponovo saberem”, pojašnjavao bi kako piše.

O VJEČNOM “VJEČNIKU”, “EL-HIDROVOJ KNJIZI”
Kada smo već kod ovog značajnog djela ne samo za bošnjačku i bh. književnost već i mnogo šire, književnik Asmir Kujović cijeni da je riječ o jedinstvenom poduhvatu u novijoj bh. i evropskoj književnosti u kojem je maestralno ostvaren izraz divovske borhesovske težnje da se cjelokupna kulturna baština svjetske historije sveobuhvatno sažme i objedini u jednoj knjizi. Još od klasičnog epa o Gilgamešu, preko starogrčkog mita o Argonautima, pa sve do srednjovjekovne gnostičke, ezoterijske i mističke literature, tema suočavanja sa smrću i potrage za besmrtnošću jedna je od ključnih literarnih tema.
“Ibrišimović svog junaka Nefertija vraća u stanje Adama prije nego je posegnuo da ubere plod sa zabranjenog drveta, smrtonosnog 'drveta besmrtnosti': on proniče da je postignuće jednog od Božijih imena ostvarivo jedino u odustajanju od tog postignuća, ukoliko se ono protivi Božijem zakonu, te da je jedini istinski život i besmrtnost – besmrtnost u Bogu, dok ono što mu se predočava kao život, ukoliko je to život koji ne priznaje Boga – vodi u smrt. (...) Ibrišimovićevog 'Vječnika' vrijedi čitati kao savremeni danteovski poduhvat jedne 'totalne knjige', knjige koju dopisuju junaci Borhesovih 'Maštarija' i Kišove 'Enciklopedije mrtvih'”, napisao je Kujović u svojoj kritici Vječnika u kojoj je još jednom istaknuto koliko je Bog i promišljanje ontološkog imalo bitno mjesto u životu našeg velikog književnika i skulptora.
Kako piše književnica Nadija Rebronja, čini se da je vječnost, besmrtnost bezbroj puta dotaknuta kroz umjetničko djelo, jer umjetnost je od ovozemaljskih stvari ono što se najviše približava vječnosti. Svijest o smrti je temeljna, ona definira čovjeka kao svjesno biće, a besmrtnost vječita književna i umjetnička tema.
“Roman 'Vječnik' je dekonstrukcija sveukupnog historijskog iskustva, dekonstrukcija različitih religijskih saznanja. On je poput Borhesovog Alefa, u toj težnji da se makro sažme u mikro, 'Vječnik' je književni mikrokosmos”, njeno je zapažanje.
Na samom početku 2011. godine, godine vječitog odlaska, Nedžad Ibrišimović je objavio El-Hidrovu knjigu, knjigu koja se nastavlja na Vječnika. Neferti, Abdullah Misri el-Bosnevi, čovjek koji živi skoro 5.000 godina, dolazi, putujući kroz prošlost predočenu odabranim epizodama, iz faraonskog Egipta do Sarajeva, u kojem 1933. godine započinje svoju priču. Danko Plevnik je podsjetio na definiciju Edmunda Husserla da je evropska duhovnost kao “strast spoznavanja”. On je dodao da je po tom obilježju El-Hidrova knjiga prvoklasni evropski roman koji se u svojoj genezi narativnog može povezati s ocem evropskog romana Cervantesom i njegovim traganjem za izvrsnijim životom kroz lik Don Kihota.
“Budući da je 'El-Hidrova knjiga' stvar književna, da doprinosi tematskom razvoju književnosti uopće, da nije puka stvar samo jednog naroda i njegova duhovnog folklora, mora je se učiti gledati u okviru velikog konteksta i povijesti svjetske književnosti. To je književnost za književnike, književnost ostvarena kao duhovna potraga, a ne zabavljanje dokonih”, podvukao je Plevnik.
Besmrtnost se može definirati kao stanje oslobođenosti od smrti ili uništenja, odnosno stanje vječnog života. Pojam besmrtnosti obično označava učenje po kojem duša nadživljuje tjelesnu smrt. Nedžad Ibrišimović, čovjek koji je dane provodio u selu Popovići nadomak Ilijaša, uspio je pobijediti smrt. Njegova djela, pojavni oblik njegove duše, vječno će živjeti. Njemu se u petak, 16. septembra 2011. godine, samo klanjala dženaza. Svi oni koji žele, još uvijek dobrog Nedžada Ibrišimovića mogu poselamiti u haremu Ferhadija džamije u centru Sarajeva.


Tekst je pripremljen na temelju radova iz tematskog broja Časopisa za kulturu i društvena pitanja “Behar”, broj 101-102, Zagreb, 2011.