Kad je kren'o na mene da me 1992. godine ubije, ja sam kren'o da to primim na svoja gola prsa. Tako, valjda, treba, nećeš mu leđa okrenut. On s tenkom, ja s palijom.

On je sebi zamislio Bosnu uzimat, odavno. Odmah za njim i onaj drugi, onaj s one, onaj s one strane. Ti si kren'o, ali si rek'o da ti je sa njima živjeti i poslije.

Ja sam živio k'o goveče. Živim, dobro sam, a sve mi prazno.

Onda se je marksuzluk, za koji sam drž'o da će trajati hiljadu godina, rasp'o. Ja sam preš'o džamijski prag i ugled'o ljude. Ugled'o svoja brda i potoke, svoju vjeru, svoju politiku, svoju Knjigu, svoju vojsku, svoju državu. Ukaz'o mi se din, ukaz'o mi se nam.

Od straha da mi se duša ne raspadne, poš'o u džamiju. Od straha da me granata ne raznese, gled'o gdje ima najviše naroda i tamo glavu zavuk'o.

Da se može raditi šta se radilo bošnjačkom narodu, meni u pamet nije išlo, niti će ikada ići. A svijet gled'o i ček'o.

Prvi ljiljan - vojnik kojeg sam vidio, najednom mi je razbistrio pamet, nije riječ.

Kaže 1992. Alija blag – što ga ne strijelja. Neki nešto pogriješio. Na šta će ga strijeljat. Sa svih strana tuče, ubi, 44 mjeseca, nemaš vode; pobit će nas, rekli, za petnaest dana. Nisu. Sad nas razvodnjavaju kobajagi lijepim i rastaču svim i svačim. Bosni još i u nogama i u rukama fiksatori, a Amerika kaže – trči na izbore.

Bosanska kuća još ni krova nema, a neki umislili da nam glume lustere. Imamo lampu koja svijetli još od samoga početka, gasila se nije nikako, to je misao predsjednika gospodina Alije Izetbegovića.

Kaže tri iste strane. Lažu, nisu. Samo je meni dodijalo da stalno budem žrtva, hoću da budem najjači ovdje pa nek onda viče tri iste strane koliko god hoće. Hoću da se moja broji, pa nek me odmah ubije.

Hatore i svoje naravi treba sada pritisnuti nogom i gledati ono što nam je najpreče. Kaže kultura. I tu ima podvala koliko hoćeš. Svak' svoje gleda.

Treba vratiti sijelo, ćeteniju, suhe šljive. Šta fali da sahan suhih šljiva stoji na kompjuteru? Nemoj 'sovat, nego kad ti dođe da o'suješ, sastavi rečenicu na to i eto si odmah pismen.

Hasanaginica je usmena narodna pjesma.

I čitaj! To ne kažem ja, to kaže Bog (neuzubillahi)!

Bio sam u Švedskoj. Ne daj, Bože, tuđine! Šta sam tamo rek'o. Rek'o sam da sam doš'o u Švedsku sevap da zaradim. Da vidim tu zemlju iz koje je visoki evropski povjerenik za Bosnu i Hercegovinu Carl Bildt. Da obiđem daidžinicu.

Kažu kad bi se Švedska odozgo ovamo opružila da je tolika da bi dotakla Rim. Ja sam rek'o da je moja daidžinica Safija-hanuma veća od Švedske. Eno je u Karlskruni. Rek'o sam da sam doš'o da vidim Švedsku, zemiju koja svake godine daje najveću nagradu za književnost na svijetu. Da su Nobelovu nagradu za književnost dobili Ivo Andrić i Nagib Mahfuz zato što su ružno pisali o muslimanima. Ja neću ružno pisati o muslimanima, pa nikad ne dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Četiri se godine u Evropi prave da ne znaju šta se u Bosni događa, a četiri se godine u Bosni događa upravo ono što Evropa hoće da se u Bosni događa. Pa i sad.

Bosna je samo u našim srcima. Bez nas Bosne nema, a bez Bosne nema ni nas. A oni drugi što govore, govore nešto drugo, ili otvoreno govore ono što nije, da Bosne nema. Ima i ne damo je.

Bosna je čudo. Bosna je pokazala da ima snagu – i zato i dalje toliko navaljuju na nas! Borit ćemo se do Kijametskoga dana.

Ali borit ćemo se polahko, neće nam više niko nametati svoj ritam i svoje fertutme!

I čuvaj se da ti se ustaša pod kožu ne uvuče, četinici su još daleko, iako žive u po tvoje kuće.

Bio sam neki dan i u Sanskom Mostu. Tamo je Mehmed Alagić sebi doveo prvaka svijeta u kik-boksu, slobodnom boksu – Ziju Polju.

Rekao sam da je to jedino pravi sport za Bošnjake, jer se udara i nogama i rukama i čim god stigneš.

(Nedžad Ibrišimović: Ruhani i šejtani inspiracija, LU u BiH, Sarajevo, 2013)