Juli i august mjeseci su u godini kada u matičnu domovinu Bosnu i Hercegovinu dolazi najviše njenih sinova rasutih po svim meridijanima svijeta. Dolaze da posjete najmilije, da zavičajnim ambijentom napune baterije i da se, dakako, odmore. Omer i Renata Spahić svake godine dođu iz dalekog Calgaryja (Kanada) kako bi njihovih četvero djece školske ferije provelo u Sanskom Mostu, Renatinom rodnom gradu.
Posjetio sam ih u njihovoj porodičnoj kući koju su devet godina gradili. Bili su svi na okupu osim najstarijeg sina Abdulkerima, koji još nije stigao iz Kanade. Kćerke Ranija i Ajna još uvijek su evocirale uspomene s “Marša mira”, na kojem već četvrtu godinu redovno učestvuju. Najmlađi Adnan, koji još nije pošao u školu, igrao se s vršnjacima iz komšiluka.
Ranija je ove godine završila gimnaziju i pred njom je obaveza da upiše fakultet. Evo njenog sjećanja s puta sjećanja na žrtve Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. “Ovo mi je bilo četvrto učešće na 'Maršu mira'. Genocid u Srebrenici bio mi je glavni motiv da krenem na 'Marš mira'. Moji vršnjaci u Calgaryju gotovo ne znaju ništa o Bosni. Rođena sam 2004. u Calgaryju (Kanada). Bošnjakinja sam i Bosanka. U kući govorimo bosanski, a u školi engleski. Više volim bosanski jezik, a lakše govorim engleski. Kad dođem u Sanu (Sanski Most), imam svoju raju. Imamo svoj korzo. Svake godine u Bosni provedem ljetne ferije. U Bosni budem oko dva i po mjeseca.”
Njena mlađa sestra Ajna, učenica 9. razreda osnovne škole, o svom trećem zaredom učešću na “Maršu mira” kaže: “Meni je ovo bio treći odlazak na 'Marš mira'. Sve vrijeme puta razmišljala sam o ubijenim osobama u Genocidu, a posebno o mojim vršnjacima kojima ne bijaše suđeno da odrastu. Sestra i ja pričale smo vršnjacima u Kanadi o počinjenom genocidu nad našim narodom. U mom razredu ima dobar broj muslimana porijeklom iz drugih zemalja. I oni su privrženi islamu, poste ramazan, klanjaju.”
PRVI PUT VIDJELI SE NA AERODROMU
Omer Spahić iz Vitinice ponad Sapne i Renata Muminhodžić iz Sanskog Mosta prvi put su se vidjeli na Zagrebačkom aerodromu. Do tada jedno o drugom ponešto su čuli u preporukama njihovih prijatelja da bi bili odličan par. Inače, od 1993. godine Renata je s roditeljima stanovnik Calgaryja. Helem, kad je čuo da Renata iz Kanade dolazi u svoju Bosnu, otišao je na Zagrebački aerodrom da je dočeka i upozna. I desila se ljubav na prvi pogled. Momačko-djevojačka romansa nije dugo trajala. Uplovili su u bračnu luku i za 20 godina bračnog staža stekli četvero djece. Danas su ugledni članovi bošnjačke zajednice u Calgaryju, četvrtom gradu po veličini u Kanadi. Imaju svoje biznise. Omer je vlasnik firme za ugradnju keramičkih pločica, a Renata je osnovala Islamsku predškolsku ustanovu, koju danas pohađa oko 100 mališana iz muslimanskih familija nastanjenih u Calgaryju, a porijeklom iz raznih etničkih zajednica iz brojnih zemalja svijeta.
O svom susretu s Kanadom i prvim godinama zajedničkog života s Omerom Renata Muminhodžić-Spahić će reći: “Rođena sam 1978. godine u Sanskom Mostu. U Sani sam živjela do juna 1992, kad smo protjerani iz našeg grada. Izbjegli smo u Bosansku Krupu. Na mostu u ovom gradu razdvojene su žene i djeca od muškaraca. Žene i djeca su razmijenjeni za srpske vojnike. Otac je zatvoren u logor. Prvo je bio u školskoj dvorani, a kasnije je prevezen u logor na Manjači. Kad smo razmijenjeni u Bosanskoj Krupi, prebačeni smo u Veliku Kladušu. U tom gradu smo ostali do kraja godine i potom prebačeni u Hrvatsku. Ubrzo je i otac izašao iz logora te smo zajedno otišli u Kanadu. U Kanadi živimo od januara 1993. godine. Tamo sam dovršila osnovnu, te završila srednju školu i fakultet. Prije dvadeset godina, 2002. godine, udala sam se za Omera Spahića. Te godine sam se vratila u Bosnu i u Sarajevu smo živjeli neke tri godine. Nije se desilo ono što smo očekivali tako da smo se 2005. ponovo vratili u Kanadu. Još smo tamo. Preko ljeta dođemo u Bosnu. Kanimo da se jednog dana potpuno vratimo u Bosnu. Svake godine s djecom provedemo dva i po do tri mjeseca kako bi djeca što više zavoljela Bosnu i što bolje naučila naš, bosanski jezik. Nikad nismo dozvolili da u kući pričaju engleski kako bi što bolje naučili bosanski. Jedno vrijeme sam ih kažnjavala ako ne ispoštuju to porodično pravilo. Za pričanje na engleskom u kući oduzimala bih im pokoji dolar od džeparca. Dakle, ne dolazimo mi s djecom u Bosnu samo zbog jezika nego i da ona učvrste svoj bošnjački identitet. Mislim da smo uspjeli u tome.”
OSNOVALA ISLAMSKU PREDŠKOLSKU USTANOVU
Renata je u Kanadi završila ekonomiju i menadžment. Otvorila je islamsku predškolsku ustanovu, u kojoj djeca u smjenama borave po tri sata. Djeca su druga, treća, a nekada i četvrta generacija muslimana koji žive u tom gradu. Ima ih iz raznih zemalja svijeta. Nastava je na engleskom jeziku. Imaju i časove sufare i Kur'ana Časnog. Renata je i aktivna volonterka u aktivnostima za potrebe bošnjačke zajednice. Sa 17 godina osnovala je mekteb u Calgaryju i vodila ga do udaje. Čak je trenutna predsjednica Bošnjačko-kanadske zajednice bila njen učenik u mektebu. O bošnjačkom aktivizmu kaže: “Bošnjaci su veoma radini. Uglavnom svi imaju svoje nekretnine. Većina redovno dolazi u domovinu. Bošnjačka zajednica postoji od 1974. Tada se zvala Bosansko-muslimanska zajednica. Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i neposredno poslije nje bila je aktivnija, tako da su kasnije splasnule njene aktivnosti. Sad sam i ja član i sekretar Upravnog odbora Bošnjačko-kanadske zajednice Calgary. Najesen ćemo krenuti s aktivnostima obnove. U planu smo da od septembra otvorimo bosansku školu, mekteb. U sklopu Zajednice imamo i Bošnjačko udruženje žena.”
Za predsjednicu Udruženja žena izabrana je Renata. Ona je prostor svoje škole dala na raspolaganje za aktivnosti Zajednice. Budući da nemaju svoj bošnjački džemat, njen suprug Omer u istom tom prostoru tokom ramazana predvodi teravih-namaz.
Renata se osvrnula i na život muslimana u ovom velikom gradu: “U Calgaryju ima preko 100.000 muslimana. Ako gledamo odakle ih je ponajviše, onda su to Libanci. U gradu ima više džamija, a džuma se klanja na 20 mjesta. Musliman, porijeklom iz Tanzanije, dva mandata je bio gradonačelnik Calgaryja. Muslimani Calgaryja su vrlo obrazovani i finansijski jaki. Dobro prosperiraju. Imaju jak lobi. Studentska asocijacija žena muslimanki veoma je jaka. Međutim, u gradu postoje i dvije sigurne kuće za žene muslimanke koje doživljavaju porodično nasilje. Otvorila ih je tamošnja Islamska zajednica. Većina žena iz sigurne kuće, nakon što prenoće u njima ili se zadrže nekoliko dana, vraćaju se muževima i nastavljaju živjeti s njima.”
Renata je ponosna što njena djeca već četvrtu godinu učestvuju na “Maršu mira”. Na najbolji način su ona i njen suprug Omer na njih prenijeli kulturu sjećanja na Srebrenicu. “Naša zajednica je za 11. juli i ove godine organizirala komemoraciju za žrtve Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Za tu priliku iznajmili smo veliku salu kulturnog centra Slovenske zajednice. Na toj komemoraciji je prikazan dokumentarni film o Genocidu u Srebrenici. Posjeta je bila odlična. Čak je bilo više stranaca nego Bošnjaka. Nažalost, novoizabrana gradonačelnica je odbila izdati proklamaciju sjećanja na Srebrenicu, na šta je reagirala Bošnjačko-kanadska zajednica Calgary, kao i Emir Ramić ispred Instituta za genocid u Kanadi.”
Suprug Omer velika je podrška Renati. On će kazati: “Moja supruga je veoma vrijedna. Velika je žrtva za dobrobit Bošnjaka i bošnjačke zajednice u Calgaryju. Ponosan sam na ono što ona radi. U Kanadi svi imaju jednake šanse. Na nama je da se obrazujemo. Ima pojedinačnih slučajeva asimilacije. Takvi misle, ako se asimiliraju, da će biti uspješniji, što nije tačno.”
Ovu priču o uspješnoj bošnjačkoj porodici Spahić završit ću Renatinim kazivanjem: “U Bosni sam rođena i odrasla. Bosna je dio mene, a posebno njen i moj Sanski Most.”
