Dana 24. juna 1812. započeo je Napoleon Bonaparte sudbonosnu invaziju Ruskog Carstva sa svojom Velikom armijom (franc. Grande Armée). Napoleon je za taj napad skupio najveću vojnu silu koju je Evropa vidjela (oko 685.000 vojnika). Invazija je započela prijelazom preko rijeke Njemen, koja je predstavljala granicu velikog Ruskog Carstva.
Napoleon je lično odabrao mjesto na kojem će vojska prelaziti rijeku. Glavna je bila lokacija kod litavskog grada Kaunasa. Na tom mjestu na rijeci su izgrađena tri pontonska mosta za prijelaz trupa. Nakon ulaska u Rusko Carstvo, Napoleon je usmjerio vojsku prema prvom velikom gradu u blizini – Vilniusu (danas glavni i najveći grad Litve). Iako su Francuzi u početku brzo napredovali, Rusi su protiv njih primijenili taktiku spaljenje zemlje, tj. kako bi se povlačili, uništili bi sve moguće izvore hrane i opskrbnog materijala. Napoleonova golema vojska tako je ostala bez dovoljno hrane i drugog materijala.
Napoleonova je kampanja potrajala do sredine decembra te godine. Iako je uspio zauzeti rusku prijestolnicu, Napoleonova je vojska bila potpuno iscrpljena te se morala povući. Pritom se broj vojnika stalno osipao zbog dezerterstva, bolesti i ruskih napada. Kad su posljednje francuske trupe napustile rusko tlo, ostalo je svega 27.000 vojnika sposobnih za borbu.
Opisujući povlačenje u knjizi „Memoirs of Sergeant Bourgogne 1812-1813“, koja je objavljena u New Yorku 1899. godine vojnik Bourgogne opisuje strahote koje je vidio i doživio, između ostalog i kanibalizam, za kojeg smatra da je bio rasprostranjen u ovoj Napoleonovoj fatalnoj kampanji. On za kanibalizam „optužuje“ hrvatske vojnike u Napoleonovoj vojsci.
Bourgogne pričao ovako: „Kada smo izašli iz šume, u blizini bjednog malog zaseoka zvanog Gara, vidio sam, na maloj udaljenosti, jednu štalu. Ja sam to istakao jednom od naših narednika, Alzašaninu po imenu Mather, i predložio mu da tamo prenoćimo, ako bismo mogli što prije da stignemo. Krenuli smo da trčimo, ali kada smo stigli, ustanovili smo da je puna oficira, ljudi i konja - oko 800 ljudi bilo je tamo — tako da za nas nije bilo ni inča mjesta. Dok smo trčali, pokušavajući pronaći mjesto za konak, carski vojska i naš vlastit puk je prošao, pa smo odlučili da prenoćimo pod konjima vezanim za vrata štale. Oni koji su logorovali oko štale više puta su pokušavali da je sruše da bi njenim drvetom naložili vatru i napravili sebi sklonište, te da se dočepaju slame koja leži u nekoj vrsti potkrovlja. Nešto od ove slame je korišteno za krevete onih koji su u štali, i koji su, čvrsto zbijeni, čak palili i male vatre da bi se zagrijali kuhali konjsko meso da jedu. Prijetili su da će pucati na one vani koji su pokušali da odvale daske od štale. Neki koji su se popeli na krov i otkidali pokrov, bili su primorani da skoče odozgo dovodeći se u opasnost.
Možda je bilo jedanaest sati uveče. Neki od nesrećnika su spavali, drugi su se grijali na vatri, kada smo iza nas začuli nerazgovjetnu buku. Vatra je izbila na dva dijela štale - u centru i na drugom kraju štale.
Kada smo pokušali da otvorimo vrata, konji svezani za vrata iznutra su se podigli i spriječili da prođemo. Nije bilo moguće doći do drugih vrata zbog dima i plamena. Konfuzija je bila na vrhuncu. Ljudi iz daljeg dijela štale bacili su se u zbijenu masu na unutrašnjoj strani vrata u blizini mjesta gdje smo spavali.
Za manje od dva minuta cijelo mjesto je bilo u plamenu; vatra je počela u slami gdje su muškarci spavali, i brzo se proširila na suhe grede iznad njihovih glava. Neki ljudi blizu vrata su pokušali da ih otvore, ali nisu uspeli. Bila to je užasna scena koju je nemoguće opisati; čuli su se prigušeni jauci i strašni krici iz zgrade. Nesretni jadnici unutra penjali se jedan na drugog, pokušavajući da izađu kroz krov; ali plamen je već zahvatio cijelu zgradu, i čim bi se muškarci pojavili na krovu, njihova odjeća je gorjela, kosa im je bila izgorjela na glavi, a silina vatre bi ih opet vratila nazad. Prolamali su se jauci i krici bijesa. Bila je to slika pakla. Spasili smo sedam muškaraca tako što smo ih provukli kroz rupu napravljenu od daske otkinute sa zida štale. Jedan od njih je bio oficir našeg puka. Ruke su mu bile opečene i odjeća mu je bila pocjepana, a ostalih šest je bilo u još gorem stanju. Ostale nije bilo moguće spasiti na ovaj način, jer su se već napola ugušili od dima i težine drugih muškaraca na njima; morali smo da pustiti da se spale sa ostalim. Nekoliko njih se bacilo s krova, i molilo nas da ih dokrajčimo pucanjem iz puške.
Drugi muškarci koji su kampirali blizu, polumrtvi od hladnoće uz njihovu jadnu vatru, sada su pritrčali, privučeni svjetlošću plamena. Došli su, ne da ponude pomoć — za to su zakasnili — nego da se zagriju, i ispeku konjsko meso na vrhovima svojih mačeva i bajonete. Po njihovom mišljenju, katastrofa je bila intervencija Proviđenja, jer su ljudi spaljeni u štali bili najbogatiji u vojsci, koji su iz Moskve odnijeli više blaga nego bilo koji drugi. Uprkos njihovoj gladi i slabosti, vidjeli smo ljude koji rizikuju da ih plamen zahvati pokušavajući izvući tijela svojih bijednih drugova. Drugi su rekli: 'Tako im i treba; da su nas pustili na krov, ovo se ne bi dogodilo.' Drugi su se, opet, ispružili svoje ruke ka toplini, govoreći: 'Kakva lijepa vatra!' bez obzira na to što je nekoliko stotina njihovih drugovi, možda čak i njihovih rođaka, dalo svoja tijela da napajaju plamen.
Prije zore, krenuo sam sa svojim saputnikom da se ponovo pridružim puku. Išli smo dalje, razmišljajući o svemu što smo prošli, spotičući se o mrtve i umiruće ljude. Hladnoća je bila još intenzivnija nego prethodnog dana. Pridružila su nam se dva čovjeka iz koji jeli usput konjsko meso. Rekli su, ako budu čekali, biće smrznuto i previše teško za jelo. Uvjeravali su nas da su vidjeli strane vojnike (Hrvate) naše vojske kako izvlače leševa iz zgarišta, sijeku ih i jedu. Nikada nisam vidio ovakve stvari. Vjerujem da se to često dešavalo tokom ove fatalne kampanje.
Kakav bi cilj ovi ljudi, koji su skoro umirali, mogli imati u pričanju ove priče, ako nije istina? Nisu imali nikakav povod za laganje. Siguran sam da nisu.
Da nisam našao bilo kakvo konjsko meso, mogao sam i sam postati kanibal. Da bi se razumjela situacija, mora se osjetiti ludilo od gladi; ako je čovjek gladan, moga bi pojesti i samog đavola, samo da je skuhan“.
Prema historijskim izvorima, tokom nepunih 6 mjeseci vojnog pohoda život je izgubilo više od 400.000 Napoleonovih vojnika, uključujući Francuze, Poljake, Nijemce, Italijane i pripadnike drugih naroda Napoleonovog carstva, a više od 100.000 ih je zarobljeno. Rusi su imali oko 200.000 mrtvih, ali je poginuo i vrlo velik broj civila. Mnogi vojnici nisu pali u borbi, već su podlegli hladnoći, gladi i bolestima. Francuzi su usto izgubili gotovo sve konje, a taj gubitak nisu uspjeli nadoknaditi sve do nakon pada Napoleona 1815.
