Društvo | 03.04.2023.

Sagrađena 1780. godine

Nakšibendijska tekija u Vukeljićima u općini fojničkoj: Kuća u kojoj se ne može zalutati

Zaviju ovu sagradio je Husein-baba Zukić 1780. godine, kada se vrati s četrdesetogodišnjeg puta po istoku u potrazi za istinom

IZET PERVIZ

Uđi, zovu te vrata tekijska, otkrij tajnu, zanjiši se u plesu, nestani u zikru, oslobodi se nefsa, poklopi se sa svime što postoji. Ovo je kuća u kojoj se uvire sve dok se čovjek u ljubavi ne sjedini sa svojim tvorcem. Ako se ne bojiš, zakorači, ako se bojiš, opet pređi prag ove kuće, ovdje se ne može zalutati. Okreni glavu desno od vrata, čitaj: “Ovu zaviju za putnika podigao je nasljednik znanja prvaka poslanika i sluga puta nakšibendijskog, vodič ljudi, Bosanac, Zukić šejh Husein, godine 1195 (1780/81).” Husein-baba Zukić nije svetac, tek gutljaj vode u Božijem krčagu, kap rose u Božijoj bašti, početak jednog slova u Božijoj knjizi, ako ga nađeš, on će te zagrliti, ako ga ne nađeš... On će tebe naći.  

Četrdeset godina hodio je svijetom, tražeći učitelja koji će ga uvesti u srž znanja, pred lice Boga, u ljubav nad ljubavima, bezgrešnog. Odavde, iz rodnih Vukeljića, prve kapi mudrosti popio je u fojničkoj medresi i pogled svoj pun želje i nestrpljenja da se okali u hladnoći spoznaje zakivao u zvijezde što su se krivile nad Zahor-planinom. Privlačila ga je noć. Zvala ga je svojom mističnošću, svojim tajanstvom, svojom sposobnošću da produbljuje glasove i da onog koji razumije provede kroz sljepilo i dovede s one strane ljudskog vida, otud sve stvari izgledaju drugačije nego što jesu ovdje, pred iluzijom danje svjetlosti. Zaogrnut njenim plaštom, izlazio bi na Rupnovac ponad samostana i slušao, pretvarajući se u svaki glas koji bi zagrizao mirnoću fojničke pomračine. Uskoro je stekao sposobnost da čuje sve što bijaše kadar zamisliti. Duboko u sebi osjećao je da je Bog čista ljubav, prostranstvo bez kraja i horizonta i kako se ne može dotaći znanjem kojem ga uče muderisi u medresi, već čistom emocijom, onim što je dublje od svake misli i prilježnije od svake nauke. I ustuknuo je, prepadnut. Drhtao je, noćima, sklupčan u hladu lipe. Sve u njemu silno ga je vuklo da zakorači u taj prostor u sebi, taman kao noć i širok kao vrijeme. Ali bojao se, znao je da sam tamo ne smije. I on se otisnu u svijet da traži učitelja.

Put Husein-babin

Sad okreni glavu lijevo od vrata. Na kamenu su riječi kojima se otvaraju sve kapije, ključevi svjetova, izgovori ih: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.” Ovo je tvoj prvi korak. Možeš ga prepoloviti i vratiti se, a možeš ga dokoračiti, iza njega su stepenice kojima se istovremeno i spuštaš i uzdižeš, brideći ka istom centru, ka riječi koja istovremeno znači i sebe i svoju suprotnost. Piše ti: “Ovo je mjesto prijatelja Božijih i izvor Božije darežljivosti”, uđi da naučiš ulaziti i izlaziti, dolaziti i vraćati se, zaljubi se, “ovo je Husejnov dergah”.

I Husein Zukić dođe u Sarajevo i otvori srce svoje. U njemu nauči da su iz Božijeg pogleda sve stvari jednake. I još nauči da se mora spustiti do najniže tačke ovog svijeta da bi se popeo basamacima istine. I nauči da je istina – ljubav, a ljubav – istina, čista kao med kad se oslobodi saća. I tad poče da sumnja. U noći se iskradaše iz postelje i veraše se na krov Kuršumli medrese i gledaše zvijezde i pitaše se da li su one samo ukras kojima Stvoritelj okiti nebo?

Dohvaćaju te ruke harfova što blistaju na zidovima mesdžida, crna tinta lehvi bojadiše ti riječi, one te zatvaraju u svoj krug, izgovaraš: “Smiluj se našem stanju”, izgovaraš: “o, Svevišnji, o, Jasni”, izgovaraš: “Saperi sa nas grijehe naše”, vidiš: pred tobom je lice hafiza Ibrahima iz Moštri, pa ti ga poznaješ, okrećeš se za njim, ono ti izmiče, ”O, Svevišnji, o  Jasni”, uzvikuje, glasno, ljuljaju se zidovi tekije, podrhtavaju podnice od njegovog glasa, bojiš se.

Kada je Husein Zukić obišao sve sarajevske tekije, šejh u zaviji na Bembaši odvede ga na Šejhovu koriju. Tu mu reče da ide tamo otkud su oni došli i pokaza mu dva nišana izlizana vjerničkim poljupcima. Sada je bio lutajući derviš, prosio je komad kruha, spavao u jaslama, prao noge gubavima, hranio okužene. U Istanbulu nađe Ejub, nađe Nišandži Mustafa-pašinu mahalu i nađe svoj cilj – Muradiju. To je ta tekija, uzviknu, nju zovu po šejhu Muhamedu Muradu Buhariji, i pade pred nju i poljubi njen prag i zaplaka i izli se iz njega nešto, kao neka velika težina. Pristupi mu tad sjedobradi čovjek, koji teško hodaše oslanjajući se na štap i vukući oduzetu nogu. Bijaše to hafiz Muhamed Hisari, šejh, učitelj kojem ga je vodilo njegovo srce. On ga uvede u tekiju i uvede ga u nakšibendijski red i otvori mu sve pravce spoznaje i sav se uli u njega. Dvanaest godina kasnije šejh Hisari mu reče: “Sve sam te naučio, ali pred tobom je dug put, idi tamo otkud ja dođoh, tamo je izvor.”

Uzvikuješ, ili čitaš, harfovi se gule kao kora od jabuke, kružno, i propadaju, spiralno. “Slavljen i svet je Gospodar naš, Gospodar meleka i duha.” Ljuljaš se gornjim dijelom tijela i okrećeš se za licima koja se množe, i kruže, i vrtlože, i svrdlaju u dubinu, i izviru iz dubine, i sa svih strana dozivaju tvoje ime, ponavljaju: “Dođi!”

U Konyi je proveo tri godine. Ondje je našao Rumijeve riječi: “Tražiti put do ljubavi razumom isto je što i svjetiljkom tražiti sunce”, a one mu djelovaše kao njegove, ili, kao da ih je čuo još u Fojnici, na Rupnovcu, sva se noć oblikovala u njih. I našao je okrajke svojih snova: “Ako jedna svijeća potpali drugu svijeću, neće izgubiti ništa od svoga sjaja.” Želio je da pali vatrom iz sebe duše drugih, da plamti od njih cijela Bosna: “Budi učen koliko hoćeš, ali znaj da tebi pripada samo onoliko koliko te razumio sagovornik.” U zagrljaju Mevlanine mudrosti našao je cilj i smisao ovosvjetovni. Sada je znao da će se jednog dana vratiti i donijeti na dlanu, kao žišku, sve znanje koje je pokupio od najvećih mudraca ovog svijeta. I krenuo je dalje, da otvara školjke i da kupi biserje.

Već si u centru kruga, tu piše, najljepšim harfovima, “Muhammed”, a ti uzvikuješ “Allah”, i još jednom, i još jednom, sve dok te jeza i srsi ne podignu sa zemlje. Oko tebe, u krugu, sve bržem, tutnje imena pećinskih spavača, dozivaš ih, o, Jemlihane, o, Mekselina, o, Mislina, o, Memuše, o, Debemuše, o, Sazenuše, o, Kefeštatajuše, koji će se prvi probuditi, prohujala su stoljeća, vrijeme se uzjogunilo, “a oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina”. Zamahuješ gornjim dijelom tijela desno, kao da ćeš se baciti u provaliju vremena izvučenog ispod njihovih kamenitih posteljina, “Ti koji liječiš”, uzvikuješ, zamahuješ gornjim dijelom tijela lijevo, kao da ćeš se baciti u provaliju ljubavi, “Ti koji si dovoljan”, ponavljaš, lijevo-desno, desno-lijevo, zauvijek.

U Samarkandu je naučio da ulazi u snove. Tada se zakratko vratio u Bosnu. Jedne noći našao se u snu fojničkog kadije Mehmeda Sikirića, istovremeno bio je i u snu njegove žene. Ono što je govorio Mehmedu odjekivalo je i u snu kadinice. Odnekud je znao da je trudna, rekao im je da će dobiti sina, rekao im je da će se zvati Abdurahman, rekao im je, on će mu biti učitelj i neće morati gaziti pola svijeta da bi pokupio sva znanja, i to im je rekao.

Kružiš, beskrajno, kroz vrijeme, kroz prostor, kroz san. Odjednom si u semanhani, okružen si desetinama levhi, svaka od njih te zove i izmiče ti, za svakom krećeš, i kružiš, u deset, u stotinu krugova, koji se susreću, i sapleću, kao halke u žonglerovoj ruci. “Sveprisutni, Bože svemogući”, vidiš lice Ali Šerifa Faginovića, kadirije, poznaješ ga, “Muhammed, mir s njim”, čitaš to kao tajnu poruku s onog svijeta, uzvikuješ: “Ebu Bekir, iskreni!”, sve glasnije: “Omer, pronicljivi!”, “Osman, svijetli!”, “Alija, ugodni!”, “Hasan, predvodnik!”, “A ja Allahu prepuštam svoj slučaj!”

U Buhari je Husein Zukić proveo sedam godina. Bio je u tekiji Muhameda Ibn Muhameda al-Buharija Nakšibendije, otud je sve poteklo. Sedam godina pio je sa samog izvora znanja. Tu je doživio konačno prosvjetljenje. Jedne noći osjeti on kako mu se otvaraju jedna, pa druga, pa treća..., sva vrata pred njim bila su najednom otvorena i on je kroz njih polazio zaprepašćujućom lahkoćom. Ujutro, šejh ga nazva sinom, i reče mu Husein-baba, i reče mu da vrata ona vode u Bosnu, i halku mu stavi oko ruke, narukvicu jednu, ondje gdje je skine, neka se halka zaokruži nakšibendijska.

Uzvikuješ: “Ono što Bog želi biva”, uzvikuješ ime pira sejida Ahmeda Rifaija, posvud oko sebe vidiš lice Edhema Sikirića, poznaješ ga a da ga nikada nisi vidio, on te ohrabruje, “Spominjanje Boga lijek je za srce”, govori ti, iz daleka, iz blizine, odozgo, sa svih strana govori ti Edhem Sikirić, kaligraf.

Gradnja tekije

Nakon četrdeset godina Husein-baba Zukić Bosnevi znao je gdje je stvarni svijet i gdje je on u tom svijetu. Vrativši se u Bosnu, u rodnim Vukeljićima podignu tekiju. Kada su ga upitali zašto tekiju ne gradi u Sarajevu, ili barem u Fojnici, u nekom gradu, on im odgovori da je u svakom mjestu na svijetu i u svakoj svojoj tački centar tog svijeta. Četrdeset godina, reče im, proveo sam kružeći svijetom, a ustvari nisam se pomakao s mjesta, sve vrijeme bio sam ovdje, ali ne zbog toga što je zemlja okrugla i što ćeš se uvijek, okruživši svijet, vratiti na polaznu tačku, ne ni zbog toga što je, kako priča kaže, najveće blago zakopano pod kućnim pragom, već stoga što je u svakoj tački, u svakom otkucaju sekunde zarobljena vječnost. Ali niko nije učio takvom brzinom i niko nije takvom glađu upijao znanje kao njegov učenik Abdurahman Siri Sikirić, onaj kojeg je odredio u snu. Morao ga je zaustavljati i podmetati mu zamke kako se u toj hitrini ne bi zapalio kao meteor na nebu i izgorio u nepreglednom prostranstvu Božije ljubavi.

Njišeš se naprijed-nazad, lijevo-desno, kružiš oko vlastite ose, širiš ruke uzdignute ponad ramena, šakama se držiš za rubove svjetova, “Vladaru kraljevstva, pomozi!”, uzvikuješ, “Muhamed Behaudin Nakšibend!”, uzvikuješ, “Pir sejdi Abdulkadir Gejlani”, uzvikuješ, “Njima je Allah posvetio tajne”, govoriš, ili to tebi govori, Ahmed Hamdi, ili ti govori Hamid Hadžiselimović iz Travnika, poznaješ ih, trčiš za slovima ostalim iza kalema u njihovoj ruci, “Ah, pokornost!”, čuješ glasove sa svih strana, stotine, hiljadu ljudi te doziva da budeš pokoran pred velikom tajnom, “Huuuu”, jer, samo što ti je nisu otkrili, “Huuuuu”, nestrpljiv si, propadaš, tla pod tvojim nogama više nema, “Huuuu”, bridiš, lelujaš, samo je vrijeme posvud oko tebe, “Huuuu”, hukti u savršenoj melodiji, samo u Bosni nakšibendije zikre naglas.

Takav plamen niko nije zapalio kao Husein-baba Zukić. Dvjesta godina sija on svom žestinom i svijetli u Vukeljićima. A Nevjestina noć bi mu određena u godini 800, baš onako kako je i sam prorekao. Bijaše to onomad, kada dođe u Vukeljiće naib fojničkog kadije i donese mu 300 groša. Reče mu naib da mu je tako naredio Morali Ahmed-paša, novi bosanski namjesnik. I još mu reče da će se odsad vidjeti svaka tri mjeseca, kada mu bude donosio plaću. Husein-baba njemu reče: “Znači, 60 puta još ćemo se vidjeti.” Naib se sav iskrivi u čudu, prošaputa: “Kako to?!” Husein baba tad reče: “Vidjet ćemo se četiri puta godišnje, a to je za 15 godina tačno 60 tromjesečja.” “Ali zašto baš petnaest?”, pitao je naib. “Zato što ću preseliti u okrugloj godini, s dvije nule”, reče Husein-baba. I još je rekao da je u snu vidio svoj mezar i turbe koje će mu izgraditi njegov učenik Abdurahman Sirija. I pored njega vidio je i turbe svoga nasljednika, šejha hadži Muhameda Mejli-babe, u kojem se ponovila njegova sudbina, ali u suprotnom smjeru, kako god je Husein-baba krenuo iz Vukeljića u potragu za znanjem i završio u Buhari, tako je Mejli-baba krenuo iz Buhare i prevalit će pola svijeta tražeći svoga učitelja i naći će ga u Husein-babinom učeniku, Abdurahman Siriji, kod njega će u tekiji u Oglavku provesti šesnaest godina kucajući na vrata spoznaje i tražeći da mu se otvore.

I tako je naib fojničkog kadije još godinama, sve do smrti, nastavio dolaziti u Vukeljiće svaka tri mjeseca. I Mejlijin ugled i njegovo znanje bijaše poštovano u cijeloj Bosni i u cijelom carstvu. Odasvud su dolazili učenici, i kadije, i paše, i valije, pa je Vedžihi Mehmed-paša obnovio bujruldiju kojom se šejhu tekije u Vukeljićima ima svakog tromjesečja isplatiti 300 groša, a obnovi je i Mehmed Husrev-paša. Ova tekija postade ustanova od vrhunske državne važnosti i nigdje se za znanjem nije žudjelo tako silovito kao ovdje. Širine svijesti do kojih dolazahu derviši otvarale su i mnoga svjetovna vrata u naukama čisto praktičnim na koje se oslanja svaka pametna vlast. Mejli-baba doživi duboku starost i steknu mnoge sposobnosti koje su nadilazile sve što je mogao dokučiti ljudski um. Znao je, kažu, izbrisati vrijeme i slobodno putovati prostranstvima Božije ljubavi, a da se, ovamo, u svijetu privida, danima ne pomjeri s mjesta. Umrije Mejlija ravnih 54 godine nakon Husein-babe, a naslijedi ga njegov sin Hasan-baba Mejlić, Hasan-babu naslijedi njegov bratić Muhamed, Muhameda njegov sin Abdulatif, Abdulatifa sin Behaudin, a danas je šejh Husein-baba Hadžimejlić.

Dva jezika

Odjednom, sve je stalo, kao da je cijeli svijet prestao postojati. Takvom snagom sve se zaustavilo da si poletio kao katapultiran. Ležiš, ne, ne ležiš, klečiš, ustvari, nalaziš sebe kako klečiš u semanhani, u samom dnu drvenog kubeta, imaš osjećaj da to nisi ti, da su tvoje oči – oči tuđe, ali ne oči tuđinca. Pred tobom niže se osam papirnih levhi. Iako nikada nisi čuo njegovo ime, odnekud znaš da ih je napisao kaligraf šejh Behaudin-efendija Sikirić, znaš i da je on utemeljio tekiju na Mlinima u Sarajevu, vidiš njegovo lice na uskom prozoru začađavljelom od dima sa svijeće, pada snijeg, a on ti se smije i u njemu vlada takav mir da mu se pahulje ne rastapaju na koži već prolaze kroz nju. Iako ne znaš ni slova arapskog pisma, znaš da je pred tobom Fatiha. Podižeš ruke, otvaraš dlanove kao svijeće pred licem, izgovaraš je na svom, maternjem jeziku, bosanskom, ti je nikada nisi znao na arapskom kao ostali. Govoriš: “U ime Allaha Milostivog, Samilosnog. Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara dana sudnjeg”, ali do tebe tvoj glas dolazi na arapskom. Ščuđen, prekidaš na čas, osluškuješ eho svoga glasa: “Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim El-hamdu lillahi Rabbi-l-alemin Er-rahmani-r-Rahim Maliki jevmi-d-din.” Okrećeš se oko sebe, sam si, tu si, klečiš u semanhani pri dnu samog drvenog kubeta, sričeš Fatihu na svom maternjem jeziku, bosanskom, jer ti si Bosanac, govoriš, siguran si, znaš da govoriš: “Tebi se klanjamo i od Tebe pomoći tražimo! Uputi nas na pravi put”, ali ono što čuješ nije to što izgovaraš, ili jeste, samo što tvoj glas prevodi tvoje riječi s bosanskog na arapski i ti ih tako i čuješ, na jeziku Muhammedovom: “Ijjake nea'budu ve ijjake neste'in Ihdina-s-sirata-l-mustekin.” Tada, odjednom postaješ svjestan da znaš Fatihu i u originalu, mada je do sada, do ovog trenutka, nikada nisi znao na arapskom, i tako je i završavaš, sada govoriš jezikom stranim, ali kao da govoriš jezikom svojim, ne znaš, zbunjen si, sričeš: “Sirata-llezine en'amte 'alejhim gajri-l-magdubi 'alejhim ve leddallin. Amin.” Ali opet, sada oprečno, tvoj glas do tvoga uha dolazi na tvom, bosanskom, maternjem jeziku, čuješ sebe, a znaš da ne govoriš ovako: “Na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali”, ili ipak govoriš, govoriš, govoriš, ti govoriš, a već je noć, svjetlaci se njišu u pomračini i pretvaraju se u riječi koje odjekuju u grudima derviša dok se njišu u zanosu posvud oko tebe.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Svaka višegradska ulica mjesto je zločina

Može li irsko gostoprimstvo izdržati populističku ksenofobiju?

Nevjerojatno junaštvo: Kako je Fejzaga porazio Lazarove bataljone

Mirza ef. Mešić: Kazivanje o Ibrahimu a.s. – prvom hadžiji i rušitelju idola