Najprozračniju, ali i najmučniju od priča koje se u stoljećima njenog postojanja zapliću oko Džamije sultana Bajazita Velije u Nevesinju mogao bi ispričati jedan luster. Velik, okrugao, masivan, skovan od bezbrojnih željeznih račvi koje se saplitahu sa svih strana pa ponekad podsjećaše na paukovu mrežu, onu spletenu na ulazu u pećinu na brdu Sevr, u kojoj su se skrivali poslanik Muhammed i Ebu-Bekir, a ponekad na neraspletive ljudske puteve i sudbine u koje čovjek umom svojim ne može proniknuti, taj se luster spuštao iz centra kupole obojene u zeleno i mnoštvom svijeća poredanih u krug rasvjetljavao lica vjernika zagubljenih u večernjem namazu.

Kasnije, svijeće su zamijenjene sijalicama, ali se svjetlost koja je sjajila s lustera ni u čemu, osim u snazi, nije promijenila. I dalje je ona rasvjetljavala tminu oko ljudskih srca i punih četrdeset devet godina pričala svoju priču o svjetiljkama ljudskog duha, koje, poput svjetiljki poredanih u kružno tijelo tog lustera, od čovjekovog postanka rasvjetljavaju nesavladive pomračine kosmosa. I pričala je još ta svjetlost kako je ljudski duh jednak zvijezdama, udahnut je u čovjekovo tijelo da bi svijetlio u svemirskim budžacima do kojih svjetlost zvijezda ne može doseći, ili da bi mijenjao zvijezde kada njihova svjetlost bude otrgnuta od nekog drugog svemirskog tijela ili kada, naprosto, kao Sunce, odu na počinak.

Priča o tom lusteru počinje u kasno ljeto ili u ranu jesen 1943. godine. Počinje ona onog dana kada su se iz smjera Mostara pojavili ustaški kamioni te se počeli spuštati niz Jezdoš, a Italijani, povlačeći se iz Nevesinja, miniraše Pekušića džamiju, koja im je više od dvije godine služila kao magacin, te tako s džamijskim kamenom u zrak odletje i silno oružje i osta vojna oprema. Onih nekoliko nevesinjskih Jevreja, potomaka jednog od silnih marvinskih doktora koje je austrougarska vlast rasijala po cijeloj Bosni, a ne pobjegoše glavom bez obzira prema Dubrovniku i dalje, u Palestinu, jer ih Italijani ne diraše, oni bijahu strašno uznemireni i cijelih sedam dana provedoše zatvoreni u svojim kućama, a dućane zamandališe. Bijahu već sasvim izblijedjeli od strepnje, svakog časa očekujući udarac kundaka o vrata, pa sjeđahu na spremljenim koferima i lomiše prste u očajanju. Osmog dana gradom prođe telal, lupajući u doboš, i dajući na znanje svim Židovima da se od njih očekuje da u roku od tri dana promijene vjeru, volja im islam, volja im kršćanstvo, samo u judaizmu ne mogu ostati.

Istog dana kada je gradski telal prenio poziv šačici nevesinjskih Jevreja da moraju promijeniti vjeru, u sami akšam, najstariji među njima, zaogrnut u feredžu i prekriven zarom, ličeći na muslimanku, pojavi se u haremu Careve džamije. Ušavši na avlijska vrata, on se skloni u sjene velike lipe koja je svojom krošnjom nadvisivala i džamijski krov i dopirala skroz do šerefeta na munari. Tu sačeka da se ljudi koji klanjaše akšam-namaz raziđu i izroni iz pomračine pred imama koji upravo zaključavaše džamijska vrata.

Ne govoreći ništa, razgrnuo je zar i pokazao svoje lice, prestravljeno se okrećući, i lijevo i desno, dok mu se nevjerovatne graške znoja slijevaše niz čelo i preko nosa. Imam gurnu vrata i uvede ga unutra te okrenu ključ u bravi. Kada su ostali sami u srcu džamije, stari Jevrej zbaci sa sebe feredžu i zavapi da on svoju vjeru ne može ostaviti. Hodao je gore-dolje tepisima prostrtim po džamijskom podu i othukivao, unesrećen. Na drugi tas te strašne vage u sebi stavljao je cijelu svoju porodicu i zapomagao kako čovjek nije slobodan i sam i kako svaka njegova odluka utječe i na sudbine ljudi oko njega, najbližih i najvoljenijih.

Kako je uskoro na nevesinjskoj sahat-kuli otkucao policijski sat, tako dva čovjeka ostadoše cijele noći zatočena u džamiji. U zoru, pred izlazak sunca, imam se pope na munaru i zauči ezan, a za to vrijeme stari Jevrej sjeđaše na hadžijskoj sofi i lice mu bijaše smireno, ličio je na čovjeka koji je noć proveo bez sna, ali i na čovjeka koji je veliki teret skinuo s pleća. Od džematlija koji dođoše na namaz niko se ne začudi kada među njih u saf stade čovjek za kojeg su svi znali da je Jevrej, a neki mu priđoše i zagrliše ga, zahvaljujući mu što je njihovu vjeru izabrao za svoju. Tek kada se završi rat, oni koji prežive doznat će da stari Jevrej nije promijenio vjeru i da mu je imam te noći pojasnio da ne mora vjeru mijenjati, da povremeno dolazi u džamiju, da staje u saf, ali da za vrijeme namaza umjesto muslimanskih šapuće molitve jevrejske, a on će se potruditi svim silama da uvjeri ustaške vlasti da je on istinski prešao na islam. Kao znak zahvalnosti imamu, ali i kako bi ustaše što dublje ukopao u uvjerenju da je zaista promijenio vjeru, proveze stari Jevrej jednog dana kroz cijelo Nevesinje veliki luster i doveze ga ovamo, da zauvijek svijetli nad dobrinom imama ove džamije.

Ali, nikada ne biva po želji ili volji čovjekovoj, pa tako i ono “zauvijek” iz želja starog Jevreja izrečenih onog dana kada su majstori zašarafili luster u kupolu pretvori se u tek pola vijeka, što je u historiji ljudske dobrote vremenski rok sasvim kratak. Godine 1992, kada su sluge Radovana Karadžića i ostalih zločinaca udruženih u zločinački poduhvat s ciljem da očiste sve što je muslimansko u Istočnoj Hercegovini i u još pola Bosne, protjerale iz Nevesinja i posljednjeg muslimana, okomiše se oni na džamije. Prvo porušiše sve džamije u nevesinjskim selima, a zatim pređoše na tri gradske. Posebnom žestinom i mržnjom svališe se na Carevu.

Nekoliko razloga je tome. Prvi se najvjerovatnije krije u činjenici da je nakon Drugog svjetskog rata ova džamija jedina bila u funkciji u Nevesinju, a ostale dvije bijahu pretvorene u magacine. Drugi razlog leži u tome što se za nju govorilo da je najstarija džamija u Bosni i njome se ponosiše svaki čestiti Nevesinjac. Treći razlog bijaše sakriven u činjenici da je džamija podignuta u ime osmanskog sultana te je zvahu Careva džamija. Četvrti bi mogao biti u priči koja se cijelo jedno desetljeće prenosila Nevesinjskim poljem, o tome kako se za vrijeme ustanka iz 1875. godine ustanici nisu uspjeli probiti do ove džamije i srušiti je, kao što to uradiše s ostale tri nevesinjske džamije. A peti, ali ne i manje značajan, bio je u tome što je u njoj visio luster koji je svojim postojanjem pričao priču o zajedničkom životu i o podnošljivosti i nadopuni svih razlika među ljudima, što se, neoprostivo, kosilo s rušilačkim principima onih koji izdadoše naredbu da se poruše sve džamije u svim gradovima i selima koje oni okupiraše i staviše pod vlast vražije volje.

Nema ih, ili se barem do sada nije pojavio nijedan svjedok, koji bi govorio o pojedinostima i detaljima iz noći kada je Careva džamija sravnjena sa zemljom. Kako same vlasti stajaše iza ovog nekrofilnog čina, tako nije ni vođena bilo kakva istraga, pa nema ni zapisnika o saslušanju građana koji žive u blizini. Pa ipak, golim okom se vidi da ovdje, pri rušenju Careve džamije, koja je izgrađena u pola brežuljka, odvojena i sama, rušioci nisu trebali uzimati nikakav obzir prema okolnim kućama i zgradama, kao prilikom rušenja Dugalića džamije, nekoliko stotina metara niz čaršiju, koja je opkoljena kućama i zgradama sa svih strana, a s jedne, odmah do nje, preko uske pješačke uličice smještena je pravoslavna crkva. Iz svjedočenja onih koji u nekim drugim gradovima živješe u blizini džamija, zna se da su u predvečerje te noći u kojoj bi rušili određenu džamiju, rušioci slali svoje ljude s naredbom da svi građani u okolini zalijepe samoljepljive trake preko prozorskih stakala da im ne popucaju usljed detonacije. Da li je tako bilo i ovdje?

Zamišljamo tu noć i vidimo crne sjene kako kruže oko džamije, čujemo udare špica, odjekuje kroz nevesinjske noć štemanje rupa za štapine dinamita, čujemo smijeh i šum kablova koje razvlače duž džamijskih zidova u koje je na sve četiri strane svijeta udubljen eksploziv, pod munaru dupla porcija. Pred džamijom je parkiran kamion i grupa vojnika iznosi iz nje tepihe, kilime i sve što ih podsjeća na zlato. Unutra, nekolicina vojnika stoji pod lusterom i mjere ga, pokušavajući dokučiti njegovu vrijednost. Jedan od njih skače s poda prekrivenog razderanim Kur’anima i ostalim vjerskim knjigama i hvata se za luster, njiše se. Ova igra postaje mu zanimljiva, pa se, kao na ljuljašci, zanjiše svom snagom. Zaneseni njegovim smijehom, i ostali skaču i hvataju se za luster, ljuljaju se i nastoje jedan drugog udariti nogama. Za tren se stječe dojam kako nisu ni svjesni svojih postupaka i kao da su na ringišpilu, na nekom vašaru.

Ali, luster se ne odvaja iz svog ležišta visoko gore u kupoli. Na kraju se, jedan po jedna, otpuštaju, a samo jedan ostaje visiti. Dok se njiše, ovi ga hvataju za noge i tegle, svom snagom, stenjući, ali luster se ne odvaja, još se drži zakačen za kupolu, grozničavo. Tad onaj što je visio na lusteru naglo otvara šake i, poneseni inercijom, svi padaju po podu, a on po njima. Smiju se, vrište, podnapiti su, jedan iz automatske puške ispusti cijeli rafal po sijalicama na lusteru. Na vratima se tada pojavljuje glavni miner i zove ih da izađu, gotovo je, sada će vatromet, viče i naređuje onim napolju da budu spremni. Džamija je srušena skupa s gasulhanom i hadžijskom sofom u haremu. Ostao je samo mekteb i dio haremskog zida. Pretpostavlja se da je kamen, skupa s ostacima nevesinjske katoličke crkve, odvezen i iskipan na lokalitet zvani Ždrijela, kod sela Čitluk. Niko ne spominje luster.

Kazuje se da je Džamija sultana Bajezita II najstarija islamska bogomolja u Hercegovini i jedna među starijima u cijeloj Bosni. Zovu je i Careva džamija i kazuju da je riječ o najprostranijoj hercegovačkoj džamiji iz vremena osmanske uprave. U njoj je, prolazeći kroz Bosnu, klanjao i Evlija Čelebija. On nam u svome putopisu otkriva kako ju je još 1578. godine neki njen mutevelija, kojem ne zapisuje ime, proširio i načinio je tada ovakvom kakvom je i danas vidimo, sa šestougaonim stropom i imitacijom stropnih kupola. Vjeruje se da je prilikom ove adaptacije nestala i kamena ploča koja mora da je bila uzidana ponad vrata i na kojoj je pisala godina gradnje. Čelebija uz džamiju spominje i imaret, medresu, mekteb i šadrvan. Do našeg vremena najbliže je dobacio “Carev mekteb”, kako ga narod zvaše, a srušen je 1945. godine.

Na lijevoj strani harema sagradio je mostarski muftija Ali Ćafi-efendija Nevesinjac, brat poznatog mostarskog vakifa Ibrahim-efendije Roznamedžije, jednu zgradu s kupolom, kakve nadaleko nije bilo, kako to zapisuje Evlija Čelebija. U toj zgradi odvijala se nastava u dvjema školama: onoj za izučavanje islamske tradicije i onoj za obuku hafiza u pravilnom čitanju Kur’ana na sedam mekama. Srećom, sačuvana je vakufnama pa zahvaljujući njoj znamo vrijeme gradnje ove zgrade.

Potpisana je 2. januara 1635, a ovjerena pečatom istanbulskog kadije Mehmeda Karačelebića. Sve ovo saznajemo u knjizi Muslimanska baština istočne Hercegovine historičara Hivzije Hasandedića. Ondje čitamo ono što piše u vakufnami: “Ali-efendija, sin Mehmedov, bivši pisar, spahija iz mahale sultana Sulejmana u Istanbulu, došao je na sud i u prisustvu Ahmed-čelebije, sina Sulejmanova, kojeg je postavio za muteveliju svoga vakufa, izjavio sljedeće: ‘Zavještavam 220.000 akči i određujem da mutevelija daje ovaj novac na zajam poštenim privrednicima uz jak zalog i jamca i uz 11 posto kamata. Određujem da se prihodi novca datog na kamate troše na sljedeće: predikatoru (vaiz) sultan Bajezidove džamije u kasabi Nevesinje u Rumeliji, dnevno po 15 akči; starješini (šejh) durul-kurraa, koji je vakif sagradio kod spomenute džamije, dnevno po 20 akči; petorici učenika durul-kurraa po dvije akče dnevno, ukupno 10 akči; podvorniku (bevvab) dnevno po dvije akče; upravitelju (muteveliji), dnevno po dvije akče; pisaru (katib) dnevno po dvije akče; inkasantu (džabi), dnevno po dvije akče i za inspekciju (nazaret) dnevno po dvije akče.’ Legator određuje da dužnost vaiza i šejha doživotno vrši Ibrahim-efendija.

Poslije njegove smrti kadija će ove dvije dužnosti povjeriti onome ko u mjestu bude najsposobniji i najučeniji. Dužnost mutevelije, katiba i džabije vršiće doživotno naprijed spomenuti Ahmed-čelebija, sin Sulejmanov, a poslije njegove smrti njegovi potomci mu s koljena na koljeno. Kad izumru svi njegovi potomci, kadija će ove tri dužnosti povjeriti onome iz mjesta ko bude sposoban vršiti ih. Dužnost nazira vršiće vakifov zet Habib-beg i njegovi potomci mu s koljena na koljeno. Ako spomenuti zavodi nekim slučajem prestanu raditi, tada će se vakufski prihodi dijeliti sirotinji kasabe.” I određuje se da će dužnost nadzornika nad vakufskom imovinom Habib-beg i njegovi sinovi, i sinovi njegovih sinova, i tako u nedogled, vršiti besplatno.

Ne zna se kada je zgrada s ova dva zavoda srušena i do kada je bila aktivna, ali sigurno prije 1866. godine, jer se ne spominje u najstarijem bosanskom godišnjaku, takozvanoj salnami, iz ove godine, zaključuje Hivzija Hasandedić. Iz njegove knjige još ćemo prepisati imena osmorice imama i vaiza Careve džamije: efendija Husein 1767, Salih-hodža Bajgorić 1769, efendija Abdulah 1770, i petorica Kolakovića: efendija Ibrahim 1743, efendija Sulejman 1769, efendija Omer 1770, efendija Muharem, sin Abdulahov 1877. i efendija Muharem 1925. godine. U Carskoj mahali su oko 1770. godine živjeli i Čelebići – efendije Mehmed i Derviš, te efendije Vaiz i Salih Srebro. Pred ovom džamijom, kažu, sahranjen je i Lutfullah-beg Redžepašić Bašagić, sin Davudov, a preseli 1850, bio je on djed Safvet-bega Bašagića, a narod ga je volio pa su ga svi zvali Bašaga. Džamija je obnovljena, ili bolje reći ponovo podignuta 2016. godine, ali s njene munare više se ne čuje ezan, u njoj danas nema ko da klanja.