O ta dva strašna aprilska sarajevska dana skoro da nema nikakvog podatka u dokumentima, nema na njih spomena, skoro da nema ni svjedočenja ili su se negdje s vremenom zagubila. Novine su izašle 11. aprila, a poslije toga tek desetak dana kasnije. U grad je ušla vojska koja ga je bombardirala, nova fašistička vlast tek je širila svoje pipke i nikome vjerovatno nije ni padalo napamet pisati, dokumentirati ili raspitivati se o njemačkim žrtvama. Ni danas se o tome puno ne zna niti u Sarajevu postoji ikakav spomenik ili ploča koja bi podsjećala na stotinjak njegovih građana ubijenih u ta dva dana aprila 1941. godine.

Nacistička Njemačka bombardirala je 12. i 13. aprila 1941. godine, gazeći Kraljevinu Jugoslaviju, u nekoliko navrata Sarajevo. Neselektivno, gađajući stambene objekte, izručila je na njega tone bombi. U bombardiranju je ubijeno na desetine Sarajlija, muškaraca, žena i djece. Među žrtvama su bili supruga i djeca Mustafe Denišlića, sarajevskog ginekologa, prvog muslimana u historiji koji je diplomirao u Beču.

I tek 1943. godine u listu Narodna uzdanica, iza nepotpisanog članka na godišnjicu smrti doktora Denišlića, čiji je autor, poznavajući mu stil, najvjerovatnije bio Alija Nametak, nalazimo prvi pisani trag, prvi opis strahota koje su snašle Sarajevo i Sarajlije prvih dana Drugog svjetskog rata u tadašnjoj Jugoslaviji.

Omaž Mustafi Denišliću glasi ovako: “Osmog rujna 1941. umro je u Sarajevu doktor Mustafa Denišlić, šef gradskog zdravstvenog odjela u Sarajevu, potomak stare ugledne porodice Denišlića. Denišlije ili Drnišlije su starinom iz Dmiša u Dalmaciji, pa su vjerojatno padom toga mjesta pod mletačku vlast, kad se turska granica pomakla na istok, ako ne i ranije, preselili u Sarajevo, gdje su dobili velik ugled, jer im je povjeren tevlijet jednog od najvećih vakufa u Sarajevu, Skenderpašina, kojim su upravljali do pred sedam-osam godina.

Mustafa Denišlić rođen je, kako mu to piše u osobniku u Gradskom poglavarstvu, 1. maja 1878., a vjerovatno koju godinu ranije u Sarajevu, gdje je svršio ruždiju i gimnaziju, pa se upisao na Sveučilište u Beču, gdje je svršio 1905. medicinu kao prvi musliman iz Bosne. Koliki je bio ugled Mustafe Denišlića u krugu muslimana studenata u Beču, vidi se i po tome što je bio prvi predsjednik novoosnovanog studentskog društva 'Zvijezde' 1903, u kojem su bili članovi, među ostalim, Mehmed Spaho, Abdullah-beg Bukvica, Hamdija Karamehmedović, Hamid Šahinović (Ekrem), Emin Brka i Mehmed-beg Fidahić.

Od godine 1905. do 1908. bio je liječnik Državne bolnice. a od 1. VIII 1908. do smrti bio je općinski liječnik, gradski fizik, i od 26. III 1938. do smrti šef gradskog zdravstvenog odjela, sve u Sarajevu. Kao prvi musliman liječnik u Sarajevu, imao je veliku privatnu praksu, a pored toga je bio dugo godina internatski liječnik u Šerijatskoj sudačkoj školi, Vakufskom sirotištu i šerijatskoj gimnaziji.

lako je bio liječnik sveukupne medicine, rano se specijalizirao u liječenju ženskih bolesti i u porođajima, pa je na hiljade Sarajlija i Sarajki dočekao na svoje ruke, spasio im život, kao i njihovim majkama. U ona vremena prije Prvog svjetskog rata, kad su se muslimanke krile i kad su do toga držale, on je učinio neprocjenjive zasluge u zdravstvu sarajevskih muslimanki, koje su izlazile slobodno preda njega i tražile pomoć. I kao gradski fizik zalagao se mnogo za poboljšanje zdravlja Sarajlija.

Pričao mi je jednom, kako su se negdje mahaljani tužili na jednog komšiju barutovca, koji nije htio uvesti kanalizaciju u kuću, nego je imao zahod po starinskom adetu načinjen, pa je rasprostirao smrad po cijeloj mahali. On ga opomene da uvede kanalizaciju, a ovaj odbije. On ga kao gradski fizik kazni globom, a ovaj je plati i izazovno rekne da je neće uvesti.

Nakon kraćeg vremena on ga kazni još osjetljivijom globom, a ovaj opet uprkos mu rekne: 'Kažnjavaj koliko hoćeš, samo me nećeš prisiliti da uvedem tu švapsku besposlicu!' No kad ga je i treći put mahala tužila i kad mu je zaprijećeno da će ponovo biti kažnjen teškom globom, ode naš barutovac, raspita se pošto bi bilo uvođenje kanalizacije i, kako je bilo jeftino, uvede je u kuću. Do nekoliko vremena, pričaše mi rahmetli doktor, susrete me onaj čovjek na čaršiji, pa mi veli: 'Oprosti mi, doktor-efendija, ako sam ti šta ružno rekao i pomislio, a sad ti velika hvala što si me globio, jer da nije toga bilo, ja bih i sad bio u onom smradu i ugursuzluku, a ne bih znao za ovaj rahatluk.'

Dr. Mustafa Denišlić je odmah po povratku sa studija bio biran u odbor 'Gajreta', a pored toga je uzimao vidna učešća u drugim sarajevskim kulturnim društvima. Bio je član utemeljitelj Narodne udanice. Rahmetli dr. Mustafu Denišlića zadesio je težak udarac 13. travnja 1941. Bomba mu je porušila kuću i ubila ženu Zulejha-hanumu, kćerku Ismetage Merhemića, i dvije kćeri, Hajriju i Adilu, učenice gimnazije. Najstarija mu kći Emira završava skoro medicinski fakultet na Sveučilištu u Beču. Ova porodična tragedija je potresno djelovala na njega, pa, iako je bio tjelesno vrlo svjež i snažan, 8. rujna 1941. rano ujutro umro je naglo od Angine pectoris.”

Dan nakon istupanja Kraljevine Jugoslavije iz trojnog pakta, 27. marta 1941. godine, Hitler je donio Direktivu 25, naređenje glavnoj komandi za invaziju i uništenje Jugoslavije. Ovom je Direktivom, između ostalog, predviđeno da, čim uvjeti dozvole, zračnim napadima budu uništeni zemaljski objekti Jugoslavenskog vazduhoplovstva i glavni grad Beograd stalnim dnevnim i noćnim napadima, piše Sead Vrana u svom radu Vazdušna bombardovanja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu.

Vrana tako konstatira da su “za izvršenje ovih napada određene 4. vazdušna flota (Luftflote), te VIII i X vazdušni korpus (Fliegerkorps) s ukupno šest bombarderskih grupa (Kampfgruppe), 11 grupa obrušavajućih bombardera (Stukagruppe), 11 grupa lovaca (Jagdgruppe) i pet eskadrila lovaca (Jagdgeschwagder), pet grupa teških lovaca (Zerstorergruppe), dvije izviđačke eskadrile, jedna hidroeskadrila i 13 eskadrila za vezu ukupne snage 1.158 aviona.

Luftwaffe je 6. aprila 1941. godine izvršila prvo zračno bombardiranje područja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. U 07:30 sati 22 bombardera X zračnog korpusa uz pratnju 15 lovaca na aerodrom Jugoslavenskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva Rajlovac bacili su 88 bombi od 250 kg i 220 bombi od 50 kg, ukupno 33 tone. Iako je u Hitlerovoj Direktivi 25 naglašeno uništenje Beograda, što je u praksi rezultiralo teškim razaranjem ovog grada, 12. i 13. aprila također su bombardirani rezidencijalni dijelovi Sarajeva, pri čemu su bombe pale uglavnom na civilne ciljeve. Nepoznata je količina i vrsta bombi koje su u dvodnevnim napadima bačene na sam grad, ali je i ove napade izvršio X zračni korpus, koji je u svom sastavu u vrijeme aprilskog rata imao četiri bombarderske grupe, jednu grupu teških lovaca i jednu lovačku eskadrilu s ukupno 168 aviona.

U tadašnjim ulicama Šenoinoj, 6. novembra, Masarikovoj, Skenderiji, Jakubovića bašči i Pionirskoj bombama je srušeno nekoliko zgrada i kuća. Naročito je veliki broj žrtava bio u Velikom parku, gdje je bombom pogođeno sklonište, kao i na Bentbaši, gdje su se građani pokušali skloniti od bombardiranja. Smatra se da je u njemačkim bombardiranjima poginulo oko 90 stanovnika Sarajeva. Detaljni izvještaji o šteti i žrtvama iz tog perioda nisu sačuvani, a u sačuvanim dokumentima Kotarskog nadzorništva narodne zaštite ili Gradskog poglavarstva najraniji izvještaj o bombardiranju Sarajeva u Drugom svjetskom ratu odnosi se na saveznički napad od 25. novembra 1943. godine.

Napad na Sarajevo počeo je 6. aprila 1941. godine, kada su nacistički avioni bombardirali Rajlovac, što je ponovljeno i 7. aprila. Tog je dana Jugoslavenski list objavio samo kratku vijest o tome da su neprijateljski avioni dan ranije izvršili dva napada na Rajlovac sa sedam aviona, da je pričinjena manja materijalna šteta i ranjeno nekoliko lica, te da nije bilo ljudskih žrtava i da je odbrana bila veoma efikasna.

Bombardiranju Rajlovca svjedočili su neki od članova Komunističke partije, koji su tada radili u tvornici u Vogošći. Kako je kasnije pričao jedan od njih, buka aviona i jake eksplozije avionskih bombi probudile su ga 6. aprila u šest sati ujutro, kada su odjeknule prve eksplozije bombi na vojnom aerodromu jugoslavenske vojske u Rajlovcu.

“Od buke aviona i eksplozija bombi probudilo se cijelo, ovo malo i tiho mjesto, pa se ubrzo okupila veća grupa ljudi u centru Vogošće, gdje se obično, u slobodno vrijeme i u praznične dane, okupljaju mještani i radnici koji su tu radili i stanovali. Eksplozije bombi u Rajlovcu bile su tako jake, izgledalo je da se to dešava u samoj Vogošći. Okupljeni ljudi su uzbuđeno razgovarali o avionima i bombardovanju, o tome kako je ko sve ovo što se zbiva shvatio i razumio. Jedni su govorili da su to naši avioni i da izvode neke vježbe, dok su drugi tvrdili da nisu naši, već da su to avioni neke strane države, da je eksplozija bombi jaka kao kod pravih bojevih bombi. Medu nama je bilo radnika i službenika Čehoslovaka, došli su s njihovim preduzećem 'Konstruktiva' i radili u Vogošći”, ustvrdit će u svjedočenju objavljenom u knjizi Sarajevo u revoluciji i nastaviti:

“Jedan Čehoslovak je uporno tvrdio da su to avioni fašističke Njemačke, da ih on dobro poznaje po zvuku, jer Nijemci su istim tipovima aviona bombardovali Čehoslovačku. Neizvjesnost o avionima i bombardovanju trajali su sve dok se Radio Beograd nije javio s prvim obavještenjima. To su bile kratke vijesti o tome da su tog jutra njemački avioni bombardovali Beograd i da je Njemačka napala Jugoslaviju.

Mladići koji su išli za Rajlovac da vide i saznaju nešto više o avionima i bombardovanju Rajlovca ispričali su da su u Rajlovcu od mještana saznali da je vojni aerodrom bombardovan, da je među vojskom opšta panika, a u narodu su zavladali strah i nesigurnost.”

Šestog i sedmog aprila pistu Rajlovac napalo je po osam aviona, ali su pričinili samo manju materijalnu štetu. Od 7. aprila Sarajevo nadlijetaju nacistički avioni, ali ga ne bombardiraju. Gradsko poglavarstvo 5. aprila objavilo je Oglas o zamračivanju, a mjesni odbor za odbranu od napada iz zraka upute za odbranu odvazdušnih napada, dok je uprava policije izdala Naredbu o zatvaranju ulaznih vrata i uvođenju policijskog sata poslije 22 sata.

Pet dana kasnije Sarajevo je svjedočilo užasima rata.

Naročito intenzivno bilo je bombardiranje 13. aprila, kada su cijeli dan avioni bili nad Sarajevom i bez ikakvog određenog plana sipali bombe i mitraljirali. Prva bomba pala je 12. aprila na zgrade pošte i suda, a zatim u Mrakušu i na Šerbedžijinu radionu, koja se nalazila u današnjoj Ulici Branilaca Sarajeva. Izvještaji njemačke vrhovne komande donekle bacaju svjetlo na ciljeve koje su imali.

Prvi je od 10. aprila, a zatim slijede ostali: “Obrušivački avioni bacili su bombe na aerodrome u Bosni, pri čemu su razorili 7, a oštetili na zemlji 5 za uzlet spremnih aviona” (13. 4. 1941). “Avijacija je i jučer tukla za rat važne ciljeve sa najvećim uspjehom. Ona je uništila na aerodromima Bosne ukupno 39 aviona” (15. 4. 1941). “Njemačke i talijanske trupe produžuju na prostoru Mostar – Sarajevo zaokružavanje ostataka srpske vojske. Zarobljeno je i dalje mnogo ljudi, među njima vrhovni zapovjednik srpske južne armije” (16. 4. 1941). “Ostaci srpske vojske rasplinjuju se. Njemačke motorizovane trupe stigle su do Sarajeva i zauzele taj grad. Hiljade Srba predalo je oružje. Broj zarobljenika i mnoštvo plijena rastu svaki sat.”

Bombe su u ta dva aprilska dana bacane na cijeli grad pa su tako pogođene i Željeznička stanica, Hotel “Zagreb”, zgrade Suda i Pošte, sklonište u Velikom parku, škola i okolne kuće na Vratniku, naselje Medrese, područje oko Cirkus-placa (područje oko današnjeg Hotela “Holiday”), područje u blizini Alipašine džamije, naselje Bjelave i razni dijelovi Bistrika. Pretpostavlja se da je prva žrtva bombardiranja u Sarajevu bio Fehim Hadžović, koji je, bježeći iz pošte, poginuo na Mrakuši.

Na Vratniku je pogođena osnovna škola, gdje su bili smješteni vojnici, ali očevici se ne slažu u izjavama da li je bilo poginulih ili je vojska prije napada napustila školu. Sigurno je da je škola prepolovljena, a okolne kuće znatno oštećene. Seid Mustafa Traljić, koji je rodom s Vratnika i koji je istraživao historijat tog sarajevskog naselja, u Stavu je prije nekoliko godina objavio obiman članak o vratničkoj školi u kojem je, između ostalih, iznio neke detalje o njenom bombardiranju.

“Škola je, inače, bombardirana greškom jer su Nijemci imali dojavu da se u nju nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije sklonio kralj Petar sa svojom gardom, a on je, ustvari, bježeći prema Palama, bio privremeno sklonjen nedaleko od Vratnika, u školi 'Saburina'. Tako je vratnička škola, zapravo, historijski gledano, bombardirana zbog jugoslavenskog kralja, a ne zbog kiše ili nečije anateme.”

A ta je anatema, zapravo, priča o navodnoj kletvi bačenoj kada su tadašnje sarajevske vlasti odlučile graditi školu na Vratniku. Tako Traljić piše: “Nakon ekshumacije greblja, u proljeće 1936. godine na Vratniku je danima padala velika, potopna kiša, što se u muslimanskome narodu tumači kao Božiji keramet (znak upozorenja). A kada je školu bombardirala njemačka avijacija 12. aprila 1941. godine i kada je bila prepolovljena tačno po sredini, u narodu se stvorila predaja da je to znak prokletstva za 'školu na groblju izgrađenoj na haram mjestu'.

Čak je imam Baščaršijske džamije Akif Handžić bacio i anatemu na sve one koji su sudjelovali u prodaji vakufske zemlje u Sarajevu, posebno onih parcela na kojima su se nalazile džamije i muslimanska greblja, a kasnije su na njima pravljeni parkovi, neboderi i javni nužnici (primjerice džamija Ćemaluša, na čijem je prostoru napravljen tzv. Vakufski ili JAT-ov neboder, džamija Skenderija, na čijem je mjestu napravljen Kulturno‑sportski centar Skenderija, i Čekrekčijino greblje, na kojem su izgrađeni park i javni nužnik). Čak je i čovjek koji je u ime Vakufske direkcije formalno prodao Carinsko greblje Opštini poginuo u bombardiranju školske zgrade 1941. godine, a, prema kazivanju nekih očevidaca, prezivao se Varešanović. Tako se govorilo da je Handžićeva anatema imala svoga odjeka.”

Jedini detaljan izvještaj s pojedinostima bombardiranja, imenima žrtava i nazivima ulica nalazimo u knjizi Sarajevo u revoluciji. U njoj stoji: Najviše žrtava nacističkog bombardiranja bilo je u naselju Medrese, njih petnaestak, jer su bombe pale na naselje, porušivši kuće i tako usmrtivši i ljude.

Žrtava je bilo i na Bentbaši, bombe su pale na Ulicu 6. novembra – Jakubovića baštu (gdje je poginuo učitelj Fejzić), a na Hridu je poginulo nekoliko ljudi, među kojima i Mila Hodović. U skloništu u Velikom parku poginulo je nekoliko građana, među kojima i profesor Stjepan Tomić i njegov brat. Uslijed bombardiranja, kuća u Masarikovoj 32 potpuno je srušena, a tom su prilikom poginuli sin i šurjak Vase Gorgoatosa, dok je u Masarikovoj 15 poginuo jedan poštar, otac šestero djece, čije je tijelo eksplozija bombe izbacila na krov susjedne zgrade.

Kuće u Skenderiji 31 i 10 potpuno su srušene, a poginuli su jedan vojnik i štampar Delavaš. U Skenderpašinoj 10 i Pionirskoj poginulo je nekoliko ljudi, a prilikom bježanja iz Mjedenice, prema bistričkoj pruzi, poginula je čitava porodica (otac, majka, kćerka i unuka). Pretpostavlja se da je ovaj kraj bombardiran zbog blizine bistričke pruge. Najžešće bombardiranje Ilidže bilo je oko Hotela “Srbija”.

Nakon što je Sarajevo bombardirano organizirali su se njegovi omladinci i stavili se na raspolaganje Štabu pasivne odbrane, čiji bi današnji pandan bila Civilna zaštita. Ironično, na čelu Štaba bio je Mustafa Denišlić. Sarajevska omladina prvo je išla tražiti vlasnike pekara kako bi oni otvorili radnje i osigurali hljeb. Nakon toga su krenuli ka naselju Širokača da pomognu građanima koji su bili meta nacističkih mitraljeza. Drugi su iz podruma sarajevskih zgrada izvlačili zatrpane građane.

“Ekipe iz stanica izlaze na mjesta gdje su pale bombe. Bio sam na mjestu bombardovanja kojim je srušeno lijevo krilo zgrade Glavne pošte i nekoliko kuća na lijevoj obali Miljacke (preko puta Pozorišta). Omladinci stanice u Ženskoj gimnaziji stigli su neposredno poslije bombardovanja, pružili ranjenicima prvu pomoć, prenijeli ih u stanicu, odnosno u bolnicu i izvršili detekciju ugroženog područja”, stoji u knjizi. Štab pasivne odbrane nalazio se u Gradskom fizikatu. To je bio tadašnji naziv za Higijenski zavod, koji se nalazio na lijevoj obali Miljacke, prekoputa Vijećnice. 

Prema podacima koje je prikupio SUBNOR, u Sarajevu su tokom nacističkog bombardiranja ubijeni: Balagić, Šefik; Bisić, Avdija; Bošnjak, Ilija; Bubnjević, Simo i Spaha; Denišlić, Adila, Hajrija i Zulejha; Derikonja, Jovan; Đulić, Alija; Girjanović, Nedjeljka; učitelj Fejzić; Grin, Branimir; Hadžihasanović, Bajro; Hadžović, Fehim; Hamamdžić, Muhamed; Hasibović, Ismet; Hodović, Mila; Imamović, Sajto; Kapetanović, Šefika; Kapor, Bojana; Karahasanović, Ziba; Karović, Ibro; Kečo, Avdo; Keketović, Ismet; Kohen, Boris; Kulić, Rasim; Levi, Josef; Lučić, Jelka; Marić, Ivan; Masal, Franjo; Merdan, Mulija; Mujanović, Mina; Musafija, Cevi; Musić, Bećir; Nedopek, Ferida, Halida i Sadika; Omerhodžić, Meho; Papar, Boško; Peronović, Đorđe; Potogija, Salem; Rogić, Franjo; Sreten, Mara; Šešelj, Zdravko; Škando, Idriz i Mehmed; Tomić, Franjo i Stjepan; Toroman, Zekija; Trapara, Petko; Tuka, Marko; Vasić, Branka; Velebašić, Ibrahim; Zuber, Vahida i Vasvija; Zubetljak, Alija, Hasna i Muhamed.

Spisak nije bio potpun jer se s pravom pretpostavljalo da je žrtava u tim aprilskim danima haosa bilo više no svi nisu bili prijavljeni.

Njemačka je iz zraka podržavala svoje oklopne i motorizovane jedinice i napadala kolone jugoslavenske vojske u povlačenju kod Sarajeva i Mostara, te tog 13. aprila bombardirala Banju Luku, Sarajevo, Jajce i Zenicu. Jugoslavenska vlada i generalštab pobjegli su iz Beograda. Vlada je 10. aprila krenula na Pale, gdje je na sjednici 13. aprila, kojoj su prisustvovali svi ministri i ban Subašić, odlučila da 14. aprila otputuje u Nikšić, a zatim u Atinu.

Njemačka 16. motorizovana divizija, prodirući od Zvornika prema Sarajevu, 15. aprila zarobila je dijelove vrhovne komande i oko 14 sati stigla u Sarajevo, gdje je prihvatila kapitulaciju svih jugoslavenskih snaga na teritoriji Bosne. Bezuvjetna kapitulacija potpisana je 17. aprila, a stupila je na snagu dan kasnije. Njemačka je 6. aprila 1941. napala Kraljevinu Jugoslaviju, a već 15. aprila 1941. Wehrmacht je ušao u Sarajevo, u kojem je tada živjelo oko 80.000 stanovnika.

Kako stoji u knjizi Sarajevo u revoluciji, teške dane doživjelo je Sarajevo ulaskom njemačkih trupa. Njemački vojnici su se ponašali kao nadljudi, bahato i grubo, a najteže je bilo gledati kako dojučerašnji šverceri i sarajevski ološi nude okupatorske vojnike najboljim cigaretama i drugim poklonima, a pod njihovim okriljem i zaštitom razbijaju, demoliraju i kradu.

Po ulasku u Sarajevo nacističke snage svečano su postrojene ispred Vijećnice, a jedan od prvih koraka koje su poduzeli bilo je skidanje spomen-ploče s mjesta s kojeg je izvršen Sarajevski atentat, na kojoj se nalazilo ime Gavrila Principa. Poslana je u Berlin kao rođendanski poklon Hitleru i nakon toga uništena.

Njemačka operacija završena je 17. aprila 1941. godine, kada je definitivno razbijena dotadašnja Jugoslavija. Bosna i Hercegovina ulazi u sastav fašističke ustaške NDH.