Legenda kaže da se nekada na prostoru Boračkog jezera prostirala ravnica okružena stoglavim brežuljcima obraslim mitskim šumama pod namrgođenim Prenjom. Sred te ravnice raščetvorio se trg na koji su sva okolna sela donosila svoje proizvode da ih razmijene ili prodaju za novac. Godinama, decenijama, vjekovima, trg se širio i oko njega nicale su nastambe ispod ruku onih koji su kupovali proizvode od seljaka i preprodavali ih trgovcima iz dalekih krajeva. Tako se trg pretvori u varoš.

U toj varoši živjeli su bogati trgovci, koji su se još više bogatili manipulirajući robama i cijenama – izvježbani u svom novom zanimanju, ti ljudi umjeli su kupiti po najnižoj cijeni i prodati po najvišoj, tako da je najveći dio vrijednosti ostajao u njihovim rukama, a, osim toga, naširoko se pričalo da izgrađuju sve manje tovare ili one s dvostrukim dnom. Njihove kuće postajale su sve raskošnije, koraci njihovih žena odjekivali su zlatom i srebrom, a njihova djeca šuštahu u svili. Iz najudaljenijih dijelova svijeta nabavljali su razne dragocjenosti i đakonije i kitili sebe i svoje raskošne vile.

Kako je njihov trgovački zanat postajao uhodaniji te s vremenom tražio sve manje truda, a donosio sve veću zaradu, tako je varošlijama ostajalo sve više slobodnog vremena. Najprije su ga provodili po teferičima u predivnoj prirodi, a onda su počeli da nabavljaju ropkinje i robove i da se guše u bludu i rasipanju. Gozbe su im znale potrajati danima. Zavedeni medovinom i vinom u kojem su se kupali, hodali su okolo kao od majke rođeni. Ako bi im na um pala džigerica, cijelu bi kravu upropastili samo da bi zadovoljili svoju pomamu. Na kraju, sasvim se odrodiše od onih od kojih su kupovali proizvode, trgovali s njima i živjeli od njihovog truda. Njihova mašta bila je sada usmjerena na smišljanje što zavodljivijih i nastranijih prohtjeva, a njihove zabave postale su pravo stjecište razvrata i nemorala. Ogrezoše oni u krajnjem hedonizmu.

Napokon, Bog odluči da ih još jednom provjeri prije nego naputi na njih kaznu i usmjeri svoj svekoliki bijes. Poslao je jednog dana u njihovu varoš nekog sveca preobučenog u siromašnog putnika. Išao je taj siromašak od vrata do vrata i skrušeno molio za koru kruha i prenoćište u jednoj od njihovih staja. Niko ga nije prihvatio. Svi oni su ga, zauzeti smišljanjem načina da pojačaju svoje užitke, otjerali s kućnog praga ne dajući mu čak ni ostataka od objeda koje su bacali u pomije stoci. Neki od njih napikaše na njega dvorišne pse, a djeca trčahu za njim i uz najstrašnije uvrede gađahu ga kamenicama. Tako je istjeran iz varoši, sav isprepadan i u modricama.

Tu, gdje prestajahu kuće, sjeo je da se odmori i da otare krv s čela. Tada je vidio jednu neurednu udžericu pod slamnatim krovom pred kojom se igrao buljuk golotrbe i kuštrave dječurlije. Razgovarajući s djecom, saznao je da u toj naherenoj kući, podbočenoj koljem, žive s majkom, a da im je otac prije nekoliko godina preselio na onaj svijet. Djeca ga naposljetku natjeraše da uđe u kuću, a unutra ga njihova mati posluži prohom i ubuđalim sirom, te mu prostrije postelju od ovčije kože uz samo ognjište. Zaspao je osjećajući kako se preko njegovog ranjenog čela širi toplota njenih ruku, a u zraku opor miris masti spravljene od trava koje imaju moć da zacjeljuju rane.

Ujutro siromašni putnik otkri svoju pravu prirodu i zamoli udovicu da nikom ne govori ono što joj je rekao. Ispričao joj je tada šta je sve doživio od stanovnika varoši i kakva je stvarna namjera njegove posjete. Naposljetku, reče joj da najnužnije stvari natovari na onog konja u dvorištu i da se ne osvrće ma šta vidjela i ma šta čula.

Kada je izašla na vrata i vidjela konja svezanog za ogradu, iz žene je izašla prava bujica pitanja. Bila je sigurna, a to su uglas potvrdila i djeca, da je stranac jučer pred njihovu kuću došao pješice i da nije imao nikakvog konja. Bio je obučen u rite i svim svojim izgledao je kao prosjak koji moli za koru kruha i koji nema ni čestitu odjeću, a kamoli onakvog konja i onakav samar na njemu. Stranac preču sva njena pitanja, sačeka da se smiri i u velikoj hitnji reče joj da požuri i da ne gubi vrijeme na pitanja na koja nikada neće dobiti odgovor. Ispraćajući ščuđenu i zbunjenu ženu i njenu mnogobrojnu djecu, koja su se otimala koje će od njih držati konja za rep, još jednom joj ponovi da se ne osvrće i da se zaustavi tek kada konj stane i tri puta kopitom udari u zemlju. Tu gdje konj zakuca kopitom, tu ćeš, ženo, podići svoj novi dom.

Samo što se odmakla niz Neretvu, sa svojom djecom i čudnovatim konjem, s Prenja se u strahovitom huku spustiše crni oblaci i odjednom se jutro pretvori u noć. Iz strašne pomračine zaparaše munje i zgromiše gromovi, bili su tako bijesni da se cijeli kraj protresao od siline njihovih udara. Voda je dolazila sa svih strana, i iz neba i iz zemlje i s planine, a kuće zavijene u pomračinu nestajale su pod naletima ljutih talasa koji su rušili i kidali sve pred sobom. Krici stanovnika varoši koje je bujica bacala na sve strane prije nego će ih konačno potopiti jedva da su se čuli u sveopćoj lomljavini i potresu. Žena izdrža svu tu strahotu i ni jednom se ne okrenu, a djeci voskom začepi uši.

Kada je sljedećeg dana sunce izašlo iza visova Prenja, varoši i njenih uzoholjelih stanovnika nigdje nije bilo. Na ravnici sred koje je još jučer stajala varoš s najraskošnijim kućama u cijeloj okolini sada je počivalo jezero. Voda, mirna i pitoma, tiho se mreškala na blagom povjetarcu, a u njoj se prelamahu jata riba koja su jurila čas na jednu, čas na drugu stranu. Nad vodom su letjele vodene ptice, glasajući se spokojno kao da je ovdje od pamtivijeka bilo jezero.

Varoši se niko više nije sjećao osim onog siromašnog putnika, kojem se zauvijek izgubio trag i niko ga više nikada nije vidio, i one sirote udovice i njene djece, koju je čudnovati konj cijelog dana vodio obalom rijeke da bi je pred večer donio na mjesto gdje se rijeka širila, a njene se obale produžavale u plodne njive. Tu je konj zastao i tri puta udario kopitom o zemlju. Tako je nastalo novo naselje, a kasnije i nova varoš u kojoj se stanovnici nikada nisu osilili do te mjere da izazovu Božiji bijes i koje se i danas zove po onom konju – Konjic.

Isto ovo biblijsko objašnjenje nastanka jednog jezera nalazimo i na drugom kraju svijeta. U Peruu, na vrh Anda, na pet hiljada metara nadmorske visine postoji grad Hauha (piše se Jauja), a pored njega jezero Paka. Ondje nas vodi peruanski pisac Mario Vargas Ljosa, koji obilazi propale revolucionare i sklapa mozaik svog romana Pripovijest o Majti. U Hauhi ga dočekuje profesor Ubiljus, za kojeg Ljosa kazuje da je trideset godina predavao prirodne nauke u Nacionalnom institutu “San Hose”. Smješta ga u legendarnu “Krčmu kod Pake”, u kojoj su Majta Avendanjo i njegov prijatelj, poručnik Valjehos sanjali o revoluciji.

“Pošto sam torbu ostavio u sobici punoj paučine, odlazim na terasu koja gleda na jezero, gdje me čeka profesor Ubiljus”, piše Ljosa. “Znate li priču o Paki?”, pita ga profesor Ubiljus. “Pokazuje bistru vodu, šareno nebo, tanku liniju visova koji okružuju vodu”, počinje s pričom: “Ovo je prije mnogo stotina godina bilo selo samoživih ljudi. Neki prosjak se pojavio jednog jutra kada je sunce bilo blistavo, a vazduh neuobičajeno čist. Išao je od kuće do kuće i tražio milostinju, a iz svake su ga izbacivali veoma ružno, pujdajući pse na njega. Ali u jednoj od posljednjih kuća naišao je na milosrdnu udovicu koja je živjela s malenim dječakom.” Razlog zbog kojeg je u peruanskoj verziji ove biblijske legende udovica imala samo jedno dijete saznat ćemo na kraju.

Ali pustimo Ljosu, odnosno profesora Ubiljusa da pričaju: “Ona mu podari nešto za jelo i nekoliko riječi utjehe. Onda prosjak u punom sjaju pokaza dobroj ženi svoje pravo lice – lice Hrista.” I hop! U peruanskoj legendi Hrist ponovo silazi na zemlju i izvlači priču iz vremena mitskog u vrijeme historijsko, dok u našoj verziji sveti čovjek ostaje bezimen i vremenski neodređen. Bosanska legenda, dakle, nema nikakvih ambicija da uvjeri svoga slušaoca u svoju istinitost, niti da Hrista dovede u Bosnu, već ona ostaje u vremenu koje je svakoj povijesti pokazalo da je nesposobna da ga obuhvati.

“I naredi joj” – Hrist ženi u peruanskoj verziji biblijskog predanja – “‘Smjesta idi iz Pake sa svojim sinom i ponesi sve što možeš. Ma šta čula, ovamo više ne gledaj.’ Udovica posluša i ode iz Pake, ali dok se pela uz planinu, začu strašnu tutnjavu, kao od nekakvog divovskog doboša, i radoznalost je prinudi da se okrene. Uspjela je da vidi stravičnu lavinu kamenja i zemlje koja je sahranjivala Paku i njene stanovnike, i vodu koja je pretvarala u mirno jezero puno pataka, pastrmki i saraka ono što je nekada bilo njeno selo. Ni ona ni njen sin nisu vidjeli niti čuli ništa više, jer kipovi ne vide i ne čuju. Stanovnici Hauhe pak mogu da vide nju i dječaka tamo u daljini: to su dva kamena lika koja gledaju jezero s vrha brijega, kuda hode povorke ljudi da bi se tamo u mislima posvetili njenim susjedima koje je Bog kaznio zbog tvrdičluka i neosjetljivosti, a leže na dnu vode u kojoj krekeću žabe, gaču patke i nekada su veslali turisti.”

Dakle, peruanska verzija zasigurno je iznikla iz pogleda Hauha na te dvije stijene na brijegu ponad jezera, koje su u im uzličile na majku i dijete (u biblijskoj predaji Lotova žena nije mogla podnijeti onolike krike i okrenula se da još jednom pogleda Sodomu i u tom času pretvorila se u stup soli). To je, kako smo već rekli, i razlog zašto udovica ne smije imati više djece, nego jednog, sina. U Ljosinjom razjašnjenju historije Hauhe možemo dotaći i emociju kojom su stanovnici ovog grada gledali na one dvije stijene – one im nalikovaše na sina i majku koji žalosno gledaju kako pod vodom nestaje njihova kuća, a krici i vapaji njihovih rođaka i komšija postaju tako nesnošljivi da nema tog živog stvora koji ne bi zastao i okrenuo se. Kaže Ljosa da je narod Hauhe bio dio civilizacije Uanka, “jedne od najstarijih koje je carstvo Inka pokorilo; zbog toga su”, veli Ljosa dalje, “Huahe bile Pizarovi saveznici, saveznici osvajača i osvetoljubivi ratnici, protivnici bivših gospodara”. Evo razloga zbog kojeg su Huahe zaslužile sudbinu kakvu im je legenda namijenila, bili su izdajnici za ostale Peruance potomke Inka.

Ali to nije bio jedini razlog njihovoj zloj kobi. Glavni razlog iscrtava se u daljoj povijesti ovog grada i cijele ove teritorije. Ljosa kazuje da je Huaha bila prvotna prijestolnica Perua te da je u kolonijalno vrijeme bila neopisivo bogata, sinonim za obilje. Svojim bogatstvom, jer se vjerovatno i Huahe okoristiše osvajanjem i pljačkom, izazivala je Huaha zavist u cijelom Peruu i vjerovatno se ispod glasa s podozrenjem pričalo o njihovom blagu i načinu na koji je stjecano, i proklinjalo se i tražila se pravda od Boga. Zato i jesu zaslužili onu strašnu kaznu, naselje im je pretvoreno u jezero, a oni osiromašeni i kažnjeni da do kraja vremena gledaju u one dvije stijene, sa sjetom se prisjećajući priča o velikom bogatstvu koje nestade kao da ga nikada nije ni bilo.