Jedan od najpoznatijih događaja iz vremena vladavine bana Kulina jeste čuveni sastanak na Bilinom polju između papinskog izaslanika i predstavnika bosanskih krstjana, koji je rezultirao dokumentom u historiografiji poznatim kao Bilinopoljska abjuracija. O ovom je dokumentu veoma mnogo pisano, mahom od crkvenih historičara, no, nažalost, veoma često i od potpuno nekompetentnih autora ili pak onih s izrazito jakim ideološkim motivima, tako da je veoma važno da se on predstavi u pravom kontekstu vremena u kojem je nastao.

U prethodnom tekstu (Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni) spomenuto je na koji način su se po prvi put pojavile u diplomatičkom opticaju optužbe da ban Kulin u svojoj zemlji štiti heretike. Bilinopoljski sastanak kulminacija je upravo tog procesa i prve krize u odnosima Bosanske banovine i Rimske kurije.  

Nakon što su pristigle spomenute optužbe u Rim, papa Inocent III najprije je pisao ugarskom kralju Emeriku, tražeći od njega da preispita navode, a zatim konačno i samom banu Kulinu, koji je vjerovatno tek tada postao svjestan mreže koja se plete oko njegove Banovine. Da bi umirio papu, Kulin je poslao jednu svoju delegaciju u Rim, ljudi optuženih za herezu, te usput pozvao papu da pošalje specijalnog istražitelja koji bi istražio navode o prisustvu hereze u Bosni.  

Kao školovani jurist, Inocent III cijenio je značaj istražnog postupka i za njega zadužio neku vrstu eksperta za područje Balkana, redovnika Ivana iz samostana u Casamarisu, koji je ujedno bio i papinski kapelan. Upravo je Ivan bio istražitelj stanja vjere u Vukanovoj Duklji prilikom njegove denuncijacije. Važno je istaknuti da ovaj papinski povjerenik nije u Bosnu došao u stanju legata, tj. izaslanika, nego delegiranog suca – što pravno gledano znači da je papa spor s Bosnom gledao kao dio unutrašnjih problema pod jurisdikcijom Rimske crkve.

Ova je misija pokrenuta novembra 1202. godine, a s Ivanom je u Bosnu došao i dubrovački arhiđakon Marin, izaslanik dubrovačkog nadbiskupa, čiji je sufragan bila Bosanska biskupija. Splitski nadbiskup Bernard odustao je od puta, vjerovatno uslijed tada aktuelne opsade Zadra od armije IV križarskog pohoda i posljedičnog pokolja stanovništva ovog grada koji je nastupio 18. dana tog mjeseca. Papinska delegacija provela je u Bosni cijelu zimu 1202. na 1203. godinu. Sam taj podatak uvjerljivo pobija romantičarska tumačenja rezultata ove misije kao navodnog “lukavstva” kojim je bosanski ban navodno prevario lahkovjerne rimske istražitelje.  

Nakon višemjesečnog boravka u Bosni, koji je vjerovatno najvećim dijelom proveo na banovom dvoru, Ivan je za početak aprila sazvao veliki sastanak s političkim vrhom Bosanske banovine i s onim skupinama na koje su pale optužbe o sljedbi heretičkog učenja. Kao mjesto sastanka određeno je Bolino Poili, lokalitet kraj rijeke Bosne, koji se obično prepoznaje kao Bilino polje u današnjoj Zenici, međutim, postoje i određena tumačenja o mogućem drugom lokalitetu u blizini Visokog. Ipak, javljanje Bilinog polja u župi Brod u drugim srednjovjekovnim izvorima, te uloga poljana u odvijanju sličnih masovnih okupljanja u to doba, ipak svjedoče da ne treba tražiti dalje od očiglednog.

Datum održavanja sastanka bio je utorak, 8. april 1203. godine, šeste godine pontifikata Inocenta III, kako je dokument originalno i datiran. Pored glavnih aktera koji se spominju u dokumentu – papinskog suca Ivana, arhiđakona Marina, bana Kulina i “autora izjave”, s velikom dozom sigurnosti možemo pretpostaviti da su mu prisustvovali i uži članovi banove porodice, njegova najvažnija vlastela, te biskup Bosanske biskupije, iako se izrijekom ne spominju.

To ne treba da čudi jer ni drugi izvori Kulinovog vremena ne donose imena njegovih barona, pa prve imenom poznate bosanske velikaše nalazimo tek za vrijeme vladavine bana Mateja Ninoslava (1232–1250). Najzanimljiviji su nam svakako spomenuti autori izjave koja je konačni produkt sastanka na Bilinom polju – imenima poznati Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš. Kako sam izvor govori, riječ je o “predstavnicima svih koji pripadaju bratstvu naše zajednice”, tj. priori samostana redovničke zajednice bosanskih krstjana.

Ovi su redovnici velika zagonetka jer nije poznato ni kada su stigli u Bosnu, niti koju su redovničku regulu precizno slijedili. Do sada najbolji pokušaj historiografije (Maja Miletić I “Krstjani” di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra, 1957) dovodi ih u blizak odnos s redovnicima Bazilijanske regule, formiranih u četvrtom stoljeću na Bliskom istoku. Ono što o njima znamo jeste da su bili tipičan primjer starih redovničkih zajednica koje su težile osamljenosti, askezi i molitvi, a da ne teže posebnoj ulozi u vjerskom životu društva u kojem se nalaze. Izoliranost krstjanskih hiža, poznatih iz kasnijih izvora, čvrsto podupire ovu tezu. Prema podacima s Bilinog polja, možemo zaključiti da je u vrijeme vladavine bana Kulina postojalo najmanje sedam samostana/hiža ovog reda u Bosni. Ne smijemo se povesti za starijom historiografijom i u prisustvu ovih redovnika prepoznati djelovanje Crkve bosanske u vrijeme Kulinove vladavine. Riječ je o instituciji koja će nastati u potpuno drugačijim okolnostima 50-70 godina kasnije, tek kada Bosanska banovina ostane bez svoje biskupije kao crkvenog segmenta društvenog uređenja.

Ostatak dokumenta poznatog kao Bilinopoljska abjuracija' sadrži spisak od 13 stavki koje je papinski sudac našao kao sporne u djelovanju redovnika u Bosni:

Da prihvataju rimski obred i zapovjedi,

Da u budućnosti nikada neće slijediti herezu,

Da odbacuju šizmu zbog koje su ozloglašeni,

Da će u samostanima imati bogomolje za zajedničke molitve,

Da će u tim bogomoljama imati oltare, križeve, knjige Starog i Novog zavjeta,

Da će u svakom njihovom samostanu biti prisutan sveštenik-neredovnik koji će ih ispovijedati i držati mise,

Da će pokraj bogomolja imati groblja,

Da će sedam puta godišnje primati pričest od sveštenika,

Da će žene redovnice biti odvojene od muških redovnika,

Da će slaviti svetačke blagdane i neće primati heretike,

Da će promijeniti način oblačenja,

Da će se odreći ekskluzivnosti korištenja naziva kršćanina/krstjanina,

Da će svakog novog priora morati da odobri papa.

Dakle, sasvim je jasno da papinski ekspert za pitanja vjere i regije Jugoistočne Evrope nije tokom svog višemjesečnog boravka u Bosni i susreta s krstjanima pronašao u njihovom učenju ništa što bi nazvao herezom. Štaviše, jasno definira da su optužbe iz prošlosti vezane za njihovu šizmu, tj. različitost u formalnim aspektima provođenja vjerskih obreda, a ne u suštinskim, tj. dogmatskim aspektima kršćanskog učenja. Sve ostale odredbe koje je Ivan iz Casamarisa naložio krstjanima da sprovedu odnose zapravo se na njihovo uvođenje u načine djelovanja redovničkih zajednica pod jurisdikcijom Rima, tj. pokušaj uniformiranja redovničkog djelovanja, koji je na Zapadu bio na snazi još od poznate Clunyjevske reforme iz 11. stoljeća. Na sceni je bio očit čin pokušaja modernizacije jednog starog samostanskog reda, koji je u izolaciji planinske Bosanske banovine jednostavno izbjegao da ranije bude podvrgnut ovom procesu.

Nakon što je svečani sastanak na Bilinom polju okončao, rimska delegacija, praćena sinom bana Kulina Stjepanom i dvojicom predstavnika krstjana, Ljubinom i Dražetom, otputovala je u Ugarsko kraljevstvo i na kraljevskom otoku Čepelju, pred kraljem Emerikom i ugarskim crkvenim vrhom, ponovila ovu zakletvu. Papinski kapelan dalje je otputovao u Bugarsku, po novoj misiji u koju ga je uputio Inocent III, a bosanski dio delegacije vratio se nazad kući.  

Kasniji tok historijskih događaja, daleko manja fleksibilnost nasljednika Inocenta III na papinskom tronu, te ugarske aspiracije ka bosanskoj teritoriji, doveli su da je Bosna u narednim stoljećima postala jedina zemlja pod jurisdikcijom Rima koja je raskinula institucionalne veze s Rimskom kurijom, a svi dogovori i nalozi ostvareni na Bilinom polju su propali. Krstjani su nastavili svoju egzistenciju u teritorijalnim okvirima srednjovjekovne Bosne, u koje su se i uključili oko 1270. godine, kada su ušli u simbiozu s političkim vrhom Banovine i formirali novu instituciju – Crkvu bosansku.