Na današnji dan 1936. godine u sarajevu je počela gradnja crkve svetog Josipa prema projektu Karla Paržika iz 1935. godine. Ideja o izgradnji ove crkve starija je barem dvije decenije od datuma početka njene izgradnje. Arhitekt Anton Moller iz Warnsdorfa (Češka) navodi 1918. godine, u svom spisku projekata koje je uradio za katoličku crkvu u BiH, da je izradio tri različite varijante projekta za crkvu sv. Josipa u Terezija ulici u Sarajevu.

Odbor za gradnju crkve osnovan je sredinom 1933. godine. Krajem iste godine osnovano je i „Društvo sv. Josipa“ sa ciljem da se prikupi dovoljno sredstava za izgradnju crkve. Iste godine kupljeno je zemljište za izgradnju na području Marijindvora i već se razmišljalo o detaljima vezanim za izradu konačnog idejnog rješenja.

Na poziv nadbiskupa Šarića, tokom novembra 1933. godine u Sarajevo dolazi bečki arhitekt Otto Schottenberger radi dogovora oko projekta. Poziv stranom arhitekti, bez konkursa i bez prethodnog pokušaja angažovanja arhitekte sa tadašnjih jugoslovenskih prostora, izazvao je oštre reakcije strukovnog Udruženja jugoslovenskih inženjera i arhitekata – Sekcija Sarajevo.

Održan je protestni skup, usvojena upozoravajuća rezolucija podržana od strane kolega iz Sekcije Zagreb. Da bi prekinuo polemike, nadbiskup je bio prisiljen da odbije projekt bečkog arhitekte i zadatak izrade idejnog rješenja, tokom marta mjeseca 1935, povjerava sarajevskom projektantu A. Lovrenčiću. Međutim, njegov projekat nije prihvaćen pa ljeto 1935. godine slovenački arhitekt Josip Plečnik radi idejno rješenje no najvjerovatnije iz straha od skupe izgradnje, ovaj projekat nije prihvaćen.

Odluku o projektu donio je nadbiskup dr. Ivan Šarić iste 1935. godine. On je u Sarajevo iz Vatikana donio projekat crkve čija je gradnja bila predviđena na periferiji Rima. Nacrte je proslijedio Karlu Paržiku koji dobija zadatak da preradi originalni projekat. Ubrzo nakon toga, šesnaestog augusta 1936. godine započeta je gradnja postavljanjem kamena temeljca, a sve pod nadzorom Paržikovog sina, građevinskog inženjera Marijana Paržika.

Ipak, crkva na Mrindvoru najzanimljivija je zbog Ivana Šarića, jedne od najkontroverznijih osoba u modernoj historiji ove zemlje. O njemu je Stav detaljno pisao ovdje. O Ivanu Šariću ne priča se previše, tek na skupovima koje organizira Crkva ili karitativne asocijacije. Priča se o njegovim prevodima Biblije, knjigama, angažmanu među vjernicima, održavaju se mise za njegovu dušu na obljetnicama smrti i rođenja, po Ivanu Evanđelisti Šariću nazvan je dom za stare u Kiseljaku, izgrađen parama susjedne Hrvatske.

Malo ko, zapravo, zna da je nekadašnji vrhbosanski nadbiskup, čije tijelo leži u crkvi na sarajevskom Marindvoru, nakon što je skoro četiri decenije bio pokopan u Madridu, bio jedan od apologeta ustaškog režima, jedan od omiljenih svećenika Ante Pavelića, dio kruga njemu bliskog klera koji je s odobravanjem gledao na nastanak i postojanje ustaške države. Klera koji je šutio dok su ubijani svi oni koji nisu odgovarali ustaškom režimu, koji je okretao glavu dok je Maks Luburić sa svojim koljačima vješao Sarajlije tačno preko puta crkve čiji je kamen temeljac blagoslovio Šarić 1936. godine i u kojoj mu danas tijelo počiva.

Najbliži Šarićevi saradnici bili su direktno odgovorni za ubistva stotina Srba, ali i ostalih protivnika ustaškog režima. Po Bosni su vodili vlastite križarske ratove, blagosiljali pljačku i ubijanja. Oružano krilo tog dijela svećenstva predvodio je svećenik Božidar Bralo, neka vrsta komandosa koji je lutao Bosnom i ubijao uglavnom Srbe. Ovaj Livnjak, osuđen na smrt nakon rata, bio je poznat po plesu koji je izvodio nakon ubistava.

Nakon četiri godine mnogi od njih pobjegli su u Austriju, gdje su ih dočekali Britanci i odlučili vratiti natrag u Jugoslaviju. Pavelić je, naravno, uspio pobjeći, uspjelo je pobjeći i još najmanje 500 svećenika, među njima i banjalučki biskup i vrhbosanski nadbiskup. Nakon boravka u samostanu St. Gilgen blizu Salzburga, Pavelića hapse Englezi, ali nije dugo trebalo da bude pušten na slobodu. Prerušen u svećenika, stigao je u Rim, živio pod imenima Padre Gómez i Padre Benarez u drugom samostanu, da bi 1948. stigao u Buenos Aires pod imenom Pablo Aranyoz. Nakon pada Peronovog režima i neuspjelog atentata na njega, Pavelić narušenog zdravlja 1957. godine odlazi u Madrid. Umro je 1959. godine u njemačkoj bolnici. Ivan Šarić, s kojim intenzivno Pavelić komunicira svih tih godina, umrijet će godinu nakon Poglavnika u domu za stare u Madridu.

Iz Madrida su 26. aprila 1997. godine posmrtni ostaci vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Šarića preneseni u Sarajevo. Prema vijesti koju je tada objavila KTA, tim je činom ispunjena posljednja Šarićeva želja da mu tijelo bude sahranjeno u zavjetnoj Crkvi sv. Josipa na Marindvoru, koju je on kao nadbiskup sagradio s nakanom da postane katedralna i metropolitanska crkva, predvidjevši u njoj grobnice za sebe i svoje nasljednike.