Krajem februara u zagrebačku Gradsku skupštinu poslan je prijedlog za promjenu naziva četiriju ulica koje se nalaze u tom gradu. Kako navode hrvatski mediji, riječ je o ulicama nazvanim po osobama zbog kojih je Svjetski jevrejski kongres već upozoravao da je „jedan od najkonkretnijih i najvidljivijih primjera povijesnog revizionizma u javnom prostoru upravo imenovanje ulica i trgova po pojedincima koji su na različite načine i u različitom kapacitetu bili povezani s ustaškim pokretom i NDH“.
Zatraženo je preimenovanje ulica Vladimira Arka, Antuna Bonifačića, Filipa Lukasa i sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, osoba za koje je navedeno da su bili „istaknuti suradnici nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH“. Zahtjev o izmjeni naziva dobio je podršku pa će se sada o tome, kako nalaže procedura, očitovati zagrebački Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova, a na kraju vijećnici Gradske skupštine Grada Zagreba.
Od svih njih nabrojanih, nama u Bosni i Hercegovini svakako je najzanimljivije ime Ivana Šarića, jedne od najkontroverznijih osoba u modernoj historiji ove zemlje. O Ivanu Šariću ne priča se previše, tek na skupovima koje organizira Crkva ili karitativne asocijacije. Priča se o njegovim prevodima Biblije, knjigama, angažmanu među vjernicima, održavaju se mise za njegovu dušu na obljetnicama smrti i rođenja, po Ivanu Evanđelisti Šariću nazvan je nedavno dom za stare u Kiseljaku, izgrađen parama susjedne Hrvatske.
Malo ko, zapravo, zna da je nekadašnji vrhbosanski nadbiskup, čije tijelo leži u crkvi na sarajevskom Marindvoru, nakon što je skoro četiri decenije bio pokopan u Madridu, bio jedan od apologeta ustaškog režima, jedan od omiljenih svećenika Ante Pavelića, dio kruga njemu bliskog klera koji je s odobravanjem gledao na nastanak i postojanje ustaške države. Klera koji je šutio dok su ubijani svi oni koji nisu odgovarali ustaškom režimu, koji je okretao glavu dok je Maks Luburić sa svojim koljačima vješao Sarajlije tačno preko puta crkve čiji je kamen temeljac blagoslovio Šarić 1936. godine i u kojoj mu danas tijelo počiva.
Ustaški režim i neki svećenici decenijama su blisko sarađivali. Ustaške vlasti prvih dana NDH, 11. aprila 1941. godine, preko zagrebačkog radija objavljuju da će gradsko stanovništvo preko župnika dobiti potrebne upute. Mnogi su svećenici godinama bili pripadnici i simpatizeri ustaškog pokreta, a među njima i sarajevski nadbiskup Ivan Šarić. Biskupi i svećenici bili su u Saboru, u Pavelićevoj „osobnoj straži“ bili su svećenici koji su služili kao oficiri, a na čelu nekih koncentracijskih logora bili su franjevci. Čak su i brojne časne sestre često salutirale na fašistički način i paradirale uz vojsku.
Pavelić je bio revni katolik, potpuno ovisan o Rimu, uvijek okružen svećenicima, od kojih je jedan bio učitelj njegovoj djeci. Imao je svog privatnog ispovjednika i kapelu u svojoj palači. Na stotinama fotografija može ga se vidjeti okruženog biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama ili sjemeništarcima. Čim je uspostavljen njegov zastrašujući režim, zatražio je priznanje od Pape. Kada je nastala NDH, list pod kontrolom sarajevskog nadbiskupa Šarića promovirao je propovijedanje uz pomoć topova i bombi.
Najbliži Šarićevi saradnici bili su direktno odgovorni za ubistva stotina Srba, ali i ostalih protivnika ustaškog režima. Po Bosni su vodili vlastite križarske ratove, blagosiljali pljačku i ubijanja. Oružano krilo tog dijela svećenstva predvodio je svećenik Božidar Bralo, neka vrsta komandosa koji je lutao Bosnom i ubijao uglavnom Srbe. Ovaj Livnjak, osuđen na smrt nakon rata, bio je poznat po plesu koji je izvodio nakon ubistava.
Nakon četiri godine mnogi od njih pobjegli su u Austriju, gdje su ih dočekali Britanci i odlučili vratiti natrag u Jugoslaviju. Pavelić je, naravno, uspio pobjeći, uspjelo je pobjeći i još najmanje 500 svećenika, među njima i banjalučki biskup i vrhbosanski nadbiskup. Nakon boravka u samostanu St. Gilgen blizu Salzburga, Pavelića hapse Englezi, ali nije dugo trebalo da bude pušten na slobodu. Prerušen u svećenika, stigao je u Rim, živio pod imenima Padre Gómez i Padre Benarez u drugom samostanu, da bi 1948. stigao u Buenos Aires pod imenom Pablo Aranyoz. Nakon pada Peronovog režima i neuspjelog atentata na njega, Pavelić narušenog zdravlja 1957. godine odlazi u Madrid. Umro je 1959. godine u njemačkoj bolnici. Ivan Šarić, s kojim intenzivno Pavelić komunicira svih tih godina, umrijet će godinu nakon Poglavnika u domu za stare u Madridu.
U prvoj polovini maja 1945. nadbiskup Šarić s banjalučkim biskupom Jozom Garićem napušta Zagreb. Odlazi prvo u Klagenfurt, a zatim i u Salzburg, odakle prelazi u Švicarsku, nakon smrti njegovog tajnika prihvata ponudu i odlučuje se otići u Španiju. Šarić je stigao u Madrid 27. decembra 1948. Bio je smješten u svećeničkom domu u kojem je ostao do kraja života. Pavelić i njegova porodica ugodno su živjeli u Madridu. Da nemaju nikakvih briga, pobrinuo se upravo Šarić, koji je skupljao novac za te svrhe iz Španije, Njemačke i Argentine. Na sprovodu Pavelića u Madridu, 31. decembra 1959. godine, Šarić je također bio prisutan.
„Jedini je nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić od svih Hrvata u Evropi znao da će poglavnik s tjelesnim čuvarom danas sletjeti u Madrid. Prekjučer mu je iz Caracasa telefonirao Branko Benzon i obavijestio ga o 'bratiću koji stiže iz Rio de Janeira'. 'Hoćete li, monsinjore, biti u mogućnosti da ga dočekate?' – upita kolebljivo Benzon, čiji je neprijeporni ugled kod Franca presudio da Anti Paveliću i njegovoj obitelji bude odobren boravak u Španjolskoj. Skrbio je zbog nadbiskupove pozne dobi. Prije dva mjeseca čestitao mu je rođendan, kad je prevalio osamdeset šestu. No čuo je kako je starina i dalje čudesno životan i svježega uma, ne stiže podići glavu od ubitačnoga posla koji neumorno nosi na leđima“, piše o Šariću Pero Zlatar u svom romanu Meta poglavnik: Živ ili mrtav.
Benzon je, nastavlja Zlatar, upozorio nadbiskupa da niko osim njega i franjevca doktora Branka Marića, zvanoga Ujak, koji će svakodnevno biti Poglavniku na usluzi, ne smije saznati o njegovom preseljenju u Španiju. Ni najprivrženiji, poput Pavla Tijana, urednika Hrvatskoga sata na Radio nacional de Espana, koji se sa suprugom Nedjeljkom Luetić poslijepodne oglašava s kratkih valova programom što ga potajice sve brojnije prate u Hrvatskoj, Hercegovini i Bosni. Odjek je takav da gotovo poslije svake emisije u nekome mjestu osvane ispisana proustaška kratica ŽAP (Živio Ante Pavelić).
Benzon se, piše Zlatar, u više navrata uvjerio da je nadbiskup vrhbosanski poglavnikova slaba tačka. U prvom javnom govoru u Buenos Airesu o petnaestoj obljetnici NDH prije tri godine Pavelić ga je nazvao uzor rodoljub. Napose mu je zahvalio na uspješnoj moralnoj potpori nakon što se nadbiskup Šarić obratio novim argentinskim poglavarima iz vojne hunte, koji su se netom poslije smjene vlasti 1955, a na dojavu Beogradske vlade, obrušili na Poglavnika i vodeće ustaške izbjeglice u Buenos Airesu. Kad su ih pritvorili i krenuli ih osiono isljeđivati, Šarić im je napisao da preuzima moralno jamstvo za hrvatskog poglavnika i njegove suradnike. Sjećajući se tih zastrašujućih dana, dok je četrdesetak Hrvata opasno lebdjelo na korak do izručenja Jugoslaviji, Pavelićev ministar dr. Vjekoslav Vrančić je u listu Hrvatska naveo kako je nadbiskupovo pismo hunti nama olakšalo daljnju odbranu u velikoj mjeri.
Kada je u Sarajevu 1932. godine svečano obilježen 60. rođendan Ivana Šarića, nadbiskupa vrhbosanskog, tim je povodom Kalendar Napredak objavio Šarićevu detaljnu, poprilično romantiziranu biografiju. U njoj stoji da je Šarić rođen 27. septembra 1871. u Travniku, „u najkatoličkijem i najsuptilnijem kraju Bosne“. Otac mu je bio trgovac koji je umro kada je Šarić završavao osnovnu školu kod Sestara milosrdnica u Docu kraj Travnika, a odatle je primljen u tek otvoreni prvi razred nadbiskupske gimnazije u Travniku, a školovanje u njoj završava 1890. Zatim stupa u bogosloviju, da bi 1894. bio zaređen za svećenika. Nakon toga radi kao vjeroučitelj u Sarajevu.
Doktorirao je 1898. u Zagrebu, uređuje list „Vrhbosna“, a onda ga nadbiskup Stadler uzima za svog kanonika. Uprkos protivljenju tadašnjih vlasti, Vatikan ga imenuje za pomoćnog biskupa 1908, a konačno ga papa Pio XI. 1922. godine postavlja za nadbiskupa vrhbosanskog. U biografiji je naglašeno kako je Šarić bio svećenik pod velikim utjecajem Stadlera, književnik i domoljub. Osnivao je nove župe, podizao crkve, između ostalog, njegova je ideja bila i ona o gradnji crkve na Marindvoru u kojoj će 1997. godine i biti pokopan.
Osim velikog broja teoloških studija, napisao je nekoliko zbirki pjesama, a u književnom radu ostao je najpoznatiji po prevodu Svetog pisma. U vrijeme kada obavlja dužnost nadbiskupa, povećan je broj župa sa 68 na 100, udvostručen broj svećenika, održavaju se četiri sirotišta, 18 škola i zavoda.
Međutim, Šarić će, uprkos svoj prozi i poeziji koju je napisao, u ovdašnjoj javnosti ostati upamćen najviše po jednoj pjesmi, onoj koju je posvetio Anti Paveliću, prvom čovjeku zločinačke takozvane Nezavisne Države Hrvatske. Paveliću će ostati vjeran i nakon što su obojica pobjegli iz Jugoslavije 1945. godine, a srest će se konačno nekoliko godina kasnije u Madridu. Sudbina je odredila da obojica mirno umru u glavnom gradu Španije.
Jedan od najbližih Šarićevih saradnika bio je Krunoslav Draganović, ključna osoba uz čiju su pomoć ustaše, zahvaljujući Draganovićevim vatikanskim vezama, bježale iz Jugoslavije na Zapad. Ivan Šarić je Draganovića zaredio za svećenika 1928. godine, a 1932. godine uputio ga je na specijalistički studij na Papinskom istočnom zavodu u Rimu, gdje je proučavao kršćanski istok i islam. Draganović doktorira 1935. godine na temu „O nazadovanju katolika u Bosni i susjednim zemljama u 17. stoljeću“ s tezom o uzrocima masovnih prelaza Hrvata na pravoslavlje u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. Draganović nakon povratka iz Rima radi u Sarajevu kao katiheta, nadbiskupski tajnik 1936. godine, ravnatelj nadbiskupske kancelarije i predsjednik Duhovnog stola 1939. i 1940. godine.
Nakon što je Ivan Šarić u maju 1922. ustoličen u Sarajevu za nadbiskupa vrhbosanskoga, to je ostao pune 23 godine, do proljeća 1945, kad je izbjegao pred Titovom vojskom. Prve emigrantske dane proveo je u Austriji, a onda dekretom Svete stolice 1947. bio premješten u Madrid, s temeljnom zadaćom da „skrbi o hrvatskoj pastvi, uveliko uvećanoj u Španiji poslije sloma NDH“, piše Pero Zlatar u svom romanu Meta poglavnik: Živ ili mrtav.
Nastavlja kako se u mladosti Šarić priklonio nacionalističkim načelima Hrvatske stranke prava, osnovanoj po Josipu Franku. Kao sljedbenik iz sloja stranačke najtvrđe jezgre, nastavio je podupirati i Frankove nasljednike, Aleksandra Horvata, Vladimira Prebega i Antu Pavelića, koji su se nepomirljivo izjašnjavali protiv ujedinjenja sa Srbijom. Razdragano je, tvrdi Zlatar, pozdravio Šarić uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pavelića je upoznao po preuzimanju poglavničkih ovlasti juna 1941, kada je primio u Zagrebu sudionike Biskupske konferencije.
Zbližili su se nakon što je odavno priznati pjesnik Šarić o Božiću iste godine objavio odu Poglavniku, koju su zatim učestalo prenosili u novinama i čitankama i govorili je na radiju. Paveliću su se dopali nadbiskupovi hvalopojni stihovi. Rekao je kako je Šarićeva pjesma najljepša od svih koje su napisane o njemu. Razgovarajući u užem krugu, Poglavnik je izjavio da su mu među svećenstvom najmiliji nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić, koga je proglasio zaštitnim znakom vjere u Hrvata, i župnik crkve u zagrebačkoj Kustošiji Vilim Gecelja.
Pred potonjim je 16. aprila 1941. s Biblijom i dvije ritualno upaljene svijeće na stolu prisegla prva vlada NDH pod Pavelićevim predsjedavanjem. Velečasnoga Cecelju potom su imenovali za ispovjednika obitelji Pavelić, a s činom ustaškog dopukovnika postao je vikar Poglavnikova tjelesnoga sdruga. Šarić i Gecelja bili su dežurni vatrogasci, gasili su sve razbuktalije požare i blažili netrpeljivosti na liniji Banski dvori (poglavnik Ante Pavelić) – Kaptol (nadbiskup Alojzije Stepinac).
Njegovo djelovanje nikada nije bilo daleko od politike. Bio je jedan od čelnika pokreta Katolička akcija. Po tvrdnjama historičara, bio je antisemita. „Protiv pohlepnih Židova sa svim svojim novcem, koji su htjeli prodati naše duše, izdati naša imena, tih bijednika. Ti si stijena gdje se grade domovina i sloboda. Čuvaj naše živote od pakla marksističkog i boljševičkog“, napisao je u jednom pismu Paveliću.
Historičarka Fikreta Jelić-Butić također je pisala o dugogodišnjim tijesnim vezama Šarića i Pavelića. Ona podsjeća kako je izručujući Paveliću pozdrav „ispred cijele Nadbiskupije vrhbosanske i crkvene pokrajine bosansko-hercegovačke“, Šarić naglašavao da je s osnutkom NDH Pavelić „donio slobodu i nezavisnost“ hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine. Također je posebno podvlačio svoje veze s ustašama prije rata.
Šarić nije bio jedini, slične izjave podrške i raspoloženja uputili su Paveliću i splitski biskup Klement Bonefačić, hvarski biskup Miho Pušić, krčki biskup dr. Josip Srebrenić, senjski biskup Viktor Burić i đakovački biskup dr. Antun Akšamović.
Biskupska konferencija u Zagrebu, juna 1941, predstavljala je završnicu tog deklarativnog izjašnjavanja visokog katoličkog klera za Pavelića i NDH. Na njoj su sudjelovali Stepinac, Šarić, Bonefačić, Pušić, Burić, Akšamović, zatim banjalučki biskup fra Jozo Garić, šibenski biskup dr. Jeronim Mileta, te predstavnik križevačke biskupije i zastupnik mostarskog biskupa. Konferenciji je prisustvovao i beogradski nadbiskup dr. Josip Ujčić.
Učesnici konferencije na čelu sa Stepincem posjetili su Pavelića. U svojoj pozdravnoj riječi Stepinac je izjavio da ga biskupi posjećuju „kao legitimni predstavnici crkve Božje u NDH“ s ciljem da ga pozdrave „kao njezinog državnog Glavara s obećanjem (...) iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine“. Takvo držanje visokog klera, koje je značilo otvorenu podršku ustaškom režimu, presudno je utjecalo na držanje katoličke crkve u NDH kao cjeline. Čitava crkvena organizacija počela se uključivati u tekuću ustašku politiku kao jedinstveni mehanizam.
Pojedini funkcioneri katoličke crkve osobito su se angažirali na strani ustaškog režima i bili glavni nosioci njegove politike. Pojedinci su postali i ustaški funkcioneri. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Božidar Bralo, župnik u Sarajevu, postao je Pavelićev povjerenik za Bosnu, don Ilija Tomas, župnik u Klepcima kod Čapljine, bio je ustaški povjerenik u tom dijelu Hercegovine, dr. Dragutin Kamber, župnik iz Doboja, postao je ustaški povjerenik za taj kotar; dr. Radoslav Glavaš, franjevac iz samostana u Širokom Brijegu, postao je visoki funkcioner u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja...
Vidljiva pasivnost prema krvavom ustaškom teroru posebno je karakterizirala držanje katoličke crkve u NDH. Propaganda kršćanskog milosrđa i protivljenja nasilju potpuno je zatajila, tako da crkva nije smatrala potrebnim da se javno deklarira protiv masovnih ustaških pokolja i drugih oblika terora, a pojedini svećenici aktivno su se uključili u sprovođenje ustaškog terora nad Srbima i Židovima, a neki od njih su izravno sudjelovali u pokoljima.
„Sarajevski nadbiskup Ivan Šarić nije nikad zauzeo distancu prema ustaškom režimu, nego je u svojim člancima i istupima sve vrijeme rata pružao podršku Anti Paveliću i ustašama. Osim pjesama, u kojima je hvalio ustaškoga poglavnika, Šarić je u svojim javnim istupima prikazivao ustaškoga vođu kao apostola, uzor vjernicima, čovjeka molitve, puna požrtvovnosti. Tvrdnja nadbiskupa Šarića da je Pavelić bio blag čovjek, pun vjere, nade i ljubavi, zvuči u najmanju ruku ironično u trenutku u kojemu poglavnik šalje u smrt mnoge nevine ljude, uključujući i neke slovenske svećenike, u logoru Jasenovac i na mnogim drugim stratištima. Premda su neki biskupi i svećenici zauzimali distancu prema ustaškom režimu, to se nikada nije dogodilo sa sarajevskim nadbiskupom“, piše fra Petar Jeleč u svom radu Odnos nadbiskupa Ivana Ev. Šarića prema ustaškoj vlasti.
Jeleč dodaje kako se kod Šarića i kao i kod nekih drugih svećenika sklonih ustaškom režimu pokazala isprepletenost politike i religije, klerikalizma i velikohrvatske ideologije, koja je u to doba dominirala unutar crkvenih krugova, uvjetovala njihovo ponašanje i izazvala nedostatak neophodnog distanciranja od ustaškog režima. Mnogi citiraju Šarićevu pjesmu Paveliću kao nešto najproblematičnije u njegovom ponašanju: tragičnija je i dalekosežnija ipak, piše Jeleč, njegova šutnja pred sudbinom tisuća njegovih sugrađana koji se odvode i ubijaju samo zato što su druge vjere i nacije. Čudi i zapanjujući broj antisemitskih članaka u njegovom Katoličkom tjedniku između 1941. i 1945. godine. Deplasirano je govoriti o Šariću i drugim „pastirima“ koji su na vrijeme pobjegli i ostavili svoje kolege da dočekaju „bezbožnu avet komunizma“ kao o nekim herojima i borcima za hrvatsku stvar.
Jeleč podsjeća kako je Šarić bio iznimno naklonjen Anti Paveliću, što je vrlo često pokazivao u svojim govorima ili u pisanoj formi. Koristio se brojnim prigodama da pohvali Pavelićevu osobu i njegovo djelo, te mu je posvetio i neke svoje pjesme. Pjesma naslovljena Poglavniku Oda počinje opisom Šarićeva i Pavelićeva susreta u bazilici Svetoga Petra u Rimu.
„Sarajevski nadbiskup u ovoj pjesmi zaista nije škrt u pohvalama ustaškom vođi Paveliću, koga naziva 'ustašom divnim', 'dobrim genijem', 'junakom sreće', 'mistikom', 'prorokom', 'čovjekom uma, srca i poštenja', 'našim Leonidom', 'čovjekom koji istinu i pravdu diše i koji je kao sunce čist i sjajan', 'nosiocem slobode koji čuva duše naše od raja paklenog, tj. marksizma i boljševizma', koji 'dan i nos radi za Hrvate', na čijem se 'srcu grije ustaški junak'. Pavelić je za Šarića 'ko kralj David kojeg Bog brani' i čovjek koga hrvatski narod treba kanoti hljeba“.
Kad je 25. aprila 1941. zapovjednik vojske NDH Slavko Kvaternik posjetio nadbiskupa Šarića u njegovoj rezidenciji u Sarajevu, ovaj je iskoristio priliku da pošalje telegram s pozdravima šefu države. „Pozdravljam Vas, Gospodine Poglavniče, ispred mukotrpnog hrvatskog naroda Herceg-Bosne, koji je dugi niz stoljeća čekao svoje oslobođenje i uskrsnuće, pa smo, eto, sretni i ponosni, da nam je donio slobodu i nezavisnost sin naše grude, naše uže domovine, Herceg-Bosne Ponosne. Neka dobri Bog obilno naplati Vaše tolike žrtve i napore, što ste ih s tolikim herojstvom uložili za naš mili Hrvatski Narod! Molimo se Bogu, da Vas još zadugo uzdrži i poživi za sreću i procvat Vjere i Domovine.“
Nakon proslave Šarićeve zlatne mise (50. obljetnice svećeničkoga redenja) u sarajevskoj Katedrali 30. jula 1944. nadbiskup Šarić je organizirao svečano primanje za odabrane crkvene i političke zvaničnike. Tom je prilikom posebni Pavelićev izaslanik Ivica Frković uručio sarajevskom nadbiskupu specijalnu srebrnu medalju.
Sarajevski nadbiskup nije nikad kod ustaške vlasti protestirao protiv zločina koji su počinjeni nad Jevrejima, Srbima i Romima, ali je zato svoj utjecaj kod državne vlasti koristio ne kako bi protestirao protiv otimačine privatne imovine „nepoćudnih elemenata“, nego je od vlasti tražio da se oteta imovina dadne ljudima koji su „zadužili našu hrvatsku stvar“. Profesor kanonskoga prava na Franjevačkom fakultetu u Sarajevu dr. fra Karlo Karin (1910–1973), tokom ispitivanja pred jednom komunističkom komisijom poslije rata, izjavio je sljedeće u vezi s djelovanjem nadbiskupa Šarića: „Nadbiskupu Šariću i ostalim članovima Ordinarijata moralo je biti poznato šta rade i kakvog su ponašanja pojedini svećenici u njegovoj nadbiskupiji. To mu je moralo biti poznato zato što su po zakonima katoličke crkve dekani iz svake pojedine dekanije morali najmanje jedanput godišnje podnijeti Ordinarijatu detaljni izvještaj o radu i ponašanju svakog župnika iz njegovog područja.
[…]. Najbolji primjer držanja i rada nadbiskupa Šarića za vrijeme ustaške države pokazuje se na primjeru nenarodnoga rada svećenika Božidara Brala. Cijelom katoličkom kleru pa i meni bilo je poznato da je svećenik Božidar Bralo bio haranger protiv Srba i svega onoga što nije bilo ustaško, da je bio poglavnikov povjerenik za Bosnu i Hercegovinu u vrijeme kad su vršeni najveći progoni nad Srbima i Jevrejima, pa je ipak pored svega toga nadbiskup Šarić pored sebe držao Božidara Brala i bio njegov najbolji prijatelj.
Meni je poznata notorna činjenica da je nadbiskup Šarić još prije rata bio ustaški opredijeljen. Dokaz tome je njegova opće poznata posjeta ustaškim emigrantima u Južnoj Americi, nekoliko godina prije rata, a poslije ubistva Aleksandra Karađorđevića u Marselju 1934. godine. Naime, smatram da on tu posjetu ustaškim emigrantima u Južnoj Americi nije morao da učini kao svećenik, nego ju je učinio iz političkih razloga kao njihov istomišljenik. Od dolaska NDH do njenog sloma nadbiskup Šarić je još jače manifestirao svoju privrženost ustaškoj NDH... Dokaz su tome njegovi literarni radovi, za koje ne znam da li imaju kakvu književnu vrijednost, ali su u ono vrijeme svakako bili političko oružje u rukama ustaša.“
April je 1997. godine. Tek je okončala Agresija na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo se polahko oporavlja nakon tri i po godine Opsade. Kardinal Vinko Puljić je u Madridu i drži govor okupljenim svećenicima. Ubrzo će im kazati razloge svog dolaska u špansku prijestolnicu. „Najneposredniji razlog moje prisutnosti u Španjolskoj je prijenos posmrtnih ostataka sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, koji je kao izbjeglica živio u Casa de la Congregación de San Pedro Apóstol de los Presbíteros, u Madridu, od 1948. do 1960. godine, u kojoj je i umro. Želim iskoristiti ovu priliku da javno zahvalim na brizi i ljubavi s kojom je prema biskupu Šariću postupano tokom njegova boravka u Španjolskoj, kako od strane časnih sestara koje su se brinule o njemu tijekom njegove dobrobiti, tako i od strane tolikih prijatelja koji su pridonijeli da njegovo prisilno izgnanstvo bude podnošljivije“, kazao je Puljić, nastavivši: „Također zahvaljujem, na vrlo poseban način, madridskom nadbiskupu i njegovom pomoćnom biskupu što su omogućili prijenos posmrtnih ostataka monsinjora Šarića u njegovu domovinu. Želim istaknuti da mi, biskupi četiri bosansko-hercegovačke biskupije, zajedno sa svim našim svećenicima i laicima, osjećamo duboku zahvalnost prema našoj braći katolicima i sestrama katolicima iz ostalih zemalja Europe i svijeta za njihovu iskazanu solidarnost manifestiranu tijekom strašnog rata koji je razorio našu zemlju između 1991. i 1995.“
Koji dan kasnije, 26. aprila 1997. godine, posmrtni ostaci vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Šarića preneseni su iz Madrida u Sarajevo. Prema vijesti koju je tada objavila KTA, tim je činom ispunjena posljednja Šarićeva želja da mu tijelo bude sahranjeno u zavjetnoj Crkvi sv. Josipa na Marindvoru, koju je on kao nadbiskup sagradio s nakanom da postane katedralna i metropolitanska crkva, predvidjevši u njoj grobnice za sebe i svoje nasljednike.
Svečanu misu zadušnicu za pokojnog nadbiskupa Šarića predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s banjalučkim biskupom Franjom Komaricom, kao i s mostarsko-duvanjskim biskupom Ratkom Perićem, vrhbosanskim pomoćnim biskupom Perom Sudarom te provincijalom franjevačke provincije Bosne srebrene fra Petrom Anđelovićem.