Mustafa Busuladžić je rođen 1. aprila 1914. godine u Gorici kod Trebinja. Nakon završene osnovne škole, završava tri razreda Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, a zatim školovanje nastavlja u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje i maturira. Već u periodu školovanja u Sarajevu započinje pisanje i objavljivanje radova koji iscrpno i argumentirano obrađuju različite teme. Nakon mature je upisao Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu i diplomirao 1940. Odlazi na postdiplomske studije iz orijentalistike u Rim i nastavlja pisanje i objavljivanje radova u tamošnjim listovima "Mono arabo" i "Oriente moderno".

Predavao je u sarajevskoj Šerijatskoj gimnaziji, zatim u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Odlično je poznavao arapski, turski, njemački, italijanski i francuski jezik. Bio je odličan govornik i njegova predavanja su uvijek bila vrlo posjećena. Radovi su mu objavljivani u časopisima "Novi behar", "Glasnik VIS-a", Kalendaru "Na- rodne uzdanice", "Islamskom svijetu", "Gajretu", "El-Hidaji", "Osvitu" i mnogim drugim. Strijeljan je 29. juna 1945. godine u Sarajevu, u 31. godini života.

Tekst pod naslovom “Post kao socijalna ustanova”, objavljen u "El-Hidaji" 1943/1944. godine prenosimo u povodu njegovog rođendana.

“Dublje posmatran tok potočića, pritoka, rječica i rijeka ima veliko simboličko značenje, jer sve skupa idu ka jednome cilju, čineći neizmjerne svjetske okeane. Tako i propisi vjere različitim putevima vode čovjeka jednom jedinstvenom cilju, Bogu. Od svih propisa i ustanova koje je islam propisao, post i namaz najneposrednije utječu na intimne čovjekove osjećaje vršeći ogromnu ulogu u evoluciji voljnih, misaonih, srčanih i tjelesnih snaga koje zajednički tvore ljudski individuum”, piše Busuladžić.

Obavljajući pet puta dnevno molitve (namaz) i to u određeno vrijeme kao i druge propisane namaze i sustežući se postom preko cijelog dana od svih naslada i uživanja, voljne dispozicije bujaju do mogućih granica, dodaje on.

“Ogromno znamenovanje volje koju postižemo naročito postom, uočit ćemo u životu ako isti shvatimo kao neprestanu borbu koja je zakonitost života. A u borbi za lične i opće socijalne koristi pobjeđuje onaj koji ima jaču volju. Slabljenje i uništenje volje dovodi do negacije života. Zato je volja bila i ostaje trajan izvor najuzvišenijih ljudskih snaga. Snaga volje koja ima svoje zasebno znamenovanje u postu i namazu je vrlo važna i u zdravstvu, jer jaka volja povoljno djeluje na zdravlje. Molitva obavljena u zajednici (džematu), čiju je potrebu Muhammed a. s. neprestano isticao, kod svakog muslimana produbljuje svijest o zajedništvu i zajednici na koju je čovjek nužno upućen i bez koje nema ni valjana pojedinačnog života. Otuda veliko znamenovanje namaza i posta u individualnom i kolektivnom životu muslimana. Ispunjavanjem ovih obaveza čovjek ispunjava obavezu prema Bogu koji nema nikakve koristi od svega toga, jer je apsolutan, savršen i svemoćan, te je i propisao post i namaz radi čovjeka, njegovog napretka i njegove duhovne evolucije. Zato namaz i post istodobno izgrađuju asketu, afirmatora života, etičnu ličnost i socijalni tip čovjeka. Ovako shvaćanje posta i namaza još nam više razotkriva dubinu kur'anskih riječi: ‘Namaz sprječava od ružnih djela i zabranjenih stvari.’ ‘O pravovjerni, tražite pomoć u strpljivosti i namazu.’ ‘O pravovjerni, propisat vam je post kao što je bio propisat i narodima koji su živjeli prije vas kako bi bili bogobojazni (i etični).’ Pored vjersko-moralne svijesti nije ništa manje važni ja socijalna (društvena) svijest koju razvija post. Ali, da bi se razvila kod pojedinaca socijalna svijest, svijest o potrebama i koristima društva, potrebno je kod čovjeka razviti do moguće mjere smisao samosavladavanja i saomodricanja koji čine bitne temelje socijalne svijesti. Za razvijanje individualnih vrlina samosavladavanja i samoodricanja primjena posta, kako ga je islam propisao, je upravo idealan metod. Sustežući se preko cijelog dana od jela, pića i svakog sjetilnog uživanja, čovjek obrazuje volju za ustrajnost i svladavajući sebe, svladava svoje nagone koji imaju tendenciju rasti peko naravne mjere kada postaju ubitačni po ljudsko tijelo. Prvi preduvjet za krepostan i razuman život jest nutarnji sklad izmedu nagona potrebnih za samoodržanje i ćudorednih težnji. Prevagnu li nagoni ćudoredne težnje, nastaje nutarnji poremećaj i život postaje pogibeljan i pod vlašću nagona i strasti osuđen je na samoraspadanje, gubeći svaki viši ljudski smisao. Zato metodom posta učimo se vladati sobom, savladivati zapreke našem napretku

kako one u nama samima tako i zapreke i poteškoće koje se javljaju u vanjskome svijetu”, piše Busuladžić.

Prema njegovim riječima, samosavladavanjem, tj. savladavanjem svojih žudnji putem posta postižemo krepost i umjerenost u životu bez kojih nema prave kulture i razumne askeze. Shvaćen kao samosavladavanje, post se javlja kao važno samoodgojno sredstvo.

U trajnoj borbi ljudskih nagona, tjelesnih žudnji i užitaka i moralno-etičkih poriva i viših neprolaznih ideala, stvaraju se značajni i moralni junaci. Ljudi postaju, dodaje Busuladžić, velikom pobjedom nad svojim tijelom, samosavladavanjem i odricanjem, stavljanjem samog sebe u službu vječnih ideala i čovječanstva. Muhammedov a. s. primjer koji je dugim postom do maksimuma kod sebe kultivirao samosavladavanje i samoodricanje je jedinstven. Muhammed a. s. je istodobno bio asketa i puni afirmator života što na prvi pogled izgleda paradoksalno. Ali u tome i leži tajna i veličina njegova, jer njegova askeza i potpuna vlast nad tijelom nisu služili negaciji života, nego baš afirmaciji, stavljanju nagona u službu etičkih vrijednosti koje su prožimale sva njegova životna djela.

“Snagu samosavladavanja, životnu otpornost, žilavost i onaj vedri optimizam starih Bošnjaka nakon primanja islama, po našem mišljenju, treba najvećim dijelom pripisati pravilno shvaćenoj primjeni posta i namaza. Savezno sa samosavladavajem kroz post se kultivira samoodricanje kao vrlo značajan čimbenik u duhovnoj evolu- ciji, samoodgoju i oblikovanju socijalne svijesti kod čovjeka. Iz posta koji se sastoji u ustezanju od jela, pića i svih tjelesnih užitaka, rađa se spoznaja o težini gladi i žedi kod onih koji žive u bijedi i oskudici najosnovnijih životnih potreba nužnih za golo tjelesno održavanje. Na taj način se postom čovjek privikava strpljivosti i ustrajnosti bez kojih nema uspjeha u životu. To služi individualnom usavršavanju, ali s druge strane iz spoznaje o težini gladi i žeđi kod drugih u čovjeku se porađaju socijalne vrline samoodricanja, samoprijekora, ljubavi i požrtvovanosti u korist drugih ljudi. Tada se javlja i objektivna vrijednost rada, čijim plodovima treba da se koristi ne samo pojedinac nego i čitavo društvo. Pravilno shvaćen post kao socijalna ustanova treba da razvije organ altruizma i ljubavi kod čovjeka, da ga odgoji za samoprijekor i materijalne žrtve za dobro zajednice”, piše Busuladžić.

Prema njegovim riječima, idealno islamsko društvo ne bi smjelo poznavati socijalnu bijedu i staleške razlike koje dovode do trvenja i prevrata. Islam preko posta želi izgraditi i socijalni tip čovjeka koji će žrtvovati materijalna dobra i vlastiti život za dobro zajednice i islamskog društva. U krajnjem slučaju islam nije ništa drugo nego idealistički socijalizam koji ne bi smio poznavati oštre gospodarske razlike među ljudima. Koliko je u islamu naglašena socijalna crta, to se najbolje vidi iz Muhammedovih a. s. riječi: "Nije pravi musliman onaj koji je sit, a pokraj njega njegov susjed gladan." Može li se zamisliti veći socijalizam od ovakvog islamskog? Islamski socijalizam, navodi Busuladžić, zasnovan je na idealističkim temeljima: vjeri u Boga, humanosti, bratstvu i jednakosti svih ljudi, dakle na vječnim vrednotama je socijalizam budućnosti koji će preživjeti sve socijalne ideologije i sustave, koji zasnovani na mržnji, surovosti i negaciji vječnih vrijednosti ubijaju sami sebe. Društva gdje se nisu poštivale ove vrijednosti izgorjela su u plamenu vlastitih zlatnih naslaga stečenih bez moralnih skrupula i pljačkom. Radi svoga egoizma i bezobzirnog sticanja dobara na račun drugih, Evropa je završila u materijalizmu iz koga su proizašle sve nesreće koje su zavitlale čovječanstvom.

“U naše doba, u kome su cijene moralnim i općeljudskim vrijednostima sasvim nisko pale, a sebičnost postala glavnom svrhom života, potrebno je ljudski život podvrgnuti moralnom zakonu koji vlada u svijetu i produbiti socijalnu svijest kod ljudi kako bi se milionima ublažila glad koja ne pozna evolucije. Pravilno shvaćen i primijenjen ramazanski post je upravo idealan metod za preporod čovjekovog srca i duše”.