Pokušaja za afirmaciju bošnjaštva u nacionalnom smislu u bosanskih Srba zapravo nije ni bilo. Srpski nacionalni pokret imao je sve šanse tako da je ubrzo ovladao bosanskim Srbima. Srpski ustanici potkraj turske vlasti postavljali su, istina, u svome nacionalnom programu i autonomnu Bosnu, no politički od Turaka i socijalno od feudalizma emancipirana istonarodna i istovjerska Srbija sve im je više postajala nacionalni ideal. U bosanskih Srba već od početka XVIII stoljeća počela je jačati trgovačka buržoazija, koja je s mnogo smisla za svoje klasne interese znala lavirati između turskih vlastodržaca, bosanskih Muslimana i širokih srpskih masa.
Ona je – kako to formulira Avdo Humo – “uostalom stajala na čelu nacionalno-oslobodilačke borbe srpskih masa, ali ne do kraja, nego samo do određene granice, jer je njenim klasnim interesima odgovarala relativna politička stabilnost postojećih društvenih odnosa i jer se bojala oružanih sukoba, buna seljačkih masa, da ne bi izgubila svoj društveni i ekonomski položaj, koji je s teškom mukom stvarala pod turskom okupacijom.”
U bosanskih Hrvata nisu u početku nedostajali izvjesni začeci nacionalnog bošnjaštva, posebno u redovima franjevaca. Oni su historijsko uporište za to nalazili u bosanskoj državnoj samostalnosti i ugledu bosanske franjevačke provincije, no to nije mogla biti osnova na kojoj bi se okupila još i srpska i muslimanska većina. U nacionalnoj borbi tražili su oslonac u ilirsko-jugoslavensko-hrvatskom -pokretu kao i u srpskoj državi, ali ni sa srpskim ni hrvatskim pokretom nije moglo doći do potpunog usaglašavanja konačnih ciljeva. U pomanjkanju razvijenog građanstva, koje bi davalo nacionalne impulse, kao i bez podrške drugih elemenata u Bosni i van nje, ovo, moglo bi se reći, katoličko bošnjaštvo, ostalo je kržljavo, dok konačno ni je nestalo u hrvatstvu.
Bošnjačka ideja nije, dakle, mogla postati šira nacionalna platforma. Štaviše, nije došlo do bilo kakve sprege između begovskog i fratarskog bošnjaštva, različitog i po ciljevima i po sadržaju.
Međutim, bošnjaštvo je još mnogo ranije počelo poprimati, moglo bi se reći, određeni muslimanski ton. Karakterističan je jedan podatak već iz polovice XVII stoljeća iz kojeg izbija simbioza vladajućeg bošnjaštva i muslimanstva prema raji-kršćaninu. Evlija Čelebija, opisujući Srebrenicu, konstatira da su joj stanovnici Bošnjaci “a raja im Srbi i Bugari”, dodajuću, istina, da se “lijepo međusobno paze”. S ovoga je gledište još interesantnije jedno svjedočanstvo Matije Mažuranića (Pogled u Bosnu, 1842), koji doslovce piše:
“U Bosni se krstjani nesmiu zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedanci samo sebe razumiu, a Krstjani su samo raja Bošnjačka.”
(Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Muslimanska naklada Putokaz, Zagreb, 1990, str. 44-45)
