Iako se u zenitu svog života popeo među najbogatije onodobne žitelje Bosne, s nekoliko kula, ljetnikovaca i odžaka u okolini Sarajeva, s konacima na Bistriku u kojima živješe i same valije, s prostranim imanjima u Gradačcu, Gračanici, Derventi, Maglaju, Visokom, Višegradu, Rogatici i još štojekakvim pokazateljima moći i bogatstva, ipak, na kraju, kada je sudbina sve zbrojila i kada je proteklo samo jedno stoljeće, od Fadil-paše Šerifovića ostao nam je jedan Kur’an, čija se vrednota, kažu, penje ka neprocjenjivosti.
Neće biti odviše smiono tvrditi da Fadil-paša nije u jednom trenutku svog raskošnog života, punog intriga i političkih smicalica, krznenih bundi, akšamluka i svakojakog još plotnog zadovoljstva, postao svjestan kako će to biti upravo tako, ako već ranije, zaslijepljen ovosvjetskim užicima, kako bi to rekli derviši, nije znao da se u toj kožom ukoričenoj knjizi krije veća vrijednost nego u svim njegovim kućama, konacima, čardacima, kulama i prostranim ziratima zajedno. Ako, pak, nije bio svjestan toga dok je bespoštedno, ne štedeći ni sebe ni druge, zgrtao bogatstvo sa svih strana i na svakakve načine – što je, pak, teško zamisliti jer on bijaše i pjesnik i šejh – onda mu se to moralo sasvim jasno, bez ikakve zadrške, prikazati onog dana kada mu je Omer-paša Latas obznanio da mu slijedi progon i da će sva njegova imovina, izuzev onog što mogne natovariti na jedna jedina zaprežna kola, biti konfiskovana, pripast će državi.
Ako i dalje slijedimo pretpostavku u koju i sami sumnjamo, onda nam valja odrediti tačan trenutak kada je Fadil-paša Šerifović spoznao da je ovaj Mushaf vredniji od svega onog u šta je uložio zdravlje i znanje i obraz. Nakon prvobitnog šoka, koji je uslijedio kada mu je njegov prijatelj (barem je Fadil-paša tako vjerovao), nemilosrdni Omer-paša Latas, čovjek koji je boravio u njegovim konacima i uživao daleko poznato Šerifovića gostoprimstvo, rekao da je i njega stavio na spisak za progon, Fadil-paša je – vidimo ga – sjeo na pod u prostranoj sobi, nalaktio se na minderluk, jedno koljeno uzdigao gotovo pod bradu, a drugu nogu ispružio, raspuhao je žeravu na šiši, stavio sisaljku u usta i dobro promućkao vodu u njoj da ga svojim burljanjem dozove stvarnosti; onda je uzeo tespih iza pasa i, prebirajući mu zrna, u ritmu tog prebiranja – subhanallah, subhanallah – razvezao svoje misli da ih suprotstavi surovosti istine nenadano ižđikale iz usta Omer-paše Latasa.
Morao je, pod hitno, nabaviti najveća kola koja trenutno postoje u Sarajevu. Preko posrednika morat će isposlovati da se ta kola računaju samo za materijalne stvari, a da mu Omer-paša Latas, na ime starog, pa makar i prividnog prijateljstva, dozvoli da porodicu smjesti u kočije. I tako je Fadil-paša do akšama vezao svoje misli i kotrljao ih u ritmu kojim je između kažiprsta i palca provlačio zrna tespiha.
Dok je tako u samom srcu naše mašte prebirao po tespihu i zbrajao misli, unesrećeni Fadil-paša, čovjek koji je spoznao kako se samo u jednom trenu, u jednoj jedinoj poganoj riječi – progon – može izgubiti sve, nije bio ni svjestan da u tom času liči na jednu staricu čija ga je kletva, hranjena nespokojem već cijelu jednu deceniju, konačno stigla. Odjednom smo, dok smo zamišljali Fadil-pašu kako se, omotan dimom iz nargile, hrve sa istinom, postali svjesni da smo sasvim slučajno, krajnje nehotično, tu svoju izmaštanu sliku poklopili s jednom drugom koju smo davno pročitali, ili je stvorili na osnovu pročitanog, ali nikako, uz sav napor našeg sjećanja, nismo mogli da se prisjetimo otkud nam i kako je došla u našu podsvijest, gdje smo je to pokupili.
A onda je slučajnost potegla keca na desetku i sve se poklopilo, ostavivši nas da i dalje vjerujemo kako se sudbinski konci ne raspliću baš sasvim po mjerilima i uzusima njenim. Nakon nekoliko dana, otvarajući knjigu Begovski zemljišni posjedi u BiH od 1878. do 1918. Husnije Kamberovića, naravno, nikako slučajno već da bi se prisjetili svega što tamo piše o Fadilpašićima, naišli smo na okrajke te priče i, što je još važnije, Kamberović nam je otkrio njeno porijeklo. Tu priču pročitali smo u Sarajevskom nekrologiju Alije Nametka.
Tamo, u Nekrologiju, pod datumom 15. VII 1967, pišući o umrlom Muhjudin-begu Fadilpašiću, Alija Nametak prisjeća se kako mu je jednom Safvet-beg Bašagić pričao o Fadil-paši kao o čovjeku bez skrupula. Taj je, veli Safvet-beg, a prenosi Nametak, “izvrnuo” – baš ovakav termin koriste – jednu ženu pa mu je ona za 500 groša prodala ogroman posjed u Sarajevskom polju.
Kada je ta žena postala svjesna da je pred kadijom potvrdila Fadil-pašine navode da mu je prodala taj posjed i primila pare, svotu u kojoj se nije izražavao ni stoti dio vrijednosti tog zirata, već je bilo kasno. Mada Safvet-beg ne donosi detalje Fadil-pašine prevare (zamišljamo da je Fadil-paša od žene tražio potpis, ili otisak kažiprsta, ako je bila nepismena, za nešto sasvim drugo, recimo da mu potvrdi da je kupio od nje samo ljetinu s tih polja), ovdje se naprosto mora konstatirati da za pravdu nikada nije kasno – jeste spora, ali stiže – te se, kao jedina logična, nameće ideja da je i kadija bio na Fadil-pašinoj strani, odnosno da je – upotrijebimo ovdje Safvet-begov način kazivanja – kadija bio “dobro podmazan”.
Kako ništa više nije mogla učiniti da posjed vrati, jer kadija je svezao pravdu, ta jadna žena “vazda je sjedila uz pendžer i uz tespih učila, ali ne subhanallah i slično, nego: ‘Neka te, Fazlo, nikad ti ne im’o hajra ni od moga ni od svoga, ni ti, ni evlad ti, ni evlad nakon evlada.’” Ali, kletve prevarene starice sveti kismet je po svoj prilici zaboravio prenijeti dalje. Za evlad nam to neće biti teško dokazati. Općepoznato je da se Fadil-pašin sin Mustafa-beg Fadilpašić, završivši visoke škole u Carigradu, vratio u Bosnu i da ga je austrijska vlast imenovala za gradonačelnika Sarajeva i on je na tom mjestu proveo punih četrnaest godina, da bi na kraju, kao jedan od najzaslužnijih građana ovog grada, bio sahranjen u haremu Husrev-begove džamije, među uglednike.
Za evlad nakon evlada dokaze nam daje sam Alija Nametak u nekrologu koji ispisuje za Muhjudin-bega Fadilpašića, kojeg su prijatelji, a i Alija među njima, zvali Bego. Umro je Bego, dakle, 1967, u sedamdesetoj godini, od tuberkuloze. Nikada ništa nije radio. “Cijelog je života živio po starim begovskim navikama: akšamluk, lov i gonjanje žena, i to tuđih, jer se nikad nije ženio”, piše Nametak. “Nekada je pokušao raditi s nekim Talijanima, ali su ga ‘izradili’ pa je mati morala plaćati kamate na kamate Mustro-banci i Židovskoj melahi, dok ga je odužila, tako da bi bilo bolje da nije ni započinjao raditi.” Jedino ako se u ovom Nametkovom “izradili” ne krije daleki eho kletve žene sa Saraj-polja koja je ostarjela uz pendžer, vrteći tespih i proklinjući Fadil-pašu i sve Fadilpašiće. Ko zna? Kako ono kažu: čudni su drumovi sudbinski.
Nažalost, morat ćemo se još neko vrijeme zadržati u prostoru izvan osovine naše priče – postoji mogućnost da se pripovijest koju smo malo čas ispripovijedali možda i nije baš tako izdešavala. Kada nam je već prenio Safvet-begovo kazivanje, Nametak u istom nekrologu zadaje sebi obavezu da nas upozna da Bašagići i Fadilpašići nisu bili u dobrim odnosima, pa da barem pomislimo da bi ta zajedljiva Safvet-begova priča možda mogla dolaziti i otud. Da bi nam ilustrirao dokle je išlo nepodnošenje između te dvije bogate porodice, Nametak prepričava događaj iz 1882. godine kada je postavljan prvi bosanski reisul-ulema.
Tada je austrijska vlast desetorici uglednika, među kojima su bili Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i Ibrahim-beg Bašagić, otac Safvetov, dala zadatak da predlože kandidata. Ljubušak sazva kod sebe sijelo ove deseterice s namjerom da na njemu izaberu između Mustafe Nuri-bega Fadilpašića, sarajevskog gradonačelnika, o kojem Nametak kaže da mu je otac Fadil-paša još dok je ovaj bio u bešici “kupio mullaluk u Istanbulu”, i Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića iz Kulen-Vakufa, tadašnjeg sarajevskog muftije. Više je glasova dobio Fadilpašić, ali Bašagić nikako to nije mogao podnijeti već nagovori Ljubušaka da na nekim listićima izbrišu “Nuri” i napišu “Hilmi” i tako je izabran Hadžiomerović. Ali, iz ove priče može se izvući i drugo značenje, kako je Safvet-beg Bašagić ipak bio iskren, jer kakav bi nego čovjek neobvikao na laži potezao ovakvu priču i pepelom posipao oca.
Sada, kada smo dokazali kako se koracima mašte može grabiti i više od sedam milja kroz vrijeme i nazad, vratimo se Fadil-paši Šerifoviću. On je već nabavio najveća kola u Sarajevu, eno ih, parkirana su u avliji njegovih konaka, koji će se za nekoliko decenija, kada se smjene carstva, sasvim predati zapuštenosti, a zemlju će vlast pokloniti fratrima da na njoj fra Grga Martić podigne crkvu. Prošli su dani tugovanja i Fadil-paša premotao je svaku stopu koju načiniše njegovi preci u stravičnom nastojanju da postanu uglednici ovog grada. Noćima je on pokušavao da zamisli lice pod zelenim turbanom, sigurnim znakom nakibul-ešrafa, direktnog potomka Muhamedovog, lice, dakle, onog dalekog predaka koji je, kako je kazivalo porodično predanje, a poslije prenosili hroničari, potegao čak s Krima i zaustavio se ovdje, u Sarajevu, koje, prislonjeno uz ova nemilosrdna brda, ležaše sve čađavo i cviliše poput kakvog psa, ližući vrele opekline od vatri Eugena Savojskog.
Bio je uvjeren u jedno: da nije poticao od Huseina, sina Poslanikove kćeri Fatime, zasigurno bi ga Omer-paša predao katilima i katilski gajtan već bi mu drobio grkljane, ali njima, ešrafima, po svim šerijatskim zakonima, nije se smjela izreći najgora kazna. Na kraju, prelistavajući lica svojih predaka, koji su u Bosni držali ključeve deftera u koje su upisivani oni koji vuku direktno porijeklo od hazreti Muhameda, vidio je on lice svog oca, smrvljeno do neprepoznatljivosti, kao da ga je raznijelo topovsko đule. I tada se, grizući zubima donju usnu sve dok mu krv nije počela ciblijati između usana, ponovo pohrvao s onim strahom što ga je skolio onog dana kada su poludjeli janjičari išli uz Kovače za njegovim ocem, tražeći da udari kadijski pečat na njihovu žalbu sultanu, koji ukinu janjičarski red. On, Fadil, mladi kaligraf, ležao je nasred sobe, zgrčen oko zgužvane ponjave, sasvim bespomoćan i šiban bijesnim glasovima koji su odjekivali kroz sarajevsku ciču.
“Udaraj pečat, kadijo”, vikali su janjičari. Njihov uzvik ne bi se sasvim ni zatrnuo, a javljao se očev prkosni glas: “Ne dam muhur na tu budalaštinu.” Nakon toga slijedio je tup udarac kamena u tijelo, u glavu, u noge, posvud, i očev jauk koji je odzvanjao cijelim šeherom, a magla, gusta januarska magla, utrostručavala ga, i dobijao je na zamahu i pretvarao se u tako strašnu jeku da su Sarajlije, poslije, kada sahraniše njegovog oca, cijeli ovaj kraj prozvali Jekovac. A onda opet janjičarsko: “Muhur, kadijo”, pa očevo sve tanje, ali jednako u prkosu: “Ne dam muhur na vašu budalaštinu”, pa opet onaj tup udarac kamena u glavu, i opet očev vrisak, i tako do smrti. Iskamenovaše Mustafu Nurudin-efendiju usred bijela dana, a Sarajevo šutješe, ni u smrti mu ne oprostiše što uze za ženu Ćamilu, jedinu nasljednicu Omer-age Fazlagića, i smače im pred nosom miraz za kojim se cijeli grad pomamio.
Tog dana mlađahni Fadil nauči jednu stvar: nikada ne vjeruj Sarajlijama, kada oni na jednu, a ti na drugu stranu (zato nije ni malo čudno što historičari i danas razbijaju glavu pitanjima gdje je bio kada je Sarajevo stalo uz Huseina Gradaščevića, a gdje kada se dizala buna protiv Omer-paše Latasa...). I desila se tog dana još jedna važna stvar u Fadilovom životu: iz njega je potekla poezija. U narednih trideset godina spjevat će cijeli divan, baciti se u zagrljaj Bogu i postati mevlevijski šejh, razvit će se u vrsnog kaligrafa, ali, svemu uprkos, neće prestati da širi bogatstvo i da sklapa prijateljstva s najuglednijim porodicama – kćer će udati u Babiće, otuda će oženiti sina, drugom će nevjestu isprositi od Uzunića, a trećeg, Mustafu, prvog sarajevskog gradonačelnika, oženit će Nurom Gradaščević, a ona im u miraz donese cijelu Posavinu.
Naganjajući se s tim mučnim sjećanjima koja ga progone još od vremena kada mu janjičari kamenovaše oca, htio je Fadil-paša razbiti to klupko gorčine u sebi i samoga sebe uvjeriti da ni njega ni njegove pretke ovaj grad nikada nije prihvatio kao svoje. Već cijelo popodne komandovao je on slugama i naređivao im čas da porodičnu komodu staru preko stotinu godina utovare na kola, čas da je vrate i umjesto nje da stave bečki luster s čardaka u Dobrinji. Oko njega na sve strane, po cijeloj avliji, bijahu takve i slične stvari, kućni satovi, natkazne, perzijski kilimi, srebrno posuđe umotano u bošče, sve ih je već nekoliko puta tovario na kola i vraćao nazad. Želio je da ponese sa sobom sve u šta je uložio svoj život, znanje i ugled, pa čak i da zemlju iščupa odavde iz Bosne i prebaci je u Anadoliju, alibčak ni mali dio njegovog golemog imanja nije mogao stati na ta kola i džaba je Latasu upućivao posrednika da ga moli neka mu dozvoli bar još jedna kola, jok, sikter, bio je odlučan Omer-paša. Tad se pred Fadil-pašom, iznenada, u svoj svojoj strahoti raskrečila spoznaja kako sa sobom s ovog svijeta ništa nećemo ponijeti i otići ćemo kako smo i došli, goli, i on se napokon odmakao od kola i zbunjenih slugu, pustivši ih da tovare šta god hoće, i popeo se na divan i sjeo uz minder.
Pred Fadil-pašom, ostao od sinoć, stajao je otvoren Kur’an, koji preci njegovi donesoše s Krima, u njemu piše da ga je prepisao čuveni kaligraf Ahmed Muhamed al-Muhagir al-Dagistani, koji živješe u Meki, pa je kao podlogu koristio prijepis Muhameda bin Altuntaša, koji je za svoj koristio prijepis Zaita bina Tabita, a ovaj svoj prijepis uradi po nalogu halife Osmana ibn Afana, poslanikovog ashaba. U tom trenu Fadil-paša razmišlja kako je odavno svjestan da je od sve njegove imovine najvredniji ovaj Kur’an pred njim, koji se, pored autentičnosti, odlikovaše i kožnim uvezom i izuzetnim unutrašnjim dekoracijama i bojama koje prate tekst Božije riječi uhvaćene savršenom kaligrafijom, ali to sebi nikada nije smio priznati, sasvim otvoreno, bez trunke samozavaravanja.
Eto, moralo se dogoditi da svemogući kismet izmakne ispod njega sve što je stvorio za života i da ga ostavi kao golog progomaša da bi smogao snage pa da tu tako jasnu i jednostavnu istinu bez milosti pljune sebi u lice. I baš kada je uzeo Kur’an u ruke da ga još jednom osjeti i sjetno ga pomilovao jagodicama prstiju, u taj čas otvaraju se vrata. Kao duh iz Aladinove lampe, prozvan onim milovanjem svete knjige, u sobu ulazi Latasov izaslanik i kazuje mu da je Omer-paša povukao kaznu izgona i šalje ga pred sud Visoke porte, pa neka oni vide šta će s njim.
Fadil-paša se svim silama bori da ne poskoči od sreće kao razdragano dijete, obara glavu, vadi iza pasa kesu i nekoliko kovanica iz nje tutne Omer-pašinom izaslaniku u ruke jer se pri ulasku pozvao na muštuluk. U njemu nema više onog čovjeka od maloprije, uzalud ga tražimo. Sada ga gledamo kako plješće rukama dok silazi niz basamake i dovikuje slugama da rastovaraju kola i da sve vraćaju u konak i, kao usput, iza pasa vadi onu kesu, istresa iz nje šaku kovanica i baca ih posvud po avliji, a cijela posluga juri za njima, gura se i smije. I on se smije, i žena mu Ćamila, i sinovi, i kćeri, svi se smiju, samo mi, koji gradimo ovu priču, ne možemo se smijati. Mi ga istovremeno vidimo i dvadeset šest godina starijeg, u istoj avliji, mrk je i sasvim poražen, u tišini gleda sluge kako tovare stvari na kola i zna da ga ovaj put ništa ne može spasiti izgnanstva, jer ni sam ne bi mogao živjeti u takvoj Bosni kojom upravlja dojučerašnji njegov neprijatelj.
Mushafa u njegovoj imovini više nije bilo, još prije pet godina, kada je došla do njega vijest da je ona žena sa Sarajevskog polja preselila na onaj svijet, a njena smrt otvorila u njemu konačnu spoznaju kako čovjek ama baš ništa ne može posjedovati, odnio ga je u Husrev-begovu biblioteku, zovnuo kadiju i uvakufio za dobrobit svih ljudi u ovoj zemlji.
