Da je danas živ, prof. dr. Munib Maglajlić (Banja Luka, 1945 – Sarajevo, 2015) slavio bi 77. rođendan. On je zadužio BiH svojim znanstvenim istraživanjem usmene književnosti, potom kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao predsjednik BZK “Preporod”, autor, urednik i priređivač velikog broja knjiga iz različitih oblasti. Rijetko je davao intervjue, a “Stav” je imao čast da s njime razgovara već u svome prvom broju. Munib Maglajlić rodio se u Banjoj Luci 24. marta 1945. godine i u povodu njegovog rođendana objavljujemo razgovor s ovim univerzitetskim predavačem iz marta 2015. godine.

Premda je dr. Munib Maglajlić već desetljećima živo prisutan u bosanskohercegovačkom znanstvenom i javnom životu, najprije svojim zanimanjem za usmenu književnost, potom kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao predsjednik “Preporoda”, autor, priređivač i urednik velikog broja knjiga iz različitih oblasti… rijetki su njegovi intervjui. U razgovoru za STAV govori o “vlasništvu sevdalinke”, objašnjava zašto je osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti bila pogreška i zašto je uprkos njezinim nedostacima i pogreškama za Bošnjake važno jačanje “državne” Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Profesor Maglajlić odgovara na pitanja o Andriću kao bošnjačkom piscu, o sve češćim pokušajima da se bosanski jezik proglasi bošnjačkim, o važnosti skoroočekivanih rezultata popisa stanovništva.

STAV: Ne možemo ovaj razgovor započeti a da ne krenemo od sevdalinke, onoga u čemu Vi važite za neprikosnoveni autoritet. Danas se u nekim krugovima svako isticanje sevdalinke kao bošnjačke pjesme smatra nekom vrstom nacionalizma. Na drugoj strani, pak, označavanje sevdalinke kao bosanskohercegovačke, a ne bošnjačke pjesme, doživljava se kao udar na same temelje narodnog identiteta. Je li sevdalinka bošnjačka ili je bosanskohercegovačka pjesma?
MAGLAJLIĆ: Ona je više nego bošnjačka, više nego bosanskohercegovačka. Kad kažemo bosanskohercegovačka, obično imamo u vidu sadašnje granice, a zapravo Bosna u onom širem, u historijskom smislu, u protoku vremena znači mnogo više. Moramo imati na umu da ono što sevdalinka u svojoj biti znači ne prestaje ni na granicama prostora Novopazarskog sandžaka, tj. ono što je kao usmenolirski ljubavni iskaz nastajalo u Novom Pazaru ili Pljevljima, ima jednake izvore, jednake okvire kao i ono što je nastajalo u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i na drugim mjestima – jer su usmeni pjesnici na pobrojanim i drugim adresama imali slične uvjete da uobliče lirsku tvorevinu koja se od kraja 19. stoljeća označava ovim terminom. Pitanje “vlasništva” sevdalinke ograničenog je značaja. Kada bih pristao na njegovu “politizaciju”, koju pokreću prvi iz Vašeg pitanja, a ugoditi drugima, koji se osjećaju ugroženim, preporučio bih uvid u glavninu i najvrednije u literaturi o sevdalinci – i sve bi im se kazalo. Zato ću u ovoj prilici reći nešto što sam imao običaj kazati i kada bi se na sličan način poveo razgovor o Hasanaginici: ono što vrijedi pripada cijelom svijetu, a za ono što ne vrijedi – niko se ne otima. Raduje činjenica da mladi u Bosni i Hercegovini, ali i šire, sve više slušaju sevdalinku, a sve je više i ozbiljnih, inovativnih pristupa izvođenju ove pjesme – kao kulturnog dobra ove sredine

STAV: U određenju sevdalinke nestručnjaku nije lahko razlučiti šta je od onoga što danas slušamo sevdalinka kao vjerodostojna folklorna tvorevina, a šta pjesma nastala po uzoru na sevdalinku. Kako prepoznati sevdalinku?
MAGLAJLIĆ: Tu očito postoji pometnja koja, kako vrijeme odmiče, biva sve veća. Za one koji sevdalinku slušaju bez ikakvog opterećenja, da kažem za obične građane, pojedince koji nemaju odgovornosti kao urednici, književni teoretičari, književni historičari itd., sevdalinka je jednako i ona prastara “Djevojka viče s visoka brda”, i ona jučerašnja “Na hastalu gori svijeća”, ili neka jutrošnja. Kao odgovor na Vaše pitanje iskoristit ću jednu davnašnju opasku omiljenog i izuzetnog sandžačkog pjevača Hamdije Šahinpašića, kada je u komentaru na neku novokomponiranu pjesmu primijetio: “Ovo nije ljubavna pjesma, ovo je ljubavno prenemaganje!” U vjerodostojnoj sevdalinci nema prenemaganja, kao što ga općenito nema u nepatvorenoj usmenoj lirici. Jezgrovitost i upečatljivost izraza svojstvo je usmene lirike općenito, pa tako i sevdalinke. Pjesme nastale na različite načine i u različitim prilikama po uzoru na sevdalinku prepoznat ćemo već po njihovom tonu, jeftinim pozivanjem i prizivanjem starih vremena iz pjesme na koju se nastoje nasloniti i nastaviti, što u najnovije vrijeme djeluje čak karikaturalno.

STAV: Posljednjih mjeseci radite na rukopisu knjige Bošnjačka usmena balada. U kakvom je odnosu taj rukopis s knjigom objavljenom prije gotovo trideset godina pod naslovom Muslimanska usmena balada?
MAGLAJLIĆ: Prerađeni rukopis doktorske disertacije, branjene davne 1980. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pod naslovom “Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade”, objavljen je 1985. pod naslovom koji ste citirali. Otada do danas, u dugom nizu godina, dolazio sam do novih zapisa pjesama, nove literature i – što je posebno važno – do vlastitih, usuđujem se reći nabolje izmijenjenih pogleda na staru, sada već inoviranu građu. Sve je to doprinijelo da će knjiga “Bošnjačka usmena balada” biti ne drugo izdanje knjige od prije trideset godina, nego novo izdanje, zapravo, značajnim svojim dijelom nova knjiga. Zamamne teme smrću rastavljenih zaljubljenika, pogibije sarajevskih janjičarskih prvaka Morića, smrznute nevjeste i zaleđenih svatova, kao i niz sličnih, široj javnosti manje poznatih, učinile su da sam se rukopisu ove knjige vraćao uvijek nanovo sa zanosom i poletom.

STAV: Uskoro se obilježava četvrta godišnjica od osnivanja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU).
MAGLAJLIĆ: Prije četiri godine, podaleko od glavnog grada svih Bošnjaka, u drugoj državi prostora “nekadašnje zajedničke”, bez prethodnog optimalnog konsenzusa u akademskoj zajednici među onima kojih se to tiče, jedna skupina Bošnjaka proglasila je Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti, BANU. Taj čin i ono što je uslijedilo u godinama koje su iza nas poticali su, a i danas potiču neka pitanja. Prvo glasi: Treba li Bošnjacima narodna akademija (nauka i umjetnosti) ili trebaju jačati onu državnu, ANUBiH. Tvrdim da nema valjanih razloga da se – iz državograditeljskih, ali i posve praktičnih razloga – propušta prilika podizati napon i jačati ustanovu koja ima decenije rada iza sebe, s nezanemarljivim postignućima. Drugo moguće pitanje glasi: Donosi li BANU korist ili štetu Bošnjacima? Kratak odgovor glasi: Koristi nema, ali štete ima. Koristi bi bilo da su osnivači omogućili da se uradi nešto od onih poslova koji se očekuju od ustanova ove vrste, ali toga nema. Pregnuća ove vrste podrazumijevaju pri samom činu osnivanja radna tijela u vidu odbora, zavoda ili instituta, da bi osnovana ustanova bila radna, a ne paradna. Štete, dakle, izvjesno ima: među Bošnjake, ionako nejedinstvene i pometene, unesena je nova pometnja i proizvedena je nova zabuna. Stvoren je još jedan privid u Bošnjaka: nešto što drugi narodi odavno imaju, imamo evo sada i mi! A da li je suštinski tako? Nije! Dalje, među proglašenim akademicima – kako nije uslijedio rad na projektima: u odjeljenjima, odborima, zavodima, institutima i sličnom, kojih nije ni bilo – došlo je do razočarenja i klonulosti pa su se dodatno pasivizirali, a predsjednik izabran na osnivačkoj skupštini podnio je ostavku, što je među osnivačima polučilo odluku da vodstvo povjere provjerenom kadru, bez imalo strepnje za budućnost projekta pred činjenicom da je novoizabrani-vodeći na ulasku u desetu deceniju života. O štetama koje je Bošnjacima donio čin proglašenja BANU moglo bi se još dugo govoriti, ali, prije nego što privedem kraju odgovor na Vaše pitanje, želim podvući da nemam nikakve dvojbe da su pojedinci pozvani na osnivačku skupštinu u Novom Pazaru i proglašeni akademicima u proglašenoj BANU vrijedni akademskog zvanja, da vjerujem u njihove iskrene namjere, a da žalim zbog njihovih iznevjerenih očekivanja i njihovog nezavidnog položaja danas: Ni kud majci, ni kud u djevere! Također, ne bih želio da se pomisli kako idealiziram našu državnu akademiju (ANUBiH). Činjenica da su Mak Dizdar, Muhsin Rizvić, Đenana Buturović i Mersad Berber preselili na Bolji svijet, a da nisu bili birani u ANUBiH, kao i to da od živućih – Mustafa Imamović, Enes Duraković i Rusmir Mahmutćehajić nisu obuhvaćeni članstvom u ANUBiH, samo po sebi uvjerljivo i optužujuće svjedoči. A spisak i mrtvih i živih Bošnjaka koji su nadmoćno zaslužili članstvo u ANUBiH značajno je duži od ovih nekoliko imena koja su mi prva pala napamet. Međutim, to nije razlog da Bošnjaci propuste najozbiljnije raditi na uozbiljenju svoje državne akademije niti je opravdanje za neozbiljnu alternativu, sažetu u četiri slova: BANU, od koje možda neko ima opipljivu korist, ali to na dušu onima koje takvo šta zanima u narodnim pregnućima ove vrste. I na samom kraju, na pitanje da li je osnivanje BANU greška, iskoristio bih jednu davnašnju opasku Sigmunda Freuda, vezanu za “Novi svijet”, kada je izjavio da je Amerika pobačaj. BANU je pobačaj!

STAV: Stoji li tvrdnja da je Andrić najveći bošnjački pisac, kako to izjavljuju neki bosanskohercegovački književnici?
MAGLAJLIĆ: To je parafraziranje nečega što mislim da je prvi rekao Zuko Džumhur, tj. da je Andrić najveći muslimanski pisac. Naravno da je Andrić od velikog značaja za Bošnjake. Svojevremeno sam – opet kao “glavni i odgovorni” – stajao iza jednog skupa koji je “Preporod” bio izazvan organizirati, u Tuzli 1999. godine, pod naslovom Djelo Ive Andrića u historijskom i društvenom kontekstu”. Imali smo incidentalnu situaciju, u kojoj su neke izvikane demokrate podigle halabuku zbog činjenice da se u Tuzli ne dopušta davanje ulice Ivi Andriću, za šta je bio optužen tuzlanski “Preporod”. Međutim, hukači pod krinkom demokrata nisu se, s jednim izuzetkom, ni pojavili na skupu, ali su došli u dovoljnom broju pojedinci koji imaju šta reći o pitanjima pokrenutim naslovom skupa, pa je tako nastao omanji, ali pažnje vrijedan zbornik pod naslovom “Andrić i Bošnjaci”. Andrićem se Bošnjaci trebaju baviti, jer se Andrić bavio Bošnjacima. Uzaludno je danas Bošnjake – nakon svega što su doživjeli – uvjeravati kako im je u Andrićevim djelima dobro i lijepo: oni najbolje znaju kako im je kada ih čitaju. Ne dovodi niko razuman u pitanje umjetničke dosege pripovjedne i romaneskne proze nobelovca Andrića, ali ne treba Bošnjacima ni u ovom primjeru propisivati mišljenje. Naprijed spomenute demokrate i liberali često govore o različitim slobodama, a kada dođe na red sloboda određenog naroda, kada on želi progovoriti o nečemu što ga tišti, odjednom nastaje neka stigma, odjednom se govori o ideologiziranoj svijesti onih koji se zauzimaju za takva prava.

STAV: Da je ono što je pisao Andrić napisao neki Bošnjak, Derviš Sušić naprimjer, kako bismo reagirali? Znači li to da mi imamo pravo o sebi pisati šta hoćemo, ali drugima to pravo odričemo?
MAGLAJLIĆ: Izvjesno je da mislite na djelo Parergon. Zabolio nas je svojevremeno Sušićev Parergon, objavljivan uz Ramazan, u nastavcima u Oslobođenju – teško i bolno smo to preživljavali. Čast nam je spasio Hilmo Neimarlija, tekstom na prvoj stranici lista “Preporod”, iskoristivši naslov Sušićeve knjige koji znači “sporedno djelo”, odgovorivši oštrim polemičkim tekstom “Djelo sporednih”. Međutim, kada se prisjetim našeg (bošnjačkog) ponašanja u različitim (ne)prilikama u proteklih tridesetak godina, povremeno veoma burnih i veoma teških, podosta od onog što je Sušić napisao stoji, što se u određenoj mjeri može primijeniti i na Andrića.

STAV: Je li, onda, Bosna zemlja mržnje?
MAGLAJLIĆ: Nije! Ne treba ju opet niti idealizirati, ali ona je, uglavnom, kao i druge zemlje i narodi u njima, s tim što su neke stvari oštrije, iz jednostavnog razloga što imamo sve četiri monoteističke religije, katoličanstvo, pravoslavlje, islam i judaizam, odnosno narode kao nosioce vjerskih ideologija. Već i sama činjenica da su Jevreji, nakon progona iz Španije, našli ovdje utočište i novu domaju, a potom u raznim prilikama i u dugom razdoblju govorili i pisali o Bosni kao o zemlji komšiluka, dobrosusjedstva, ljubavi i društvenog zajedništva, opovrgava postavku kako je Bosna zemlja mržnje.

STAV: Sve se češće i u sarajevskom medijskom prostoru, čak i među Bošnjacima, može čuti upotreba sintagme bošnjački jezik.
MAGLAJLIĆ: To jeste bošnjački jezik, ali ga Bošnjaci odvajkada i na svim važnim mjestima nazivaju bosanskim. Među tim važnim historijskim spominjanjima bosanskog jezika pada mi napamet primjer Saliha Gaševića, koji se u svome prognaničkom kretanju u drugoj polovini devetnaestog stoljeća uvatanio u Kolašinu. Kako svjedoči u stihovanom predgovoru svog prijevoda Mevluda s turskog jezika (koji potpisuje Sulejman Čelebi), Kolašinci su od Gaševića zatražili da im na maternjem, bosanskom jeziku napiše spjev o rođenju Božijeg poslanika: “Moliše me kolašinski prviši, / mevlud nami daj bosanski napiši…” Kontinuitet korištenja narodnog imena Bošnjak i naziva za maternji jezik kao bosanski u proteklim stoljećima predočio je izvanredno Muhsin Rizvić u studiji “Bosna i Bošnjaci”. Jezik i pismo, objavljenoj u dva izdanja u “Preporodu”. Da svoj jezik prepoznaju kao bosanski, Bošnjaci su nadmoćno pokazali na popisu iz 1991. godine, i to nikome nije smetalo, jer tada tu činjenicu oni koje to zanima nisu smatrali važnom. Sada neprijatelji Bošnjaka drugačije misle i zato osporavaju to neupitno narodno pravo.

STAV: Ali bez obzira na činjenice o kojima govorite, praksa upotrebe termina bošnjački jezik sve je učestalija, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u susjedstvu.
MAGLAJLIĆ: Treba s tim u vezi samo pročitati “Povelju o bosanskom jeziku” iz 2002. godine koju je potpisalo šezdeset bošnjačkih prvaka iz različitih područja bavljenja. Napisana je u trenutku kada je u drugom entitetu trajala priprema za neke promjene u ustavu, kada se željelo u preambulu staviti formulaciju da se Bošnjaci koriste bošnjačkim jezikom. Mi, okupljeni u “Preporodu”, Poveljom smo pokazali zašto u imenovanju ne treba pisati tako te zašto treba pisati da Bošnjaci govore i pišu bosanskim jezikom. U tom smislu nije sporno da oni koji zagovaraju formulaciju bošnjački jezik žele zapravo problematizirati neka temeljna pitanja narodne samosvojnosti, žele uzdrmati Bošnjake, ako to već ne mogu osporavanjem imena naroda, koje se odsudno učvrstilo. To što su sami Bošnjaci na prijelomu 19. i 20. stoljeća pobjegli u vjersko ime kao narodno, bila je posljedica tegobne društveno-političke zbilje za njih u naznačenom razdoblju. Ništa nije bilo bolje ni u razdoblju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije (1918 – 1941), a unekoliko iznenađuje da je i u razdoblju socijalističke Jugoslavije, tj. od 1945. do 1992. godine, spominjanje pridjeva bosanski za jezik i imena Bošnjak za narod bilo nepoželjno i doživljavano kao ispoljavanje nacionalizma. Kada bi neko pokušao da ta pitanja znanstveno razmotri, nailazilo se na sistemski utvrđeni otpor. Kao tehnički saradnik u pripremi za objavljivanje knjige profesora Mustafe Imamovića “Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878- 1914”, svjedočim da autoru nije bilo dopušteno da na novi način objasni stihove ranog Bašagića: “Od Trebinja do brodskijeh vrata, / nije bilo Srba i Hrvata…”, kojem je pripisivan bošnjački šovinizam, što se nepovoljno reflektiralo na tretman ukupnog djela ovog kulturnog i književnog poslenika od nemjerljivog značaja za Bošnjake. Trebao se odigrati zlikovački krvavi pir na području Bosne i Hercegovine, uz teške ljudske žrtve i genocid, pa da Bošnjaci steknu pravo na povratak narodnom imenu i da dođu do mogućnosti da svoj jezik imenuju onako kako to oni žele. Oko imena jezika bosanskog i naroda bošnjačkog sve je jasno, samo je pitanje naše svijesti i discipline da u praksi budemo precizni i dosljedni.

STAV: Zanimljivo ja da Bošnjake u većini popisa od 1945. naovamo prate različite pretpopisne kampanje: da budu Srbi ili Hrvati ili Jugosloveni, da iz neopredjeljenosti prijeđu u muslimanstvo, pa potom iz srpskohrvatskog u bosanski jezik, i na kraju iz muslimanstva u bošnjaštvo, uprkos bosanstvu. Zbog čega se popis smatra toliko važnim?
MAGLAJLIĆ: Govoreći o značaju popisa dovoljno je da se prisjetimo činjenice kako smo s radošću ustanovili da smo u Jugoslaviji, iako pod vjerskim kao narodnim imenom, treći narod po brojnosti, a prvi u Bosni i Hercegovini. Ta je spoznaja kod značajnog broja ljudi oblikovala sazrijevanje narodnosne svijesti i samopouzdanja. U tom smislu nije svejedno šta će i ovaj posljednji popis pokazati. Najprije gledano iz perspektive onih koji su popisani. Ali taj kaleidoskop Bosne nije nevažan ni s obzirom na strateške planove onih koji nas posmatraju sa strane. Neki koji su značaj popisa željeli neutralizirati, ujaloviti, umrtviti – govorili su da popis nije mnogo važan. Popis je itekako važan, važno je da dođemo do što objektivnijeg presjeka društva u Bosni nakon Agresije.

STAV: Koliko Bosanci mogu utjecati na objektivnost te slike?
MAGLAJLIĆ: Bosance danas doživljavamo kao nekadašnje Jugoslavene. Mnogi ne shvataju da bosanstvo ne može biti narodna kategorija: može na valjan način označavati samo državnopravnu pripadnost. Jasno je da će Bosance gotovo stopostotno činiti Bošnjaci. Pritom ne dovodim u pitanje ničiju iskrenost, ni onih (malobrojnih) Srba i Hrvata, ni onih (većinskih) Bošnjaka koji će se opredijeliti kao Bosanci, već jedino njihovu svijest i njihovo znanje o zakonitostima društvenih tokova.

STAV: U danima objavljivanja ovoga intervju bit ćete blizu datuma kada navršavate 70 godina života: prilika je to za “svođenje računa”.
MAGLAJLIĆ: Lijepih zaokruženih 70 godina života jeste zaista prilika da se svode računi, kako ste Vi rekli, a ne da se prave planovi za budućnost, makar se ona ticala naučnoistraživačke, pomalo onosvjetske, a ne neke životne, ovosvjetske avanture. Međutim, s obzirom na okolnost da sam u svom radnom vijeku podosta vremena odvajao za “opću stvar” – osam godina u “Preporodu” nisu jedina stavka te vrste – namjeravam, ako Bog da života i zdravlja, neke teme autorski privesti kraju. Najprije, bošnjačkoj i široj javnosti dugujem (nenajavljenu) knjigu o sevdalinci, koja gotovo da može biti pripremljena za tisak “makazama”, uz neophodna premošćavanja, budući da sam objavio niz tekstova o različitim aspektima poetičkog određenja ove pjesme, posebno onih koji se tiču odnosa pjesme i zbilje. Slično je i s (davno najavljenom) knjigom o Morićima, o kojima sam također u više navrata pisao. Konačno, rukopis koji je više u ladici nego na radnom stolu – koji već ima uvezujući naslov, oko kojeg nema prijepora: Zbilja pjesnika i zbilja pjesme – zamišljen je kao zbir 12 ogleda akademske intonacije, što u ovom slučaju znači da prilozi, koje okuplja aspekt prelamanja zbilje u pjesmi, imaju obilježja kraćih studija. Novo u odnosu na moje prethodne autorske knjige jeste iskorak ka epici, o čemu sam javnost dosada upoznao – načinom primjerenim strogim zahtjevima zamišljene knjige – prilozima o Mustaj-begu Ličkom, Muji Hrnjici i Jusuf-alajbegu Filipoviću. Ako bih uspio napisati ogled o Đerzelezu na željeni način te izbrusiti neke priloge o lirici i baladama, potražio bih izdavača za knjigu koja bi se po nekim svojstvima mogla označiti testamentarnom.