Prošlo je više od sedam godina od kako je na Ahiret preselio Muhammad Ali, jedan od najboljih sportista 20. stoljeća, veličina u svakom smislu i uzor milionima sportista širom svijeta. Bio je najveća bokserska zvijezda svih vremena, zbog čega mu je nadimak bio The Greatest (Najveći), a uz to, postao je simbol otpora rasizmu i ratu.

Iako su o njegovoj ličnosti, karakteru, životu i uspjesima pisali mnogi novinari, njegovi prijatelji i djeca, a i dosta toga je navedeno u autobiografiji, osvrnut ćemo se na njegovo prihvatanje islama i na susrete s Bošnjacima u Americi tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i na zalaganje i upućivanje zahtjeva prema Ujedinjenim nacijama da se Bosni i Hercegovini ukine embargo na naoružanje.

Muhammad Ali rođen je 17. januara 1942. godine u katoličkoj porodici kao Cassius Marcellus Clay Jr. Rođen je u Louisvilleu, u američkoj državi Kentucky, gdje je s dvanaest godina počeo trenirati amaterski boks, dok je s osamnaest godina osvojio zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji na Ljetnim olimpijskim igrama 1960. i postao profesionalac. Kasnije tokom karijere postat će trostruki svjetski prvak.

Poslije 1961. godine primio je islam, a slijedio je Elijah Muhammadovu „Naciju islama“ (Nation Of Islam), vjerski pokret koji je promovirao crnačku moć, ponos, ekonomsko osnaživanje i rasni separatizam. Mnogi ovaj afroamerički pokret smatraju mrzilačkom grupom ponajviše zbog njihovog strogog antiintegracijskog stava. Inače, Elijah Muhammad se samoprozvao „Allahovim glasnikom“.

Početkom 1964. godine, odnosno nekoliko sedmica uoči borbe protiv Sonnyja Listona, za titulu prvaka svijeta u teškoj kategoriji, Miami Herald je objavio tekst u kojem se citira Alijev otac Cassius Marcellus Clay, koji je rekao da se njegov sin pridružio „crnim muslimanima kada je imao 18 godina“.

„Tada su ga spopali i sada je toliko zbunjen da ni sam ne zna gdje je“, izjavio je Alijev otac, dodajući da mu se pridružio i najmlađi brat Rudy Clay, koji je uzeo ime Rahman Ali, a također se, po uzoru na starijeg brata, bavio boksom.

„Uništili su mi dvojicu sinova. Muslimani govore mojim dječacima da mrze bijelce, da mrze žene...“, rekao je Cassius Clay Senior, na šta je Ali odgovorio: „Ne zanima me šta je moj otac izjavio. Ovdje sam da treniram za borbu i to je sve što imam da kažem.“

Priča se počela širiti poput požara, a sponzori su negodovali i prijetili su otkazivanjem borbe ukoliko se Clay (Ali) javno ne ogradi od „Nacije islama“, što je ovaj odbio. Postignut je kompromis, uz veliko zalaganje Malcolma X, bivšeg portparola „Nacije islama“. Borba se odigrala 25. februara 1964. godine. Ali je pobijedio i postao prvak svijeta. Prema tvrdnjama Malcolma X, Muhammad Ali je prešao na islam i pridružio se „Naciji islama“ nekoliko godina prije ove borbe, ali je svoju vjersku pripadnost držao u tajnosti sve do borbe.

Godine 1966. Ali je odbio poziv za vojsku zbog svojih vjerskih uvjerenja i etičkog protivljenja Vijetnamskom ratu. Govorio je da je to u suprotnosti od onoga što piše u Kur'anu, da ne želi biti agresor, ali će braniti zemlju ako bude napadnuta. Ali je rekao da ne želi ići i ubijati puškom ljude u njihovoj zemlji i u njihovim kućama, ali da će se rado suprotstaviti svakom ko se s njim želi boriti rukama. U ringu, isključivo.

Zbog odbijanja poziva za vojsku, osuđen je pa se žalio na presudu Vrhovnom sudu, koji je usvojio žalbu i ukinuo prethodnu presudu 1971. godine. U međuvremenu, Ali je izgubio četiri godine života i period kada je kao sportista mogao dati najviše i najbolje. No, njegovi stavovi nisu bili uzaludni: borba protiv rata u Vijetnamu izdvojila ga je kao uzora generacija 1960-ih godina i istaknutu figuru Afroamerikanaca u borbi za građanska prava.

Iako se njegovi počeci u islamu vezuju uz „Islamsku naciju“, Ali se kasnije, 1970-ih godina, udaljio i ogradio od njih, držeći se sunitskog islama.

Godine 1972. otišao je na hadž prvi put, u Meku, gdje je, susrećući ljude različitih boja iz cijelog svijeta, proširio vidike i stjecao nove duhovnu horizonte. Pet godina poslije, nakon odlaska u penziju, odlučio je ostatak svog života provesti u „pripremi za susret s Allahom“, pomažući ljudima, učestvujući u dobrotvornim akcijama, ujedinjujući ljude i pomažući u sklapanju mira. U Meku je ponovo otišao 1988. godine, na još jedno hadžijsko hodočašće.

Jedan od onih koji su se dva puta susreli s Muhammadom Alijem jeste dr. Senad-efendija Agić, koji je u Sjedinjene Američke Države stigao krajem 1989. godine odlukom i rješenjem Rijaseta Islamske zajednice u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a na poziciju imama u Islamskom kulturnom centru u Chicagu, jedinom u to vrijeme koji je Bošnjacima služio kao spona s Bosnom i Hercegovinom i mjesto gdje su ne samo Bošnjaci nego i muslimani iz drugih krajeva bivše Jugoslavije izvršavali svoje kolektivne vjerske obaveze. U ovom su se Centru okupljali muslimani iz Crne Gore, Sandžaka, Makedonije, zatim iz Bugarske, ali i iz arapskih zemalja. Inače, Bošnjaci su donijeli i uspostavili islam i prvu imigrantsku džamiju u državi Illinois.

„Ono što nije objavljivano jeste činjenica da je Muhammad Ali iz želje da što više pojača svoju duhovnost pristupio nakšibendijskom tarikatu, davši prisegu na vjernost Allahu i Poslaniku preko mog šejha Hishama Kabbanija, u Fentonu, u državi Michigan, gdje je i sam živio. Tražio je u poznim godinama života svaki način da se približi sufijskoj tradiciji. Tako je često viđan u društvu američkih derviša na proslavama rođendana Muhammeda, a. s, mevludima i konferencijama koje su priređivane u čast mevluda. U jednoj takvoj prilici imao sam čast da ga predstavim učesnicima, jer se iznenada pojavio dok sam držao predavanje. To je bilo 1994. na Čikaškom univerzitetu (University of Illinois Chicago)“, naveo je ef. Agić u razgovoru za Stav.

Ali je tom prilikom kratko pozdravio prisutne koji su uzvikivali tekbire i uputio je poruku mira. Uveliko je bolovao od Parkinsonove bolesti i tokom obraćanja se držao za govornicu.

Naš sagovornik pamti još jedan susret s ovim sportskim velikanom.

„Muhammed Ali je bio privržen svojoj afroameričkoj muslimanskoj zajednici. Jednom smo se sreli na skupu u Chicagu na kojem je predavanje držao u to vrijeme poznati lider crnačkih muslimana imam Warisuddin Muhammed, koji je preselio na Ahiret 2008. godine“, naveo je ef. Agić.

Inače, 1992. godine, kada se svijet suočio s prizorima iz logora uspostavljenih za nesrpsko stanovništvo Bosne i Hercegovine, muslimani Sjedinjenih Američkih Država odlučili su se pokrenuti s ciljem da se prekinu mučenja i ubijanja.

Nekoliko mjeseci nakon početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu, na poziv muslimanske zajednice u Chicagu, udružilo se deset organizacija kako bi pred UN-om govorili o zločinima silovanja, etničkog čišćenja, odnosno Genocida i embarga na naoružanje. Imali su četiri delegata, a bio je neophodan i jedan čije bi prisustvo dalo dodatnu težinu njihovim zahtjevima. Upravo tada se pojavljuje The Greatest, 50-godišnji Muhammad Ali, no zbog uznapredovale bolesti, koja mu se drastično odrazila na mogućnost govora, on se nije obraćao.

Dan poslije iznošenja zahtjeva novine su pisale da je Ali podržao poziv da se Bosni i Hercegovini ukine NATO-ov embargo na oružje i da se Bošnjacima treba omogućiti da se brane od napada srpskih agresora.

„Bio je to njegov gest solidarnosti s Bosnom koja je krvarila. On je suosjećao s patnjama Bošnjaka. Nažalost, mlađe generacije Bošnjaka u Sjedinjenim Američkim Državama ne raspituju se mnogo o Muhammadu Aliju, mada muslimani Amerike zaista čine puno da se njegov život i djelo sačuvaju od zaborava. Muhammad Ali je jedan od simbola islama u Americi, ime koje je snažno prisutno i prepoznatljivo među svim slojevima američkog društva“, zaključuje ef. Agić.

Ali i Alija

Prilikom susreta Muhammada Alija i Alije Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, Izetbegović mu je rekao da je i on „Ali“. Kratko su porazgovarali o svojim porodicama, a ubrzo je iz zdravstvenih razloga pratnja morala odvesti Muhammada Alija. Ali i Alija rastali su se zagrljajem.