Muftija Jakub Szynkiewicz, jedan od najznačajnijih muslimana u novijoj historiji Evrope

Taj je poljski Tatar bio filozof, vođa, doktor orijentalistike, muftija. Godine 1925., odmah nakon formiranja Muslimanske vjerske zajednice u tadašnjoj poljsko-litvanskoj zajednici, postao je njen poglavar. Zahvaljujući ministru propagande Trećeg Reicha, s kojim se poznavao još otkako su zajedno studirali u Berlinu, nakon izbijanja rata postaje muftija Ostlanda. Optužen za saradnju s Nijemcima, od istrebljenja je spasio Karaite u Viljnusu koje su nacisti smatrali Jevrejima i namjeravali ih istrijebiti. Sve je to bio Jakub Szynkiewicz.

Duhovni vođa tatarskih muslimana u Poljskoj umro je vrlo daleko od poslijeratne, komunističke Poljske, na bolji je svijet otišao u Sjedinjenim Američkim Državama 1966. godine. Put kojim je stigao do Amerike bio je zanimljiv. Godine 1944., kad su se Nijemci evakuirali iz Vilniusa, bježeći od nadolazeće Crvene armije, Szynkiewicz je krenuo s njima u Beč. Iz tog grada odlazi 1945. godine, zaputivši se ka Rimu. U velikoj grupi ljudi, koja je išla ka talijanskoj prijestonici, bio je i veliki muftija. Na kraju će otići u Egipat, gdje je živio do 1952. godine. Napustio je zemlju kada je vlast preuzeo Gamal Abdel Nasser.

Szynkiewiczeva priča počinje u 14. stoljeću, kada su se Tatari naselili u Velikom Vojvodstvu Litvanije. Najstarija tatarska naselja u Litvaniji nastala su u blizini gradova Trakaia i Rejzyja, u vrijeme knezova Olgierda i kneza Vytautasa. Litvanski zakoni dali su tatarskom plemstvu plemićka prava, uz slobodu vjere, pravo na gradnju džamija i osnivanje džemata.

Rodio se 1884. godine u mjestu Lachowicze, koje je danas u Bjelorusiji, i bio je čelnik tatarske manjine, koja je brojala približno 6.000 ljudi. Od 1385. godine Vojvodstvo je bilo u uniji s Poljskom, a od 1569. do 1795. godine bilo je ravnopravni partner u poljsko-litvanskoj zajednici. Porijeklom iz Zlatne Horde, Tatari su počeli dolaziti u litvansko-poljske zemlje kao ratni zarobljenici, a kasnije i kao političke izbjeglice nakon 1358. godine, nakon smrti hana Berdibeka. Još jedan val migracija dogodio se u 16. stoljeću nakon što je Ivan IV. Grozni osvojio Kazanski i Astrahanski kanat.

U početku su Tatari ratovali protiv Poljaka i stali na stranu halifata tokom osmansko-poljskih ratova 1600-ih godina, omogućivši tako Osmanlijama da osvoje dijelove Poljske. Ali onda su se osjetili potlačenima pod halifatom, pomislili su da im je bolje pod kršćanskom vlašću, pa su pregovarali o ponovnom pridruživanju poljskoj strani i dobili potpunu amnestiju i obnovu svih svojih prijašnjih prava, što je u konačnici pomoglo Poljacima da istisnu Osmanlije. Poljski muslimani borili su se na kršćanskoj strani u opsadi Beča nakon koje je okončano osmansko širenje u Evropi. S vremenom su poljski muslimani postali kulturno Poljaci, zadržavši snažan vjerski identitet i nastavljajući prakticirati islam.

S vremenom su Tatari izgubili svoj materinji jezik i počeli koristiti jednu od varijanti poljskog jezika. Stoljećima Tatari nisu imali lokalnu vjersku vlast i bili su podložni vanjskom vjerskom vodstvu. Međutim, u prvoj polovini 20. stoljeća stvorili su svoju prvu vjersku organizaciju sa sjedištem u Poljskoj i izabrali muftiju. Od tada su poljski muslimani nezavisni iako su se muftije školovale izvan Poljske. Otkako su primili islam, Tatari su bili suniti hanefijskog mesheba. U novoj domovini uživali su vjersku slobodu i smjeli prakticirati islam, podizati džamije i organizirati vjerske zajednice oko njih a u 17. stoljeću bilo je tridesetak džamija na teritoriji poljsko-litvanske države.

Kraj je došao u Drugom svjetskom ratu. Većinu uleme zbrisali su nacisti kao dio opće kampanje za uništenje obrazovane i rukovodeće klase Poljske, dok je nakon rata SSSR anektirao većinu muslimanskih područja Poljske i zatim odatle prisilno preselio mnoge stanovnike.

Kada je Poljska nakon nekoliko stoljeća stekla nezavisnost, prema podacima Ministarstva vjerskih zajednica i javnog obrazovanja Poljske iz 1925. godine, u toj je zemlji živjelo 5.805 muslimana, organiziranih u 18 džemata u kojima je bilo 16 džamija. Imali su 18 imama i 12 mujezina. Takav način funkcioniranja Islamske zajednice u Poljskoj osmišljen je u vremenima ruske vladavine, pa je nova država odlučila to promijeniti. Tako je u decembru 1925. godine održan prvi poljski kongres delegata muslimanskih zajednica i tada je u Vilniusu izabran vjerski poglavar poljskih muslimana i osnovana Muslimanska vjerska zajednica u Republici Poljskoj. Konačno je položaj muslimana ozvaničen zakonom iz 1936. godine.

Jakub Szynkiewicz postao je početkom 1926. godine vođa poljskih muslimana, izabran je na tu dužnost između četiri nominirana kandidata. Szynkiewicz je imao 41 godinu, učestvovao je u Prvom svjetskom ratu i završio doktorat.

Studirao je na Odsjeku za orijentalne jezike Univerziteta u Sankt Peterburgu u Rusiji, a studij je završio u Berlinu nakon Prvog svjetskog rata. Govorio je nekoliko jezika, bio savjetnik mnogih vladara za pitanja vjere. Njegovi glavni radovi opisuju lokalne običaje i obrede muslimanskih naroda te analiziraju politiku kolonijalnih država i društveno-političke promjene koje su se dogodile početkom i sredinom 19. stoljeća. Istraživao je osmanski turski jezik i pisane spomenike poljsko-litvanskih Tatara.

Izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. godine prekinulo je Szynkiewiczevo školovanje na nekoliko godina. Upućen na Krimski front 1917. godine, ostao je na poluotoku do 1919. skrivajući se nakon revolucije. Na kraju je uspio otići u Njemačku, u Berlin, gdje se vratio studiranju istočnjačkih jezika ali i počeo studirati filozofiju i historiju. Tada je upoznao Josepha Goebbelsa, s kojim je studirao filozofiju, mršavog, šepavog čovjeka zainteresiranog za književnost. Tada nisu ni slutili da će desetak godina kasnije ta veza utjecati na život jednog od njih.

Godine 1925., nekoliko mjeseci prije nego što je izabran za velikog muftiju, Szynkiewicz je odbranio doktorat, predstavio je tezu iz lingvistike u filozofiji, u kojoj je analizirao sintaksu rečenica u staroturskom jeziku. Tada se vraća u Poljsku. U godini u kojoj je preuzeo uzde duhovnog vodstva poljskih muslimana Szynkiewicz se odlučio i oženiti i to od sebe znatno mlađom Lidijom Talkowskom. U tim godinama započinje intenzivnu diplomatsku aktivnost, uglavnom predstavljajući poljsko Ministarstvo vanjskih poslova.

Već 1926. godine, kao veliki muftija, bio je u Kairu na Sveopćem muslimanskom kongresu. Bio je u posjeti Turskoj, Egiptu, Palestini, Siriji a za svoj je rad 1936. godine od poljskog predsjednika primio odlikovanje.

Szynkiewicz je putovao uglavnom službeno. Bio je član delegacija poljske vlade a kao poljski muftija putovao je 1928. u Tursku, a 1930. u Egipat, Siriju i Palestinu. Putovao je i u Kraljevinu Jugoslaviju 1930. godine, učestvovao na Svjetskom muslimanskom kongresu u Kairu 1926. i na Sveevropskom muslimanskom kongresu u Ženevi 1935. godine. Kao predstavnik poljskih muslimana, 1932. otputovao je na Bliski istoka kako bi provjerio tačnost poljskih kopija Kur’ana, a u tadašnju Istočnu Indiju putuje 1936. godine kako bi skupio novac za izgradnju džamije u Varšavi. Nakon tih putovanja objavio je Dnevnike putovanja, koji su, iako pisani za poljsku vladu, bili namijenjeni i za poljske čitatelje i vjernike muslimane u Poljskoj.

Szynkiewicz je u vrijeme između dva svjetska rata nekoliko puta posjetio Jugoslaviju a njegove je posjete nekadašnjoj kraljevini analizirao Grzegorz Czerwinski s Univerziteta u poljskom Bialystoku. Muftijina putovanja uglavnom su se ticala nastojanja poljskih muslimanskih Tatara da svojoj djeci omoguće pohađanje muslimanskih škola u Jugoslaviji, budući da nisu imali mogućnosti steći temeljito vjersko obrazovanje u Poljskoj dok je sistem muslimanskih škola u Jugoslaviji bio dobro razvijen i nudio je visok nivo obrazovanja.

Muftija Szynkiewicz otišao je u Jugoslaviju u augustu 1928. godine kako bi razgovarao o mogućnosti dolaska nekoliko učenika u gimnazije u Sarajevu i Skoplju. Nažalost, zbog visokih troškova obrazovanja, tatarska djeca nisu ih mogla pohađati. Szynkiewicz se vratio u Sarajevo 1935. godine i uspio dogovoriti upis dvoje studenata. U novembru 1935. godine otputovao je u Sarajevo s dvojicom dječaka, dvanaestogodišnjim Jusufom Konopackim i četrnaestogodišnjim Janom Lebiedźom, koji su se školovali u Gazi Husrev-begovoj medresi.

U međuvremenu, 1930. godine, Szynkiewicz je još jednom otišao u Sarajevo i Beograd. Iako je raspravljao o prijemu poljsko-tatarske djece u škole, glavni cilj je bilo učestvovanje u svečanosti davanja menšure, odnosno, imenovanju novog reisu-l-uleme u Kraljevini Jugoslaviji, hafiza Ibrahim-efendije Maglajlića. Sve ono što je doživio opisao je u svom Dnevniku putovanja s puta u Jugoslaviju.

U opisu svog boravka u Jugoslaviji Szynkiewicz ne daje historijske podatke o zemlji, niti opise krajolika ili gradova. Muftija se fokusirao na stvari poput toka ceremonije inauguracije reisu-l-uleme, detalje zakulisnih igara vezanih za izbor novog predstavnika muslimana Jugoslavije te osobine muslimana i njihove odnose s drugim vjerskih i etničkim grupama. Ovako je opisao novog reisu-l-ulemu: “Reisu-l-ulema je čekao u svom uredu. Stari sijed čovjek od preko sedamdeset godina pozdravio me na arapskom, ali ubrzo smo prešli na turski. Nikada ga prije nisam vidio i nisam čuo njegovo ime. Zvao se hadži hafiz Ibrahim Maglajlić. Bio je banjalučki muftija i bio je poznat po svom konzervativizmu. Bio je vrlo ljubazan prema meni, ali ga niste mogli naći tako gostoljubivim kako me je dočekao bivši reisu-l-ulema dvije godine ranije. Ne mogu puno reći o njemu, jer naš privatni razgovor nije bio dug.”

Szynkiewicz se u svom Dnevniku koncentrisao na položaj Muslimana u Jugoslaviji a jedna od njihovih najvažnijih značajki, bila je, prema Szynkiewiczu, njihova geografska i etnička podijeljenost. Muftija je naglasio da su jugoslavenski muslimani tek odnedavno podijeljeni na sjeverne Slavene, koji u velikoj mjeri žive u Bosni i Hercegovini, a koje predstavlja reisu-l-ulema iz Sarajeva i južne, uglavnom Turke i Albance, predvođene velikim muftijom iz Beograda. Imenovanje Maglajlića za reisu-l-ulemu svih muslimana Jugoslavije doživljeno je kao pokušaj spajanja ovih podijeljenih skupina.

Szynkiewiczev tekst, međutim, predstavlja još jedan nesklad među predstavnicima muslimanske manjine; došlo je do oštre podjele između starog klera i mladih muslimana. Poljski muftija opisuje situaciju koja se dogodila prilikom ceremonije imenovanja reisu-l-uleme, kada govore ljudi čiji su stavovi smatrani “novim” nisu odobravali stariji ljudi. Szynkiewicz ne navodi imena, ali piše da su se reformistički nastrojeni muslimani u svojim svečanim govorima kritički osvrnuli na stanje islama u Jugoslaviji i izrazili svoje nezadovoljstvo radom muslimanskih učenjaka, koji su, po njima, pogrešno tumačili Kur’an i nadali su se imenovanjem novog reisu-l-uleme poboljšanju stanja vjeronauke u zemlji.

Poljski muftija napominje da je veliki dio uleme smatrao da je Maglajlić prestar i da zbog svojih konzervativnih stavova nije mogao ujediniti muslimane Jugoslavije niti razumjeti i nositi se s novom realnošću Evrope dvadesetog stoljeća. Tvrdili su da bi “veliki muftija bosanskohercegovački Mehmed Džemaludin Čaušević bio bolji kandidat za tu funkciju”, a čini se da je i sam Szynkiewicz dijelio to mišljenje.

Prema njegovim riječima, izbor Maglajića bio je razlog Čauševićevog sukoba s jugoslavenskim vlastima i Vakufskim odborom te prepirke nastale saradnjom ministra i reisu-l-uleme iz Sarajeva na novom zakonu o upravljanju vakufima. Szynkiewicz piše kako se čini da je jugoslavenska vlada imala za cilj smanjiti važnost muslimana u zemlji. Muftija podsjeća na agrarnu reformu provedenu nekoliko godina ranije u Jugoslaviji, koja je rezultirala time da je mnogim muslimanskim porodicama oduzeta zemlja i kao rezultat toga nisu se osjećali punopravnim građanima Jugoslavije. U drugom primjeru navodi da je Bosna i Hercegovina podijeljena na šest banovina, što je rezultiralo time da su Muslimani postali manjina u svakoj zasebnoj administrativnoj jedinici.

Evidentna je i napeta situacija između muslimana i sljedbenika drugih vjera. Prema Szynkiewiczevom opažanju, susjedi jugoslavenskih Muslimana još su se sjećali njihove saradnje s Turcima, što je bilo uzrokom međusobnog nepovjerenja i nesklonosti. U isto vrijeme, prema Szynkiewiczu, muslimani sa sjevera bili su bolje tretirani, za razliku od Albanaca i Turaka s juga, koji ne samo da su slijedili drugačiju vjeru od pravoslavaca već su govorili i drugim jezikom. Zategnuti odnosi, piše muftija, postali su uzrok iseljavanja brojnih porodica turskog i albanskog porijekla u Tursku.

Poljski muftija vidio je i svijetle strane komplicirane situacije jugoslavenskih muslimana uspoređujući je sa situacijom njihovih susjeda katolika, koji su teško podnosili dominaciju pravoslavnih Srba. Szynkiewicz je tvrdio da su se muslimani lakše prilagodili životu u novom režimu, bavljenje politikom bilo im je nepoznato i izazivalo je gađenje. Najvažniji im je bio posao, mogućnost zarade za život i sloboda vjere.

Situacija je bila drugačija za katolike koji su se godinama navikli na lokalne vlasti, na parlamentarni život. Vrlo je teško obrazovanim Hrvatima, piše muftija, “predati se običnim Srbima koji su nesposobni za rad i imaju samo fizičku i vojnu prednost. Visokom nivou hrvatske kulture mnogo su pridonijele austrijske vlade i organizacija katoličkog svećenstva. Od svih naroda Jugoslavije oni su najbolje organizirani i spremni za borbu, pa su stoga slavenohrvati opasniji za pravoslavne Srbe od muslimanskih Turaka južne Jugoslavije.”

Szynkiewicz jugoslavenske muslimane opisuje kao miroljubive i lojalne građane koji se ne miješaju u političke igre, ali ih ipak kritizira. Njihov težak položaj nije proizlazio samo iz djelovanja jugoslavenskih vlasti koje su diskriminirale sve druge vjere osim pravoslavlja, već i iz mentaliteta samih muslimana, čija je miroljubivost često prelazila u pasivnost i lijenost.

Još jedna zanimljiva nijansa muftijinog izvještaja njegova je opaska o kontaktima s jugoslavenskim medijima. Dao je intervjue tokom službene posjete 1930. godine beogradskim listovima Vreme i Glasnik, sarajevskoj Jugoslovenskoj pošti i muslimanskom časopisu Novi Behar. Tokom njegova boravka u Jugoslaviji, od 2. do 5. novembra 1930. godine, jugoslavenski mediji objavili su niz članaka o Poljskoj, poljskim muslimanima i muftiji. Na ovaj interes mogla je utjecati i činjenica da je poljski muftija bio vjerojatno jedini predstavnik muslimana izvan Jugoslavije na ceremoniji imenovanja reisu-l-uleme. Szynkiewicz primjećuje: “Ni jedan predstavnik muslimanskog klera izvan Jugoslavije, osim iz Poljske, nije bio prisutan. Samo je jevrejski rabin predstavljao druge religije. Međutim, pravoslavni patrijarh i katolički nadbiskup poslali su svoje predstavnike.”

Krim je važno mjesto u životu Jakuba Szynkiewicza i njegove porodice. Jakub je uspio 1919. godine pobjeći s Krima u Njemačku. Njegov brat Maciej, međutim, ostao je na tom poluotoku, a 1918. postao je predsjednik Saveza litvanskih Tatara u Simferopolju. Dvije godine nakon ovih izbora Krim su okupirali boljševici. Godine 1924. Lenjin umire a Staljin preuzima vlast, eliminirajući vođe revolucije na čelu s Trockim. Godine 1926. započeo je prvi val Staljinovih čistki. Trocki je uklonjen iz Politbiroa, u novembru 1927. godine prognan je u Almaty, a njegove pristaše progonila je Staljinova policija. Na valu čistki 1928. godine uhapšen je Maciej Szynkiewicz, optužen za “tatarski nacionalizam, trockističko skretanje i špijunažu za Bijelu gardu”. Muftijin brat uhapšen je zajedno sa svojim sinom Edigom i poslani su u radni logor blizu Arktičkog kruga.

Maciej Szynkiewicz nije preživio ovo progonstvo. Ali njegov sin učinio je nemoguće, pobjegao je iz logora i, putujući nepreglednim prostranstvima teritorija Sovjetskog Saveza, stigao do granice s Iranom na Kavkazu. U Teheranu se obratio poljskoj ambasadi. Godine 1936. obreo se u Poljskoj, gdje je njegov amidža bio vrlo cijenjen čovjek i to ne samo u tatarskoj zajednici.

Edige Szynkiewicz u Vilniusu je započeo studirati na Fakultetu političkih nauka pri Institutu za istočnoevropske studije, povezao se s Tatarskom omladinskom unijom i najvjerojatnije započeo saradnju s obavještajnim službama Turske i nacističke Njemačke. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata napustio je Poljsku kao osoba bez državljanstva u konvoju koji je evakuirao osoblje turske ambasade.

Edige Szynkiewicz bio je osoba koja je započela razgovore s Nijemcima o stvaranju dobrovoljačkih jedinica u okviru Wehrmachta koje bi bile sačinjene od zarobljenika tatarskog porijekla. Edige Szynkiewicz nije djelovao na svoju ruku. Dobio je punomoć političkog krila prognanih krimskih Tatara za vođenje pregovora s nacistima. Za taj je angažman zaradio mjesto u štabu komande njemačkih kopnenih snaga.

Jakub Szynkiewicz, vjerojatno pod utjecajem svog amidžića, nakon izbijanja Drugog svjetskog rata odlučuje sarađivati ​s nacističkom Njemačkom. Osim toga, nije ga zaboravio ni njegov bivši kolega s Berlinskog univerziteta, sada moćni Joseph Goebbels. On više nije bio samo zaljubljenik u književnost i film. Sada je bio ministar propagande, čovjek koji je uveliko bio zaslužan za uspjeh nacista na izborima 1933. godine. Upravo je zahvaljujući njemu Jakub Szynkiewicz postavljen od strane okupacijskih vlasti za muftiju Ostlanda, odnosno okupiranih istočnih područja Poljske, Bjelorusije, Litvanije i baltičkih država.

Godine 1942. general von Manstein zauzeo je Krim. Edige Szynkiewicz brzo je napustio Tursku i stigao na poluotok, gdje je postao jedna od najvažnijih osoba Muslimanskog odbora koji su osnovali Nijemci a koji je upravljao tatarskom samoupravom na tom području. Muftijin amidžić učestvuje u izdavanju časopisa Azad Kyrym (Slobodni Krim), no nakon poraza Nijemaca kod Staljingrada u februaru 1943. godine postalo je jasno da Njemačka neće dugo ostati na Istočnom frontu.

Godine 1944. Edige Szynkiewicz napustio je Krim i započeo razgovore o stvaranju Waffen SS brigade – Gorske tatarske brigade koja bi bila formirana u Mađarskoj. Nakon Drugog svjetskog rata ostaje živjeti i slobodno se baviti naučnim radom u Münchenu.

Njegov amidža, Jakub Szynkiewicz, prije nego što je pobjegao iz Viljnusa pred nadolazećom Crvenom armijom, odlučio je 1943. godine osnovati Tatarsku omladinsku uniju po jasnom uzoru na paravojnu Hitlerovu omladinu (Hitler jugend). Tada je napravio ono što mu je vjerovatno spasilo život i što ga je spasilo robije nakon Drugog svjetskog rata. Muftija je lično spasio od istrebljenja Karaite / Karaime iz Viljnusa, čija je vjera proizišla iz judaizma.

Po enciklopedijskoj definiciji, Karaiti ili Karaimi su vjerska zajednica koja odbacuje Talmud i priznaje samo Mojsijevu predaju, odnosno, hebrejsku Bibliju i iz nje izvedene halahe, odnosno, normativne propise. Ta je zajednica utemeljena oko 765. godine u Babilonu a osnivač joj je bio Anan ben David. Karaiti su se u 17. stoljeću s poluotoka Krima raširili po zemljama istočne Evrope, najviše po Ukrajini, Poljskoj, Litvaniji i Bjelorusiji.

Nacisti su vjerovali da su Karaiti jevreji, ali je Szynkiewicz nazvao Goebbelsa i nagovorio ga da provede rasno istraživanje Karaita. Iako je teško ne smatrati ovakav potez ispoljavanjem rasizma, već na smrt osuđeni Karaiti su nakon ovog istraživanja prepoznati kao predstavnici altajske rase, iz koje potječu Turci i Tatari. I spasili su glavu, a postoje indicije da je na taj način muftija Szynkiewicz spasio i brojne Jevreje.

Edgie Szynkiewicz umro je 1980. godine u Münchenu. Godine 2010. krimski Tatari donijeli su njegov pepeo na Krim i pokopali ga u Aleji velikana u Bahčisaraju. Njegov amidža živio je u vrlo teško vrijeme i morao je donositi odluke koje su često bile presudne, a čiji motivi i učinci se ne mogu lako procijeniti. Tokom Drugog svjetskog rata bio je suočen s bezizlaznim situacijama kada je bio odgovoran ne samo za sebe i cijelu svoju porodicu nego i za muslimansku zajednicu koja mu je bila povjerena na brigu.

Između 1926. i 1939. godine, kao muftija Poljske, bio je duhovni vođa 19 muslimanskih zajednica koje su okupljale na hiljade vjernika. Njegovim zalaganjem osnovan je Odbor za izgradnju džamije u Varšavi (1928), donesen je nacrt zakona o odnosima između države i Muslimanskog vjerskog saveza u Poljskoj (1936) te je održan Prvi muslimanski kongres u Poljskoj (1938). Istovremeno se bavio i naučnim radom, što je rezultiralo brojnim publikacijama na poljskom jeziku koje su popularizirale znanje o bogatoj muslimanskoj historiji i kulturi u Poljskoj i u svijetu.

Bio je vrlo aktivan i na međunarodnom planu, posjećujući muslimanske zajednice u Bugarskoj, Egiptu, Jugoslaviji, Palestini, Siriji i Turskoj. Na tim putovanjima pokušao je, između ostalog, prikupiti sredstva za izgradnju džamije u Varšavi. Njegovi ambiciozni planovi za razvoj muslimanske zajednice u Poljskoj u potpunosti su se raspali izbijanjem Drugog svjetskog rata. Jakub Szynkiewicz na bolji je svijet preselio 1966. godine u Sjedinjenim Američkim Državama.