Selim, sin Ibrahima Jahića, šezdesetogodišnji imam u Špionici, te zime nije pobolijevao. Čak ga je i gripa, što je stala harati s kraja novembra, sasvim mimoišla, kao ni jedne godine dotad. Stalno uz džematlije, i ljeti i zimi, on je bio najizloženiji prelaznim bolestima. Osim toga što je obavljao dnevno pet vakata namaza i vazio džume pa ostajao s ljudima i poslije u džamiji, držao je on i mekteb, i ovdje u Špionici i dolje, u obližnjem Ježincu, gdje je, kazuje se, rođen. Tako je redovito dolazio i u kontakt s djecom, a svako je, priča se, imao običaj pomilovati po glavi prije nego bi ušlo u mektepske prostorije. Kako je u ono vrijeme vladalo pravilo da svako đače od kuće ponese po jednu cjepanicu, pa bi se tako ložila mektepska peć, Selim je nastojao da se što manje drva potroši i bio bi najsretniji kada bi se hrpa cjepanica preostalih od prethodnih dana naslagala tolika da je djeci slobodno mogao reći da za sutra drva ne moraju prtljati. Zbog toga, znajući muku seljaka da dođu do drva, nije dao da se otvara prozor i da se mektepska prostorija hladi pa bi ga gripa najčešće skolila skočivši na njega s djece. Takav je naprosto bio, više je mislio o hatoru tuđem nego o vlastitom, a po prirodi bijaše žilav, tako da, izuzev redovnih gripa svake zime, nije posebno ni od čega drugog u svom vijeku bolovao.
Sve su to razlozi zbog kojih je gripa Selim-efendiju redovno posjećivala i tog decembra po svim kućama u Špionici nabrajani su gotovo svake noći. Ljudi se naprosto ibretiše tome da je njihovog hodžu ove godine gripa zaobišla, a da ni u čemu, ni u najmanjoj sitnici, nije promijenio svoje ponašanje i način života, redovno je obavljao namaze, verao se uz munaru i ezanio i po najvećoj zehmeriji, sjedio među ljudima u džamiji i na sijelima i djeci držao mekteb ne dajući da se prozori i za čas otvore. I još se, uz to ibrećenje, pričalo ovako: “Jesu li se tri mraza sastavila i prvi ljudi počeli da kišu, kašlju i da bale, to bi se i kod Selima odmah primilo. A sad, vidi, Allah svemogući je kadar.” I povrh svega nabrojanog, te godine – a bijaše 1346. po Hidžri, odnosno 1927. po Kristu – prvi dan Kurban-bajrama pade na posljednji dan decembra, pa je valjalo potegnuti kroz slabe prtine do Ćojluka i na Ljenobud i do Kuga i do Zahirovića i na Stražu, gdje sve Špioničani nisu kupovali ovnove za kurban, a svaki je htio da hodža bude s njim kada ga preuzme i povede kući, bojeći se da mu drugačije neće biti ukabuljeno, ako mu hodžina ruka ne sveže crvenu rizu oko roga. A Selim-efendija nikog nije mogao odbiti pa tako posljednjih dana decembra prtiše on snjegove i bijaše sav skvašen, ali, opet, jok, gripa ni mukajet, kao da se zaklela da od te godine na njihovog hodžu više neće kidisati.
PRETPRAZNIČKO SLAVLJE
Uoči Bajrama, kada se svjetlost s džamijskih kandilja proli po haremu prekrivenom snijegom, kao da ju je odozgo, sa šerefeta, svojim reskim glasom sijao sam Selim-efendija, sve se selo nakon akšama, kao nikad do tad, razli po dvorištima, po prtini i po putu, a djeca svojim smijehom razgrnuše i ono malo noćne tmine što se bijaše sakrila po budžacima. Poslije su ljudi pričali da je po Špionici svjetlilo kao usred bijela dana, a svijet stariji zazivaše dove i kleli su se da u svom dugom vijeku ovakvo nešto nisu vidjeli. Kada bi im rekli da je sve selo izašlo napolje, po pretkućama i po prtinama i svi nose fenjere ispred lica, pa zato i svijetli sa svih strana, oni bi im odgovarali da nije to i da je ta svjetlost drugačija i kao da isijava iz snijega. A kada bi im rekli da pred svakom kućom u cijeloj Špionici gori karabitnjača, a pred nekima i dvije, i tri, i u svakom ćošku avlijskom po jedna, oni bi im odgovarali da nije ni to, i da im njuh nije oslabio kao vid, pa i sami mogu nanjušiti miris karabita koji je obujmio cijelo selo, već ta je svjetlost sasvim drugačija, i kao da iz samog zraka isijava.
I okretali bi svoja blažena lica u svim pravcima i zatvarali oči kao da ih ta svjetlost, koju samo oni naslućuju, dira po tim njihovim licima ishlapjelim od godina. To su meleci, govorili bi, oni se spuštaju među ljude samo u posebnom trenutku i tada je čovjek Bogu najbliži. Pa sutra je Bajram i poseban trenutak i cijelo selo je izašlo da ga dočeka, govorili bi im, ali oni bi opet rekli da nije ni to, već da je ta svjetlost drugačija od svega što su do sada iskusili. E tad bi ih se i oni najstrpljiviji sasvim okanili i ostavljali ih toj njihovoj tajanstvenoj slutnji koju ni oni sami nisu kadri razabrati.
Selim-efendija te noći bijaše na sijelu kod Suljagića, onih trgovaca iz Ćehaja koji prije ravnih deset godina kupiše kuću od kćerki rahmetli Džemil-bega Dželalbegovića, pa bi svakog ramazana uoči Bajrama priređivali ondje iftare, a uoči Hadžijskog bajrama sijela za ugledne ljude iz Špionice, iz Ćehaja i Srebrenika, a dolazili su i ljudi iz Ćojluka pa i iz Sokola i iz same Gračanice. Kako se zasjelo za bogatu sofru, to domaćini ne dadoše špioničkom hodži da zakasni na jaciju pa upregoše konje u sanke i dotjeraše ga pred džamiju. Kazivalo se poslije da konji bijahu zakićeni svilenim rizama i praporcima, pa je zvonilo kroz cijelo selo, djeca trčaše za saonicama i jagmiše se za bombone koje Suljagići bacahu sa saonica, a Selim-efendiju bijaše pomalo stid.
Drugi ljudi, oni stariji, kazuju da je hodža njihov bio nekako smrknut, kao da mu nije baš sasvim milo da se cijelo selo uzdiglo bez mjere i da se digla onakva graja, pa kazuju kako ih je često Selim-efendija znao prekoriti kada bi se razuzdali, i tada bi govorio da ni u čemu ne treba pretjerivati i sve treba trošiti i doživljavati s mjerom, a jedan se od njih poslije kleo da je takvo nešto rekao i te noći, naglas, i to dok se provlačio kroz vratašca od munare i kročio uz spiralne basamake, da odozgo, sa šerefeta pozove vjernike na namaz. Rekao je da ništa ne valja ovoliko veselje i da neće izdobriti i da se Bajramu treba veseliti, dakako, ali s mjerom. A ljudi mu govoriše, ne čujući ga, da se ne mora ni verati na munaru i učiti ezan i pozivati ljude na molitvu jer se već cijelo selo bijaše iskupilo oko džamije i po prtinama.
Te noći, dok je klanjao pred njima jaciju i predvodio safove, mnogi Špioničani vidjeli su ga posljednji put. Poslije jedni govoriše da mu je lice bilo neobično spokojno i da se sjajilo kao da si ga voskom ulaštio i da je sav, svakim svojim pokretom, bio produhovljen i da se svaka njegova riječ razlijevala u prostoru i otvarala dubine – baš tako su se izrazili, ma šta im to značilo. Drugima se pričinio sasvim drugačiji, pak govoriše da je bio mrk, ljut i neraspoložen i da je jaciju smandrljao nabrzinu i da se svaki čas brecao na njih i ponavljao kako ih je godinama, još u mektebu, učio da ni u čemu, čak ni i u najmilostivijem dobru, ne treba pretjerivati, i da im je možda i hiljadu puta do sada, na vazovima, na dženazama, u sijelima, u svakodnevnom razgovoru, kazao da se od tako ozbiljne stvari kao što je din nikako ne smije praviti vašar, kičeraj, ruglo, a kamoli posprd, ne daj ti dragi Bože. Treći nisu vidjeli ništa neobično na njemu i bijaše im on isti kao i stotine, hiljade puta do sada pri klanjanju bilo kojeg namaza u svome vijeku, osim što je po završetku jacije jedva dočekao da se džamija isprazni, što zbog toga što je bio malo ljut na cijeli džemat zbog pretjeranog slavlja, govoriše, što zbog toga što je čovjek bio umoran, jer je predvečer, prije nego što će se popeti na munaru da prouči akšamski ezan, čistio snijeg ispred džamije, da bi sutradan pri bajram-namazu oni koji ne budu imali mjesta u džamiji, ni na sofama, imali gdje klanjati, jeste, istina je, kunu se, pola džematskih muških ruku došlo je s lopatama i očistiše cijelo dvorište, ali Selim-efendija bijaše takav da nije dopuštao da se išta radi oko džamije i na njoj a da i sam ne zavrne rukave i prihvati se posla, i to prione tako revnosno da su mu svako malo morali govoriti: “Ohani, bolan, hodža, ima nas.”
Četvrti govoriše da su svi njihovi prethodnici kratke pameti i da su već zaboravili kako se njihov efendija svake uočibajramske noći, bez izuzetka, nakon jacije zatvara u džamiju. Ondje sjedi nad Mushafom sve do sabaha, učeći dove i moleći za dobrobit svojih džematlija i njihovog sela. A to što se možda nekima učinio malčice nervozan sasvim je normalno jer cijelo selo zna da će se dolje, kod Suljagića konaka, nakon jacije u nebo uzdići cijeli vatromet i zašarati ga sa stotine rasprskavajućih zvijezda, a Selim-efendija to nije odobravao i nije htio nazočiti takvom pretjeranom slavlju.
Neki od ovih potonjih kazaše da su ga jasno i čuli kada je, ispraćajući ih s džamijskih vrata, dok su nazuvali čizme, kazao da godinama bezuspješno, još otkako kupiše taj konak, pokušava da te Suljagiće nagovori da se okanu vatrometa i svake druge vrste rasipništva, a oni se pozivaju na njihove prijatelje, trgovce po ostalim džematima oko Srebrenika i Tuzle, koji isto priređuju vatromete i još veća slavlja, ali im njihove hodže ne zamjere već ih čak i podupiru, i, hajde što njih, vele da je na kraju rekao, ne uvjere da se klone nevaljalština, već ove godine, gluho bilo, pomami se cijelo selo i svi se nadigoše u vrisku, u gungulu, u pometnju.
DAN ISTINE
Onima koji posljednji izađoše iz džamije uoči Bajrama, pa pričaše kako im se efendija žalio na cijelo selo, niko zasigurno ne bi ni vjerovao i većina džematlija smatrala bi te njihove riječi sasvim izmišljene da ih, gotovo u stopu, Selim-efendija ne ponovi u sabah za vrijeme bajramske hutbe. Upozorio ih je da ih Svevišnji Allah stalno nadgleda i da nikada ne smetnu s uma da je njegovo oko nad njima i njegovo uho pred njima i da sve vidi i sve čuje i sve zna. Rekao im je da Onaj koji je sve stvorio i koji je vlasnik svega na ovom svijetu, pa i njih i njihovih života, najviše voli one skrušene, koji će se svakom dobru obradovati istom mjerom, a ne voli one koji će u svemu pretjerivati, jer čovjek je omeđen granicama i muhtač je i zraku, i vodi, i vatri, i suncu, i svemu onom nad čime vlast ima onaj koji ga je stvorio. Zato, ne uzoholite se. Zato, nikad ne smetnite s uma da ste zrno pijeska u pustinji, kap vode u moru. Zato, ne uzdižite vaše nosove ponad vaših čela. Zato, ne zaboravite da je insan glasnik dobra, a mrzitelj zla. Zato, imajte uvijek na umu da je svaki od vas cvijet u beskrajnoj Božijoj bašči. A cvijetu je da miriše i da oko sebe širi miris i svaku drugu prijatnost. Jer, vi niste zvono u ruci šejtana i vi ne trebate neprijatnom zvonjavom da opominjete ostatak svijeta da ste tu, da postojite, da ste lijepi, da ste pametni, da ste se obogatili, da ste veseli. Bog vam je udahnuo dušu i zato mirišite njome i širite taj miris po vascijelom dunjaluku. Zakivao je riječi kao da ih ostavlja u amanet.
Oni sretnici koji su imali mjesta u safovima unutar džamije godinama poslije kazivali su da mu je hutba bila nadahnuta kao nikada i da bi sve svoje dali u zamjenu za sposobnost da je mogu od riječi do riječi i s onakvom strašću prenijeti onima koji nisu imali mjesta u safovima unutar džamije. Ovi im odgovaraše da su čuli, jer je jedan softa stajao gore na trijemu i sve što bi Selim-efendija kazao s mimbera on je njima prenosio vani i sijao odozgo riječi oko njih kao bisere. Jok, odgovaraše im ovi prvi, to se ne može porediti, hajde što su riječi hutbe bile takve, oštre poput noža, već i strast koja ih iznosiše iz njega, to nadahnuće, e to im ni jedan softa ovog svijeta nije mogao prenijeti. A tek lice, nastavljali su, stajući na muku onima koji bajram-namaz te godine klanjaše vani na postekijama prostrtim po snijegu, tek lice da ste mu vidjeli, govorili su i zadizali glave, tražeći pravu riječ kojom bi opisali lice Selim-efendijino dok im je držao svoju posljednju ovosvjetsku hutbu – bilo je to lice meleka.
U HAREMU
Tu, s desne strane džamijskog ulaza, otvarajući iza sebe prostrano mezarje koje se ovilo oko cijele džamije, ni po čemu se godinama ne razlikujući od ostalih u svome okruženju, posađen je skroman muški nišan. Pravougaone je osnove, visok približno 90 centimetara, a turban mu je na prijevoje s isklesanom hadžijskom trakom. Natpis je raspoređen na tri strane. Oni koji znaju arapski, kazuju da na jednoj strani piše: “On je vječni tvorac”, na drugoj: “Selim, sin Ibrahima Jahića, 1346”, na trećoj: “Fatiha za njegovu dušu.” Do njega je ženski nišan s hadžijskom trakom, kojih desetak centimetara niži od Selimovog i bez natpisa. To je nišan Selimove supruge. Niko više ne zna kazati da li hadžijska traka i na njenom nišanu znači da ju je Selim-efendija poveo sa sobom na hadž, ili je tu traku zaradila samim tim što je bila supruga jednog hadžije – hadžinica. O tome zašto i njeno ime nije uklesano, ne pitajte. Nepravda kao da je mnogo godina kasnije ispravljena jednom crnom mermernom pločom zalijepljenom preko cijelog lica nišana. Na toj ploči piše: “Jahić Halilović Zlata, umrla 1943.”
Ne pitajte ni čija je ideja da se i Selim-efendijin nišan obloži crnim mermernim pločama – dvije su – i tako cijelom svijetu obznani kako ovdje leži “Jahić mula Selim 1867–1927”, imam koji je “na Ahiret preselio u ovoj džamiji predvodeći kurban-bajram namaz”. Ne pitajte se ni šta bi sam Selim-efendija, koji je zagovarao skromnost i skrušenost u svakoj prilici, kazao za ovaj čin. Umjesto toga proučite Fatihu.
Kazuje se da nikada ni jedan vjernik nije ušao u ovu džamiju a da se nije okrenuo Selimovom nišanu i proučio nad njim Fatihu. Ako bi učio Fatihu svim mrtvima, ili rodbini i bližnjima, jedna bi bila za njih, a druga za Selim-efendiju, jedinog imama, možda na cijelom svijetu, po čiju dušu Azrail dođe baš u trenutku kada je svoj džemat predvodio u klanjanju bajramskog namaza. Kazivali su da jasnije mudžize od ove nema.
