Za ratne zločine počinjene na području općine Drvar podignuta je jedna optužnica i održano jedno suđenje. Na optuženičkoj klupi Suda BiH 2010. godine našli su se Dragan Rodić i Ratko Dronjak, obojica optužena za zločine u logorima od 1992. do 1995. godine. Suđenje im je počelo 2. septembra 2010, a u oktobru je Dragan Rodić priznao krivicu i određena mu je kazna od 8 godina zatvora. Suđenje Ratku Dronjku trajalo je nepune dvije godine. Prvostepenom presudom od 1. juna 2012. osuđen je na 15 godina. Apelaciono vijeće mu je 29. maja 2013. povećalo kaznu na 18 godina zatvora. Nakon žalbe Ustavnom sudu BiH presuda je poništena u dijelu u kojem je osuđen po Krivičnom zakonu BiH, a ne po KZ SFRJ, blažem po počinioca, te je 11. februara 2015. Ratko Dronjak konačno kažnjen s 15 godina zatvora.

Dragan Rodić bio je stražar u OŠ “Slavko Rodić” u Drvaru i vođa stražarske smjene u logoru “Kamenica”, bivšem Domu kulture. U presudi stoji da je, sa stražarima zatočeničkih objekata i logora, kao i pripadnicima bezbjednosti, te Vojnom policijom 2. krajiškog korpusa VRS-a i njihovim komandantima, svjesno učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu te tako potpomogao i podržao plan progona nesrpskog stanovništva s područja samoproglašene Autonomne regije Krajine. Kriv je za stalno mučenje i premlaćivanje zatočenika u logorima, ubijanja i držanje u nehumanim uvjetima. U logorima su zlostavljali i zarobljene vojnike ARBiH i HVO-a, izgladnjivali ih, mučili, psihički iscrpljivali i ubijali.

ZVJERSTVA U LOGORU I IMENA ŽRTAVA

U presudi Ratku Dronjku detaljno su opisani načini mučenja i ubijanja zatočenih u logorima na području općine Drvar. Ondje piše da je, “kao upravnik zatočeničkih objekata u Drvaru, učestvovao u stvaranju i funkcionisanju sistema zlostavljanja civila i zarobljenih vojnika u OŠ 'Slavko Rodić' i logoru u staroj školi u selu Kamenica, u kojima su zatočenici držani u lošim uslovima i svakodnevno su premlaćivani, a 45 ih nije preživjelo. Od premlaćivanja su umrli Drago Žulj i profesor Rasim Zulić i najmanje još četiri civila, a njihova tijela Dronjak je, skupa sa stražarima, potrpao u kamion i odvezao u nepoznatom pravcu”.

“Od druge polovine augusta pa najmanje do oktobra 1992., nakon višednevnog premlaćivanja, stražari su odveli braću Jasmina i Suada Subašića, Rufada Crnolića, Kalmina Kalića, Šaćira Omanovića i Envera Ćehića, ubili ih i bacili u takozvanu 'Gigića jamu', poznatu i kao 'Golubnjača', u kojoj su tijela nakon rata pronađena i identifikovana. U toj jami su pronađena i identifikovana i tijela Fehima Kadića, Kemala Šepića, Ferida Velagića i Nusreta Malkoča. Njih su u drugoj polovini augusta 1992., čim su ih doveli u logor, izdvojili od ostalih i držali ih u 'samicama', tukući ih svakodnevno sve dok nisu podlegli”.


Dragan Rodić

“Svaki trag se gubi i civilima koji su se skrivali po šumama Golaja kod Sanskog Mosta, a onda se u februaru 1993. predali te po naredbi komandira Stanice javne bezbjednosti upućeni u logor 'Kamenica' i to: Omeru Huskiću i njegovoj supruzi Dudi Huskić, sinu Hasanu Huskiću i snahi Azri Fazlić-Huskić u poodmakloj trudnoći, Muminu Egrliću, Feridu Hukanoviću, Ćerimu Jusiću, Tehvidu Baltiću, Safetu Hukanoviću, Ibrahimu Keranoviću, Sakibu Keranoviću, Rasimu Jelečeviću, Hajrudinu Jelečeviću i Dervišu Dubici”.

Prema presudi, “nakon višednevnog premlaćivanja, 11. novembra 1994., kada su već bili izobličeni od batina, izveli su zarobljenog vojnika ARBiH Asima Elkasovića u toalet, zadržali ga sat ili dva, a onda vratili, nakon čega je umro, a Adema Šepića ubacili u prostoriju mrtvog i oni su tu ostali među ostalim zatočenicima dva dana. Od premlaćivanja su umrli i civili Hasan Hirkić i Sulejman Porčić nekoliko dana nakon što su u novembru 1994. dovedeni u grupi civila. U novembru 1994. doveden je i stariji civil Josip Joso Majstorović, koji je bio tek operisan, ali mu nije pružena nikakva medicinska pomoć i on je uskoro preminuo. U novembru 1994. doveden je i stariji čovjek Drago Dujmović, koji je isto umro uslijed loših uslova i nikakve njege. U novembru 1994. doveden je u logor Hazim Toromanović, kapetan ARBiH; iako je bio ranjen, bio je premlaćivan sve dok nije podlegao. U novembru 1994. doveden je i ranjeni vojnik ARBiH Fikret Begić, koji je danima bio surovo mlaćen, a onda je po naredbi iznesen od strane dvojice zatočenika i donesen u 'prijavnicu', gdje ga je Dronjak isljeđivao, a onda mu pucao pištoljem u glavu i ubio ga. U novembru 1994. doveden je u logor i vojnik HVO-a Marko Čavar, koji je odvođen na prinudni rad, razbolio se i umro jer nije imao nikakve ljekarske pomoći. U novembru 1994. doveden je u logor i Marko Nikšić, vojnik HVO-a, i bio je brutalno premlaćivan sve do januara 1995, kada je preminuo. U novembru 1994. doveden je i zarobljeni vojnik ARBiH Mirsad Hadžić, koji je isto tako bio surovo premlaćivan danima, sve dok nije podlegao.”


Ratko Dronjak

U pravosnažnoj presudi, također, piše: “U decembru 1994. doveden je Remzo Muminović, vojnik ARBiH, koji je nakon višednevnog sustavnog premlaćivanja podlegao. U decembru je doveden i Hase Ružnić, vojnik ARBiH, koji je uslijed premlaćivanja umro iste noći. I Rifet Kendić, zarobljeni vojnik ARBiH, koji je doveden u logor u novembru 1992., preminuo je nakon višednevnog premlaćivanja. Krajem 1994. doveden je Miroslav Fabulić, zarobljeni vojnik HVO-a, i premlaćivan je i nakon što su mu se po cijelom tijelu otvorile rane, sve dok nije umro. Teška premlaćivanja preživjeli su: Sabahudin Nadarević, Rusmir Pajić, Izet Kaljiković, Davor Marinčić, Enes Begić, Dževad Dupanović, Bajro Ljubijankić, Meho Mehić, Mirsad (Husnije) Hadžić, Mumin Grahović, Nermin Pečenković, Rifet Tahrić, Velaga Begić, Marko Ivušić, Stipo Petrović, Mile Mijuković, Kasim Duraković, Sulejman Kapić, Ibrahim Halkić, Mirhad Jusić, Armin Mulić, Mile Dujmović, Goran Dizdarević, Fikret Dolić, Zoran Franjić i Sevad Veladžić”.

ZLOČINI U GLAMOČU

Za zločine na području općine Glamoč završeno je jedno suđenje. Kantonalni sud u Livnu osudio je Dragana Zjajića na 4 godine zatvora. U presudi stoji da je, kao pripadnik V lakojurišne brigade VRS-a, od početka maja 1992. do kraja marta 1993. u grupi s ostalim vojnicima VRS-a nezakonito zatvarao hrvatske i bošnjačke civile, sudjelovao u mučenju i pljački, između ostalog, pokušao je silovati jednu ženu i ispalio prema njoj hitac, ranivši je u ruku. Presuda je izrečena 5. januara 2010.

Jedno suđenje nije dočekalo svoj epilog u pravosnažnoj presudi. Naime, Kantonalni sud u Livnu prvostepeno je osudio Sekulu Babića na sedam godina zatvora, ali je u toku žalbenog postupka Babić preminuo te je rješenjem Vrhovnog suda FBiH od 21. juna 2018. postupak protiv njega obustavljen. Optužnicom potvrđenom od Suda BiH 29. decembra 2015. terećen je da je, kao pripadnik VRS-a, u oktobru 1992. došao pred jednu kuću u kojoj se nalazilo četvero bošnjačkih civila i zapucao kroz prozor, usmrtivši stariju ženu, te da je na putu između sela Kamen i Jakir, skupa s drugim pripadnicima VRS-a, zaustavio stariju ženu bošnjačke nacionalnosti i nasmrt su je premlatili. Sud BiH je 18. februara 2016. prebacio ovaj slučaj Kantonalnom sudu u Livnu.

Jedno je suđenje u toku. Pred Sudom BiH sudi se Dušku Suvari. Optužnica Tužilaštva BiH od 5. decembra 2019. tereti ga da je 1992. počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, odnosno da je kao pripadnik VRS-a na području općine Glamoč naoružan, prijetnjama po život žrtava i njihovih obitelji, pucajući iz vatrenog oružja, nasilno odvodio žrtve iz njihovih kuća te počinio višestruka silovanja i seksualna zlostavljanja žena bošnjačke nacionalnosti, te mučenja, zastrašivanja i nečovječna postupanja prema civilima bošnjačke nacionalnosti.

Duško Suvara zvani Hans (Livno, 1971) uhapšen je od strane SIPA-e u Banjoj Luci 20. marta 2019. Više je puta osuđivan. Pred Okružnim sudom u Banjoj Luci osuđen je 1997. na 14 godina zatvora zbog razbojništva u kojem je opljačkan i ubijen portir preduzeća “Panonka” u Banjoj Luci. Isti sud ga je 2008. osudio na 15 godina zbog ubistva Anice Mijatović (57) iz Banje Luke, koje je izvršeno 1995. Kazna mu je objedinjena s prethodnom i u zatvoru je proveo 15 godina. Nedugo nakon izlaska iz zatvora Okružni sud u Banjoj Luci opet ga je osudio na 15 godina zbog ubistva, pokušaja ubistva i više pljački koje su 90-tih počinjene u Glamoču. Tada je, s još desetoricom, osuđen da je tokom 1993. i 1994. učestvovao u pljačkanju pet bošnjačkih porodica u Glamoču; prijeteći im oružjem, oduzeli su od njih 5.700 njemačkih maraka. Među osuđenim razbojnicima bio je i njegov brat Goran Suvara zvani Drot, koji je osuđen na 6 godina zatvora. Sve kazne su mu izrečene godinama nakon što su djela počinjena tako da je sve odležao u 15 godina, koliko je glasila svaka od kazni pojedinačno.

Jedna osumnjičena osoba za zločin u Glamoču nalazi se u bjekstvu. Za Petra Vrakelu zvanog Pelja, pripadnika VRS-a, a po nekim mišljenjima i MUP-a RS-a, mnogi svjedoci kažu da je 24. februara 1992. na centralnom trgu ubio ljekara hrvatske nacionalnosti Alojzija Kelavu. Federalna uprava policije raspisala je po nalogu Kantonalnog suda u Livnu 19. juna 2006. za Perom Vrakelom Peljom, rođenim 1958. u Halepićima kod Glamoča, međunarodnu potjernicu zbog krivičnog djela – ubistvo. To je pismeno potvrdio i Danko Rimac, stručni saradnik za pravne poslove Kantonalnog tužilaštva u Livnu: “U vezi s predmetom Pere Vrakele, obavještavamo vas da je osumnjičeni nedostupan organima kaznenog gonjenja u BiH i da do današnjeg dana nije pronađen. U predmetu je raspisana potjernica.” Neki svjedoci tvrde da živi u Banjoj Luci.

Za ratne zločine u Glamoču suđeno je još dvojici pripadnika VRS-a. Obojica su oslobođena pred Kantonalnim sudom u Livnu. Ranko Trivunović oslobođen je optužbe da je 11. aprila 1992. u mjestu Dolac pucao u glavu ratnog zarobljenika, pripadnika HVO-a, koji je preminuo od zadobijenih ozljeda. Prvostepenom presudom od 1. decembra 2011. bio je osuđen na 5 godina, ali je oslobođen drugostepenom od 20. juna 2012. Odgovornosti za isti zločin oslobođen je i Pero Radić. Prvostepenom presudom od 28. marta 2006. bio je osuđen na 8 godina, a oslobođen je drugostepenom od 3. oktobra 2006.