Četvrti je znameniti Bošnjak u poznatoj mostarskoj porodici Huma. Nakon Omer-efendije, književnika Hamze, političara Avde, Mirza Humo ostavio je neizbrisiv doprinos očuvanju državotvorne i patriotske ideje Bosne i Hercegovine. I dok je za prvu trojicu naša historiografija posljednjih godina pokazala zavidno interesovanje, Mirzin lik i djelo iz godine u godinu sve više blijede iz sjećanja. Rođen je 21. 9. 1964. u Mostaru. Njegovo srce prestalo je kucati šest dana nakon ranjavanja, 11. 7. 1993. Posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjima: značkom „Zlatni ljiljan“ i „Ordenom zlatnog grba sa mačevima“.

Ovim drugim priznanjem odlikovanje je svega dvadeset boraca ARBiH. Najčešće su to komandanti korpusa, brigada, poput generala Atifa Dudakovića, Vahida Karavelića, Nezima Halilovića Muderisa i iznimno hrabri vojnici. U Hercegovini, osim Mirze, ovim priznanjem odlikovan je još samo Tahir Turajlić.

Adrenalinska mladost

Uz sve svoje školske i porodične obaveze Mirza je još od ranog djetinjstva pokazao veliko interesovanje za planinarenje. Brzo je postao član Gorske službe za spašavanje, a potom krenuo u izazove alpinizma, speleologije, ronjenja i sve druge aktivnosti gdje je mogao savladavati adrenalin vlastite mladosti. Nije trebalo proći puno vremena da postane jedan od onih po kojima su se ova društva prepoznavala. Koristio je svaku priliku da se pridruži planinarskim ekspedicijama po znanim i neznanim vrhovima Evrope i drugim dijelovima svijeta. Time je potvrdio svoju kozmopolitsku određenost i univerzalizam kojima je težio.

Lahko je pronašao zajednički jezik i sa svjetski poznatim režiserima koji su svoje filmove snimali na području Mostara da u njima bude kaskader. Učinio je to desetak puta. Umjesto glavnog junaka, Edo Kajan i on alpinističkom konopcima spustili su se niz 240 metara okomitu liticu Starog grada u Blagaju do vrela Bune. Ova uloga i pripadajuće fotografije, koje su bojovnici HVO-a pronašli u njegovoj porodičnoj kući ili mostarskim redakcijama, poslužit će hrvatskoj propagandi da ih optuže da su se obučavali za „teroriste u Afganistanu“. Film „Afganistan –The last war bus“ u potpunosti je snimljen u Mostaru, Blagaju i Podveležju. No hrvatskoj propagandi je trebalo sasvim nešto drugo. Nakon snimanja tog filma Mirza je otpočeo planove kako da se s vrela Bune popne na Stari grad. Rat ih je u tome preduhitrio.

Nakon završene srednje škole upisao je građevinski fakultet. Iako natprosječno inteligentan i intuitivan, za života nije stigao diplomirati. Jednostavno ga je impuls života usmjerio u drugom pravcu. Za fakultet bi govorio da će biti vremena da ga okonča. Umjesto spremanja ispita radije je vrijeme provodio u maloj radionici uz kuću gdje se u potpunosti bio predao izradi predmeta od drveta i metala. Neprestano je eksperimentisao i koristio literaturu koja mu je bila za to potrebna. Marljiv, uporan i vrijedan, nikada nije odustajao od zamisli. To čemu se posvetio morao je završiti do kraja i kako treba, na zadovoljstvo svih oko sebe i sebe samoga. Tako je otkrio čari tehničkih inovacija koje će obilježiti njegov život i uz njegovo ime vezati niz događaja iz najsudbonosnijeg vremena u historiji Mostara.

Bio je rado viđen u mostarskoj raji i brojnim kafićima gdje bi izlazio. Tamo gdje je Mirza odsjedao, to mjesto smatrano je prestižnim. U društvu nije bio nametljiv, ali ni previše samozatajan, posvećen ideji, bez potrebe da se bilo kome dokazuje ili hvališe. U svakom razgovoru do izražaja su dolazile njegove vrline. Oni koji su ga poznavali ne pamte da je imao ikakav porok. Stoga će odmah na početku ratnih godina njegov angažman u patriotskim jedinicama izazvati divljenje kod mlađih generacija i biti dodatni poticaj da se i sami priključe odbrani Mostara i države BiH.

„Niški specijalci“, koje je JNA poslala u Mostar, odmah po dolasku kontaktirali su Mirzu s namjerom da im se pridruži. Među njima je bilo i oficira s muslimanskim imenima. Tokom služenja vojnog roka kao pripadnik padobranskih jedinca Mirza je na njih ostavio veliki dojam izuzetno sposobnog i odvažnog čovjeka. Takvu ponudu bez razmišljanja je odbio. Kao što je kasnije odbio i ponude zapovjedništva HVO-a i Međunarodnih snaga da im se kao profesionalac pridruži. Njemu su Mostar, BiH, odnos pravde i krivde bili iznad svega. Osim temeljnih socijaldemokratskih vrijednosti, njegovanih u njegovoj porodici, drugih ideoloških i političkih vizija nije razvijao niti se s njima posebno zanosio.

Bosanska Armija

Priključio se jedinicama TO Mostar, cerničkoj četi Samostalnog bataljona odbrane Mostara, koji će kasnije izrasti u Prvu mostarsku brigadu ARBiH. Raspoređen je u zaštitnu jedinicu koja je bila multietničkog sastava. Kriterij pripadnosti toj jedinici bili su isključivo sposobnost, odvažnost i mostarski patriotizam. U njoj su bili i Mirza, i Stoša, i Kapor, i Ela, i Sejo, i Vedran.

Nikada niko od njegovih saboraca nije primijetio da je Mirza govorio o nacionalnim ili vjerskim razlikama među pripadnicima ARBiH. Jednostavno o tim temama s pred Mirzom nije govorilo. Mostar, prije svega, država Bosna i Hercegovine i patriotizam, i ništa više. Sa svima je bio kao brat, prijatelj. Predrag Vukosav Peđa, također dobitnik značke „Zlatni ljiljan“, prisjeća se da je postojala opasnost da se te ideje ipak nametnu u razgovorima, malo se toga i pribojavao jer je JNA usiljeno forsirala srpsko nacionalno opredjeljenje. No Mirza nije dozvoljavao da ih bilo ko nametne. Štaviše, svojim odnosom prema vojnicima ARBiH isticao je koliko veliko povjerenje ima u njega i druge saborce koji nisu bili muslimani.  

„Svi su znali da, kada smo s Mirzom, to je prava bosanska vojska. Naša jedinica bila je multietnička u svakom smislu te riječi. U njoj je dominiralo načelo raje, prijatelja i odvažnost. Nismo dozvoljavali bilo kakav ideološki nered. Niko nije isticao niti vjersku niti nacionalnu pripadnost. Čovječnost je bila jedini kriterij“, prisjeća se Vukosav. Mirza nikada nije htio da prihvati neku od formalnih komandnih funkcija. Njegov komandir bio je upravo neustrašivi Predrag Vukosav. I Mirza je to s ponosom prihvatio jer je bio uvjeren u njegove sposobnosti, hrabrost i opredijeljenost borbe za multietničku, cjelovitu i nedjeljivu BiH. U međusobnim odnosima ipak su to bile formalne preraspodjele dužnosti. Neko je morao biti komandir, što je Peđa preuzeo na sebe kao još jednu od obaveza, dok su se u stvarnim okolnostima i u konkretnim događajima odluke donosile spontano i potpuno prijateljski, na način ko šta može i ko šta zna.

Mirza je u Peđinoj odlučnosti i posvećenosti pronalazio dodatne motive za hrabrost, kako to obično biva u svim ratnim jedinicama. S divljenjem je gledao na svaki Peđin povratak u jedinicu nakon ranjavanja. A Peđa je ranjen pet puta, i lakše i teže. Potpuno rasterećeni nacionalnim pripadnostima često su se znali našaliti sa stranim novinarima i oficirima UNPROFOR-a koji su nametali priče o muslimanskoj armiji. Mirza bi im uz osmijeh na tečnom engleskom govorio kako su to besmislice i kako je njegova jedinica potpuno multietnička, a kojom rukovodi i Srbin i pravoslavac. Stranci su bili nemalo iznenađeni tim činjenicama jer im je negdje u nekim propagandnim centrima rečeno sasvim drugačije. U tim razgovorima, prisjeća se Peđa, Mirza bi pomalo i uživao jer je imao priliku upotrijebiti jedno od stečenih znanja i vještina, engleski jezik.

Ondje gdje je Mirza, ondje je i pobjeda

Prva borbena iskustva Mirza je stekao krajem aprila i početkom maja na Luci, gdje je malobrojna grupa hrabrih vojnika, predvođena legendarnim komandantom Hujkom, odbijala napade jedinica JNA smještenih u kasarni Južni logor. Mirza je imao nekoliko diverzantskih pohoda u tom rejonu. Rezultati nisu bili previše zapaženi jer su snage JNA bile kudikamo nadmoćnije i borbeno jače, tako da se nakon nekoliko dana borbe i ta grupa vojnika morala povući na desnu obalu grada. Prvom jedinicom kojoj je pripadao Mirza komandovao je Karlo Džeba. I baš oni će imati sudbonosnu ulogu u spašavanju oko 300 civila kada je JNA 8. i 9. maja 1992. skoro potpuno etnički očistila stanovništvo s lijeve obale Neretve.

U potpunom haosu bespomoćni ljudi su tražili spasa. Među njima je bilo i ranjenika i djece, starijih osoba. Krenuli su prema desnoj obali Neretve. Preko mostova nisu mogli. Tamo je snajper gađao sve koji se na njima pojave. Grupa vojnika pod Džebinom komandom, u kojoj je bilo pripadnika svih naroda, odlučila im je pomoći. Oni su gumenim čamcem nedaleko od Musale prebacili uspaničeni narod. U njega je moglo stati samo 5-6 osoba. Nivo Neretve već je bio porastao jer su pripadnici JNA pustili vodu iz brane Mostar. Neretva je bila i nabujala i snažna. Desetak puta su pokušavali preći riječni vodotok, ali je voda bila snažnija. Onda su čamce konopcima navlačili natrag i opet bi krenuli u novi pokušaj prema obali. Prema sjećanju učesnika tih događaja, tog dana Mirza i Tekma prešli su Neretvu 50-60 puta uzastopno.

I ponovo će Mirza sa svojom saborcima imati ključnu ulogu u prebacivanju oslobodilačkih snaga s desne obale na lijevu u noći 13/14. juna, kada je konačno oslobođena lijeva obala od srpsko-crnogorskog agresora. Neretvu su prešli u gumenim čamcima ispod gradske banje oko 3 sata ujutro. U jednom trenutku iznad njih je ispaljena svjetleća granata. Mostar je bio osvijetljen kao da je dan. Očekivali su rafalnu paljbu. Na svu sreću, ni metak na njih nije ispaljen. Akcija oslobođenja lijeve strane grada trajala je gotovo čitav dan. U uličnim borbama uspjeli su pobijediti moćnu JNA i od njih očistiti grad. U tim bitkama kod Doma Armije zarobili su veliki broj neprijateljskih vojnika i oficira koje su sproveli međunarodnim posmatračima i njima ih predali. Sa saborcima te večeri su prespavali negdje u Fejićevoj ulici da bi odmah ujutro krenuli za neprijateljem u Podveležju. U tim operacijama Mirzi je povjeren najdelikatniji zadatak da upotrijebi ono malo protivoklopnih sredstava koje ARBiH imala, i to sa što višom efikasnosti.

Detalji ratnih događaja u kojima je učestvovao su neopisivi, njih kroz sjećanja nose oni koji su u tim bitkama bili njegovi saborci. Sama činjenica da je koristio ose i zolje istovremeno je značilo da je bio meta neprijateljske i pješadije i artiljerije. U bitkama je bio potpuno sabran, miran, bez trunke panike, ali ni euforije. Bio je potpuno strpljiv i posvećen zadatku. Štaviše, kad bi primijetio da je mlađe vojnike ponijela euforija ili uzela panika, on bi ih smirio i posvijestio im šta tačno treba da rade kako bi sačuvali živu glavu. Mirza je bio pun patriotskog zanosa i energije. I uvijek spreman učiti. Često je radio obuke inžinjerijskih jedinica, posebno vojnika za upotrebu protivoklopnog naoružanja.

Nakon oslobođenja kasarne Sjeverni logor, dok je većina vojnika bila zaokupljena ratnim plijenom, oružjem, hranom i drugih zaostalim predmetima, on je otišao u vojne biblioteke i nakupio sebi stručnih knjiga. Njemu je bilo jednostavno, kao u dječijoj igri, rastaviti neeksplodiranu granatu, izvaditi eksploziv i upaljače iz nje. Sve je to za njega bio tek rutinski posao. Jedno vrijeme bio je lični pratilac Arifa Pašalića, koji ga je odabrao zbog sposobnosti, povjerenja i oslanjao se na njega u teškim i izazovnim prilikama.

Uloga života

Početkom agresije HVO-a i HV-a njegova jedinica imala je zonu odbrane u Cernici prema današnjoj Gradskoj vijećnici, Gimnaziji i na Bulevaru. Slike koje su gledali bile su strašne. Svakodnevno su gledali kako protjeruju civile iz zapadnog dijela grada, kako ih tjeraju da trče preko linije razgraničenja, pucaju na njih i kako ih ubijaju. Uprkos tim slikama, nisu se rukovodili motivima za osvetom. Ni na koji način nisu željeli ukaljati ugled ARBiH, što su dokazali neoborivom činjenicom da nijedan pripadnik njihove brigade nije ni osuđen za ratne zločine. Na ovoj liniji Mirzino znanje došlo je do punog izražaja. Bilo je teško utvrditi linije odbrane. Trebalo je zaštititi zgrade koje su već do temelja bile izgorjele. Mirza je na specifičan način u njima postavio mine, kako bi se branitelji grada mogli posvetiti ratnim dejstvima na otvorenim dijelovima ulice. Ova linija je bila jedna od najtežih tokom rata u BiH. Neprijatelj je bio udaljen tek dvadeset-trideset metara, s druge strane ulice.

Neposredno pred otvoreni napad na ARBiH i slobodnu teritoriju Mostara Mirza je u svojoj improviziranoj radionici eksperimentisao s minsko-eksplozivnim sredstvima, smišljao nove vrste oružja i mehanizama. Na rešou je pretapao eksploziv – liveni trotil. Na sličan način je tokom rata s HVO-om namjenska industrija ARBiH, u kojoj su bili iskusni tokari, majstori izradili eksplozivnu napravu nazvanu kao „bosanski lonac“ ili „grom“. Bosanski lonac bile su posude veličine pravog lonca u koji je stavljan eksploziv, metalni predmeti, da bi konačno bio oblikovan u jedno tijelo. Takvu eksplozivnu napravu valjalo je na neki način prebaciti na drugu stranu. Mirza je to vješto i vispreno radio upotrebljavajući naprave katapulta. Kad bi „bosanski lonac“ bio ispaljen, eksplodirao bi i napravio ogromnu buku. Posljedice po neprijateljske vojnike bile su nešto manje. Bio je težak desetak kilograma, a katapult je pravljen od osovina automobila i sličnih predmeta. Naprava koju su nazvali „grom“ ispaljivana je s puške M 48, poput tromblona. Grom je bio veličine prosječne čaše. I u tome je Mirza imao važnu ulogu jer je svaka koju je ispalio bila detonirana. Osim toga, toj vještini podučio je i svoje saborce.

Mirzini saborci ne mogu se prisjetiti koliko su takvih naprava ispalili. Bile su raspoređene po dužini cijele linije. Iako su ih ispaljivali brojni pripadnici ARBiH, urbana legenda trajno je vezala Mirzu za ove „izume“ i upravo njemu pripisala inovaciju „groma“. Zanimljivo je i to da niko nije isticao svoju ulogu i da su saglasni da se Mirzi pripišu sve zasluge. Bio je pun ideja, jedna od njegovih ratnih izuma jeste i „vatrena pumpa“. Kod nekadašnje kafane „Zona sumraka“ pumpama je prebacio benzin na neprijateljski bunker da bi ga kasnije zapalili. U jednoj od takvih akcija prethodno je pretrčao ulicu, pred bunker stavio minu, pumpom su polili bunker i detonirali ga. Vojnici ARBiH koji su to gledali u plamenu su vidjeli arapska slova i u njima pročitali „Allahu ekber“. Vidjeli su ispisan poklič koji je korišten u svim pohodima i od kojih se neprijateljima ledila krv u žilama.

Šest dana bez svijesti borio se sa smrću

Osim u borbenim linijama, bio je posvećen i brizi za nemoćne, gladne i siromašne. Redovno je sa svojim saborcima obilazio porodice poginulih, svoje komšije, prijatelje i poznanike i donosio im potrebnu hranu, lijekove i druge potrepštine do kojih je mogao doći. Njegovi saborci prisjećaju se da je Mirza stalno bio u izviđanjima linija, smišljajući načine kako da ih utvrdi ili kako da uspješno izvedu neku od budućih akcija. Linija odgovornosti koju su dobili bila je sami centar Mostara, optički vidljiv sa svakog uzvišenja, sa svake zgrade iza neprijateljskih linija, sa svakog utvrđenog snajperskog gnijezda, svakog neprijateljskog bunkera.

Mirza je koristio sva svoja znanja stečena u alpinizmu, speleološkim ekspedicijama, kaskaderskim scenama i svemu čemu ga je mirnodopski život pripremao za historijsku ulogu odbrane Mostara i Bosne i Hercegovine. U jednom takvom izviđanju, iza zgrade „Borova“ (danas je tu smještena zgrada Privredne banke), 5. jula 1993. mali sitni geler od neprijateljske granate pogodio ga je iza uha. Od početka agresije HV-a i HVO-a na Mostar, kao i većina drugih, ni Mirza skoro da nije uzeo dan odmora i otišao kući. Njegov stariji brat Esad, legendarni komandant 41. slavne mostarske brigade, nakon deblokade Sjevernog logora, bio je ranjen i liječio se u improviziranoj bolnici nedaleko od komande ARBiH. U posljednjem razgovoru, potpuno bratskim i brižnim tonom, Eso mu je govorio da malo odmori, da se ne izlaže opasnostima, na što mu je Mirza obećao da će ga poslušati. Skinuo je rap (oprema u kojoj se nalazila municija) sa sebe i stavio ga ispod Esinog kreveta. Čim je Eso zaspao, Mirza je uzeo rap i otišao. Kad se Eso probudio, nije bilo ni rapa ni Mirze.

Bio je smrtonosno ranjen. Pao je u komu iz koje se nije probudio do konačne smrti 11. jula u maloj improviziranoj ratnoj bolnici, smještenoj u nekadašnjoj zgradi Higijenskog zavoda. Isti dan kada je ispustio plemenitu dušu, u drugoj prostoriji, odmah iza zida rođen je dječak, njegov bliži rođak, kojem su dali Mirzino ime.