Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
Kao zvijezda, putovat ćeš nebom,
ili radije, putovat ćeš bez neba i bez kako.
(Ako ovo ovako uradiš kako sam ti kazao, ovako ćeš se uzdići. I tvoji će putevi biti nebeske sfere, nebeske visine.)
Eto tako si iz nepostojanja u postojanje došao.
Odmah kazuj kako si došao. Opijen si došao.
(Tj. ne znaš kako se to desilo. Nemaš sjećanja na to. Bili smo u svijetu nepostojanja, pojavili se u ovom svijetu, sutra ćemo se opet tamo vratiti; ko ovdje dođe na ovaj svijet – odlazi, a ko ode, ne vraća se više.)
Puteve dolaska u sjećanju nisi zadržao,
ali mi želimo da ti na to ukažemo.
/Dat ću ti jedan znak, kaže hz. Mevlana. Ukazat ću ti na to. Ako sada hoćeš da prepoznaš taj išaret, taj remz, na koji ću te uputiti, onda pazi na ovaj bejt šta kaže:
Pameti se prođi, a onda budi pažljiv!
Uho začepi, a onda slušaj.
(Prođi se te svoje bolesne pameti kojoj se klanjaš, a onda budi pažljiv. Onda dobro slušaj ovo što će ti se kazati. Uho začepi, ovo vanjsko uho koje ove buke registrira, a onda slušaj, slušaj onim srčanim uhom.) A sada, kad je to rekao, kao da nas gleda, pa nam ovako kaže:
Ne, neću ti govoriti zato što si još nezreo.
Ti si u proljeću, ti nisi vidio temuz.
/Ti nisi vidio temuz (prvi mjesec ljeta); ti još nisi vidio ljeta, ti si u proljeću – nezreo./
Pogledajte sada kakve primjere navodi!
Ovaj svijet je poput stabla, o, plemeniti.
Mi na njemu smo kao mive poluzrele.
(Kao voćke poluzrele.)
Miva nezrela čvrsto se drži grane,
jer u nezrelosti dvorcu ne priliči.
(Svi to znamo iz prakse, nezrela voćka je jako pripijena za svoju granu, tj. vi koji ste nezreli po pitanju ovakvih stvari čvrsto se držite ovoga svijeta, ili pjene, ili blata, ili kao zametak krvi u utrobi majke, ili kao dojenče mlijeka. A ja vam govorim o ovom drugom svijetu u koji bi trebali da pođete. Dok god se tako čvrsto držiš za granu, ti si nezreo i dvorcu ne priličiš, tj. da te neko ubere i da te u dvorac donese i ponudi vladaru kao zahladu.)
Kada sazrije i slatka postane, nakon toga,
usnama se slabo drži za grane.
(Kada je voćka sazrela, sada je ona slatka i samo što nije otpala od ove veze s dunjalukom. Ako si prošao sav ovaj put svog sazrijevanja, doći ćeš u ovu poziciju i onda se tvoje srce okreće od ovoga svijeta. Odvaja se od njega.)
Kada putem ove sreće usta slatka postanu,
čovjeku hladno postane carstvo ovog svijeta.
(Ohladi od dunjaluka, kako je ono u hadisi-šerifu Poslanik, s. a. w. s., rekao: Dunjaluk je kuća za onoga koji kuće nema.)
Čvrsto držanje i fanatizam je nezrelost.
Dokle god si zametak, tvoje je zanimanje pijenje krvi.
(Čvrsto držanje za ovaj svijet i fanatizam u tom pogledu – to je nezrelost. Ili si još uvijek zametak kome je jedina hrana krv.)
Ostalo je još nešto, ali to će ti
reći Ruhul-kudus bez mene.
(To će ti reći Duh sveti bez mene, to će ti doći kao haber preko ove iskre koju je Gospodar od Svog ruha udahnuo u tebe.)
Ne, ti ćeš sam tu priču svom uhu ispričati.
Ni ja, niti ko drugi mimo mene, o, ti koji si ja!
(Tj. koji si sada prošao ovaj put i sada se taj val koji je nekada govorio JA rastočio u Moru. A ja sam prije tebe to bio. Sada si ti ja. Sad iz tebe dolazi ta '“priča'”, sad iz tebe progovara Istina.)
Baš kao kad se u san zavodiš,
ti od sebe samog sebi ideš.
Čuješ iz sebe i misliš da ti je fulan, neko,
u snu to tajno rekao.
(Dakle, spavaš, čuješ iz sebe i misliš da ti je fulan – neko – taj i taj u snu to tajno rekao; ti čuješ nešto što dolazi od samog tebe. Zašto je to tako? Zato što je sve u tebi, čovječe! Ali ti je to nepoznanica, ti ne znaš ko si!)
Pa nam sada to pojašnjava u ova dva duboka stiha:
Ti nisi pojedinačno “ti”, o, dobri druže!
Ne, ti si nebeski svod i duboko more!
(Nisi ti, čovječe, to što se koristi u ovoj svakodnevnoj komunikaciji: Ja, Ti. Odvojen entitet od cjeline? – nikako! Ja ti govorim ovo da bi se probudio, jer (...) ti si nebeski svod i duboko more! Da nas Allah sačuva da ne odemo s ovoga svijeta a da ovo ne otkrijemo! Amin!)
Tvoje moćno “Ti” koje je devetsto puta još jače
jeste more i mjesto gdje se utapa stotinu “ti”.
/Tvoje moćno Ti, Ti s velikim slovom, ono: kada udahnem u njega od Svoga ruha, po tome si čovjek. Po tome si kruna stvaranja, to tvoje moćno Ti. Sada možemo razumjeti hadis: Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara. Evo ovo, po čemu ti jesi čovjek. Kada to spoznaš, onda će ti biti jasno ko je tvoj Gospodar. Tvoje moćno Ti, s velikim slovom, koje je devetsto puta jače (ne mogu to riječima iskazati šta je to), to je more i mjesto gdje se utapa devet stotina ti s malim slovom. Dakle, ovih stotinu egoističnih pristupa kojima robuješ, gdje ti govoriš JA, to je val kojeg sad ima, a u sljedećem trenutku ga nema. Ova stvar se ne može naučiti, ovo sigurno možemo jedino uz Allahovu milost iskusiti, doživjeti. Oni koji su ovo doživjeli, kada su nam to govorili... (Sjetimo se onoga, prije desetak minuta spomenutog bejta: ako nam govore s te strane, pokliznut će se.) Ovo je stvar zevka, doživljaja; ovo treba iskusiti. A mi vidimo da upravo imamo ove sukobe zato što smo odvojeni od cjeline. I zato od nas prijeti opasnost svakom, dok god smo takvi! Kada bismo mi imali pogled cjelovit, naprimjer: Da mi sada, kada pogledamo stabla koja nas okružuju pa da nama padne napamet ovo (to nam je lijepo i nauka razjasnila), kako to sve izgleda, šta je taj proces fotosinteze? Te biljke daju nama kisik bez koga mi ne bismo bili živi. Mi ga udišemo i izdišemo ugljendioksid, a to one uzimaju kao svoju hranu. Pogledajte koja je to povezanost, zar se možeš odvojiti od toga!? Pošto sebe vidiš odvojenog od toga i kao da si, neuzubillah, neko božanstvo kome treba sve da padne na koljena, ti to lomiš i uništavaš okolo. I tako sa svim, a ako bolje pogledaš, vidjet ćeš kakve su to sve veze, kako je to sve povezano. Ko ovo ne zna, on reže granu na kojoj sjedi. Kako je lijepo rekao Seid Husein Nasr: Ne treba čovječanstvu 3. svjetski rat; ako nastave ovakav trend ponašanja prema prirodi, možda najviše još pedesetak godina da ovo potraje. Sami će sebe uništiti! Pogledajte koliko je to slijep pogled koji ovo ne vidi! /
Da ponovimo ovaj bejt još jednom:
Tvoje moćno “Ti”, koje je devetsto puta još jače,
jeste more i mjesto gdje se utapa stotinu “ti”.
Stvarno, pojmovi budnost i san su ograničeni.
Ne govori, jer Allah zna najbolje šta je pravo.
/Evo, sebi kaže hz. Mevlana: sve ovo što sam rekao jesu ograničeni pojmovi, i onda završava s ovim – Allah najbolje zna šta je pravo.
Jedan od ashaba pita jednog čovjeka ovako: – Hoćeš li da te podučim jednoj liječničkoj metodi oko koje se slažu svi liječnici i o znanju oko kojeg su složni svi učeni, te o mudrosti oko koje se slažu svi mudri? Ovaj kaže: Jàšta, svakako, de – kaži mi. E onda mu taj ashab to ovako razlaže: Kada budeš krenuo da jedeš, glad te potakla, za sofru sjedi gladan i nemoj se prejedati; sa sofre ustani dok još uvijek imaš apetit za daljim jelom. Što se tiče znanja oko kojeg se slažu svi učeni ljudi, kaže mu ovako: Kada budeš upitan o nečemu što ne budeš znao, reci Allahu 'alemu – Allah najbolje zna šta je pravo. A po pitanju mudrosti oko koje se slažu svi mudri kaže: Kada budeš na sijelu, nemoj progovarati, ne govori ništa; ako se započne neka priča o hajru, ti se priključi tome, a ako bude nešto ružno, loše itd., ustani i napusti to mjesto. Zapamtimo savjete ovog ashaba.
Imamo još, ako Bog da, četiri bejta, pa ćemo tu završiti. Ovo poglavlje će se nastaviti.
Sada u sljedeća tri bejta nam govori – ne govori!
Ne govori da bi čuo od (duhovnih) govornika,
(misli se na ove duhovne velikane)
ono što nije došlo na jezik i u pojašnjenje.
/Kaže nam – šuti, znadni da šutiš u prisustvu ovakvih Allahovih robova. Da sada ne pomislimo kako treba šutjeti, nikako ne govoriti. Ne bi to bilo u redu, jer onda imperativ pozivanja na dobro, a odvraćanja od zla bio bi zanemaren. A to je jedna od glavnih stvari. Drugo, mi kada želimo da i pojasnimo šta je šutnja, moramo upotrijebiti govor. Allah (dž. š.) da Sebe objavi nije to učinio preko šutnje nego je poslao ljude koji su nam govorom to objasnili. Ovdje ovo – ne govori odnosi se na to ako si pristao na ovaj duhovni odgoj, to su one riječi Hidra (a. s.) upućene Musau (a. s.): Ako ćeš me slijediti, ne pitaj me nizašto dok ti ja to ne objasnim. Jer ova tvoja pamet, za koju nam kaže – prođi se svoje pameti, takva kakva je sve će pobrkati! I to uho koje pogrešno čuje, ili oko ko je pogrešno vidi, zaustavljeno na pjeni, napravit će onaj nered u učenju i izostat će rezultat. Dakle, ne govori, da bi čuo od govornika ono što nije došlo na jezik i u pojašnjenje./
Ne govori, da bi čuo od tog Sunca,
(opet se misli na Allahove robove),
ono što nije došlo u knjizi i govoru.
/Kao da kaže, elhamdulillah, ja sam šutio u prisustvu tog Sunca Šemsudina, pa je do mene došlo ono što nije napisano u knjizi i govoru. I onda i ovo: ako ste vi danas ushićeni slušajući ove poruke, neka znate kako je to išlo. Imami Džaferi Sadik (r. a.) kaže ovako: Šutnja je put istraživača i uporište onih koji okom srca posmatraju čvrste i postojane istine Ovoga svijeta: onih koji duboko promišljaju o zbiljama vremenā prošlih, raščlanjuju ih i koji iznose istine koje pera ne napisaše niti knjige prenesoše. Vidimo šta je, šta znači slušati, pa da navedemo još jedan primjer, da se svi dobro preispitamo, a on nam je prilično poznat. Jedna ugledna osoba, cijenjena, bogata, dolazi kod Ebu Jezid el-Bistamije (k. s.) i kaže mu: Evo ja 30 godina dolazim na tvoje dersove i nisam vidio nikakvu specijalnu korist od ovoga znanja koje ti govoriš, a tako mi to leži, tako su mi drage te riječi, uživam u tome, šta je uzrok? Kaže mu: Ti možeš i 300 godina dolaziti, i to pojačati postom i raznim vidovima ibadete, ti se nećeš okoristiti od toga nimalo! Pita on zašto. A Bistamija mu odgovara: Zato što si zastrt svojim egom. (Evo, ovo ti je ono ti – ja, ovo s malim slovom.) – Zato, kaže mu, što si zastrt svojim egom. – Ima li lijeka za to? – Ima, mogu ti ga reći, ali ga ti nećeš usvojiti, nećeš ga primijeniti. – Hoću, jàšta radi, pa ja godinama žudim za tim, kaže mu ovaj. (E ovo je hal sviju nas: svi mi ovako govorimo: hoćemo, samo kaži, evo, ja sam tu, spreman da poslušam. Bistamija mu kaže: – Dobro, obrij glavu, obrij bradu, skini tu odoru koja je obilježje ugledne osobe, bogate itd. Obuci jednu prostu, jednostavnu odjeću, izađi napolje i sjedi na glavnu ulicu gdje te ljudi znaju, ponesi činiju punu oraha i kada se djeca budu skupila da se igraju s tobom, bacajući kamenčiće na tebe, ti reci: Svakome ću dati orah ko mi šamar opali, a ko mi udari dva šamara, njemu ću dati dva oraha. Ovaj, kad je to čuo, kaže: – Subhanallah! La ilahe illallah! – E vidiš – kaže mu Ebu Jezid – to da je rekao nevjernik, to što si ti sada kazao: Subhanallah – Slava Allahu Uzvišenom! Nema boga osim Allaha!, ne bi bio problem, međutim, govoreći to, ti postaješ mušrik! – Kako to? – pita ovaj. – Zato što ti sebe slaviš, a ne Boga!
Kako bi ovo čovjek mogao sada razumjeti? Kada on kaže subhanallah, to je značilo: Ve la havle! Jesi li ti normalan?! Zar da budala budem, da izađem pa da se sa mnom izigravaju, zar ti ja ličim na budalu?!
Eh, evo, ovo je to mišljenje i ti sebe slaviš s tim, ovako bi se ovo moglo razumjeti. Onda on kaže: – Ne mogu na to pristati. Ima li neki drugi način, neki drugi lijek? Bistamija mu kaže: – Nema, samo ti je u ovome lijek. Ali ja sam ti rekao odmah da ti nećeš to usvojiti.
Pogledajmo sad naš hal: mi smo u godinama i tako je blizu naš odlazak, pa da se pošteno upitamo: jesmo li mi svjesni ovoga? Kako mi slušamo ove dersove, hz. Mevlanu kada nam ovo kazuje, koliko smo mi spremni da svoj život potčinimo ovim nasihatima? Jer, kada se ders završi, kada odemo kući, najvjerovatnije ćemo brzo ovo zaboraviti. Ali, ako Bog da, kao što namazi dolaze stalno, opet se vratimo ovome, podsjeti nas, pa jȁda Allah dadne da u jednom halu ushićenja odemo s ovoga svijeta. To bi bio znak da smo tako i živjeli. Jer, kako čovjek živi, tako umire. U kakvom je halu živio, u takvom halu će umrijeti, a kako umre, u takvom halu će biti proživljen, u tom stanju./
Ne govori, da bi za tebe duh govorio!
Prođi se plivanja u Nuhovoj lađi!
/Ono što je maloprije rekao, progovorit će ti Ruhul-kudus mjesto mene i ne govori, da bi za tebe duh govorio, želi nam kazati: Šuti i slušaj ove duhovne velikane. Na pravi način uspostavljena veza s njima probudit će tvoj duh koji je uspavan i onda će ti iz tebe dolaziti taj haber. E onda možemo razumjeti onaj hadis kada kaže Poslanik: Poslušaj svoje srce. Takvo srce poslušaj makar ti drugi davali drukčije fetve! Ali ne slušaj bolesno srce, nego srce koje je ovako (o)živjelo, na ovaj način. Iz svoje nutrine tad čuješ glas istine. Prođi se plivanja u Nuhovoj lađi! Nemoj biti budala i kazati – ja znam plivati!
Sad nam dolazi više bejtova o Nuhu pejgamberu i njegovom sinu, a mi ćemo za večeras još samo jedan bejt kazati:
Ne budi kao Kenan, koji je plivajući rekao:
Ne želim lađu moga neprijatelja Nuha!
/Ovo je Nuhov sin koji nije htio da uđe u lađu. I kada su ogromne vode ponijele lađu, zove ga babo: Sine, hajde u lađu. On mu kaže: – Neću, babo, ima ovo veliko brdo, ja ću se na njega popeti. On ne želi blizinu babe, to je njegov tabijat, takav kakav je: drzak i grub. – Ja znam plivati – kaže – i ne želim lađu moga neprijatelja! On doživljava babu kao neprijatelja i oslanja se na sebe i svoje mišljenje, tj. na svoju sposobnost. Na jednom drugom mjestu hz. Mevlana kaže jedan tako lijep stih: Da mi je naći jednog Kenana (poput ovoga sina Nuhovog), ali koji ne zna da pliva, pa da se osloni na Nuha. Ovako, u prisustvu ovakvih Allahovih robova i u kontaktu s ovakvim nasihatima, pod dejstvom šejtana i nefsa, čovjek se osjeti neovisnim, pa kaže – znam ja to! Nemam potrebe da ja pokazujem pokornost na jednoj takvoj kapiji. Sam ću ja plivati. Da nas Allah sačuva da ne bismo bili kao Kenan, koji je plivajući rekao: – Ne želim lađu moga neprijatelja Nuha! Neuzubillah!
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 31. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 9. 12. 2020. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
