Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
Treći svezak, bejtovi: 1878-1923/III, drugi dio (101)
NOVO POGLAVLJE
Behlul postavlja pitanje izvjesnom dervišu
Interesantno, ne znam sa sigurnošću, ali pretpostavljam da je hz. Mevlana ovdje uzeo Behlula za primjer (Behlûl-i Dânâ jeste brat Haruni Rešida), koji je za avam (za svjetinu) bio lȕda. Međutim, on je bio jedan od velikih evlijullaha i sad, interesantno, veže Behlula s nekim dervišom, a iz teksta dalje vidimo da je ovaj derviš upravo osoba poput one u prošlom dersu, onog istinskog pira, primjer ljudi koji su se potpuno oslobodili sebe. Vidjeli smo u prošlom dersu da nam je rekao kako jedan šejh dolazi kod pira, pa za njih kaže ta dva zahida provedoše nekoliko dana zajedno u Temuzu, u tom ljetnom mjesecu. Evo opet sad ovu dvojicu spaja, i oni su zahidi, ljudi koji su ostavili iza sebe sve ono što ih odvraća od Gospodara i odustali od toga. I oni su izloženi Temuzu, tj. ovom duhovnom Suncu, koje nikada ne zalazi, pa su u tom stalnom “ljetu” prisutni. Ovaj perzijski termin derviš hz. Mevlana na mnogo mjesta upotrebljava, kao i termin fekir (to je ista riječ, samo na arapskom jeziku, i znači siromah, a na perzijskom derviš). Zašto je ta riječ toliko bitna? Upravo zato što ona podrazumijeva prazninu – siromah nema ništa, on nema onog bremena, onih drva; on je potpuno oslobođen i izložen ovom temuskom suncu, ali ne kalendarskom suncu, već ovome duhovnom. Ovaj izraz konotira ideju praznoće koja se smatra temeljnim preduvjetom za razumijevanje božanskog. Fakr je tako nužan uvjet za djelotvoran zikr, toliko da neke sufije tvrde da nema zikra bez fakra. Sad će mu Behlul postaviti pitanje, a derviš će mu odgovoriti i nama će pojasniti hz. Mevlana ovu kategoriju ljudi./
Behlul se obrati tom dervišu:
“Kako si, o, dervišu? Izvijesti me (o svom halu).”
On odvrati: “Kako biva osobi kojoj stalno,
po njenoj želji, teku ovosvjetski poslovi?
Po čijoj želji teku rijeke i potoci,
a zvijezde izlaze i zalaze na način kako on želi?
Život i smrt, njeni službenici.
Po njenoj želji idu s one strane na ovu stranu.
Gdje god želi, šalje saučešće.
Gdje god želi, dijeli čestitke.
Putnici na stazi, također, po njenoj želji idu.
Klonuli na stazi u njenoj su zamci.
Niko se na svijetu ne nasmije
bez rizaluka i emra tog zapovjednika!”
(Pošto smo mi od hz. Mevlane naučeni da šutimo i da sačekamo, nećemo brzopleto postavljati pitanja kako ovo ovako može biti, kakav je ovo govor. Zato, slušajmo, šutimo i čekajmo razjašnjenje.)
Behlul će na to: “O, care, pravo si rekao! Tako je.
U tvojoj krasoti i crtama lica to je vidljivo.
(Evo ovdje vidimo ko je Behlul. On vidi na licu ove osobe da je sve pravo što ona govori. I zato je i rečeno, dok ti ne kažu da si lȕda, ne možeš ni osjetiti da si na ovom putu napredovao, odskočio malo više! Valja ti to okabuliti. Najbolji ljudi pa su im govorili da su medžnuni, lȕde. Vidimo kako ova pametna lȕda odgovara: O, care, pravo si rekao! Behlulu je potpuno jasna ta osoba i ono što ona govori.)
Takav si, i još stotinu puta na to, ali
ovo nam protumači i lijepo izloži
na takav način da i učen i neuk,
kad to čuju, okabule.
Tako nam to rastumači svojim riječima
da iz tog korist izvuče i pamet običnog čovjeka.”
/Kao što je narod Benu Izraelićana tražio od Musaa, a. s., da im zbog žeđi u pustinji moli Allaha za vodu i Allah, dž. š., mu naređuje da svojim štapom udari po stijeni, pa je poteklo dvanaest vrela, tako da je svako pleme znalo koje je njihovo pojilište. E ti nam na takav način to pojasni, da svaka kategorija, svi koji ovo slušaju, mogu uzeti za sebe ono što im treba. Kao što je svako izraelsko pleme znalo svoj izvor, tako i obični čovjek, iz govora mudrih i učenih ljudi, treba da može odmah svoj dio uzeti i pouku crpiti. Takvu vještinu kazivanja malo ko posjeduje; malo je takvih govornika, to samo mogu Božiji ljudi./
Savršen je govornik poput darežljivog domaćina
čija je sofra puna svakovrsnog jela.
(Kao što je hz. Mevlanina sofra, kažemo mi. I on je na ovu sofru pozvao svakog. Nije rekao da dođe ova ili ona kategorija, nego je rekao dođi, ma ko da si! Zato svako onaj koji s lijepim nijetom dođe, tražeći istinu, naći će nešto za sebe na toj sofri.)
Tako da nijedan gost ne ostane ojađen.
Svaka osoba nađe hranu koja njoj godi.
Poput Kur'ana, koji sedam značenja sadržava.
U njemu je hrana za odabrane i obične.
(U predaji, u hadisi-šerifu, rečeno je da Kur'ani-kerim ima svoj zahir i batin, a onda taj batin ima svoj batin, i tako do sedam dubina, tj. beskrajno! Pa će onda svako prema svojoj predispoziciji, darovanoj od Allaha, dž. š., uzeti nešto s te sofre.)
Derviš reče: “To je bar jasno postalo i svjetini
da se ovaj svijet pokorava Božijoj naredbi.
Nikada list ne opadne sa stabla
bez kadaa i hukma Tog Sultana sreće.
/Ovim nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna; i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru; i nijedan list ne opadne a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje, niti ičega svježeg, niti ičega suhog – ničega što nije u Jasnoj Knjizi (El-En'am, 59).
Od usta zalogaj ne krene ka grlu
dok zalogaju Hakk ne kaže: Udhulu - Uđi!
Sklonost i želje, koje su uzde čovjekove,
čak i njihovo kretanje potčinjeno je emru Tog Neovisnog.
(Sklonosti i želje koje su uzde čovjekove..., jer čovjek, povučen tim željama, ide na stranu poput životinje.)
U zemljama i nebesima zerra ne razvije
svoja krila niti se slamka okrene
osim s Njegovim prethodnim, djelotvornim fermanom.
To se ne može pojasniti, a drskost nije dobra!
(U ajeti-kerimu se kaže: Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj (Hud, 57). Nemoćan je čovjek da to objasni, kaže derviš, a upuštati se u nekakve rasprave o tome to bi bila drskost, a drskost nije dobra, nego reci: Tako je i nije drukčije!)
Ko može prebrojati lišće drveća!?
Zar se beskrajno može iskazati govorom!?
Najzad ovo čuj i shvati: kad se svi poslovi
ostvaruju po nalogu Stvoritelja.
/Reci: “Sve je od Allaha!” (En-Nisa, 78) Allah je Stvoritelj svega i On upravlja svim! (Ez-Zumer, 62)
Kad Hakkovom odredbom rob bude zadovoljan,
Njegovu presudu rob iz duše želi!
Ne usiljeno niti na tragu plaće i sevaba,
nego, njegova narav je tako postala pročišćena.
(To zadovoljstvo Allahovom odredbom, u srcu odanog roba, dolazi spontano.)
Svoj život ne želi radi sebe,
niti da ga troši u varljivim uživanjima.
(Ne želi da svoj život koristi za sebe i za svoje interese.)
Gdje god, praiskonski emr, svoj pravac uzima,
život i smrt pred njim su jedno.
(Evo ovo je ona iz semaa fiksirana lijeva stopa u fitretu, iz Praiskona; a to je tako i s ovim dervišom – njemu je to potpuno otvoreno, potpuno jasno; život i smrt pred njim su jedno.)
On radi Boga živi, ne radi blaga.
On radi Boga umire, ne od straha i bola.
/Reci: “Moj namaz i obredi (ibadeti) moji, moj život i moja smrt su za Allaha (posvećeni su Allahu), Gospodaru svjetova (El-En’am, 162). A u hadisi-šerifu nam se poručuje: Ovaj svijet je haram za ahiretlije (za ljude onoga svijeta); Ahiret je zabranjen za dunjalučare, a dunjaluk i Ahiret su haram za ehlillah (Allahove ljude). Evo, to su ovi ljudi o kojima nam hz. Mevlana kazuje, a takav je i ovaj pravi derviš./
Njegov iman je radi Božijeg zadovoljstva,
ne radi Dženneta s drvećem i rijekama.
Njegovo ostavljanje kufra, također, biva radi Hakka,
a ne iz straha, da ga to u vatru vodi.
(Ovdje nas upućuje na ono poznato kazivanje Rabije el-Adevije, gdje ona kaže:
Ilahi, bi iz-zetike, ve dželalike – Moj Bože, tako mi Tvoje svemoći i Tvoje veličine,
Ma abedtuke havfen min narike – ja Te ne obožavam iz straha od Tvoje vatre;
Ve la ragbeten fi džen-netike – niti iz želje za Džennetom,
Bel li vedžhike – nego sam to činila radi Tvoga lica.
Da navedemo i onaj poznati ajeti-kerim: Ma gdje se vi okrenuli, tamo je Allahov vedžh (Allahovo lice)! (El-Bekare, 115)
Kad imamo ovo u vidu, onda možemo shvatiti koja je to kategorija ljudi koja to vidi. Hz. Alija, kerremellahu vedžhehu, kaže: Nisam pogledao nijednu stvar, a da i prije i poslije, nisam vidio Allaha Uzvišenog!
Takvo njegovo vladanje dolazi iz osnove,
ne putem njegova vježbanja, ispitivanja i traženja.
/To je usađeno (urođeno) u njegovoj naravi, u njegovoj duši. Da navedemo ajeti-kerim, u kojem se govori o toj našoj osnovi, o fitretu: Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik; vjeri, djelu Allahovom (fitret Allah), prema kojoj je On ljude stvorio. Ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera; ali većina ljudi to ne zna (Er-Rum, 30). Zbog ovoga uvijek postoji mogućnost za ljude da budu spašeni i zato nikada nemoj precrtati nekoga i osuditi ga da je propao! Uvijek postoji mogućnost da se ova dimenzija fitreta otkrije u čovjeku. Jer kad je ruh, Allah, dž. š., poslao da uđe u kalup čovjeka, u njegovo tijelo, ruh je prošao kroz mnoge svjetove i pokupio je razne dojmove. Na osnovu količine toga što je ruh registrovao, osoba manje ili više zaboravlja na Gospodara i onda, ne dao Bog, da dođeš u onu situaciju, kako se u ajeti-kerimu kaže: Oni su zaboravili na Allaha i Allah je njih zaboravio! (El-Hašr, 19) I onda imamo bolesno srce; ono nosi ovakvo blago u sebi, al' zaboravilo – nema ȅha! Međutim, nekakav udarac u životu, ili susret s Allahovim kapijama, ovim o kojim govorimo, s njega spadne taj crni ogrtač, koji je tako blizu one bjeline koja se ispod nalazi, ali ta nam crnoća ne da da vidimo stvari, a velikani nam kazuju na koji način da se orijentišeš i, ako Bog da, da otkriješ ovu dimenziju u sebi, a ni drugom je nemoj uskraćivati./
On se, onda, smije kad vidi rizaluk.
Njemu je sudbina kao šećerna halva.”
(Takav, pravi derviš, samo onda se raduje i osmijeh mu se na licu pokaže, kad vidi i u srcu osjeti, da je Allah s njim zadovoljan; onda je kaza i kader sladak kao halva.)
Robu, kod koga je ovakva narav i sklop,
zar se ovaj svijet neće pokoriti i poslušati njegovu riječ?
(Jer to nije njegova volja, njegova volja se utopila u Božiju volju i ona se sprovodi. Pa on je Allahov halifa na Zemlji. U ajeti-kerimu se kaže: A vi ne možete ništa htjeti, ako to Allah Gospodar svijeta neće! (Et-Tekvir, 29), to je ova kategorija. Oni ne žele ništa drugo osim ono što Allah hoće; nema njegove volje; njegova volja nije suprotstavljena Božijoj volji. Ovo je ona osoba gdje se za nju kaže u hadisi-kudsiji: (...) Ja postajem jezik s kojim on govori... i ono što prelazi preko tog jezika to je emr od Hakka, a ne njegov hir i njegovo nahođenje (lično shvatanje). I sad nam biva jasno kad kaže:
Dakle, zašto bi on preklinjao i dovio:
“O, Bože, ovu sudbinu promijeni!?”
(Takav, savršen rob, neće takvu dovu ni učiniti.)
Njegova smrt i smrt njegove djece,
radi Hakka, njemu su kao halva u grlu.
Gubitak djece, tako vjernom robu,
kao kadaif je, pred siromašnim starcem.
Pa zašto bi dovio, osim ako u dovi
vidi rizaluk Pravednog!?
/Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim: I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!” – odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju (El-Enbija', 83-84). Mi znamo na kakvo je iskušenje Gospodar stavio Ejjuba, a. s.: prvo mu je uništen imetak, a onda su mu sva djeca nastradala, a potom, on lično, iskušan je teškom bolešću, od koje se tijelo raspadalo. Kad je to raspadanje počelo da zahvata njegov jezik, koji je zikir činio Gospodara, on tada čini dovu da mu Gospodar sačuva jezik i moli Ga da mu tu nevolju otkloni. Ova dova ne umanjuje njegov sabur niti utječe na njega, nego je ova dova zadovoljstvo Allahovo bila i zato je uputio tu dovu, pa mu Allah sve to otklanja i kao nagradu sve mu sad višestruko vraća, i njegovu ličnu ljepotu, i imetak, i djecu. Dakle, ova kategorija neće činiti dovu, osim ako i to nije Božiji rizaluk (zadovoljstvo Gospodara), onda će i oni dovu činiti.
Taj šefaat i tu dovu ne čini iz svoje samilosti
taj rob ispravni.
Svoju samilost je spalio, upravo tog trena,
kad je čirak aški Hakka upalio.
(On je spržio ovu nefsansku ljubav, merhamet i samilost. Ljubav prema Allahu je jedno vanredno svjetlo kod ašika, pred kojim se gase sva druga svjetla! Ovdje bismo mogli uzeti pouku o tome šta je tjelesna ljubav prema duhovnoj ljubavi. To je kao jedan trenutak u poređenju s vječnošću!)
Džehennemska vatra njegovih svojstava jeste ašk
i on spaljuje svojstva sebstva dlaku po dlaku.
/Dakle, ova ljubav, koja ga je prožela i svana i iznutra (aški-hakiki – istinska ljubav), postala je za njega džehennemska vatra koja ga je rastavila od njegovih svojstava, od onoga: ja sam odvojen – odvojeni entitet od Gospodara; ona je spržila (sagorjela) njegov enanijet, i to dlaku po dlaku, i na kraju – nijedna dlaka nije ostala, ni koliko vrh te dlake, od sebstva njegovog./
Kako će svaki putnik koji po mraku tumara
ovu razliku pojmiti, osim Dekukije,
koji je u to carstvo sreće dojurio?!
/Najavljuje nam priču o Dekukiji, jednom velikanu iz XIII stoljeća, a vidite kako pita: Kako će svaki putnik koji po mraku tumara... (a bezbeli smo mi u ovome halu!) ovu razliku pojmiti – kako ćete razumjeti ovo što sam vam govorio?! To može razumjeti neko poput Dekukije, koji je u to carstvo sreće dojurio (utrčao u to carstvo)! Ako budete to željeli, inšallah, vrata su otvorena, ali, poručuje nam hz. Mevlana, da biste ovo razumjeli, prije toga skinite one terete sa sebe, i kad dođete na ovu sofru na koju sam vas ja pozvao, onda gledajte da dođete kompletni; nemojte da vas puno ostaje tamo negdje vani, zaokupljeno nekim drugim stvarima, a tada će izostati ovo što želim da vam prenesem, a što će vam valjati na vašem putu ka Hakku Uzvišenom.
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 45. dersa iz trećeg sveska “Mesnevije”, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 17. 3. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
